|
jedna od mojih najdražih pjesama...
-OTROVNA KIŠA- (URBAN)
kad zvijezde se spuste da oplave vode
umotaj me u ruke i... pusti niz rijeku
sve njene kapi nek' kliznu niz lice
umjesto suza nek' mi sakriju oci
kapi kroz kozu prolaze
tvoj smjeh jos grane njise i nestaje...
uzmi od mene al' samo pusti
otrovnu kisu po meni da pljusti
sapni mi tiho svoju tisinu
hladni zrak jutra neka postane buka
kapi kroz kozu prolaze
tvoj smjeh jos grane njise i nestaje...
na jeziku rijeci tope se
budi zrak sto disem
dotakni me opet otrovna kiso...
ja sam oduvijek na tvojoj strani
dotakni me opet otrovna kiso...
ja sam oduvijek na tvojoj strani
sapni mi tiho svoju tisinu
hladni zrak jutra neka postane buka
kapi kroz kozu prolaze
tvoj smjeh jos grane njise
na jeziku rijeci tope se
budi zrak sto disem
dotakni me opet otrovna kiso...
ja sam oduvijek na tvojoj strani...
dotakni me opet otrovna kiso...
ja sam oduvijek na tvojoj strani...
|
fighting with demons
09.10.2005., nedjelja
Probudio se iz nemirnog sna. Svjetlo koje je dopiralo kroz prozor prljave kupaonice ga je zaboljelo i natjeralo da rukom zakloni pogled. Kako li je samo prezirao budno stanje. Osjećao je srašnu žeđ i cijelo ga je tijelo boljelo. Polako se privikavao na svjetlost i otvorivši jedno oko zbunio se shvativši da leži na hladnom podu kupaonice. Dobro je, znao je da je sve opet normalno. Dok je njegovo tijelo tražilo čistu vodu, mozak je samo htio još jednu poslasticu u obliku alkohola. Proklinjao je ovakva jutra, no ona su bila njegova svakodnevnica. Hranio je dušu mržnjom prema sebi. Ustajanje s poda bilo je teže nego što je mislio. Glava mu je pucala, bilo mu je hladno, tresao se od dehidriranosti. Oteturao je kroz trošnu sobicu do hodnika koji mu je služio i kao kuhinja. U hladnjaku je pronašao nekoliko konzervi hrane koja je odavno bila pokvarena. To nije bilo ono što je tražio. I pronašao ju je, zelena, staklena boca koja se orosila čim ju je izvadio van. Nije imao vremena potražiti čašu, potegnuo je, no ubrzo je njezin sadržaj nestao. Samo da je još nešto ostalo od sinoć. Samo da dođe sebi, da osjeti taj okus i ništa ga više neće boljeti, o ničemu neće morati razmišljati. Žurno je pretražio sve police, sve ormariće, a kada je razočarano ustanovio da nema više, gotovo trčeći je otišao u sobu. Prizor i nije bio vedar, krevet je bio pretrpan kutijama koje već godinu dana nije raspremio, na kauču su ležale prazne limenke, kao i na stoliću koji je bio prepun boca alkohola. Svaku je redom nagnuo, ali rijetko u kojoj je pronalazio dovoljno, možda samo gutljaj ili dva. To ne može biti, mislio je da nije toliko baš popio, ali iskreno, nije se mogao toga ni prisjetiti. Davno je počeo zaboravljati, bilo je prenaporno razmišljati, to ga je uvijek dovodilo do osjećaja koje je htio izbaciti iz života, iz ovog kaosa koji je zapravo samo ličio nekome neupućenome na život. Razočarano je sjeo na drvenu stolicu bez naslona da bi razmislio gdje mu se nalaze zalihe. Za oko mu je zapela boca jeftine, visoko postotne cuge. Gotovo je poletio do nje i potegnuo. Nije se obazirao na grčeve u želucu, niti na krv koju već dva mjeseca povraća, niti na tijelo koje nije izgledalo kao tijelo dvadesetsedmogodišnjaka. Trebala mu je cigareta, ali nije ni jednu pronašao. Iz lončanice davno uvenule biljke izvukao je nekoliko opušaka prekrivenih zemljom. To mi je bio spas. Zapalio je jedan za drugim, a kašalj je liječio novim gutljajima. Ubrzo je ostao bez oba svoja poroka. Iz jakne koja je ležala na podu izvukao je novčanik s nekoliko novčanica, ali nije imao dovoljno za oboje. Nije mogao nikoga nazvati da mu posudi nešto čak i kada bi oni to htjeli jer su mu odavno isključili telefon. Ipak je uzeo novac i požurio iz stana, zaboravio je za sobom zaključati, ali takve sitnice su mu s vremenom prestale nešto značiti. Pognute glave je napamet prešao put do prodavaonice cuge i tamo kupio najjače piće koje je našao i najjeftinije. Izašao je van, naslonio se na vrata i počeo piti. Zvona katedrale su zazvonila samo devet puta. Zaustavio je prvog prolaznika i zamolio za cigaretu, dobio je dvije. Nastavio je tumarati ulicama, nesvjesno, zadubljen u odbacivanje svake pojedine misli. Suza mu je kliznila niz opijeno lice kada je shvatio gdje se nalazi. Na grobu je pisalo njezino ime i ime njihovog anđela. Kada bi netko zbrojio njihove godine, dobio bi samo dvadeset četiri. Njezinih dvadeset dvije i njegove dvije. Poginuli su u prometnoj nesreći. Mjesecima se pričalo kako je otac u pijanom stanju ubio majku i sina ispred njihove kuće. Pema zakonu je odslužio kaznu koja se mnogima činila smiješno mala. Njemu se činilo ni da vječnost u zatvoru ne može učiniti da odsluži kaznu za štetu koju je nanio svijetu. Htio je samo s njima ležati u krvavoj zemlji i pustiti da njegovo tijelo propada na dostojanstveniji način. Kroz suze je promrmljao samo "žao mi je", a zatim potegnuo još jedan gutljaj i dopustio si da uživa u boli koja mu je kidala utrobu i pržila um. Pronašao je izlaz, nažalost krivi...
|
|
|