fighting with demons

Oblaci su nagovještavali da će se uskoro spustiti kiša. Nesvjesno, koračajući nepoznatim putem, shvatila sam da se približavam groblju. Našem groblju. Protrnula sam od jeze. Prije godinu dana smo tamo bili zajedno i uz tvoju ljubav za strah nije bilo mjesta. Znala sam da je ovaj trenutak poseban. Sjela sam na isti grob na kojem smo nekad kovali budućnost gledajući zvijezde i šuteći. Riječi nam tada nisu bile potrebne. Prolazili su sati dok smo ležali pod gorućim nebom, držeći se za ruke i puštajući da tišina govori umjesto nas.
Voljela sam to mjesto. Voljela sam taj mir, tišinu, sveti miris cvijeća, zemlje, spomenika i svijeća.
Na tom mjestu, ako pozorno slušaš, vjetar će ti donjeti davno izrećena naricanja, tugu, žalovanja, ali i glasove onih koji tamo ostaju zauvijek, kao i nekih koji ne mogu prihvatiti da trebaju otići ili onih koji traže pravdu...
To je mjesto vrlo opipljive tuge i bola, kao najsnažnijih ljudskih osjećaja, a vjerojatno i najčistijih. Mjesto koje se njima hrani pa ti dopušta da odeš tek kada si čist i osnažen od negativnih emocija.
...Sada kad sam nakon nekoliko dugih mjeseci prvi put ponovno došla ovdje, osjećaji su se promjenili. Osjetila sam samo truli miris raspadanja. Čula se tišina, zaglušujuća tišina kroz koju je vrištala samo moja bol i beznađe, toliko vremena zadržavana. Trenutačni nalet bola bio je tako snažan da mi se učinilo mogućim da su se sve smrti i tuga tog mjesta slili u mene u samo jednom jecaju i sa svakim idućim dolazi jedna smrt koja nosi sa sobom svu bol i tugu koja ostaje iza onoga koji odlazi.
Suze su kapale na suhu zemlju i činile se kao kaplje krvi, a moji glasni jecaji su lomili tišinu. Sva je potisnuta bol iz mene provalila odjednom. Sva su sjećanja navrla prenaglo...
Poželjela sam vrisnuti, ali mi se učinilo da bi taj toliko zadržavani vrisak prouzročio eksploziju crkvenih prozora i da bi mi se jedan od komada razbijenog stakla zabio u srce. Bojala sam se te mogućnosti jer sam mislila da bi količina krvi i patnje koja bi istekla iz mene bila dovoljna da poplavi sve grobove i prodre do svakog tijela koje u njima počiva. Bi li nada da bi ih taj slučajno dani život možda oživio bila dovoljna da se odlučim vrisnuti? Ne. A možda sam samo sebično željela i dalje natapati svoje tijelo boli koja je njegovu krv učinila gorčom i guščom no što je bila ikada prije i kakva će me pratiti ostatak života.
U očajničkoj potrebi za utjehom podigla sam pogled prema ornulom, nakrivljenom kamenim križu. Bio je to vrlo vjerojatno jedini spomen koji je ostao na osobu koja je ležala ispod njega. U mrtvoj zemlji. Svi su joj pomrli i ležali su blizu nje pod nekim drugim komadima zemlje i kamenja. Spomenik se uzdizao iz korova na visinu manju od metra, a iza njega bio je divlji šipak, tako čest kod neuzdržavanih grobova. Divlji cvjetovi s njega su prekrivali sliku s groba.
Baš na tom grobu smo se one zadnje večeri vidjeli . Dopustila sam smrt one koju sam najviše voljela i s kojom je otišao i dio mene u nepovrat. Ona nije dobila svoj grob.
Djevojka koja je tamo počivala, pisalo je na otkrivenom dijelu križa, imala je godina kao i on u vrijeme dok smo bili sretni, a umrla je točno sto i dvadeset godina prije nego smo se prvi put vidjeli. Kada je umrla bila je stara kao i ja kada sam u nepovrat poslala meni najdraže biće koje još nisam imala priliku ni upoznati. Pri toj me je spoznaji uhvatila mučnina, jeza koja se produbila još više kada sam maknula grane divljeg šipka koje su skrivale jedan dio križa.
Ugledala sam lik anđela- djeteta, jedan od onih kojima je prikazana samo glava i krila iza nje, kojemu je kameno lice bilo posve odlomljeno i nestalo.
..Ta strašna podudarnost dovela me je do sljedeće spoznaje. Nitko, ma koliko se trudio ne može promjeniti tok vremena i svoju sudbinu. sve je onako kako treba biti, i sve je savršeno ukolopljeno u mehanizam nekog zamišljenog sata o kojem svemir ovisi. Prema tome, trebamo prihvatiti stvari onakve kakve jesu jer ništa nismo u mogučnosti mijenjati. Mi smo samo marionete u rukama nespozatljivog, na nitima zlatnim. Osjećaji su začin koji izbjegava jednoličnost živih mrtvaca. Jedino što mi možemo napraviti je- dati sve od sebe i pokušati prerezati niti nevidljivog konca jer se po tome pamte ljudi.
...Sa groblja sam se vratila spokojna, znajući da sam do vrhunca boli već došla i da od sada mogu samo dostojanstveno uživati u spoznaji da je moja bol samo moja.