fighting with demons

Maska. Zašto ju svi toliko osuđuju? Zašto ju preziru, boje se? Zar ne znaju da i sami nose jednu? Ne bih rekla da je nositi masku isto što i skrivati se. Ja nosim svoju masku. Priznajem. Često ju mjenjam, zavisno od situacije. Prije nisam razmišljala koliko je korisna. Sada kada me opet počinje boljeti stara rana ne želim nikome to priznati. Bol je samo moja. Neću ju dijeliti. Ponosna sam na nju. Ne skrivam se, prije bih rekla da je glumljenje da je sve u redu moj način na koji se nosim s onim što mi je preteško. Noseći masku, moglo bi se reći, glumimo osobu kakva želimo biti. Isto tako bi se moglo reći da ne glumimo. Zapravo smo to mi, onakvi kakvi bismo bili da se ne bojimo. Znajući da smo zapravo sretni, iako su problemi oko nas, mi osjećamo grižnju savjesti. Sami sebe uvjeravamo da je naše sretno lice samo slika za neupućene. Mislim da nije istina. Mislim da je naše sretno lice ono što jesmo. Ono što smo zaboravili, nekako, s vremenom biti. Maska je jedina zaštita koju imamo pred drugima koji su toliko jači od nas. Ali nisu, samo imaju hrabriju masku, naučili su navući grubo lice preko onog neodlučnog, usamljenog.
Neugodno nam je da nas vide gole, bez šminke. Otkrivati svoje nedostatke pred drugima je jedna od najneugodnijih stvari koje možete doživjeti. Ali otkriti se pred nekime do koga vam je stalo je još gore. Bar u početku. Tek nakon toga možemo biti stvarno sretni i vidjeti da maska koju nosimo je zapravo jedini dio nas koji je istinit. Nije bitno što se na njoj ponekad pojavi tužno lice, bitno je potruditi se i pronaći jednom nekoga pred kime će nam biti olakšanje pokazati ga. I koga nećemo osuđivati zbog nedostataka na njegovom licu bez šminke. Mislim da sam ponosna na svoju masku. Ona je jednia koja mi je pomogla da prebrodim poteškoće, upoznam drage osobe, postignem nešto. Ipak jedva čekam dan kada ću ju zauvijek moći baciti bez straha da će me moj netko manje voljeti bez nje.