| četvrtak, 25.08.2005.
Obmana
|
I možda tako izgleda
san u tvojim očima
dok ples tajnoviti
svira slatkim notama,
kapljom soli dotiče
svaki ton i glas,
polagano uzmiče...
I možda tako izgleda
u magli tvoga pogleda
dok let siloviti
plaštom tame prekriva:
poput slike, poput sjene
vječno mirne, vječno snene...
U daljini,
u tišini...
... nestaje.
|
- 11:50 - komentiraj (7) - printaj - # - ^
ponedjeljak, 22.08.2005.
Sjećanje
|
. : 3 : .
Ponoćnim otkucajem starog drvenog zidnog sata srce mu je otkucalo šesnaestu godinu života na ovome svijetu. Bio je ovo prvi put da je trenutak svog rođenja dočekao budan, ležeći nepokretno na krevetu, širom otvorenih očiju. Kroz odškrinuto krilo velikog drvenog prozora dopirao je miris borovine u svježem šumskom zraku. Sjaj te vedre ljetne noći otirao je iz sobe tamu i, bojeći svaki predmet plavo, slikao je svoj odraz na golim kamenim zidovima. Odraz je dopirao iz jezerca pokraj kuće i, otapajući zidove, udahnuo im je život, bar na koji tren.
Bilo mu je neobično vruće te ustane iz kreveta i polako priđe velikom drvenom prozoru. Hladnoća kamenog poda natjera ga da se kreće na prstima, a tako i ostane stajati pokraj prozora, odškrinuvši ga nešto jače, dišući punim plućima u želji da se malo rashladi. Tiho su kuckale poslijeponoćne sekunde zidnoga sata, a on je, zatvorenih očiju i pogleda usmjerenog u nebo, promatrao srebrno-sjajni mjesec i njegovo plavetnilo koje bi vidio tek nakon što si vjeđama zakloni pogled. Stajao je tako dugo, bos, u laganim dugim svilenkastim hlačama, ogrnut bijelom svilenkastom košuljom koja se sjajila na mliječnom mjesečevom svjetlu.
Odjednom, kao da toplina u njemu izbija na površinu, osjeti trnce i peckanje po cijelome tijelu. Zanemarivši osjećaj u početku, želeći se potpuno prepustiti uživanju u zraku ove savršene ljetne noći, osjeti lagano škakljanje po licu, po čelu, po nosu... Koža na cijelom tijelu stade ga svrbjeti i više ne uspije ostati nepokretan. Krene se češati, jače i jače, pritom spustivši stopala na zemlju i osjetivši ugodno hlađenje što mu za tren donese olakšanje.
Zabrinuvši se što se događa, najednom otvori oči. Na tren pomisli da je dan, ali onda ugleda blještavi odsjaj u vodi jezerca pred prozorom i zapanjen pogleda prema gore. Vidje mjesec što je i dalje, kao i prije nekoliko trenutaka, stajao visoko na nebu, ali sjaja toliko pojačanog da ga prisili odvratiti pogled. Izbezumljen doživljajem naglo zalupi krilima drvenog prozora i odmakne se nekoliko koraka, ali odmah osjeti neopisivu mučninu od čega ostane bez daha.
Priđe prozoru i ponovno ga otvori te osjeti istog trena nalet olakšanja. No otvorivši prozor ugleda strašan prizor: guste dlake na svojim rukama, po prsima... po cijelome tijelu! Od prizora se prestravi, zatetura unatrag, posrne i udari glavom o rub kreveta, razmazavši tvrdim drvetom krvavi trag, ali istog trena ustane i, glasno vrišteći, kao mahnit iskoči kroz prozor te udari bezglavo trčati odmičući prema šumi.
|
- 05:11 - komentiraj (3) - printaj - # - ^
subota, 20.08.2005.
Sjećanje
|
. : 2 : .
Noć je bila blijedo crna. Mjesec je svojim mliječno svijetlim zrakama prosipao mir prastarom šumom. Vjetar se blago poigravao bezbrojem tamnozelenih listova, a ogromna krošnja staroga znanca igrala je igru sjenki na njihovim licima. S njom u krilu, sjedio je pod starim drvetom, leđima oslonivši se o njegovo deblo. Promatrao je jednu vlas njezine kose kako se, obasjana mjesečinom, poigrava u ritmu blagog noćnog povjetarca. Privinula je svoje sitno tijelo uz njegovo, glavu prislonivši mu na prsa, obgrljena njegovom toplom rukom, a svoje je noge utoplila između njegovih, sklupčavši se udobno u spokojnom snu.
Te noći mjesec je bio pun, ali on se više nije morao skrivati. Svoje je prste zaplela u njegovo krzno i tako usnula podarivši mu najljepši pogled njegova života. Divio se njenom uspavanom smiješku i rumenilu usana što ukrale su ga samoj kraljici divljih ruža. Slušao je kako diše i osjećao mir kako ga polako okružuje, ali srce mu je prejako tuklo da bi mogao zaspati.
Na tren nešto bućne u potoku uz proplanak, no odmah zatim zagladi se vodena površina skromnog potoka, okiti se nanovo treperavim dijamantima, proplankom ponovno zavlada mir. Taj tren i onaj prije njega, i trenutak poslije i još tren nakon... U tim trenucima, osjećao je, nije mogao voljeti je više.
|
- 05:31 - komentiraj (2) - printaj - # - ^
srijeda, 17.08.2005.
Naslovna misao
|
Zaviješ li pjesmom uveli travuljak,
ona će ga otkriti kao blistavu ružu.
Staviš li u pjesmu zahrđali novčić,
ona će ga vratiti kao zlatni dukat.
Povjeriš li pjesmi običnu misao,
ona će ti šapnuti mudrost života.
Ovim sam riječima želio iskazati istinsku ljepotu pisanja:
Sve što napišeš cijenit će se prema tumačenju najboljih tvojih čitalaca, a ako su tvoja djela čitana, najbolji će biti oni od najboljih.
U riječi, u stihu možeš pohraniti misao s toliko prostora ostavljenog mašti da će pravi sanjar iz njih uvijek izvući ono najbolje. Tvoja misao će rasti, sazrijevati, baš kao i oni koji će u budućnosti krstariti tvojim djelima.
|
- 07:37 - komentiraj (2) - printaj - # - ^
utorak, 16.08.2005.
Leteći mali smradovi 2: Posljednji obračun...
|
Je l' ju jesam? Jesam!!!
... znate što je... trebate je zaslijepit': kad vam sjedne na monitor, klikajte na naslov jednog od otvorenih prozora (na traci tamo dole pokraj Starta) tako da ona misli da se s one strane nešto događa: Kad muha onamo, on joj papuču laganu na glavu spusti ovamo... i muha će: - "krep", a on zavapi: ... što već, nema veze, glavno da ju jesam!!!
|
- 05:09 - komentiraj (1) - printaj - # - ^
Leteći mali smradovi...
|
... mmm... kako vi rješavate problem s muhom koja se zavuče u sobu i ne da vam mira dok spavate, sjeda na nos, na nožni palac i namjerno vam zuji pored uha?... sad me gleda sa stola... pa hoda po ekranu... evo, baš tu gdje čitate...
... bacio sam na nju papuču, opalio joj par čvegera, gađao je jastukom... đubrad jedna, još leti okolo...
Nemam onu mlatilicu da je mlatnem... pocrkali joj svi rođaci... i ona s njima kad čuje novosti...
Muho, smrade! Muho!
Jesam je!... ... ali...
Pa koliko puta čovjek treba odalamit' muhu papučom da zakoluta očima i prevrne se već jednom na krilca lagana?!?...
[baj d vej - ni lajanje ne pomaže...]
Sakrila se... Sad sigurno negdje puše na smrtne rane što sam joj zadao plišanom površinom svoje plišane papuče. Da sam bar imao klompu... i to onu drvenu.
Odsmrdi ti smrdljivi smrade!!! - zavapih.
|
- 04:31 - komentiraj (2) - printaj - # - ^
ponedjeljak, 15.08.2005.
Sjećanje
|
. : 1 : .
Čim se probudio, izraz boli zaposjeo je njegovo lice, još prekriveno krvlju, izbrazdano ogrebotinama, prebijeno, oteklo, kao i svaki pedalj njegova tijela. Tiho je kroz zube zacvilio dok se pridizao iz položaja u kojem je ležao onesviješten. Krv što mu se na obrazima već bila sasušila nije sva pripadala njemu - nepodnošljiv smrad ispuni mu nosnice i gađenje, namjesto boli, zauzme izraz na njegovu licu. Smognuo je dograbiti nekoliko nesretnih strvinara što krvi im okus sada slađe prija nepcu, nego li miris nozdrvama, kada crknuti leže pretrgnutih vratova, očiju izbuljenih... kao da su ikada i imali pravo na život.
Stao je disati na usta ne bi li lakše podnio nemili zadah, skupljajući snage da ustane kad jednom, napokon, otvori oči. Teškom je mukom postigao da se razdvoje donji i gornji kapak što su čvrsto bili prionuli jedan uz drugog, slijepljeni krvlju i osušenom sluzi iz vlastitog oka. Boreći se s trunjem i oteklinama, u mutnoj je slici, nakon poduljeg vremena, uspio razabrati željezne rešetke, a iza njih kamene zidove slabo osvijetljene sobe.
Sabravši se malo, pogleda bolje oko sebe i začudi se prostoriji u kojoj se našao ne vidjevši joj dna. Učini mu se da nema ni prozora ni vrata, već da je jedini izlaz tmina beskrajnog ponora štono leži ispod njega. Navala uzbuđenja rasprsne se u njemu i podigne ga munjevito na noge, a stisak mu šake grčevito zakuje za željezne rešetke kaveza. I ne stigne vidjeti ništa - zaljulja se tlo pod njegovim nogama, zacrni se mutna slika pred očima... zadnje začuje samo tup udarac i onda osjeti njegov odjek kako pulsirajući stane odzvanjati mu lubanjom.
|
- 22:06 - komentiraj (0) - printaj - # - ^
subota, 13.08.2005.
Noć
|
U sobi ne gori svjetlo. Nije tama - na zidu se ogledaju treperave slike, zvuk je utišan. Noć je.
On promatra odsjaj u njenim očima. Napola su zatvorene. Traži izraz na njenom licu... odvraća pogled.
U zraku je miris breskve...
On promatra njeno spokojno lice - spava...
Udiše s njenim uzdahom, izdiše polagano. Njena skupljena šaka tone u san. Ljepljivi prsti skrivali su mirisnu košticu... uzima ju i baca u koš za smeće. Vlažnom krpom briše miris, umiva uspavane prste mlakom vodom...
Ostalo je još nekoliko minuta filma...
U zraku je miris breskve...
Ona promatra njegovo umorno lice - spava...
|
- 20:34 - komentiraj (9) - printaj - # - ^
petak, 12.08.2005.
Tiho...
|
Hodam li tiho, možda me neće čuti
dok spuštenog pogleda nesigurno kroči ulicom.
Svoj pogled ne dižem da ne shvate, da ne primijete.
Zadržavam dah - ne smije se okrenuti...
Posustajem - bez daha ne mogu živjeti.
Zatvorim li sada oči, bit će *ona* zadnje što su vidjele...
Hoda tako tiho, ne čujem joj korak...
...
- "A da otvoriš oči? Hm?"
...
Srce je ušutjelo. Želju joj nisam ispunio....
|
- 05:12 - komentiraj (1) - printaj - # - ^
Slatka
|
Došla je i stopila se s okolinom...
... ili okolina s njom?
Jer bila je sve što sam vidio...
... mala crna darkerica...
|
- 03:20 - komentiraj (2) - printaj - # - ^
Zamisli
|
Ovo je pjesma o kojoj sam vam želio pisati.
Izvodi je Dječji zbor "Zlatna harfa" iz Pakoštana.
(Tekst, glazba i aranžman: M. Rogić)
Pročitajte je pozorno. I nekoliko puta ako treba.
I ne samo to - čujte je...
On je tužan, on je sam.
Njegov tata već je dugo bolestan.
Nema skupu odjeću,
ne odgovara za peticu.
Njemu rugaju se svi,
njega vole gnjaviti.
Zar i ti...?
Ona je sama, žalosna.
Njena mama nekud daleko je otišla.
Nosi staru odjeću,
često dobije jedinicu.
Ogovaraju je svi,
s njom ne žele pričati.
Zar i ti...?
Zamisli
kako bi bilo da to si ti,
kako je teško trpjeti,
zamisli.
Zamisli,
bar za tren da to si ti
i budi onaj što će prvi
ruku pružiti.
On je malen, on je tih.
On se boji dići pogled kraj starijih.
Kao da i nije tu
šutke nosi modricu.
Njega nitko ne brani,
njega nitko ne vidi.
Zar i ti?
Zamisli
kako bi bilo da to si ti,
kako je teško trpjeti,
zamisli.
Zamisli,
bar za tren da to si ti
i budi onaj što će prvi
ruku pružiti.
Budi onaj što će prvi
ruku pružiti.
Prepoznajete li se u njemu ili njoj?
Prepoznajete li se u ostalima?
Ja sam se smrzo dak sam slušao ovu pjesmu. Ako vi niste, niste je pozorno pročitali. Niste je čuli...
Sada, ako ste među ostalima, još je se samo morate sjetiti u pravom trenutku...
Ako ste ona ili on, mogu Vam reći da niste sami. Podignite pogled i naći ćete još jednog njega ili još jednu nju. I ne bojte se dobro potražiti - rjetki su istinski dobri ljudi, ali ih se isplati pronaći. Evo jedan osmjeh - samo za Vas :-)
|
- 01:16 - komentiraj (4) - printaj - # - ^
četvrtak, 11.08.2005.
Bok! :-)
|
Pozdrav mojim prijateljima (oni znaju tko su) koji će sad doći pogledati moj blogić. He he
|
- 23:56 - komentiraj (13) - printaj - # - ^
Zamisli
|
Ima jedna pjesma, tako se zove. Sutra ću vam pričati o njoj...
|
- 23:48 - komentiraj (0) - printaj - # - ^
srijeda, 10.08.2005.
Vjerovanje
|
Umornom, prije spavanja,
pisanje mu smiri drhtavu ruku,
zatvori oči...
Zamorno je hraniti duše pokojnika
svojim životom...
i hodati po stijenama
bježeći od kamenčića.
Varki je milijardu, a ti ćeš odabrati najljepšu
da u nju povjeruješ,
prevarena žrtvama
koje varku sada igraju i same.
Okrenut će se drhtava vrata
starog staklenog nebodera.
Proći će čovjek...
i samo će proći.
Muhara će stajati sama
u žutoj šalici od betona.
Plivat će zvjerinjak...
u beskrajnom vodenom carstvu.
|
- 18:27 - komentiraj (1) - printaj - # - ^
Comming brown
|
Čudan naslov krije iza sebe još čudniji tok misli...
Zašto na engleskom? I to je čudno...
Where is the world?
In the sand?
Yeah, why not?
Where is the ice?
In the bottle?
Sure, why not?
Where is the sun?
In the bottle too?
No! Get the fuck out of here!
Does the ice
Needs what it has?
Does it has what it does?
Will the sun
empty the dark,
or just the bottle?
Is the alchoholic
better then the xy zed?
How is the present?
Why does it flows?
Who are you
to think about yourself?
And who am I
to think otherwise?
Why would the tire
Empty my soul
When the wisdom
is all about the white?
Who will ever come to?
Who is comming?
Will he ever come?
Is she comming brown or what?
|
- 03:10 - komentiraj (0) - printaj - # - ^
A horseshoe
|
Čudno je čega se sve čovjek sjeti
dok sjedi i odmara, sam,
u skučenoj prostorijici,
bokserica spuštenih do gležnjeva...
... shvatili ste na što ciljam... (bar se nadam)
dakle...
Once upon a time
I had a shoe.
Well, in fact, it was a horseshoe actually.
It was a pretty big horseshoe,
but it was very nice and shiny and...
Well, it wasn't new or anything.
It was shiny, but a bit worn-out.
Not much, just a bit and...
Also, it was gray, but shiny,
but gray and a bit dirty and...
Well, when I cleaned it up, it was almost...
it was almost like it's made of silver...
Silvery, you know.
And when you put it on a horse heel...
hm, a horse becomes...
well, it becomes invisible... yeah.
So, you see, it wasn't an ordinary horseshoe.
No, it was... it was a magical horseshoe. Yeah...
And, when a horse wears it,
he can run like the wind...
You see, me and my horse, with his magical horseshoe,
oh, we were a hell of a team.
I used to ride him all day long
and it felt almost like flying.
And the sound of his three bare heels,
and the one with a horseshoe,
echoed miles and miles around...
Oh, what a pair we were.
We were some pair. Yeah...
So, one day, when we were flying around,
fast like the wind, raising the clouds of dust
reaching far behind us, we ran to the small city.
Hm, the place was in the middle of nowhere, but,
somehow it seemed so irresistibly appealing...
So, me and my horse, with his magical horseshoe,
we entered the town, slowly and carefully,
watching closely not to disturb a living soul...
Eagerly, but slowly and carefully,
we approached a small tavern at the end of the main city street.
Well, it wasn't so small tavern, it was really pretty big and
rather neat, average size small, but lovely, tavern with...
Well there was that waitress, see, and she...
She was really nice and looked... beautiful.
She... looked beautiful.
So me, this time without my horse and his shiny magical horseshoe,
we, that is me, well, actually we fell... in love.
Me and that beautiful waitress... we fell in love.
Sarah... was her name. Yeah... Sarah.
Hm... and, one day, we...
Me and Sarah, we were to get married, and...
Well, I wanted to carry my lucky horseshoe with me, but...
it just... I just couldn't find it.
I looked everywhere, I even asked my horse to help me, but...
there wasn't any sign of my big shiny magical horseshoe.
Hm... It was... it was, like, it just vanished.
Well, it was gone...
And, suddenly, my horse said that he doesn't need me any more since...
well, since I ain't got the shoe anymore, his... horseshoe.
And he went...
He went away, slowly and carefully, just like he came,
watching closely not to disturb anyone, cause...
after all... it was my wedding day.
So, in the end, Sarah and I got married, without my horseshoe,
and we went to our honeymoon to...
well, the tavern at... the other end of the street,
and we came back, and since, the life was just... good, you know.
I, I didn't need the horseshoe, or my horse.
Well, the poor bastard probably took the horseshoe himself...
So, I was saying... we, that is Sarah and me,
we had a good and happy life since... since then. Yeah...
So... Many years have passed,
and then, one day, there was, I heard, a knock on my door...
My little son... yeah, didn't I tell you?
Well, I had three beautiful children - two girls and a boy.
They were, besides Sarah, they were my true fortune.
They were so joyful and playful, and they brought peace and life to my heart.
Their hair flittered as they were running across the yard...
My girls had shiny golden hair... just like Sarah did and
my boy... he had a light, brown hair, sort of like me...
I'll admit it to you that...
well, that he was my favorite.
So, one day, he ran to open the door.
Couple of moments later, he came back in, holding a big and shiny,
kind of dirty and a bit worn-out,
but still shiny and... silvery... shoe.
A horseshoe.
He always wanted a little horse for himself, you know, so, I said to him...
I said that the first thing he has to have,
if he wants to have a good horse,
is to have a fine horseshoe.
Cause a horse can't walk around barefoot, just like people can't.
So... I told him a story about me, my horse and his shiny,
in fact not really that big, small actually...
A story of a small, but shiny and magical... horseshoe.
Now I'm looking at him through the window as he's playing...
with Nintendo and I'm jumping around, playing with my old and worn-out,
but not as much so you couldn't play with it, small, shiny and magical...
... horseshoe.
|
- 02:36 - komentiraj (2) - printaj - # - ^
Moj prvi vic
|
Sreli se Pero i Joža na ulici, i sad priča Joža Peri šta je sanjao:
- "Sanjam ti ja da kakti odam kroz pustinju.
Na jemput zleti od nekud lav neki velki, a ja - niš."
Pita Pero:
- "Kak niš?"
Veli Joža :
- "Pa niš, zvadim ti ja noža, pak ga prikoljem.
I grem ti ja dale, kad na jemput opazim zmijurinu velku spred
sebe i - niš."
A pita Pero:
- "Šta, opet niš?"
Veli Joža:
- "Niš. Ona mene gledi kak da bi me vgrizla, a ja ti se bacim na
nju, pak ju vgutim.
I dale ti ja tak odam, kad opazim kak se nekaj tam dalše gega,
pak pogledam bolše i vidim da to moja Katica gre, i onda..."
Pero pita:
- "A kaj onda?"
Veli Joža:
- "Mam sem se zbudil!"
|
- 02:25 - komentiraj (0) - printaj - # - ^
Moj prvi post
|
... tako sam ponosan...
:-)
... veliki pozdrav svima...
... dobro došli!
|
- 01:57 - komentiraj (1) - printaj - # - ^
|
