Game over

subota, 26.01.2013.

Klečala je nad komadićima skupog porculana , njene oči odavale su nemoć , a ruke su prebirale ostatke kao da pokušavaju vratiti vrijeme. Bijeli se mramor zacrvenio u trenu kad je krv iz prsta počela birati novi put, kao oslobođena od stoljetnih okova, nekako sretno oslikavajući nepravilne krugove na podu.
Prišao joj je u sekundi, uzeo ruku i stavio njen prst u usta.
Oči su im se susrele, htjela ga je drugom rukom ošamariti, vrisnuti na tog nepoznatog manijaka ali nije mogla, samo se skamenila, bez riječi, ne misleći više na razbijenu skupocjenu vazu, krvavi pod i općenito loš dan jer nije stigla popiti svoju prvu kavu na vrijeme.
Osjećala se je kao lutka u izlogu tog elitnog butika u kojem je radila, mogao je svatko joj prići, dodirivati odjeću, okretati je, otrgnuti joj ruku ali on nije činio ništa od toga, samo ju je gledao, bez riječi, bez treptanja, bez osmijeha.
I sisao joj je prst.
Bio je kraj radnog vremena, trebala je zatvoriti butik, ionako nije bilo žive duše na cesti jer je padao gust snijeg, ni tramvaji nisu vozili. Radila je čitav dan i razmišljala je još prije par minuta kako jedva čeka da ode u stan i baci se samo onako u odjeći na dvosjed i zaspi.
Sada su joj misli krenule drugim tokom, htjela je biti gola u naručju ovog nepoznatog muškarca koji joj je tako strpljivo i smireno "vidao" bezazlenu ranu.
Osjećala je da se crveni u licu i što je još gore, njena nemoć je rasla u sekundama koje su dolazile, mada joj se činilo da je vrijeme zapravo stalo.
Odjednom joj je ispustio prst i bez riječi otišao do kase. Nije mogla vjerovati da joj se događa scena iz filma, pljačkaš u njenom butiku koji joj je netom prije sisao jebeni prst, kako će to ispričati u novinama? Ako preživi uopće.
Ukočena, gledala ga je kako otvara kasu i vadi novce. Po drugi puta u životu osjećala se toliko bespomoćna.
Prvi put je bilo tek par sekundi prije. Ili minuta. Još uvijek nije bila svjesna vremena.
-Imamo kamere! - rekla je i pomislila kako će ovaj čudak sada otići.
"Neka nestane zauvijek ili neka me netko probudi."
On je krenuo prema vratima i htjela mu je viknuti nešto ali je shvatila da zapravo želi da ostane i umalo se počela glasno smijati sama sebi.
Povukao je ručicu rolete i zaključao vrata. Iznutra.
"Kaj me on misli ubiti jer sam vikala da imamo kamere?" - pomislila je ne shvaćajući logiku događanja. Svaki "normalan" plačkaš bi pobjegao glavom bez obzira na spomen kamera i ne bi imao neke crne namjere, pogotovo ako postoji mogućnost da će netko reagirati.
"On je lud!" - zaključila je, ali ju je začudilo kako se dolje počela osjećati nemirno. I vlažno. Nije znala da li joj je zbog toga neugodno ili ugodno. Znala je jedino da je nasamo s nepredvidivim manijakom lijepih očiju, opako muškog izgleda kojem dobro stoje traperice, jer skidao je kaput, kao da je sam u prostoru.
Da je bila vjernica, sad bi se pomolila Bogu.
Primio ju je snažno za kosu i prislonio uza zid. Ugrizao ju je za rame a ona je osjećala vrućinu dolje, mislila je da će eksplodirati.
Uopće ju nije bilo strah umrijeti, a bol joj je godila. Upoznavala je samu sebe iznova, netom prije smrti.
Strgnuo je košulju s nje kao da je od papira a grudnjak je nestao nekom čarolijom, ugrizao je bradavicu, ne prejako i zatim joj udario šamar, okrenuo ju od sebe, zadignuo suknju i saznao koliko ga želi.
Snažna ruka usidrila se na bedru, drugom ju je priklještio uza zid i za tren bio u njoj, nepozvan a dobrodošao, do kraja.
Potekle su joj suze, ali ne od tuge.
U jednom ju je trenu okrenuo prema sebi, podigao i zajedno s njom sjeo na fiksiranu barsku stolicu koju je toliko mrzila kad bi zapela za nju a sada ju je obožavala.
Rukama je zagnjurila u gustu crnu grivu i jahala ga je, žestokim galopom, prepustila se je u potpunosti sreći.
Zaboravila je na prst.

Pola sata kasnije, butik je bio u neredu a njena košulja nenosiva.
On se oblačio polako, divila se njegovom torzu, snažnim leđima, imao je liniju muškarca, ne prenabildanog, nego onako, baš kako je sanjala svog idealnog mužjaka.
"Jebeš loto, ovo je sreća" - pomislila je u tom trenu i bilo joj je svejedno hoće li je sada ubiti ili će samo otići s dnevnim utrškom.
-Jesi gladna? - prvi puta je progovorio divnim baritonom a ona je zanijemila. Opet.
-Jesam - priznala je i umalo se onesvijestila od napora.
- Ne možeš u toj košulji na večeru. Odaberi si bilo što odavde, ja častim. Outfitom i večerom.
- Čijim novcima? - ohrabrila se i čak nasmijala prkosno.
- Djevojka koja te zaposlila ovdje radi za mene.