Mailaj me NA KLIK

Privatni plesač

srijeda, 25.11.2009.

Nije se tome nadala.
Sjedila je u dnevnom boravku ispijajući svoju jutarnju kavu , rasčupane kose i pogleda uprtog iza zidova stana, zgrade, iza prostrane ravnice prema jugu skroz preko planina Velebita, gotovo osjećajući miris mora koji je dopirao na obalu po kojoj se šetala u mislima osjećajući dašak nadolazeće bure na koži svog još uvijek prekrasnog lica, čak i ovakvog jutarnjeg, nenašminkanog...
Kucanje na vratima prenulo ju je, iznenadilo jer bilo je rano čak i za poštara, teške su joj misli nadolazile, bila je uplašena, znatiželjna i razmišljala je o tome da li postoji bezopasna trajna šminka za ovakve iznenadne slučajeve.
Otvorila je vrata a on je ušao skoro pa nasilno, prohujao je kraj nje i stao u hodniku čekajući da ona zatvori vrata. Bila bi vrisnula u tom momentu ali nije imala snage ili nije htjela, on je bio lijep, širio je ugodan miris, bio je naoko bezopasan a njegove su oči ulijevale povjerenje i činilo se da zna što radi i zašto je ovdje. Imala je u tom trenutku povjerenja u njega a djelićem sebe je ionako vjerovala da još spava u toplom krevetu jer kako bi kvragu inače osjetila miris mora i koji bi klinac zgodan muškarac upadao njoj u stan kao u filmu. I k tome nenasilan.
Zatvorila je vrata i krenula u dnevni boravak, usput je malo popravila rozi frotir ogrtač i bacila brzi pogled u veliko ogledalo na kraju predsoblja. Sjela je, zapalila mirisnu svijeću i opustila se.
Čekala je da se probudi.
On je sjeo kraj nje, nije u tom trenutku mogla pogoditi jel Bvlgari Aqua ili Aquamarine. Liznuo ju je po vratu i digao se. Stajao je tako uspravan i snažan, ne previsok, ali ostavljao je dojam ogromnog čovjeka, muškarca. Imala je osjećaj da čuje neku muziku u ušima, bila je prokleto sigurna da dopire odnekuda.
On je i nije zaplesao. Otkopčao je najgornji gumb na košulji... Drugi... Otkrivao je snažna prsa a ona je poput tinejdžerice u Robbie-a Williamsa gledala njegove pokrete koji nisu bili nastrani, nisu bili plesni ali su pratili ritam.
Jebeni san, pomislila je i otpila gutljaj kave, gledajući ga ispod obrva sa smješkom.... Otkopčavao je hlače, izlizane blijede traperice koje su mu tako reklamno dobro stajale da je osjetila iznenadnu toplinu među nogama.
Ovo je fakat skrivena kamera, pomislila je u jednom trenutku i ogledala se iza sebe prema prozoru ne bi li ugledala kakav objektiv. U tom trenu je osjetila dah na vratu i dodir na ogoljelom bedru. Ruka mu je već klizila prema unutra, prst je bio gdje u normalnoj situaciji ne bi smio biti, sada već mokar od izdajnički vlažne nje... Tamo dolje gorjela je. uzeo ju je za ruku i podigao iz dvosjeda, bili su licem u lice. Uhvatio joj je guzu i podigao ju s lakoćom. Osjetila je kako joj ulazi i obećala sebi da ju sada ništa neće probuditi.
Bilo ih je svagdje, on u njoj, njena guza na stoliću, dvosjedu, krevetu... Njene bradavice u njegovim ustima, ruka u kosi, jezik na pupku, bedro osvojeno... Sve je bilo film. Muzika nije prestajala.
On se oblačio polagano, gledao je u oči, ona je sjedila opet na istome mjestu s istom šalicom kave u desnoj ruci.
Sagnuo se iza fotelje i podigao kazetofon kojeg je previdjela u ovoj priči, pritisnuo gumb i čarobna muzika je prestala.
- Sretan rođendan. - progovorio je tada prvi put.
- Hvala... započe ona...
- Šuti... Ne kvari trenutak. ovo je tvoj dan - reče Muškarac i okrene se prema izlazu.
Digla se da ga isprati u tišini, otvorila mu je vrata i pogledi su im se još jednom sreli na izlazu. Izgubila se u dubini njegovih mirnih očiju koje kao da su znale sve tajne ovoga svijeta.
Pogledao je još pločicu s imenom na vratima i malo je zastao u tom trenu, kao da je nešto saznao. Pocrvenio je, pogledao još jednom nju, pločicu, nju, okrenuo se i otišao...
Vratila se je u dnevni boravak i tiho zaplakala.
Bila je sretna što nema rođendan.

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.