Angels&rain part VII Povijest i erotika...

Osjećao sam se kao neki lik iz starih crno bijelih filmova;šetajući Maksimirom u predvečerje razmišljao sam zašto u životu ne bude sve jednostavno i zašto ne gledam preko ceste dok prelazim ulicu u kišnoj noći usred Zagreba.Pokušao sam dozvati sliku tog momenta u sjećanje,ali jedini jasni kadar mi je bio onaj dok sam gledao za Fordom kako nestaje u noći.
Deda Ivo,kojem bi nekako više pristajalo ime Vincek,ispričao mi je svoju priču o snažnom ocu koji je oduvijek bio glava obitelji i čijoj se riječi nije moglo prkositi uprkos njegovim postpoznim godinama koje nisu ostavljale previše traga na njemu.Pokazivao mi je slike gospodina Alberta,neke stare i požutjele iz Prvog svjetskog rata;Albert na snažnom Doratu,sablja položena ukoso preko ramena,lice u poluprofilu koje je pokazivalo odlučnost s dozom neke otmjenosti,obrva lagano podignuta kao da neprijatelju govori:Klekni!
Bilo je tu i slika s nekoliko za ono doba vrlo sređenih mladih dama sjajnih očiju koje su podsjećale na filmske glumice tridesetih godina,mogao bih se zakleti da je na jednoj slici uz njega ponosno stajala Greta Garbo,meni osobno najdraža,mada se njen čaroban osmijeh rijetko mogao vidjeti,ali njene oči...Da.Sjetih se očiju mlade apotekarice Anje,koja me podsjetila da još postoji nepatvorena ljepota žene,prekrasno lice kojem ne treba šminka da bi naglasila,nego više da bi prikrila ljepotu koja je plijenila ne samo pogled,nego i dušu,dajući njenoj prisutnosti neku mističnu,neobjašnjivu notu posjedovanja u smislu osjećaja da se ne možeš od nje odvojiti dok ona sama ne ode.Otišla je te večeri bez nekog posebnog objašnjenja i osjetih potrebu da je opet vidim,da je pokušam razumijeti i pitati je mogu li ikako postati češći gost u prostoru koji je opkružuje.Naravno,kroz neki apstraktniji pristup koji uključuje elemente nenametljivosti uz naglasak na približavanje,govor tijela i sve što uključuje najstarija igra na svijetu-zavođenje.Erotika,riječ koja samim izgovorom donosi neku toplinu u grudi koja se širi prema grlu i sužava ga,a zatim se spušta prema sredini tijela razgaljuje u trbuhu i pokreće nas dolje gdje smo najosjetljiviji.Svatko erotiku doživljava drugačije.Meni je ona spoj boje,mirisa i okusa;crvena,crna,vino,jagode,mošus;zatim ton uzdaha,drhtaj,opuštanje,svijeće,divlje parenje,san.Koža.Svila.Prije svega pogled.Kroz njega možeš nazrijeti ponudu,ponekad je vidjeti otvoreno:Tu sam,uzmi me..;ali nekako je meni osobno draži onaj pogled koji govori:osvoji me.Tada postajem lovac koji svoj plijen lagano obilazi,dajući mu do znanja da ga je zamijetio ali ne drži za prioritet da prolije krv odmah .
Zločin i kazna.
U iščekivanju koje prerasta u nervozu,plijen se sam baca u ralje dominantnijeg.Zločin je posjedovati erotiku,a ne ponuditi je onome koji zna kako je najbolje konzumirati.Odlučio sam sutradan potražiti Anju u Ljekarni.Moram je opet imati.Probudila je u meni nešto više od želje za erotikom.Pritisak u grudima bio je sve jači.Pitao sam se da li je i Albert,onako snažan i odlučan imao osjećaje prema ženama ili ih je samo koristio za zadovoljavanje svojih prirodom nametnutih potreba.Deda Ivo je govorio kako je Albert kao mladi kapetan austrougarske vojske bio poželjan ženik,ali je radije provodio svoje večeri svaki put s drugom djevojkom,mada to okolina i nije baš blagonaklono prihvaćala.Ali žene su ga voljele.U drugom svjetskom ratu bio je suradnik u sjeni,taktičar koji je našu vojsku usmjeravao upravo tamo gdje su nacisti bili najranjiviji,svaki puta im donoseći goleme gubitke što je rezultiralo njihovom kapitulacijom.Pričalo se da nije bio blizak samo s Maršalom,nego je preko svojih bliskih suradnika davao savjete i samom Churcillu glede vojne taktike,a bio je blizak i sa Staljinovim vojnim vrhom.Pitao sam se koliko je istine bilo u tom glorificiranju Alberta,ali deda Ivo kao da je naslućivao moju sumnju,pa je iz pokrajnje prostorije,vjerovatno spavaće sobe pokojnog donio staru drvenu kutiju punu požutjelih dokumenata s žigovima Titovog,Staljinovog i Winstonovog kabineta koji su potkrijepili njegovu priču,jer to su bili povjerljivi dokumenti koji su svjedočili o prisnom odnosu Alberta s velikim vođama proteklih vremena.Tito ga je pozivao na proslavu obljetnice oslobođenja Beograda,Staljin mu je čestitao rođendan,20.11.1946.,a Premijer ga je jednostavno pozivao u lov na lisice."..and please,bring your sljivovica,my dear friend.It makes my mind clear and I feel so strong and easy."Deda Ivo me je zamolio da o ovome nikome ne govorim,ja sam mu to i svećano obećao,a sve smo to zapečatili s čašicom te slavne šljivovice s geografskim porijeklom Hrvatskog Zagorja.Mogli bi taj brend šljivovice prodavati vrlo dobro u Engleskoj uz ovakav dokaz,razmišljao sam ne vjerujući svojim očima u dokumentima za koje valjda nije znala ni MI5,ni KGB,a možda ni Udba,no nisam razbijao glavu time.Bit svega bila je u tome da je Albert kao glava kuće prodavao svoj Ford,našao kupca koji mu je dao kaparu uz obećanje da će mu ostatak novaca dati nakon probne vožnje,ostavio mu osobnu kartu na ime Dino Drpić,uzeo ključeve auta i nikada se više nije pojavio.Deda Ivo kaže kako on nije bio tada kod kuće,jer on bi osobno išao na vožnju s lopovom,pa do svega toga ne bi ni došlo,a Albert,kako je bio teško pokretan dao mu je ključeve na povjerenje,mada to nije očekivao od njega.No godine su ga valjda smekšale,kaže Ivo dodajući kako slučaj nisu prijavili policiji,jer je dotični Dino nazvao telefonom i ispričavao se što je onako naglo otišao(s tuđim autom!),te da će ovih dana donijeti ostatak novaca.Albert je naglo umro,starci su se nadali novcima i zato su mislili da sam ja taj nesretni Dino kad sam pozvonio i predstavio se.Osjećao sam se bespomoćno.U glavi mi je bilo bezbroj pitanja.Tko je Dino?Gdje je auto?Tko me je skoro ubio na cesti?Moram opet nazvati Željka.I posjetiti Anju.Vjetar je bio sve jači.Mirisalo je na nevrijeme.

Angels&rain part VI Potraga

Sanjao sam valove Tsunamija kako me nose u neku novu dimenziju dok gutaju sve pred sobom .Mijenjaju sliku svijeta,odnose živote,uništavaju plodove mukotrpnog rada proteklih generacija i ostavljaju samo ruševine za buduće naraštaje.Spomenik uništenju svijeta koji podsjeća da sami pridonosimo ljutnji majke prirode ne obazirući se na zakone koji su ispisani davno prije nego što smo po teoriji evolucije nastali.San mi je nadalje donio nju,opet u bijeloj kuti,ja ležim na operacijskom stolu,vezan,narkoza me uspavljuje,ali ne dovoljno da ne bih vidio kako mi vadi srce i daje ga nekome ludom znanstveniku(koji tako neopisivo podsjeća na Einsteina) na ekspertizu.Ovaj ga baca kroz prozor i inzistira da mu dovedu drugog pacijenta,ako može Arijevca.Osjećao sam užasnu prazninu u grudima i to me je probudilo.Mutna pogleda razaznao sam da je 6:02 .Vrijeme za ustajanje.Danas imam obveza.Prvo idem ispratiti Kemoterapiju na put po Hrvatskoj,a onda u lov na čovjeka koji me je skoro ubio.Podatke koje mi je Željko pribavio već sam sejvao u mobitelu.Papiriće ionako gubim,ali sam ovaj spremio u novčanik,zlu ne trebalo.
Vuf-a sam ostavio u stanu,moleći ga da ne pravi gluposti i da ne pušta glasnu muziku.Kao da me je razumio,uz jedan krotki vuf i dva zamaha repom otišao se sklupčati u svoj životni prostor ispod televizora.Vani je bilo hladno pa sam navukao svoj crni kožni sako ispod kojeg sam obukao majicu s natpisom"I found Jesus.He was behind the couch"i slikom Isusa.Bila je to jedina majica koja mi se svidjela prilikom zadnjeg shoppinga.Otišao sam na kavu u Jane caffe u Importanne centru,Bojan je radio,vidno umoran od jučerašnje smjene.Tomo(jedan od trojice konobara)je bio u Egiptu,pa su Boris i Bojan odrađivali i njegove smjene.Naručio sam kavu s mlijekom,saslušao najnovije dogodovštine iz Bojanovog života i zaputio se na Krešimirov trg.Tamo su već bili Kemo,Kontemplativa,Dario i televizijska ekipa.Ispozdravljali smo se,u 08:00 išli uživo na "Dobro jutro Hrvatska",ispratili Kemu mahanjem i pratili pogledom kako nestaje put Glavnog kolodvora.Kontemplativa i ja smo popili kavu u obližnjem bircu i dogovorili se da se vidimo navečer u Booksi na otvorenju izložbe Andrewa Norrisa.Rastali smo se kod Glavnog kolodvora i tad sam krenuo na zadanu adresu.Pozvonio sam na portafon,prezime Galićnjak.
-Ko jee?-promukli ženski glas.
-Tražim gospona Alberta,ak je doma,u vezi auta..
-A ko ste vi?-počela me iritirati,ali to je bilo njeno puno pravo.Uostalom,bezobzirni su pljačkaši lažno se predstavljajući utjerali strah u kosti starijih stanara,a ovaj mi glas nikako nije djelovao mladenački.
-Gospon Dino,gospođo.
-Aha.-rakla je s olakšanjem,mada mi nije bilo jasno zašto.
Bzzzzz!Gurnuo sam ulazna vrata zgrade i popeo se na prvi kat.Taman htjedoh još jednom pozvoniti kad začuh kako se vrata otključavaju.Dva okreta ključa u bravi.
Pa druga brava.
Lanac.
Vrata mi je otvorila sjedokosa gospođa drahtavih ruku,koje su bile prepune staračkih pjega,izborane i blijede,kože tako tanke da sam mogao izbrojati žilice na njima.
Gledala me škiljeći iza debelih stakala prethistorijskih naočala koje su doslovno podsjećale na dvije omanje pepeljare u metalnim okvirima.
-Vi ste donesli peneze?-iznenadi me gospođa pruženom rukom.
-Kaj...ja?Ne,gospođo,ja sam..
-Ivooooo!-zazivala je nekoga iznutra i podsjećala me na oca četvorice sinova iz "Tko to tamo peva" dok je vapio:"Decooooooooo!!!"
-Gospođo,ja...-započeh,a sitni starac s još većim naočalama koji se odjednom stvorio ispred bakice ušutkao me je prijeteći postavljenim kažiprstom.
-Ste vi peneze donesli?-Upita deda tonom zagoskog predsjednika seljačke zadruge koji je skupljao članarinu.
-Kakve peneze,za Boga miloga!?Ko je Albert?I čiji je auto Ford Focus ZG 5245-AN?E,taj me je neki dan pregazil!-poludjeh na zagorskom.Samo mi recite ko to vozi?!-Bijah jasan i glasan.Starci su još više uzdrhtali.
-Albert je moj pokojni tata-prekide deda prvi šutnju.
Bakica mi je skuhala tursku kavu i servirala mi je u onoj maloj šalici iz kakvih se nekada,za vrijeme štednje,kad je kava koštala kao samo zlato,pilo u vrlo malim gutljajima.Kava se nekada donosila u goste kao vrijedan znak pažnje.Sjećao sam se legendarne Franckove minasice od 100 grama kako su je uvijek uredno pakirali u čisti bijeli papir prije nego smo išli kod rodbine u Kašinu.Tada smo imali crno bijeli televizor i igrali se u blatu.Danas djeca imaju Play-station i ne znaju koji je gušt kad te stari izlema jer si došao kući blatan od glave do pete.Danas starci ni ne primjećuju djecu.Danas djeca tuku starce.
-Moj tata je umro prije tri mjeseca..-započeo je deda Ivo svoju priču.Tek tada sam primijetio da su oboje obučeni u crno,odjeću žalosti za nekim bliskim..-..u sto devetoj godini života.Nije ga ni televizija došla snimati,a bil je možda i najstariji živi hrvat.-sa sjetom i prizvukom tuge koju je prouzrokovala praznina samo njemu poznata pripovijedao je deda Ivo.-Bil je on pametan čovjek,jak ko bik,sve do prije pol godine...-glas mu je zadrhtao.
KRAJ ŠESTE PRIČE.

Angels%rain part V mmmm...

Psima smo dali hrane i vode i ostavili ih u dnevnoj sobi da se ližu uz taktove Snoop doggy dog-a.Zatvorio sam vrata spavaće sobe i pustio Barryja da dočara atmosferu polumraka koji je nagoviještao vruću noć.Mirisao sam joj vrat,kosu,prstima istraživao leđa,grudi,trbuh.Uzdisala je dok sam je polagano razodijevao.Divio sam se njenoj glatkoj koži,preplanulom tijelu i liniji koja je razdvajala trbuh na sredini.Dodatni seksipil naglasio je piercing u pupku koji je mamio da ga liznem.Prvo sam posjetio bradavice koje su se ukrutile,samo sam ih taknuo vrškom jezika,ocrtao im rub i spustio se niže,na srebro koje me svojom plemenitošću očaralo,posebno ovaj put.Ljubio sam joj bokove,bedra,spustio se do koljena.
-Želim te-Tiho je šapnula uz pratnju pogleda koji je pozivao.
Nisam se obazirao,jer ovo je moja igra.Masirao sam joj tabane dok sam sisao njen nožni palac i prst po prst lagano,poput šumske jagode stavljao u usta...
-Daaj..-vapila je dok sam ja izvodio obred predigre na svoj način i jezikom joj prelazio međunožje,obrijano,mirisno i vlažno.Izvijala se je od užitka koji joj je potresao tijelo u valovima,njeni kratki predorgazmi uzbuđivali su me.Okrenuo sam je na trbuh i liznuo je od potiljka,preko linije kičme do guze.Ušao sam u nju bez upozorenja,naglo i do kraja,jauknula je od slatkog bola i počela se sama nabijati.Soba je postala rapsodija uzdaha,jecanja,prostaštva,divljanja i krvi.Ugrizao sam je za rame,okrenuo je na leđa i opet se zabio u nju,duboko.Nisam slijedio Barryjev ritam,podigao sam je na sebe i nabijao sve brže i brže.Eksplozija je nastala istovremeno,u oba tijela.Bili smo glasni i sretni..
Počela se smijati,glasno i preslatko,divni zubi su joj skoro sjajili u polutami sobe koju je obasjavalo samo blago svjetlo ulične rasvjete kroz poluspuštene rolete.Gledao sam je,i sam se nasmijavši njenoj sreći koja je izlazila kroz taj smijeh i punila sobu emocijama,nekim davnim,izgubljenim,zaboravljenim.
-Hvala ti..-rekla je kratko i tiho,učinilo mi se da vidim suzu na njenom licu.Možda suza radosnica,pomislih u tome trenutku.
-Nema na čemu-odgovorih sa smješkom,mazeći joj glatko bedro i ljubeći ranu na ramenu-Oprosti za ugriz-ispričavao sam se sa skrušenim izrazom lica,ne želeći joj objasniti da je to bilo nesvjesno,ali obvezatan pečat koji ostavljam svakoj u naletu ekstaze.
-Hvala ti-rekla je još jednom-moram sad ići-učinilo mi se da opet vidim suze u njenim očima,kao da su izvirale.
Obukla se je na brzinu,ovlaš me poljubila,uzela Heru,kokoj kao da je bilo žao što se rastavlja od Vuf-a ovako brzo i uz kratko"vidimo se"izletila iz stana.Bio sam malo razočaran jer sam je htio još maziti,ali nisam si htio stvarati pritisak.Ni Vuf mi nije baš bio veseo.Sklupčao se pod televizorom i uzdisao.Moj prijatelj i ja smo opet sami
.Sutra idemo u istraživanje.
KRAJ PETE PRIČE...

Angels&rain part IV

Između ostalog špeceraja,kupio sam i Vuf-u posudicu za hranu,Pedigree pal i još stopedeset kojekakvih gluposti za psa,shvaćajući da nije jeftino održavat ovakvu životinju,a sutra moramo i kod veterinara da ga pregledaju,a po potrebi registriraju i cijepe jer nigdje nisam vidio ni ogrlicu,ni medaljon s imenom.Uopće mi nije bilo jasno kako sam bez ikakvog premišljanja prihvatio ovu smiješnu životinju u svoj svijet,rezerviran samo za povremene ljubavnice,par dobrih prijatelja i moje pisanje.Neka ga,pomislih,možda mi baš to treba,obveza.
Narezao sam luk i češnjak na sitno,ubacio u tavicu na sloj vrućeg ulja i malo prodinstao,dodao sam piletinu narezanu na kockice koju sam lagano zapekao sa svih strana,te zatim dodao dvije čaše vode i pustio da se lagano krčka.Posolio sam,dodao malo bibera,mješanog talijanskog začina,jednu žlicu vegete,malo estragona,peršina i muškatnog oraščića,te kad je došlo vrijeme dodao zapršku i tako stvorio svoj savršeni saft s piletinom koji sam prozvao"ROYAL CHICKEN",a koji obično serviram uz tricolore tjesteninu,ili pire krompir .Ovaj put odlučio sam se za pire u koji sam dodao kocku maslaca i kiselo vrhnje.Salata je bila narezana rajčica,luk i veliki bijeli grah,sve začinjeno s malo crnog ulja i par kapi vinskog octa.Uživam u malim stvarima.Dok sam ja jeo,Vuf je drijemao kraj televizora.Schummi je,naravno ispao i ja sam još uvijek sumnjao da je sve to neka igra talijanskog diva jer formula je u posljednjih godina stvarno bila nezanimljiva kraj tolike dominacije Ferarrija.
Probudila me zvonjava mobitela.
-Hmh..-javio sam se neandertalskim pozdravom
-Nisi li me trebao nazvati?-pitao je organizirani Željko,dok sam ja pokušavao shvatiti gdje sam i kako sam zaspao i tko je zaboga onaj pas kraj tv-a
-Joj,oprosti,zaspao sam-progunđah skrušenim tonom-imao sam burnu noć.
-Opet neka ljepotica iz tvojih priča?-šeretski je priupitao,stalno me koreći zbog mojih avanturica.Nije mogao shvatiti da još nije naišla ona koja će me zadržati,a meni se nije dalo više objašnjavati zašto tako živim.
-Actually,ne,budem ti pričao,nago,trebam uslugu...-počeo sam,svjestan da će me ispilati svojom radoznalošću,no ja sam se pripremio i za to.
-Mogu doć do tebe?
-Možeš,al dođi sad u roku sat,dva,jer navečer idem s Ines i djecom u kino.
-OK,za dva'est minuta sam kod tebe,dolazim s pesom kuhaj kavu-referirao sam mu nabrzinu
-Kome kavu,pesu?-imao je smisla za humor.
-Je,pesu-isplazio sam mu jezik preko slušalice i prekinuo vezu.
Vuf je prihvatio vodilicu bez prigovora i veselo krenuo sa mnom,kao da je konačno našao svoj mir u osjećaju pripadnosti jednom primatu.Ja još nisam pripadao nikome,pa stoga vjerovatno i nisam spoznao mir.
Djeca su se veselila pesu više nego meni,Ines me je zagrlila,Željko me nije zagrlio,ali mi je skuhao fantastičan Nes,čiju tajnu mućkanja znaju samo odabrani.Među njima prednjače vojnici,policajci i zatvorenici.
Nakon što su djeca izvela Vufa u šetnju,a nas troje ostali sami,ispričao sam im sve o jučerašnjem događaju.
-I sad bi ti da ti ja saznam tko je vlasnik auta?-upita me željko,podižući obrvu,dajući izraz licu kao da mi radi uslugu pribavljanja dozvole za unos 400 kilograma kokaina u zemlju.
-Da-kratko sam mu odgovorio,svjestan da će mi pomoći kao što ni ja njega ne bih odbio sve i da moram biti jedan od branitelja policijske postaje broj 13.
Otišao je do svoje radne sobe i nakon tri minute mi donio listić papira s podacima koje sam tražio.
-A sad da čujem o Da Vincijevom kodu,čitao si naravno?-upita me,mada je znao odgovor.Ines je samo zavrtila glavom i nasmijala se,kao da smo djeca čiju igru nije razumjela.Često nas je zadirkivala da smo heretici i da će nas crkva spaliti na lomači.Ona je bila iz pobožne obitelji i svake je nedjelje išla u crkvu Sv. Marka Križevčanina,vodeći djecu,a i Željka kad god je bio slobodan i odmoran.
-Jesam.-nastavili smo raspravu još nekih pola sata,popili kavu,Ines je iznijela i slanu štrudlu od sira koju sam obožavao,te smo se dogovorili da neću ubiti lika koji me je udario,nego ga samo nagovoriti da prizna i prijavi se kod Željka u postaju.Dopustio mi je da ga sam pronađem,jer je znao koliko volim osobno rješavati neke stvari i da neću pritom pretjerati.Slagao se sa mnom u mišljenju da država ne preduzima potrebne mjere glede kažnjavanja nesavjesnih vozača,a i općenito nam je kazneni zakon preblag.Osobito glede nasilja u obitelji.Željko bi vjerovatno dogurao daleko više u svojoj karijeri da nije jednom u nastupu bijesa pri jednoj intervenciji slomio nos liku koji je istukao svoju ženu koja je bila upola manja od njega zato jer mu nije podgrijala večeru kad je došao s pijanke u tri ujutro.To mu je bila jedina mrlja u karijeri i otad ga više nisu slali na obiteljske obračune.
Vuf i djeca bili su blatni,ali sretni.Htjeli su ga prisvojiti,ali sam im uspio objasniti da ću im ga dati na čuvanje kad god budem išao na neki put,te smo postigli kompromis.Toplo sam se pozdravio s prijateljima,zahvalio na kavi i štrudli,te još jednom obećao Željku da ću se kontrolirati glede krivca za moj udes.
Došli smo doma,okupali Vufa,pa mene i krenuli na dejt.Vuf je s ponosom nosio svoju muževnu novu ogrlicu,a ja sam se obukao casually,trapke,majica i crni kožni proljetni sako,pošto temperatura i nije bila kao posljednjih par dana.Večer je više podsjećala na jesen,prkosilo joj je samo zelenilo na drveću.
Hera je bila prekrasan mješanac,uredna kao i njena gazdarica koja je bila odjevena u istu kombinaciju odjeće kao i ja,čemu smo se izdaleka počeli smijati.Psi su se mirisali i lizali,a isto sam poželio i njihovim najboljim prijateljima.
Vrijeme je za upoznavanje.

Angels&rain Part III Upoznavanje.

U tom trenu zazvonio mi je mobitel. Mašio sam se za unutarnji džep jakne,ugledao poznato ime i javio se.
-Reci.
-Dobar dan i tebi-grubim je jutarnjim glasom "otpozdravio" moj prijatelj Željko-zvao si me..?
-E,bok,sorry,jutro i tebi,ma na kiši sam,trebam jednu informaciju,pa ću te zvrcnut kad dođem doma,aj spavaj još malo-rekoh mu očinskim tonom,pretpostavljajući da je vjerovatno radio noćnu.Željko je bio policijski inspektor,a poznavali smo se još od srednje škole,kada smo oblijetali oko istog komada,Ines,prekrasne crnke tamnoplavih očiju,koju sam ja uspio zavesti,ali,pošto sam bio leptir,a Željko statičar,kućni tip,odabrala je sigurnost,te su ove godine bilježili osmu godišnjicu braka uz dva trofeja, Marka od sedam i Teu,četiri godine staru.Uprkos rivalstvu,Željko i ja smo ostali jako dobri prijatelji jer smo imali neke zajedničke interese kao što su proučavanje nekih tajnih zajednica kao što su Masoni,Templari i Sionski priorij,o čemu je i nedavno pisao Dan Brown u svom najnovijem bestseleru Da Vincijev kod.Vjerujem da ga je i Željko pročitao,pa sam znao da će pri prvom zajedničkom susretu početi rasprava o tome koliko je pametno bilo da se objavi jedan takav roman sa intrigantnom temom koja bi mogla pokrenuti pravu lavinu komentara same Crkve,te potaknuti sumnju u Katoličanstvo od strane vjernika koji su,ukorak s vremenom i sve težim stanjem ne samo u državi i crkvi,nego i općenito u svijetu postali skeptični prema Bogu od kojeg su očekivali da ih spasi od bijede koja dolazi i polako zahvaća sve veći broj stanovništva.
-Mo'š mislit' kak' ću spavat',klinci su već budni,obećao sam im zoološki,a u slučaju kiše crtić u kinu,već čujem kak' se komešaju u dnevnom boravku,zijeeev..-otezao je glasom očajnog,ali brižnog oca kojem sam zavidio na energiji koju je ulagao u obitelj.Nije to bila zlobna zavist,bio sam sretan zbog njega,a i sebi sam poželio da pronađem družicu koja će me uspjeti zadržati na jednom mjestu.Ili je možda problem u meni.Bio sam perfekcionist koji je težio savršenoj komunikaciji,tražio sam ženu koja je dobro izgledala(mada mi izgled nije na prvom mjestu),koja bi mi bila zanimljiva kao osoba,koja bi razumjela moj smisao za humor,znala kartati belu,igrati šah i koja se ne bi bunila kad poželim jednom do dvaput mjesečno pogledati neki derbi talijanske ili španjolske nogometne lige.Ukratko,svi su mi rekli da su zlatne ribice ukinute upravo zbog ovakvih tipova kao što sam ja,ali nisam se predavao,čvrsto vjerujući u sudbinu koja će me jednom spojiti s mojom izgubljenom polovicom.
-Aj ne gunđaj-nasmijao sam se-ti si čovjek od dužnosti,imaš prekrasnu ženu,djeca su ti k'o anđeli,lijepi na mamu,a skoro da ih i ne viđaš preko tjedna,k'o da te ne poznam.Presretan si kad im možeš poslužiti kao tata,priznaj...
-Je,je,istina...a ovo da su lijepi na mamu...
-ok,čujemo se kasnije,zovnem te.-prekinuh inscenirani sukob oko njegove"ružnoće" jer znao sam da je Željac komad kojeg su žene obožavale i jako sam cijenio njegovu odanost ženi,što je bio rijedak slučaj kod atraktivnih muškaraca koji su imali"ljubavi" za cijeli svijet.On je svoju ljubav podijelio na posao,obitelj i hobi,pažljivo balansirajući kako bi uspijevao održati ravnotežu između uspjeha u karijeri,sreće u obitelji,a ni sebe nije zapostavljao.Bio je kompletan čovjek,možda jedini kojeg sam poznavao.
Dok sam ja razgovarao s pospanim Željkom,žena u bijelom je dijelila svoj gablec s mojim pesom,a kiša je u međuvremenu prestala.Začudo,i glavobolja je minula,a ja sam osjećao potrebu da popijem kavu,ali ne espresso,nego svoj domaći Nescafe u mlijeku bez kapi vode.
-Vuf,idemo doma-zvao sam kuštravo čudovište koje se oblizivalo zasićeno nekim pohancem domaće proizvodnje,vjerovatno pilećim filetima.-To očito želiš ostati s ovom lijepom tetom,onda ok,ja odoh-inscenirao sam odlazak,na što moj dlakavac uopće nije reagirao.
-Ja sam tu blizu doma,mogli bi se kasnije navečer vidjeti na šetnji da upoznamo Vuf-a i Heru-predložila je apotekarka ničim izazvana.Bilo je sumnjivo koliko je navaljivala s obzirom na činjenicu da sam ja bio zaista u svom najlošijem izdanju i nimalo privlačan,no ipak mi je to imponiralo.
-Dino-pružio sam ruku-oko sedmice odgovara?
-Anja,drago mi je,paše nam sedmica-nasmijala se kratko-idem sad unutra,pa se vidimo navečer,book,mah mah Vuf!-mahnula je sitome psu
-Vuf!-veselo je odvratio i zamahnuo repom čovjekov najbolji prijatelj.Mahnuo sam još jednom Anji i krenuo put Maxi Konzuma.Vuf me i nepozvan pratio.Mogao bih se zakleti da mu se njuška lukavo smješka.
KRAJ TREĆE PRIČE(ima još puno)

Glavobolja.

Probudilo me uporno rominjanje kiše po limenom krovu susjedne zgrade.Anđeli očito nisu mogli prežaliti moj jučerašnji udes,pa su i dalje plakali,vjerovatno se usput moleći i za neke druge patnike jer mi vjera nije dopuštala da mislim drugačije.Nisam želio biti centar svijeta.Ali sam želio pronaći osobu koja je prouzrokovala ovaj bol u glavi i usput mi upropastila trenutak moje osobne pobjede nad samim sobom.Samo da mu ili joj postavim par pitanja.I polomim koju kost.Zamišljao sam razne načine mučenja nesavjesnih vozača koji pritom bježe s mjesta nesreće.Pokušao sam se staviti u situaciju te osobe koja me onako bezdušno pokupila nasred ulice jučer,i pritom nisam želio prihvatiti nijedan razlog za bijeg.Niti pijanstvo,ni žurim se umirućoj majci,ni gospon policajac,nisam ga ni primijetio na cesti...Jasno sam čuo zvuk trube.Onaj koji me skoro ubio,vidio me je.I potom dodao gas,prije nego što se izgubio negdje prema Glavnom kolodvoru.
Odlučio sam otipkati jedan broj mobitela.
"Dobili ste VIP sekretaricu...bla bla.."
Očito sav svijet spava nedjeljom ujutro.Neka,nazvat' ću ga kasnije..
-Vuf!-javio se dlakavi kaktus s vrata.Možda je gladan,pomislih,a možda treba van..Ionako moram po tablete na Trešnjevački u dežurnu ljekarnu,pa ćemo usput u shopping.Obukao sam jaknu,pospremio mobitel i novčanik u džep i otključao vrata.Vuf je veselo mahao repom i gledao me s porukom:Vi'š kak ti kontaš da ja imam potrebe.Ti si naj gazda.Pasalo mi je to priznanje,mada je to vjerovatno bila samo moja egoistična interpretacija nečega što je vjerovatno zvučalo kao:Aj,konju jedan,vodi me u šetnju i nahrani me.Idemo u lov na kuje.
Vuf je obilježio svako drugo stablo i rasvjetni stub na putu do Placa.Ako je Aleksandar Veliki imao psa,onda je ovaj bio njegov potomak koji je umislio da posjeduje cijeli kvart.Njegova,nakon kupke sjajna žuta dlaka,s izuzetkom bijele na poprsju,sada je pod utjecajem anđeoskih suza bila kao i moja kosa bez zaštite kišobrana,slijepljena s tendencijom frizure Clarka Geblea i inih filmskih junaka tridesetih i kasnijih godina.
-Da?-začulo se iz zvučnika dežurne ljekarne.
-Dobar dan i vama,imate neke tablete za bolove na bazi kofeina?-Upitah bez predrasuda i spolne diskriminacije jadnu ženu koja je morala žrtvovati svoje slobodno vrijeme radeći nedjeljom,što je vjerovatno uzrokovalo zlovolju njenog muža koji je sad u najboljem slučaju kod svoje majke na ručku ili kod šeste partije bele u lokalnoj birtiji.Eto nam države-rekoh sebi u bradu,protestirajući protiv politike koja potiče rast nataliteta,a podržava rad nedjeljom koja bi trebala biti sveta svakoj obitelji.Zajedništvo uz nedjeljnji ručak.Molitva,papanje,kavica za odrasle uz čašu vina,kakao i sok za djecu,podnevni film,klinci na play stationu u svojoj sobi i razne varijacije na temu.Eventualno nedjeljnji seks,dok su klinci na dječijem igralištu.Ali ne danas,jer kiša ne prestaje.
-Joj,oprostite,dobar dan i vama...Nemam ništa na bazi kofeina,a što vas boli?-upita me blago i sućutno magistra preko zvučnika koji je podsjećao da je ta žena u nekoj vrsti zatvora.
-Glava,gospođo,jučer me udario auto,pa sam lupio u asfalt-priznah joj događaj tonom krivca.Shvatih da i jesam kriv na neki način.Nisam ni gledao kuda idem,srljao sam kao bez glave,pa sam skoro ostao bez nje.Ali ta spoznaja ne umanjuje krivnju vozača koji je onako bezdušno ostavio jadnog stradalnika na mokrome asfaltu na milost i nemilost mrkle,kišne,zagrebačke noći.Postao sam poeta.
-pa zašto niste u bolnici?Jeste bili u hitnoj?-zabrinuto je pitala,vjerovatno uznemirena mojim iznošenjem događaja na jedan smiren epski pripovjedački način kojeg se ni Ivo Andrić ne bi posramio.Zamišljao sam sebe kako primam Nobelovu nagradu za književnost.Nagradu čovjeka koji je izumio dinamit i tako pridonio svijetu da se prije uništi.Odbijam primiti plaketu.Samo mi novce dajte,rekoh u mislima predstavniku Nobelove zaklade jer moja načela se kose s tim da primam nagradu od nekoga tko je pridonio tolikom masovnom uništenju tijekom raznih ratova,mada je tvrdio da je izumio dinamit u plemenite svrhe.Na novcu ipak ne piše čiji je,a svatko ga treba.
-Jesam gospođo,nemam čak ni hematome,samo blagi potres mozga,preporučili su mi par dana laganog mirovanja,tablete protiv bolova i kontrolu u ponedjeljak-završih svoj referat brišući vodu s čela.
-Gospođica-ispravi me ljepooka magistra-imam Kafetin,popijte jednu odmah kad dođete kući i kasnije po potrebi-nastavila je službenim tonom
-hvala-rekoh kratko i ubacih dvadeset kuna u metalnu pokretnu kasu koja mi je izbacila tablete pri cirkularnoj robno-novčanoj razmjeni.
Okrenuo sam se i pošao prema Konzumu.
-Vuf!-Javio se moj pratioc,odbijajući da krene za mnom.
-Ajde,Vuf,ne zajebavaj,idemo po klopu,pa doma-vabio sam ga crtajući mu veliku kost u zraku.Nije se ni pomaknuo,samo su mu uši stršale u zrak,a jezikom je oblizivao mokru njušku.Vrata su se ljekarne otvorila i iz nje je istrčala vitka crnokosa magistra kojoj je,primijetih to okom oštrim,kuta jako lijepo stajala,ističući joj obline,koje se nisu primjećivale iza zatvorenih vrata.
-Vaš kusur,gospodine!-podmićivala me je da se vratim.Prišao sam joj,svjestan da svojim pokislim izgledom nikako nisam u poziciji da je zavedem.
-Hvala vam,gospođo-rekoh najtoplije što sam mogao.
-gospođica-opet me je ispravila,a meni je ta informacija godila.Okrenuh se po drugi put u namjeri da teška srca odem u Konzum,razmišljajući kako je sigurno zauzeta i vjerna svome dečku,a nekako mi je u posljednje vrijeme zabranjeno voće ostajalo zabranjeno,jer sam potaknut ispovijedi jednog momka u birtiji koji mi je otkrio da ga je žena ostavila zbog nekog papka koji joj je otvorio oči(A otkrih kasnije da sam taj "papak"bio ja),odlučio ne upadati više nikada u ničiju vezu.Momak bijaše vrlo drag i mio,rekao mi je da ju je pazio i mazio,a ja sam mu dao savjet neka ostane takav,jer jednom će naići jedna koja će to znati cijeniti.Nakon još par piva otišao je naručiti si prostitutku uz komentar da one znaju cijeniti sve i da mu daju utjehu.
-To je vaš peso?-Postavila mi je pitanje na koje sam se okrenuo i vidio kako se izdajica mazi o njenu ruku,i maše repom kao da je otkrio kost veličine Kennedy Airporta.
-Je...-rekoh,svladavajući se da je pitam što radi nakon smjene.
-Isti je kao i moja Hera-mješanac Njemačkog i Škotskog Ovčara.-kak' mu je ime?
-Vuf-rekoh sa smješkom,shvativši da sam pobijeđen.Nasmijala se otkrivši mi nisku prekrasnih zuba koje sam poželio u svojem ramenu.Sve je ovo previše podsjećalo na romane Danielle Steel.
-Mogli bi ih upoznati.Moja Hera se nema s kim igrati.
Znao sam da ću pamtiti ovaj dan.A nđeli su i dalje plakali.Al ovo je više ličilo na suze radosnice
.Kapi su mi postale tople.

Angels&rain (Roman o mistici,erotici i prijateljstvu)

Kiša je prala fasade potamnjele od smoga koji je imao monopol nad nijansiranjem sveukupne slike grada.Prolazeći kraj haustora nehotice sam načuo kako mladić objašnjava svojoj dragoj kako to nije samo kiša nego plač anđela koji tuguju nad našim unaprijed izgubljenim dušama.Optimistična naznaka predigre.Nasmijah se sam sebi,dok sam istovremeno pokušavao shvatiti kuda sam se uputio.
Volim kišu.Mrzim kišobrane.Osjećaj stapanja kišne kapi s mojom kožom na licu,kao da me pere od crnih misli,nekako me veže na pomisao da se oslobađam svega što je prljavo i postajem optimist,mada je iluzija vjerovanja u bolje sutra samo nada koja nas pokreće da doživimo iduće jutro.Opet sam počeo s filozofijom,a nije ni devet navečer.
Sjetih se da već dugo nisam objavljivao svoje erotske priče na blogu.Mnogi su se povlačili na vrhuncu slave,no meni to nije padalo napamet.Jednostavno sam se povukao u jednu drugu dimenziju duhovnog.Analizirao sam sebe i ljude,proučavao svijet,osluškivao tudje živote,mnogi su bili metom mojih istraživanja,dio jednog samo meni prikazanog reality showa...
Nisam voajer,da se razumijemo.Samo sam im dopustio da mi se otvaraju.Ako ste primijetili,kad nekog pažljivo slušate,bilo to u birtiji na kavi,pivi,čevapima,bilo to u nekom intimnijem okruženju,taj netko vam se kroz priče otvara još više,otvarajući stranice knjige svog života i svog osobnog tajnog dnevnika s lakoćom da ih čitate.On vam se povjerava,ne samo zato jer vjeruje da ćete tu tajnu čuvati,nego i zato jer svatko želi svoju tajnu podijeliti s nekime.Samo je pitanje slučajnosti hoćete li vi biti taj koji zna slušati...
I tako sam preslušao puno ljudi.I čuvam njihove tajne.
I nikada ih neću nikome ispričati...U trenutku kad sam uhvatio posljednju misao,zapravo odluku,obuzeo me neki neshvatljivi osjećaj sreće.Osjećao sam se blagoslovljen od neke više sile i to me ponijelo da pogledam u nebo i zahvalim toj sili na neočekivanom daru.Stajao sam nasred ceste i gledao visoko gore,gubeći se u veličini beskraja,koju su sada ograđivali samo crni,teški oblaci..U tom trenutku me puknuo auto..'Znači,nisu bile anđeoske fanfare,nego samo truba običnog auta.'-pomislih,prije nego što sam pogledao tablicu jurilice koja je bježala u noć i izgubio svijest...
Probudio me užasan bol u glavi,ramenu i neko dahtanje u uhu.Netko me je iskorištavao,ližući mi uho, iskorištavajući me tako za zadovoljenje svoje prljave pohote.I to netko dlakav.Ličio je na mješanca Njemačkog ovčara,rode i kaktusa.
Tiho je zalajao,veselo mašući repom.Pitao sam ga ima li aspirin,ali nije mi odgovorio.
-Ja sam Dino-predstavih mu se pružajući ruku,shvativši netom prije da je vjerovatno uvrijeđen mojim nedostatkom općeg bontona.Pružio mi je šapu i predstavio se sa:
-VUF! (dva zamaha repom)
Uspio sam se nekako pridići,shvativši tada da osim što sam potpuno mokar,podaren svekolikom glavoboljom i vrtoglavicom dostojnom posljedice pogleda s Empire state buildinga,imam novog prijatelja...Vuf-a.
Nakon Draškovićeve,Rebra i svih snimanja i pregleda,nakon policije kojoj sam prešutio spoznaju o tablici nošen željom za osobnom osvetom,Vuf,koji me je strpljivo čekao pred vratima svih institucija otpratio me je i do ulaza u moj stan.Putem smo podijelili i burek s mesom iz kvartovske pekare koja je radila non-stop.Anestetici su mi probudili apetit.Zapravo sam,nakon doze koktela anestetika i analgetika postao izuzetno blagoglagoljiv i osjećao onu istu sreću kao i prije nesretnog događaja.Zato sam i pustio Vuf-a u stan,ne bojeći se da je lopov koji će me opljačkati ili nedaj Bože,ubiti...
Okupani i mirisni,zaspali smo pred televizorom u dnevnoj sobi.Ja na trosjedu,a moj prijatelj pred vratima.
Nasreću,nije hrkao...
KRAJ PRVE PRIČE...

pozdrav svima...Dino uskoro dolazi s novim pričama:))))