Mailaj me NA KLIK

San.

utorak, 30.11.2004.

Prolila si šampanjac po sebi,a ja bijah žedan.Smijala si se glasno,pokazujući mi niz bisera koje sam lizao maloprije u želji da se napijem.Klizio sam po tebi,odgađajući trenutak spajanja,sekunde su postajale vječnost...
Otkopčavala si mi košulju,ljubeći moj vrat,torzo,svaki mišić napela si vrškom jezika koji je pronalazio moje točke neistražene dotad .
Probudila si opet zvijer u meni.

Vezala si me prije nego li sam uspio shvatiti što se događa,razbila moje iluzije o dominaciji,razvalila mi koncepciju i uzela me ustima.
Vidio sam vragove i anđele,Njegovu smrt na križu,tisuće konjanika u napadu,pastuha na kobili,sedam pečata,armageddon,otok nimfi i Sveti gral...
Popila si me....I opet probudila,rukama masirajući tamo gdje treba,ustima ljubeći vrelo i požudno.
Otrgnuo sam rukama vezove i uhvatio te oko struka,podigao te i nabio na sebe,bez pitanja na pristanak,bez scenarija,samo snagom iskonske potrebe da te podsjetim da postoji muškarac.
Pristala si bez riječi.Imao sam velik i čvrst argument.
Podsjećao sam te više puta.Sati su tekli u znoju i vinu,jagodama,školjkama i siru...
Zaspali smo i mirisali se u snu.Sanjao sam rijeku koja se prelila.


Bila si opet vlažna....


...igra.

ponedjeljak, 29.11.2004.

Nisam rekao ništa.Ponekad su riječi suvišne,a momenat impresioniranja intelektualnim nadmetanjima uništava svaku draž zavođenja.
Govor tijela.
Shvatila si,vidio sam to u tvojim očima,žudnja je bila velika,toliko velika da sam joj vidio svaku neispunjenu poru.
I obećao sam ti da ću ih ispuniti.
Bez ijedne riječi,bez suvišnih gesta.
Sjedio sam za šankom,dražio nepce Canadian Club-om i gledao te.
Lovio trenutak kad sve postaje neizdrživo.
Spustio sam se sa stolca kao uragan,doletio do tvog stola i uzeo te za ruku.Trenutak do zida,ti na njemu,trgam gačice vlažne,podižem te i ulazim.
Bol i slast,divlje se trzaš,grizeš mi uho,osjećam vrelinu tvog daha,ili je to krv?
Bacam te na pod i opet ulazim u dubinu bez osjećaja ,samo igra bez pobjede,bez poraza,dominacija obostrana,igra bez kraja...
Svaki dan na drugom mjestu.
Publika slučajna.

Konobar je svršio prije nas.Bez riječi nas je otpratio pogledom.
Punim žudnje.


Prokleti voajeri.

Bijeg.

Pobjegla si u šumu,duboko u tamu u kojoj se osjećaš sigurno,zaliječiti rane na srcu...
Probudih se,tvoje mjesto u krevetu je prazno.
Bijes,nevjerica...lom.
Ja znam gdje je ta šuma.
Štropot koraka dok gazim po lišću netom opalom,suhom,lišću bez daška života u sebi.
Nosim ti život.Vraćam dug,jer mene si rodila.

Skutrena uz stablo očajanja,mantra,ime moje ne zaboravljaš.

Bez milosti uzimam pramenove koje sam zahvatio šakom i snažno te podižem k sebi.Gledaš me u oči,jer ne priznajem druge opcije.Od mene ne možeš pobjeći.
Nemam milosti.
Trgam sve sa tebe,gazim tvoju nesigurnost,lomim tvoj otpor,savršena slika nasilja.
Prodirem u tebe,drhtiš,vrištiš,postojiš,želiš,plačeš,smiješ se,žestoko silujem tvoj neosnovani otpor prema sreći.
Ležimo prljavi,znojni,zadihani,trajni.Miluješ mi pupak,opet si moja.
Nisi nikad ni prestala biti.

Samo se bojiš.Sebe.

Nas.


Preplivaj more.Nemoj da dolazim po tebe opet.Ja nikada ne odustajem.
I nemam milosti.

Srna.

nedjelja, 28.11.2004.

Bio je to tren.Odbljesak sunca.Zaslijepljenost.Srna na cesti.Odlučnost u trenutku.

Izlijetanje s ceste,zakoni fizike,stablo na putanji,album negativa i pozitiva života.

Beskraj,sazdan od ničega.

Glas u daljini,šapat ili san...nečije ruke na mome licu,tijelu,kosi.
Otvorio sam oči,bila si tu,klečala nadamnom i brisala mi krv sa lica,vadila krhotine stakla iz kose.
Moj anđeo?

Nisam osjećao bol,samo tvoje ruke,pogled,smirenost,odgovornost,prisustvo...

I snažnu želju!

Uhvatio sam te oko struka i već u idućem trenu sam bio na tebi ližući ti lice,čelo,obrve.Rukama sam trgao odjeću s tebe,trava je bila meka.Iz auta se nije dizao dim.
Bili smo zvijeri na zemlji koje su se parile iskonskom snagom instinkta koji ne dozvoljava odstupanje od žestokog.Grizao sam ti rame dok sam se zabijao u tebe,ne puštajući da mi pobjegneš...
Uzdisala si kao ranjena zvijer,osjećala si nadolazeću katastrofu neponovljivog orgazma,divljeg i neobuzdanog,snažnijeg od istine,trajnijeg od života.
Bio sam na tebi kad si ekspodirala.
Lišće je padalo s grana,diskretno se prizemljujući oko nas.
Željeli smo opet.


Srna je pasla u blizini.

Sud.

Krvarim,bačen u jamu od Zaključka,kojemu je Sumnja rekla da ja nisam ja,da sam samo trag nečijeg postojanja,lažan i neopravdano prisutan u nečijem životu.
Ponos,uspravan kao i uvijek,odbija svaku moju teškom mukom iz smrtno ranjena srca izrečenu pritužbu.
Polako umirem,osjećam kako život istječe iz moje želje za konačnim ishodom traganja kojemu sam ga posvetio.
Bez procesa,bez svjedoka,bez mogućnosti obrane osuđen sam na smrt.
Umirem.
Plačeš na mome grobu.
Jecaš.
Prekasno.
Dala si me odstrijeliti na osnovu prerano donesenih zaključaka i bez pomnijeg istraživanja slučaja u kojemu sam optužen,osuđen,smaknut.Prekasno si shvatila da nisam zao duh,nego Život u svoj svojoj beskompromisnoj veličini i snazi koju si cijeli život tražila.
Strah.
Zbog straha si sumnjala.
Bilo je presavršeno za jednu istinu,prečisto za cestu do stanice sreće.
Zabluda.
Učiš živjeti na svojim pogreškama.
Ova ti je bila prevelika.
Tražila si savršenstvo.Došlo je.Nisi vjerovala.
Imala si sreću.

Plačeš na grobu.Suze ti peru prerano ostarjelo lice.


Ruže su uvenule.




Čekaj.

subota, 27.11.2004.

Znam da bješe silovito.I biti će .Rastrgati ću te svojom pohotom za dušom koju toliko ljubim.Briga me tko si,samo te želim imati.
Jednom .
Dvaput.
Sto puta.
Do beskraja.
Krast' ću dio po dio tebe,piti sa tvog izvora i liječiti se tvojim dodirima.
Znam da me želiš,osjetio sam te odmah kod prvog kontakta.
Moja druga polovica izgubljena u transakciji između želje,prirode i postojanja.
Razmećem se s¸punim pravom tvojim posjedovanjem.
Ja sam onaj kojeg si čekala,za kim žudiš i kojem ćeš priznati sebe.
Ja sam tvoj mrak i tvoje svjetlo.
Ja sam tvoj sudac.Egzekutor tvoje samoće.
Prorok i Spasitelj.
Otvaram te i ulazim bez milosti u najdublju tamu,ostvarujem svoje prijetnje o vječitoj ekstazi i paleti neobjašnjivo divnih boja,okusa i mirisa.
Udahni me,ne bježi,jer si vezana lancima sudbine koju ti ja krojim u svojim dnevnicima budućnosti.I ne brini.Živiš za mene.

Opsada..

petak, 26.11.2004.

Čekala si u zasjedi kao pantera koja vreba na svoju žrtvu,ali te preduhitrio moj siguran korak u kojemu si vidjela neku prijetnju,tihu,ali naznačenu kao opasnu.Nisi izlazila iz skrovišta dok sam prolazio,mada nisi bila sigurna da li sam te primjetio u toj gužvi taštine,ega i manira bez pokrića koji su me obilazili u širokom luku.Radio sam na projektu savršenog trenutka,a ti si bila industrijski špijun.

Nisi više bila sigurna u samu sebe,pa si mi odlučila prići posredno,razbijajući element kontinuuma koji me štitio.
Jesam li imao još koju zaštitu?-To si se sigurno zapitala,kad sam te vezao lancima i onako bijednu,prljavu,krvavog lica izvlačio iz mreže koju sam pleo od svog Novog postanka.

Mislila si da ćeš se izvući svojim šarmom,predivnim tijelom,seksipilom koji je bio virus mnogim sada već mrtvim mentalnim sklopovima.

Jadno.

Poricala si svoju prošlost,uvjerljivo i argumentirano iznoseći činjenice koje su potkrijepile tvoje podrijetlo,materijalni i društveni status.

Ali previdjela si jedno...Ja sam bio tvoj duh iz prošlosti.
Mrtvac.

Bila si moja Bogomoljka.Jednom davno.

No previdjela si i činjenicu da postoji čistilište.Nakon mučenja,izgaranja u boli vlastite samospoznaje,smrti duha,nakon konačnog dogovora s Luciferom,odabrao sam povratak.
Samo zbog tebe.
Zbog osvete...

Gledam te sad kako ležiš u znoju i krvi,slijepljena u prljavim sokovima svog bluda i grijeha kojima si ubila mnoge nevine duše i moliš me da ti oprostim.

Jadno.
Jer ne sjećaš se svoga grijeha i nisi spremna na prilagodbu u ovome svijetu kojim sam zavladao nakon prolaska kroz Njegovu školu.A mislila si da si ti njegova štićenica,kao i mnogi drugi samoprozvani anarhisti i sotonisti.

Jadno.

Neću te kazniti.

Samo ću te ostaviti kao podanika u Novom svijetu.

Lanci ostaju.

Šuti....

četvrtak, 25.11.2004.

Šuti,prepusti se...čekaju te tisuće milja šutnje
na ovome putu koji smo započeli.Nismo iskazali
prijetnju,nego samo skočili,bez
laveža.Simbioza.Drhtiš.
Šuti.Usne ti se razdvajaju,punim ih sokovima
kojima izmišljaš najbolje okuse.I ja ih
osjećam.Magla ne postoji,slike su kristalne,a tvoj
dodir vreli ne peče...godi.I nije kraj,šuti i
dalje,dok jedem te komadić po komadić,sladim se
tvojom kosom,ližem ti vrat prije ugriza.Jedem te i
pijem,gostim se kao nikada prije,a ti,žrtva,
smiješ se tiho i uživaš.Izvijaš se pod mojim
tijelom,obavijaš me nogama i ne puštaš.Pjevamo
zajedno bez riječi,ritam je sve
brži,Allegro....Vrištiš,sada glasno i zarivaš zube
u mene duboko...Ja ne osjećam bol...Smijem se.
Popij si malo vode.

Urlam...u sebi.

Prvi puta da mi je netko
ušao toliko duboko u svijest.Razvalila si mi
čula...Ostala je samo želja,strast,nemjerljiva
snaga instinkta i prilagođenost autizmu.Vidim
nas.Samo ti i ja,isprepleteni udovima.Misli su nam
razdvojene.Moje su u tebi.Hranimo se jedno
drugim.Tvoja voda je samo meni pitka.Vežem
te.Radoznala si,mada znaš ishod.Smrt.Spas.
Bez kapi krvi.
Bez gubitnika.

Kritika jednog savršenog uma...

Komentar treba potkrijepiti zamamnom,opuštajućom
masažom,predigrom kojom dominira zvuk tišine koju
narušava jedino blagi titraj,šum mora u daljini
koji dopire do svijesti nenametljivo...I pretvara
se u muziku,nota po nota,stvara se pjesma...Ona
koju si željela čuti odavno,ona zaboravljena...I
koja ne prestaje više svirati,a nikada ne
dosadi,kao pjesma anđela,oda strasti i
ekstaze...mrak se raspršio u čestice svjetlosti
koje se stapaju u bljesak,tonovi se dižu u
beskraj,vrisak u nastajanju ...sreća...Poželiš
umrijeti...I poželiš se ponovo roditi..I osjećaš
se tako.

Grickam ti rame.

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.