Bijeg.

Pobjegla si u šumu,duboko u tamu u kojoj se osjećaš sigurno,zaliječiti rane na srcu...
Probudih se,tvoje mjesto u krevetu je prazno.
Bijes,nevjerica...lom.
Ja znam gdje je ta šuma.
Štropot koraka dok gazim po lišću netom opalom,suhom,lišću bez daška života u sebi.
Nosim ti život.Vraćam dug,jer mene si rodila.

Skutrena uz stablo očajanja,mantra,ime moje ne zaboravljaš.

Bez milosti uzimam pramenove koje sam zahvatio šakom i snažno te podižem k sebi.Gledaš me u oči,jer ne priznajem druge opcije.Od mene ne možeš pobjeći.
Nemam milosti.
Trgam sve sa tebe,gazim tvoju nesigurnost,lomim tvoj otpor,savršena slika nasilja.
Prodirem u tebe,drhtiš,vrištiš,postojiš,želiš,plačeš,smiješ se,žestoko silujem tvoj neosnovani otpor prema sreći.
Ležimo prljavi,znojni,zadihani,trajni.Miluješ mi pupak,opet si moja.
Nisi nikad ni prestala biti.

Samo se bojiš.Sebe.

Nas.


Preplivaj more.Nemoj da dolazim po tebe opet.Ja nikada ne odustajem.
I nemam milosti.