Rekao si da ti je ovaj život kao online igra, tek kada ti postane dosadno, vrijeme se promijeni. I ljudi se promjene i predastru se pred tobom nove mogućnosti.
Znam dobro da sam ti najzabavniji dio te igre. Igre za strpljive.

Ti barem ima vremena.
Kroz stoljeća me pratiš i iznova tražiš u mojim reinkarnacijama.
Obožavaš prve trenutke. Male etape igre zavođenja.
Oh kako sadistički uživaš u mojem zbunjivanju.

Podsjećaš me poljupcima na neko prošlo sutra, na neku buduće jučer.
Držiš me u naručju sasvim svjestan da ti ne mogu odoljeti, dovodiš me do vrhunca u igri emocija i sexa.
Gledaš kako orgazam u meni potiče kemiju u mozgu, kao da možeš nasluti sinapse koje se vežu prožete osjećajima koje budiš u meni.
Osjećajima prema tebi.

I dok si još duboko u meni tražiš reakciju i krik orgazma… gledaš u moje oči kada se otvaraju sjenčanja na sve moje prošle živote. Uz tebe.
Nemaš pojma kako te mrzim tog trenutka. Koji jebeni šok.

A onda me preplave emocije, a ti kretenu umireš od smijeha i čekaš da se umirim kraj tebe. Čekaš da se u tvom naručju počinjem sjećati naših davnih gluposti.
Sjećaš se kada si me na Ardenima izvukao iz streljačkog voda. Smrzla sam se na tom jebenom snijegu samo zato jer si htio biti faca na pogrešnoj strani.
Nikada ti neću oprostiti jebenu 6. SS oklopnu diviziju.

Ma sjećaš li se kada si me spasio od osvetoljubljivih seljaka koji su presreli moju kočiju na putu prema Lyonu. Htjeli su me dovući nazad u Pariz. Tih dana su ljudi tako lako ostajali bez glava, a doktor Guillotin i njegova igračka bili su glavna fora nimalo smiješnih viceva.

Ma sjećaš li se kako iskupio pred crkvom Svetog marka.
Vratila sam se u grad oko podneva, a svetina me je dočekala već na kamenitim vratima. I lomača je već bila pripremljena.

I ona šepava žena od postolara cijel dan prije davala je iskaze protiv mene. Mislila je da će svi razlozi za njenu zavist do večeri otići u dim. Najlakše ja ta bilo nekoga prozvati vješticom. Ma šta je ta glupača znala, zapravo :)

A ti si napio i potplatio onog blesavog popa u odboru za inkviziciju.

Sjećaš li se izraza lica postolarove žene kada su je u sumrak uhapsili pro povratku iz polja, još tamo u Vlaškoj ulici.
Lomača je već bila pripremljena za mene i nisu joj niti sudili, samo su je vezali.
Zajedno sa košarom i svom kuruzom koju je imala u pregači.

Sjećaš li se kako smo pili iza rulje i umirali od smijeha jer dok ja baba gorila, a kukuruz je pucketao i frcale su kokice iz nje.

Bila su to tako blesava vremena.
I sada u tvom zagrljaju pod plahtama razmišljam … ovo su neka drugačija vremena.
Od čega li me možeš sada spašavati ?