Vlatko je bio mrtav. I to je dobro znao.
Bilo mu je potpuno jasno od prvog trenutka i jednino što je zapravo bilo čudno, bila je sama činjenica da mu ništa nije bilo čudno.
A bio je mrtav tek par trenutaka. Ili možda par minuta…ili već sati.
Sasvim svejedno. Spokojno je sjedio kraj svoga leša. Sam sa svojim mislima.
Promatrao je kako se krv počela zgrušavati na vrhovima pramenova njegove kose.
Htio je dotaknuti komadiće lubanje…i pretpostavljao je mozga, ali ništa materijalno mu nije bilo u dohvatu. Ruke su mu prolazile i mahao je kao u prazno…kao u filmovima.
Zatekao se u toku vlastitih trivijalnih misli.

Malena rupica na čelu, gotovo točno između očiju, a tako velika izlazna rana, toliko krvi.
Čudno je vidjeti sebe mrtvog, a opet biti toliko miran. Toliko spokojan.
Čudno. Sada kada ne razmišlja tim pudingom koji mu izlazi iz glave, sve je čišće i smislenije.
Naspajao je u životu toliko računala i sustava da je znao kako bi se trebao osjećati spojen na sve znanje svijeta. No nije se osjećao nimalo borgovski. Mogao je pomisliti pitanje na bilo što i informacije bi bio svjestan istog trena... kada bi mu išta takvoga bilo u ovom trenutku važno.
Čemu razmišljati o tome koji je smisao života…ako si mrtav.

Razmišljao je o sebi.
Nekako je znao da se ovakva sranja mogu dogoditi, ali ovakve razmjere -niti u najgorem snu.
Primijetio je siluete van njegova vremena. Užurbane ljude koji su se kretali stanom.
Policijske uniforme, liječničke kute.
Iz misli ga je trgnula tek čistačica koja je počela čistiti tu svu krv dok su mu iznosili tijelo.
-Ode Vlatko, promrmljala je.
Vlatko. Koje debilno ime. Nikako da se prikrije nekim nadimkom, no sada mu niti to nije bilo strašno. Nekako potpuno nebitno.

Primijetio je krajičkom oko svoju bivšu djevojku. Policija joj je stavljala lisice, a ona je vrištala iako se trsla i jedva je stajala na nogama.
Imena kojima ih je nazivala ne bi bilo pametno ponoviti.
Još prije mjesec dana kupio joj je skup prsten, na dan kada je saznao da je dobio nasljedstvo od tetke preko velike bare.
Htio ju je kraj sebe to kraja života, htio je njihovu djecu. Htio joj je to reći ujutro. Dati joj prsten, reći joj za nasljedstvo, planirati budućnost.
Nije stigao. Već navečer mu je rekla da odlazi. Varala ga je već neko vrijeme. Bivši joj se dečko vratio iz zatvora, s njim vratile su se i stare navike. Radeći cijele dane nije niti primijetio što mu je sve nestalo iz stana, prodano za još koju dozu heroina.

Tri mjeseca poslije upoznao je njenog dečka. Vijest o nasljedstvu se proširila. Koliko je ono bilo minorno nije bilo važno. Zatekao ga je u svome stanu na povratku s posla.
Naravno, ona je još imala kopiju ključa.
Cijev pištolja trebala ga je uvjeriti da mu preda novac.
Vlatko je zanijemio od straha. Nije bio u stanju pomaknuti se. Iste sekunde osjetio je val hladnoće i val topline, a onda i udarac pištoljem po licu.
Psovke nije niti registrirao samo strah i navala adrenalina koja ga je natjerala da primi vazu sa ormarića baci na napadača.
Fulao ga je i vaza se razbila pri udaru o zid.
Dio krhotine pogodio je napadača ravno u vrat, a vodoskok krvi prošarao je zidove.
Panika i pokoji krivi korak u nazad izbacio je napadača iz ravnoteže, pištolj je opalio, a on je pao niz stepenice. Na vratu je bila tek ogrebotina, ništa strašno zapravo, ali stepenice su bile strašnije. Ležao je na njihovu dnu, slomljena vrata.

Vlatko je sjedio u položaju iz kojeg je bacio vazu još par trenutaka a potom se sručio na pod.
Metak iz pištolja pogodio ga je ravno među oči i u njemu više nije bilo života.

Nedostatak droge izazvao je kod njegove bivše cure slom živaca kada se pojavila na vratima stana. Policajci su raspravljali o mrtvom dileru trpajući joj sadašnjeg dečka u vreću..i tu je pukla. Histerično se derala i odala svu svoju umiješanost i glupost.
Glupa đankerica-prokomentirao je mladi policajac.

I sad kad su svi iščezli, beztjelesni Vlatko sjedio je i dalje na podu svoje sobe. Koliko je vremena prošlo nije znao, nije mu bilo niti važno, sve dok se vrata stana nisu počela otvarati.
Uplakana djevojka ušla je unutra.
Zapalila je svijeću na stolu dnevnog boravka. Gledao je plamen i osjećao tako ugodnu toplinu….kakvu nije osjetio još od kada je bio živ.
Ta je svijeća gorjela za njega, baš kao i suze koje su se lile niz lice djevojke.
Oh, pa ona ga voli. Odnosno, trebalo bi reći voljela ga je.
I zajedničke šetnje uz čavrljanja do stana, susreti i ljubaznosti u prolazu i slijepac bi vidio međusobnu privrženost, a opet se nitko od njih nije usudio napraviti taj prvi korak. Strah od prisnosti, strah od neuspjeha, odbijanja , poniženja, ma čega.

A sada bi joj najradije rekao, bez ikakvih opterećenja i volim te, želim te i želim tvoj dodir i tvoje usne na svojima. Želim seks s tobom, sada i tu, tvoj miris i okus, tvoje uzdahe. Želim prodirati u tebe i držati tvoje grudi i osjećati tvoje zadovoljstvo, želim sve to…ali sada…sada sam mrtav.

Zašto su ljudi toliko glupi. Što nas je to toliko zatupilo i učinilo glupima da nismo u stanju jedni drugima izjaviti najosnovnije misli. Zar trebamo umrijeti da to shvatimo.
Pa ipak osjetio je njenu ljubav…i sada ga više ništa nije zadržalo ovdje, a misao na nju ispunjavala ga je toplinom.
Osjetio se užasno lagan, a svjetlost je jenjavala, zbivanja oko njega pretvarala su se u sjene prepuštajući se velikoj bijeloj svjetlosti koja ga je uvlačila poput tunela.
Napuštao je ovaj svijet, ipak ispunjen srećom i toplinom, osjećao je još fragmente njezina mirisa i njezinih misli dok je ona prilazila njegovoj muzičkoj liniji, tražeći njegovu omiljenu pjesmu.
Svijet je nestajao ispod njegovih nogu prelazio je u nešto novo i uzbuđujuće a ipak je još čuo muziku sa svojih zvučnika a, dobri stari Ramonesi upravo su pjevali refren :

I believe in miracles.
I believe in a better world for me and you.
Oh, I believe in miracles.
I believe in a better world for me and you.