utorak, 22.08.2006.

Mogućnost izbora

Dugo je četkala svoju kosu, promatrala svoje lice.
Svakim potezom, u glavi joj se nametalo novo pitanje. Prije nego što bi i razmislila o odgovoru, drugim potezom četke, evo novog pitanja.
Zapravo ako razmisli… pa prije nikada nije imala potrebu četkati kosu, a sada su prolazili sati, a ona je nepomično zurila u svoj odraz i iščešljavala svoju plavu kosu.
Znala je, ona je prva. Ona je najvažnija. Ona je njegova najdraža i najvažnije stvari njoj je namijenio.
Njena je mudrost bila bezgranična, a opet ništa nije shvaćala.

Sve se nekako…promijenilo.
Prije je bio samo ON i bili su oni. Njegova djeca. Puna bezgranične ljubavi i neupitne odanosti.
A onda je On pokrenuo svoj novi projekt i sve se zakompliciralo.
Njegova mudrost je neupitna..ali ipak…
Puno stvari joj je postajalo nejasno. Puno stvari tek je sada primijećivala. Njegov mali projekt počeo ih je mijenjati sve.
Počeo je mijenjati i samu percepciju stvari. Donosio je neke nove odnose. Mogućnosti.
Nesigurnost.

Čekala je svitanje. Svijet je postao malen. Oni su postali maleni, s tim novim svijetom.
Stvorio ga je u par dana. Riječju je učinio svijetlo. Svjetlom je udahnuo život. A onda je i definirao vrijeme, definirao dane, tek toliko da se preuzme neki smisao. Mislila je.
Nije joj se sviđao taj pojam - vrijeme. Ograničavao ju je, bez toga sve je bilo jednostavnije.

A onda i ta planeta. Pa ostale. Pa ta zvijezda. Plamteća. I beskrajni svemir. Poput fraktalnih kopija beskonačnosti.
Prvo vrijeme, pa sada još i prostor.
I bez njega je bilo puno jednostavnije.
Ograničio ih je, smanjio, i stavio ju tu malenu planetu.
Sve u tih 6 dana.

I onda je stvorio njih. Vrhunac svog novog projekta. Oni su bili drugačiji od nje a ujedno i njoj slični.
Nisu imali bezgraničnu ljubav. Niti mudrost. Niti slobodu. Bili su ograničeni i prostorom i vremenom. Ali opet im je bila pomalo zavidna. Oni su mogli reći i da i ne.
Imali su mogućnost. Mogućnost izbora.
I imali su njegovu ljubav.

I onda, iznenada umiješao ih je među njih. I njoj je povjerio zadatke.
Pruži im mudrost rekao je. Neka nauče. Odleti do sunca i ukradi mu svjetlo, način baklju i osvijetli im noć. Neka nauče. Neka krenu i neka istražuju.
Ti si moj najdraži anđeo. Donesi im svjetlo. Omogući im da se razvijaju, od sada do vječnosti. Neka napreduju.

Njezina ljubav prema Njemu bila je bezgranična. A njegova riječ zakon. Naučila je voljeti i njih. Ta čudna bića. Toliko slična a toliko različita. Njegova ljubav za njih bila je golema, ali oni nisu uzvraćali i onda je otkrila za nju nove stvari. Otkrila je njegov bijes.
On je bio autoritet. A poštivanje njega kao autoritet bio je najveći zakon. A oni sa svojom mogućnosti izbora okretali bi glavu, podrugljivo i rekli mu ne.
Ona to nikada ne bi napravila, mislila je, naučila ih je sve što je tražio i sada je shvatila da je i ona ponešto naučila. O Njemu, o njima i ono najstrašnije, o sebi.

Četkala je kosu. Baš kao što i oni čine. Obasjana mjesečinom čekala je zoru. Skinula je svoj sjajni oklop i promatravši svoj odraz u njemu, četkala je kosu. Beznačajna radnja.
Prije je znala da su oni samo njegova djeca, njegovi najdraži, a sada je vidjela razlike. Nije bila kao Gabrijel.
Bila je blaža. Kosa joj je bila mekša, duža, a oklop ju je počeo neugodno stezati. Osjetila je svoje..grudi. Obilježje spola.
Kako to da ih prije nije zamječivala?
Sa svakim pitanjem tražila je odgovor, sa svakom definicijom sebe, otpalo bi joj pero sa krila. To je bila cijena spoznaje. Nepobitnih informacija što su je počele odvajati od Njega.
A otkrila je mnogo toga. Ponašala se kao njihove žene. A voljela je podjednako i Njega i njih. I suze su krenule, a perje je padalo. Shvatila je da voli i sebe. Uživala je u svome tijelu. Novo otkrivenoj seksualnosti. Osječaju dodira.
Zurila je u svoj odraz i uživala u svojoj ljepoti.
Sunce je izlazilo i posljednje pero je palo.
Shvatila je. Ogriješila se o Njega. Odlučila je pogaziti Njegov autoritet. Prihvatila je mogućnost izbora. I bez ijednog pera na krilima, nije se više mogla vratiti Njemu.
Shvatila je. Kažnjena je i obilježena znakom posljednjeg dana stvaranja. Posljednjeg dana prije odmora.
I to u tri puta za svaku tamnicu kojom je sputana i ograničena, vječno tu među njima.
Broj šest za posljednji dan stvaranja, kao broj čovjeka. Za konačnu spoznaju. Za svaku tamnicu ovisnosti. Da ju odvoji od njih, usadi im strah. Po jedan znak za svaku tamnicu u koju je bačena zbog njih i poput njih.
Za vrijeme, za mjesto i za tijelo.




Update!
ispričavam se svima koje se pitaju- wtf je pjesnik htio reći.
Ali ne da mi se objašnjavati previše je simbola between d' line. Samo da upozorim – ne radi se samo o četkanju kose – to je samo metaforički iskorišteno za spoznaju ženstvenosti.

- a za ostale načitane mali hint:
J. Milton: Paradise lost.
ili XV. karta tarotha

- 23:58 - reci! (12) - Materijaliziraj ! - #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se