nedjelja, 25.06.2006.

Transfer (update)

Slaba plavičasta svijetlost uvjerila ju je da je budna. I čak poslije dosta vremena kada su se magloviti obrisi pretvorili u odraze njenog tijela, još uvijek je bila prilično ošamućena, prilično zbunjena u pokušajima da uposli mozak i shvati što joj se događa.

Vidjela je svoje ruke, ali koliko god je pokušavala, nije ih osjećala, koliko god se trudila, one se nisu micale. I već na samom rubu panike primijetila je ipak da ruka se pomakla. Pokušala je ponovo i ponovo. Da ruka se micala. Nije ju baš osjećala ali micala se. Uz jake trzaje dopirao je i zvuk. Za nju prilično prigušen, ali dovoljno jak da još nekome skrene pozornost.
Zvuk remenjem zavezane ruke i metalnih kopči koje udaraju po metalnom krevetu.
Malo pomalo zvuk joj je postao glasniji i trudila se što jačim pokretima micati ruke.
Trzala se i trzala sve dok se vrata nisu otvorila i dok tamu nije ispunilo žarko svjetlo.
Zjenice su joj se raširile i trebalo je neko vrijeme da ponovo razazna stvari oko sebe.
Ugledala je dva muškarca. Stajali su iznad nje obučeni u liječničke odore.
Pričali su međusobno, s vremena na vrije ogledavši u nju. Jedan joj je čak podigao očni kapak i zasvijetlio malenom svjetiljkom u oko.
Nije razumjela što pričaju, ali sa televizije je prepoznala jezik, znala je da se radi o Engleskom.

- Nešto nije u redu sa preparatom. Kako to da se ova probudila? Tako nešto ja još nisam vidio.
- Ne brini, niti prva niti zadnja vjeruj mi. Događa se. Samo uzmi novu dozu i do jutra ta je čista. Požuri samo, ako se bude ovako ritala ošteti će zglobove, a nitko neće platiti robu s modricama i nitko ne želi da se postavljaju suvišna pitanja. Moja je smjena završila, ti ovo izbriši i pripremi.
- Staviti ću joj novu dozu, staru ću baciti. Bolje da ne spominjemo ovaj događaj. Ali moram priznati ova je zgodna, prilično zgodna.

Prilično zgodna, ponovio je krupni bolničar još jednom sebi u bradu, pošto mu je kolega ionako otišao. Skinuo je vrećicu s infuzijom i zamijenio je novom.
Iglu joj je ubo u drugu venu ovaj put. To je osjetila. Osjetila je taj ubod. Nekako u sebi.
Razaznala je krupnoga bolničara iznad sebe, zvuk riječi koje su je opisivale kao zgodnu miješale su se sa kakofonijom šumova u njenoj glavi.
Osjetila je zatim površinu svoje kože. Njegove ruke na svojim preponama. Razmicale su joj noge i njegovi prsti prodjeli su u nju.
Kada je otkopčao svoje hlače , osjetila je novu bol. Tijelo joj je pulsiralo. Pulsiralo je u ritmu kapljica infuzije i kretalo se gore dolje u ritmu u kojem je krupni bolničar ulazio u nju. Svaka kap, svaki pokret – nova bol.
Bol koju nije osjetila fizički. Osjetila ju je u sebi. Nepodnošljive navale mučnine.

Uz svaku kap i svaki trzaj, oči bi joj se sklopile u osjećaju da lagano pada. Svaka kap činila se kao korak dublje pri pogledu iz groba. Svakom kapi osjećala se dalje od površine. Svakom bi se kapi vrijeme dodatno usporilo i gubila bi smisao i pojam o tome tko je.
Pokušala se sjetiti. Uz krajnji napor, stvoriti slike sjećanja o sebi.
Pokrenula je film u glavi. Film u kojem je vidjela sebe kao djevojčicu na tatinim ramenima. Mahala je velikoj crvenoj zvijezdi na vozilima uz glavnu ulicu. Na očevim ramenima. Vidjela je zatim sebe, oplakana kišom na očevom sprovodu, još jedna kap tuge, a zatim prve poljupce na igralištu iza škole, zagrljaj svoga dragog i mahanje gomili i narančastim zastavama. Stavio ju je na svoja ramena i prekrasna plava kosa vijorila joj je na hladnom vjetru dok je razdragana masa pjevala oko nje.
Sjetila se zatim obećanja o boljem životu i karte za vlak. Vidjela je kako kondukter štambilja njene putne isprave na ukrajinskoj granici, a zatim mrak i ova soba.
Još jedna kap. Još jedan impuls boli. Duboko u sebi.
I još jedan i svjetlo je nestalo.

* * *

Proljetno sunce, ponovo, otvorilo joj je oči.
Topli čaj mirisao je kraj kreveta. Lagano je ustala i baš kao i jučer prvo je prišla ogledalu, zgrabila četku i počela četkati svoju predivnu plavu kosu.
Sto poteza četkom prije i poslije spavanja, pomislila je i svaki naredni potez ispunio bi ju još većom radošću.
Prije koji mjesec tako nešto nije mogla niti zamisliti. Uz ruke preslabe za četkanje kose, a i kosa bi sigurno poslije par poteza sva ostala na toj četci.
Osmjehnula se i osmjehom pozdravila svoje lice u odrazu ogledala.
Uz dovoljno novaca, razmišljala je, medicina danas stvarno radi čuda. Vrijeme je da se ponovo nauči ponašati kao mlada dama, a ne kao starica. Još joj je čudno gledati to lice u ogledalu kao da sada ovo tijelo ne pripada njoj.
Tko zna tko je bila ta prekrasna mlada dama koja je kako su joj rekli , nastradala u saobraćajnoj nesreći.
Možda bi i preživjela i ja danas ne bi imala njeno tijelo- razmišljala je, da je bila bogata poput mene. I da je kao ja sada cjelodnevno okružena bolničkim osobljem.
Iako joj nije bilo jasno, zašto bi joj se cijelo tijelo naježilo uz osjećaj nelagode i gotovo straha, kad bi neki od bolničara naglo došao u sobu.

- 16:00 - reci! (10) - Materijaliziraj ! - #

utorak, 06.06.2006.

blogersko - sotonski stihovi












Bologič mi je super
Na njemu mi se vidi guza i imam nož
Bologič mi je super
I iz samilosti posjetiti ću tvoj
Tebi se ne vidi niti guza niti imaš nož

Bologič mi je super
Posjetila sam i tvoj
A onda ću i posjetiti i tebe
I sjećaš se da imam i nož

Blogič mi je super
A posjetila sam i tvoj
Da, znam, blogič mi je super
I krvav
Sad mi je nož.
Jer to ti je bio tvoj zadnji post

Da, znam
Blogič mi je super
i nejdem više na tvoj
jer na nemu više nitko ne piše
i nigdje više nema
tvojih glupih komentara

Bologič mi je super
da, znam.




- 12:00 - reci! (22) - Materijaliziraj ! - #

nedjelja, 04.06.2006.

Tokyo nije za tebe

Tokyo nije za tebe
Ne prepoznaješ lica
Ne prepoznaješ riječi
Tek naslućuješ
Značenje
Neonskih reklame
Tokiyo nije za tebe

Potpuno si sama
U gomili ljudi
Slijediš tuđe stope
Želiš da vrate ti
Osmjeh
U vrtu sa jezerom
Na mostu
Iznad lopoča

Vrati se kući
Tokyo nije za tebe
Nitko neće čitati
Emocije sa tvoga lica
Osamljenost
Je stil života
Vrati se kući
Tokyo nije za tebe

- 12:00 - reci! (11) - Materijaliziraj ! - #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se