petak, 31.03.2006.

XIII



Volim rastanke
Duge i bolne
Volim rastanke
Krajnje i konačne
Kada zagrljeni posljednji put dočekamo jutro
Jutarnja kiša tada plače s nama
I oblije nas patetikom i emocijama

Volim rastanke
Duge i bolne
Trivijalna obećanja kako me nikada nećeš zaboraviti
I bol u srcu
Koja mi govori da sve ovo, ipak je nečemu i vrijedilo
Jer ugodno je prošao taj kratak period
Naših prolaznih života

Volim rastanke
Duge i bolne
Tužne pjesme koje tada slušam
Melankoliju u melodiji
I tvoj odraz na horizontu koji mi maše
Dok odlazim zauvijek

Volim rastanke
Duge i bolne
Poslije kojih više ništa nije isto
Dok umire jedan dio mene
Volim rastanke
Jer svaki kraj
Je i novi početak

- 00:01 - reci! (6) - Materijaliziraj ! - #

četvrtak, 30.03.2006.

Harajuku djevojka










Zar me ne prepoznaješ
Sa cigaretom u ruci
Sjedim na pločniku
Uživam
u nevažnim razgovorima
moja šminka
moja maska
odražava sve ono
kako se želim osjećati
i što želim biti
ovdje među
meni sličnima
u Harajuku* ulici
gdje smo svi
isti među različitima
i tko zna
što ću biti sutra





*Harajuku ulica, Tokyo

- 17:44 - reci! (4) - Materijaliziraj ! - #

ponedjeljak, 13.03.2006.

Smiješak molim

U trenutku kad mu je glomazno tijelo napokon bubnulo u pod, nisam osjećala nikakvo olakšanje. Nikakvo ushićenje. Adrenalin me je držao na životu posljednjih par dana i crpio i zadnji atom snage iz mene, a sada sam se samo umirila i gledala kako liptajuča krv ispunjava pukotine između dasaka na podu podruma. Jebene daske barem više neće škripiti – bila je jedina misao koja me je zaokupila.

A cijelo to sranje je počelo…a ne znam kad je počelo.
Bilo je na neki način predodređeno. Ako ne paziš kad-tad se nađe neka budala, neki pasji skot koji si daje za pravo da…
Dakle, od mladosti sam bila svjesna sebe. Svoje ljepote. Najljepša cura u školi, zgodna visoka, pametna. Odlične ocijene, prijecjednica ovog i onog, lijep izgled i fini maniri uvijek su mi otvarali sva vrata.
I moja mama je to znala. I uskoro sam počela nositi skupe revije, pojavljivala se u reklama i magazina. Uvijek ljubazna, nasmiješena, strpljiva za svakoga. Draga i omiljena.
Toliko sam se navikla na to sa sam i spavala nasmiješena.
Nikad se nisam obazirala na sve ljubomorne cure kao ni na sve klince koji su slinili za mnom. Sa svima srdačna, sa svima ljubazna i na rastojanju.
I srednja škola je brzo prošla, hvala Bogu i fakultet, a sa njima i izbori za miss, lice godine, naslovnice i slične gluposti koje nužno popločuju karijeru.
Uvijek iste sterilne izjave, imidž krhke i čedne djevojke, uvijek izvan skandala, izvan pravih zbivanja, ali uvijek prisutna, pa makar u sexy rublju na jumbo plakatu, tek toliko da ne postanem pre dosadna i bar donekle intrigantna.

I godinama jedan te isti prijazni smiješak. Smiješak koji otvara sva vrata. Smiješak s kojim sam izvadila dizalicu iz prtljažnika tog prokletog kišnog jutra i pokušala promijeniti gumu na automobilu. Dugi umjetni nokti i ručna dizalica i nisu baš sretna kombinacija, a onda treba to i odšarafiti. A kiša pljušti ko luda u nedođiji na kraju predgrađa.

I onda glas: Izvinite gospođice mogu li vam pomoći.
Mogla sam samo podići glavu i smiješak se sam pojavio, od srca, da naravno da možete.
I debeljko je prionuo poslu. Kao da se srami pogledati me zamuckujući čučnuo je kraj kotača i počeo šarafiti, a košulja mu je izletjela iz hlača dopustivši da se nadzire debela guzica.
Ali oborio je brzinski rekord u zamjeni gume.
I iskreno sam mu se zahvalila i nagradila ga smiješkom dok je pokušavao izmucati suvislu rečenicu i već krenula u auto da se što prije izgubim iz te epizode kad mu je sposobnost govora napokon proradila.
I onda se razvezo.
Da mogli bi na kavu i da se poznamo, pa sigurno ga se sjećam. Pa išli smo u istu školu, samo što je on bio Be razred, ali da su svi bili u mene zaljubljeni. I nastavio se taj vodopad riječi u čitavu ispovijed odraslog školarca koji je bio potajno zaljubljen u mene i pokušao me povući za kosu ali su onda dečki iz mog razreda ubili boga u njemu.
I glas mu je postao drhtav. I taman mi je skrenuo pažnju, ironično dopustila sam si trenutak nepažnje i njegov glas i kišu zamijenio je udarac na mojoj glavi. I bol. I crnilo…

I još prije par sati, zavezana u podrumu za prokletu cijev radijatora pomirila sam se s time da ću danas napokon umrijeti.
Dane koliko sam ovdje više ne znam pretpostaviti i ne znam koliko je prošlo od kada sam to sunce i vidjela zadnji put.
I vrištala bi i plakala, ali suze i krv su mi skorile lice i totalno sam dehidrirala, pa ne mogu niti pljuvačku napraviti a kamoli suzu pustiti.
I imam osjećaj da mi je sve već gotovo svejedno.Polu slijepa od tog mraka, briga me više što sam isprebijana, smrdljiva i popišana.
Kako izgledam ne znam. Ne osjećam više niti tijelo a kamoli rastrganu odjeću na sebi.
Znam, jednostavno predosjećam da će danas sve završiti.
Čekam da daske počnu škripati na način kako debela svinja misli da se može prišuljati. Ne znam jeli gori zvuk tih dasaka ili njegov dah na meni. Njegovo groktanje kad poludi jer mu se ne diže dok me pokušava silovati i onda paljba njegovi ruku i nogu po meni.
Od ljepotice sa ekrana i novinskih naslovnica, pamtiti će me jedino kao leš nađen u nekom podrumu.
Sirotu djevojku koju je ubio impotentni manijak.

I onda škripa. Škripa tih podrumskih dasaka. Sve je bliže sa svojim prigušenim svjetlom i odsjaj noža u njegovoj ruci.
Znam da ovo neće biti dobro. Seronja je odlučio ili napokon ostvariti svoju prljavu maštariju ili se napokon riješiti svoje sramote.
I onda njegova težina i smrdljivi znoj na meni, a nemam snage više se braniti. Ali ne ide mu. Već osjećam kako se njegov bijes gomila. I dum, njegova šaka po mom licu. I nož je u zraku.
Totalno je izvan sebe od bijesa.
Toliko bijesan da lupa u prazno. Lupa po radijatorskoj cijevi. I svakim udarcem noža iskra osvijetli prostoriju. I vidim u intervalima odsjaj njegova krmećeg lica.
I onda jedan udarac bez iskre. I moj konop popušta.
Ruke mi same lete i presreću mu nož. Osjećam ga u svojim rukama. Imam snage za samo trzaj jedan trzaj…trzaj u nešto tvrdo.
Zar sam ga fuflala, tako debelog? Što sam to pogodila?

Pritajeni krik i grgljanje spušta na zemlju. Adrenalin. Srce mi lupa ko ludo, Iskoči će.
Debeli grmalj se ustaje s mene. Tetura podrumom. Vidim kako udara u zamračenu sijalicu. Sad se i sijalica trese. Njegove debele sjene plešu po sobi u živčanom ritmu, a moje srece i dalje udara.
Da imam šta- sigurno bi sada povraćala.
Zatim pada na pod.
Kada mu je glomazno tijelo bubnulo u pod, nisam osjećala nikakvo olakšanje. Nikakvo ushićenje. Gledala sam kako mu se lice grči i pilji u mene. Svojim očima već naviklim na mrak raspoznala sam nož koji mu viri iz leđa i krv koja se slijevala, ispunjavala je pukotine između dasaka na podu podruma.
Stenjao je dok je umirao, tu predanom. A moje ga je bolno lice promatralo…i na mom licu… mislim da pojavio se ponovo, moj dragi ljubazni smiješak.

Ne znam tko nas je našao i kako je policija došla dole. U magli se sjećam pogleda i pitanja.
Ne znam niti koliko dana je prošlo do kada sam došla sebi u bolničkoj sobi.
Ne mogu odrediti trenutak kada je moje budno stanje počelo trajati više od par minuta i kada sam se počela zanimati gdje sam. Zapažati oko sebe detalje. Prozore sobe i rešetke.
Infuziju na mojoj ruci, cviječe na stolu, svakodnevni ritam vizita i pitanja kako mi je.

Kada sam došla k sebi i osjećala se malo oporavljeno počeli su posjeti. Posjeti i razgovori.
Posjeti razgovori i pitanja. Redom, malo po malo. Doktora, pa policije, pa psihologa, pa novinara. I nekako sam se trudila biti ona stara ja. Sa svima ljubazna i strpljiva. Tražila sam svoj smiješak, no nije ga bilo.

Ali odgovarala sam na pitanja i trudila se biti ljubazna, ali razgovori su bivali sve rjeđi,a lijekovi sve češći.
I koliko god sam se trudila odgovarati i biti koncentrirana ubrzo bi našla svoj smiješak. Nehotično bi okrenula glavu od sugovornika i pogledala na pod iza sebe. I vrijeme je stalo. I na ništa više nisam reagirala.
Na licu bi mi se pojavio smiješak. Vidjela bi na podu debelu svinju kako zuri u mene. Bespomoćan i mrtav.
Mrtav!
I gledala bi ga…i gledala ga tamo dolje i satima. I smiješila se.

- 10:51 - reci! (20) - Materijaliziraj ! - #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se