Znakovita je i povijest Burskog rata, točnije Drugog burskog rata za nezavisnost (1899. – 1902.) o kojem je već bilo nešto govora u kontekstu priče o istini o koncentracionim logorima. Britanci su činili sve da isprovociraju taj sukob. Par godina prije izbijanja neprijateljstava pokušali su organizirati ustanak stranih radnika na Witwatersrandu u Transvaalu. Nakon godinu dana borbi, britanske trupe koje su narasle na 450.000 vojnika (naspram Burima koji nisu bili nikad brojniji od 35.000) osvojile su vojne ciljeve i gradove, ali su Afrikaneri gerilskom taktikom produžili rat za dvije godine i stekli poštovanje u svijetu. U engleskim logorima ubijeno je ili umrlo preko 26.000 burskih civila, žena i djece. Odlučni burski odpor svakako je doprinjeo brzoj demilitarizaciji juga Afrike i osamostaljivanju toga područja od Britanskoga imperija iako su Englezi dugo godina bili remetilački čimbenik na tom prostoru, a recentna angloamerička politika dovela je i do konačnog unitšenja Južnoafričke republike i njenog pretvaranja od jedne od najnaprednijih i najbogatijih zemalja u samo još jednu u nizu postaja afričkoga pakla XXI stoljeća.
Nakon više od 40 godina mira počelo se međutim, ratovati i u Europi. Bili su to balkanski ratovi. U Prvome su ujedinjene balkanske države Srbija, Crna gora, Grčka i Bugarska ratovale s onemoćalim Turskim carstvom i u potpunosti ga istjerale s Balkana i Europe, tako da je Turcima osatalo tek najbliže zaleđe Carigrada. No skoro odmah po završetku Prvoga izbio je i Drugi balkanski rat u kojem su se dojučerašnje saveznice udružile s Turcima u ratu protiv Bugarske, čime je Turska ostvarila u Europi onakve granice kakve ima danas. U Balkanskim ratovima do izražaja je došla netrpeljivost između Srbije i Bugarske koja ne će tako brzo prestati te će u XX stoljeću Srbi i Bugari odmjeravati snage još dva puta. Zanimljivo je da Srbija još i dan danas drži neka područja koja je faktički osvojila u Drugom balkanskom ratu i uglavnom su naseljena Bugarima. Također je do izražaja došla povezanost Srba, Crnogoraca i Grka koja će se nastaviti i u budućnosti, dok su se Bugari okrenuli njemačkoj interesnoj sferi pa im je i car bio iz dinastije Coburg-Gotha.
Ouverture balkanskih ratova otvorila je vrijeme do tad najvećeg i najkrvavijeg svjetskog sukoba, Prvoga svjetskog rata. O njegovu kraju već je bilo prije nešto govora, no valjalo bi se pozabaviti i njegovim početkom. Sigurno su mnogi dosad postavljali pitanje, kako se to čovječanstvo koje se tada smatralo da se nalazi na najvišem stupnju razvoja u povijesti i da su pred njim neslućene elizejske poljane mira, napredka i blagostanja dalo uvući u takav krvavi pir?
Obično se kao uzrok izbijanju Prvoga svjetskoga rata uzima činjenica da su europske države koje su formirale tek u drugoj polovici XIX stoljeća, dakle, Njemačka i Italija, ostale prikraćene u dijeljenju kolonijalnoga kolača kojega je u ogromnoj većini držala Britanija pa zatim Francuska, a ne smije se zaboraviti ni Rusiju koja je, međutim, imala tu pogodnost da joj se kolonijalne stečevine naslanjaju na državne granice pa je svoja osvojena područja uglavnom zadržala i do danas. Računa se da je polovicu svjetskih kolonija držala Engleska, a Francuska polovicu onoga što je preostalo. Njemačka kao država i nacija u usponu trebala je rat da bi izvršila novu podjelu svijeta, odnosno kolonijalnih dobara. Ipak, ne bi trebalo do kraja nasjedati takvom objašnjavanju rata. Na kraju krajeva, rat je izbio zbog nerješenih odnosa na Balkanu i neodrživosti zastarjelih uređenja Austro-Ugarske i Turske koje su također držale ogromne teritorije u Europi i Aziji. Netrpeljivosti su postojale među mnogim državama: Njemačka-Francuska, Rusija-Turska, Italija-Austrougarska. Austrougarska-Srbija, Srbija-Bugarska i slično. Kad je na kraju rat izbio svi su govorili da im je nametnut i svi su vjerovali da će brzo pobijediti. Ocjenivši imperijalizam kao «posljednji stadij kapitalizma», marksistički analitičari vidjeli su u Prvom svjetskom ratu samo sukob svjetskih buržoazija i uvjeravali da se radnici ne će dati pobiti za interese kapitalističkih vođah, a takvo je mišljenje imao čak i Jack London.
|
