subota, 31.03.2007.

n.j.u. 10

Sjevernjaci su južnjacima, međutim, spočitavali ropstvo, premda je ono prema važećim zakonima bilo ozakonejno i u sjevernim državama. Tek 1863. dakle nakon više od dvije godine ratovanja, proglašena je na sjeveru abolicija i to iz dva prvenstveno pragmatična i vojno-strateška razloga što također ubraja ovaj sukob među one koji će karakterizirati dvadeseto stoljeće. Naime, osnovni razlog što je sjever proglasio oslobođenje ropstva, bila je bojazan da će jug to učiniti prvi. Trebalo se požuriti jer se i u Richmondu glasno razmišljalo o oslobođenju crnaca, makar selektivnom, to jest pod uvjetom vojne obveze. No i bez toga, jedan je broj crnaca bio nazočan u južnjačkim postrojbama, ne samo kao robovi nego kao i oslobođenici i djelovi bjelačkih domaćinstava u kojima su živjeli i kojih su sudbinu djelili. Uostalom, može se reći da iako su južnjački farmeri koristili robovski rad, nisu bili oni ti koji su crnce doveli u Ameriku, nego su to još prije njih radili «humani» Englezi. Postupak s crnicma razlikvao se od farme do farme i ovisio prije svega o ljudima koji su ih vodili. Bilo je slučajeva kao iz «Čiča Tomine kolibe», to je sigurno ali isto tako i onih koje su nam prikazali filmovi «Zajahati s vragom» ili još bolje «Bogovi i generali»; upravo izjava generala Stonewall Jacksona iz tog filma, dokumentarističko je svjedočenje o raspoloženju među vodećim ljudima juga. Ipak, jasno da iz očitih razloga jug nije mogao preko noći izbrisati ropstvo iz svog zakonodavstva pa su «Jenkiji» to učinili ranije ali i tamo uz dosta otpora i protimbe Lincolnu koji je osobno doista vjerovao da vodi pravedni rat. Osim razloga da crnce utjera u svoje vojne postrojbe, sjever je u njihovom desklaviziranju imao i druge namjere. Industrijsko – liberalna privreda sjevera trebala je slobodan protok radne snage, po mogućnosti što jeftinije, a oslobođeni crnci bili su idealna popuna za najgore plaćena, faktički robovska, radna mjesta za sjevernjačku industriju. Danas se zaboravlja da su crnci na jugu za svoj rad primali novac, premda nisu bili osobno slobodni. Neke su se crnačke obitelji na taj način same otkupile. Mnogima je život s farmerskom, robovlasničkom obitelji bio normalan način života kojeg su nastavljali generacijama i nakon oslobođenja. Osim toga crnci su na farmama imali i stan i hranu, što nisu mogli očekivati u industrijskim slumovima Chicaga i Detroita. Znakovito je da su Marx i Engles sa svojom Komunističkom internacionalom organizirali u Europi demonstracije potpore sjeveru i protiv namjere nekih europskih zemalja da pošalju pomoć objektivno slabijem jugu. Budući da su to radili u saminm početcima rata, dakle prije abolicije, očito je da im na pameti nisu bili crnci i njihova prava, nego omogućavanje pobjede industrijskoga sjevera i razbijanje organskih država juga koje su pokazivale da put u budućnost ne mora ići kroz kapitalističko – liberalni kaos. No, kako provesti revoluciju bez eksploatiranih i do očaja dovedenih proletera (vivi Komunistički Manifest poglavlje o poboljšanju uvjeta rada radnika)?
Pobjedom Sjevera uništen je koncept slobodarskoga republikanstva Washingntona i Franklina. Ustoličena Unija ostavila je, doduše, saveznim državama određene oblike samouprave ali je bilo jasno da će se SAD dalje razvijati kao unitarna država u kojoj se apsolutno slijedi politika Bijele kuće. Nedugo po okončanju Građanskoga rata, Sjedinjene države su pokrenule neviđenu ekspanziju na zapad uz koju je išao i bezpoštedni genocid nad starosjediocima Indijancima. Za manje od pola stoljeća SAD su potpuno izmijenile rasnu sliku zapada zemlje, dok su značajni djelovi teritorija oteti i Meksiku. Amerika je tako propustila priliku organskog razvoja u harmonično društvo i postala obična kapitalistička zemlja čije su specifičnosti u odnosu na Europu uglavnom proizlazile više iz njene veličine i osobitih prirodnih bogatstava te drugačijeg povjesnoga tijeka nego li iz samoga zakonodavstva i politike. Osim s Meksikom, pokrenule su SAD i osvajački rat protiv Španjolske (1898.-99.) u kojem su zauzele Portoriko, Filipine i Djevičanske otoke, a «oslobođenu» Kubu stavili u svoju interesnu sferu u nekoj vrsti neokolonijalnoga odnosa.
Ipak i danas 150 godina nakon Američkoga građanskoga rata, ne samo u srcima Južnjaka nego i cijelog slobodoljubivog svijeta ostao je u srcima gorko upisan «The day when they've drawn Old Dixie down» kao i herojska borba Američke Konfederacije za pravo na svoj način života.

- 20:37 - Komentari (1) - Isprintaj - #

subota, 24.03.2007.

n.j.u. 9

No, kad se ovako pogleda, početak XX stoljeća doista je mnogo obećavao pa i mnogi su umni ljudi toga vremena vjerovali da je čovječanstvo doista stiglo do praga «zlatnoga doba», doba napretka, mira, harmoničnoga razvoja i neviđene ekspanzije ljudskoga roda pa ipak pedesetak godina nakon početka stoljeća, svijet se zapravo dizao iz ruševina uzrokovanih najvećim ratnim sukobom u pisanoj povijesti.


3. POGLAVLJE

Ratovi dvadesetog stoljeća

Koji je, zapravo, prvi rat u XX stoljeću? I nisu li prvi ratovi prošlog stoljeća ustvari započeli još u XIX? Doista, sukobi poput rata Prusije i Italije protiv Austrije 1866. ili Francusko – Pruskog rata 1870. imaju u sebi dosta elemenata koji će tvoriti ratove dvadesetoga stoljeća, no za punu preciznost treba otići još koju godinu ranije i maknuti se iz Europe do Sjeverne Amerike, gdje se vodio građanski rat Sjevera i Juga u kojem su prvi put uporabljeni ne samo tehnički izumi koji će kasnije doći do punoga izražaja, nego i ideološko – političke kao i sociološke silnice koje su pokretale sukobe slijedećih stotinu godina. (donekle se takvim može smatrati i Krimski rat)
Najčešća kriva percepcija Američkog građanskoga rata je da se on vodio zbog pitanja ropstva i crnaca. Doduše, to je svakako bilo jedno od pitanja koja su utjecala na njegovo izbijanje, no pobjednici koji su, kao i uvijek, pisali povijest, potrudili su se da svoj vojni pohod oboje «humanim» bojama, brige za svoje potlačene sugrađane, skrivajući tako neke puno važnije činjenice koje su odredile daljnju sudbinu SAD-a, a samim time i svjetsku povijest do danas.
Američki građanski rat prvi je ustavno-sustavni rat, odnosno pravno – ideološki sukob dvaju koncepcija uređenja suvremene države na osvitu vremena u kojemu monarhija uzmiče pred republikanskim oblicima vladavaine. Republikanskim da, samo kakvim? Jer kao što i monarhija može biti aspolutisitčka, ustavna ili obilježena stanjem zvano i «feudalna anarhija», tako i republika ima raznih. Te dvije koncepcije predstavljale su sredinom XIX stoljeća u SAD-u Republikanska (sjever) i Demokratska (jug) stranka. Osnovni razlog razilaženja tih dviju stranaka bilo je pitanje ustavnog uređenja mlade države; federacija s jakom središnjom vlašću u kojoj su savezne države tek instrumenti lokalne uprave i samouprave, što su zastupali republikanci, ili labaviji oblik konfederalne vlasti u kojima su države glavni nositelj suvereniteta koje tek djelomice prenose na središnju vlast iz praktičnih razloga, kako su tražili demokrati. Južnjaci su stoga smatrali da su oni pravi «borci za slobodu», odnosno nastavljači rodoljubnih tendencija iz Američkog rata za neovisnost jer se suprotstavljaju centralističkim težnjama i gušenju individualnih sloboda protiv čega su se i borili. Ljudi su se tada, posebice na Jugu, osjećali prvenstveno građanima svojih država; bili su Virdžinijci, Teksašani, Džordžijanci, a ne «Amerikanci», zemlja je bila manja, a način života na Jugu gdje nije bilo tako velikih gradskih i industrijskih središta pogodovao je takvom razmišljanju. Kad je beskompromisni predstavnik unitarne države, Abraham Lincoln, osvojio vlast, građani s juga su plebiscitarno glasovali za odcjepljenje i formiranje Konfederacije nezavisnih država.

- 22:19 - Komentari (0) - Isprintaj - #

srijeda, 21.03.2007.

n.j.u. 8


KAO PRVO SRETNA VAM NOVA 103. GODINA !!!!!


Protureformacja baroka nije mogla zaustaviti taj val. Točnije, zaustavila ga je u katoličkim zemljama, dok je, međutim, protestantizam u zemljama koje je zadobio, vrlo brzo postao jednako uskogrudan, dogmatičan i sklon progonima kao i neprijatelji mu katolici. No svim tim pojavama unatoč, sredinom osamnaestog vijeka u intelektualnim krugovima čitave Europe cvate već sasvim otvoreno liberalni deizam unutar kojeg pokatkad iskoči i najvulgarniji materijalizam kako nam svjedoči La Mettrieov primjer. A da paradoks bude veći, još početkom osamnaestoga stoljeća spaljuju se vještice, ne više onako revno kao u stoljeću prije ali ipak. Uostalom, zadnje takvo europsko smaknuće obavljeno je u Švicarskoj 1792., a u Južnoj Ameriki 1830. godine!
Otkrića i istraživanja XIX stoljeća nisu ostala bez traga na duhovnosti. Skrivena znanja koja su postojala tijekom čitavog perioda kršćanstva sad sve više izlaze na vidjelo. Službene strukture svjetovne i duhovne vlasti sve se više razdvajaju, a one prve koje kontroliraju brahijalnu silu, imaju pune ruke posla s nabujalim građanskim i radničkim pokretima i nemaju ni vremena niti energije, a vjerojatno ni volje i interesa igrati se duhovne policije. Još početkom osmanestog stoljeća zbog rašljarstva ili herbalizma mogla se izgubiti glava, dočim stoljeće kasnije o tim se stvarima javno piše, govori i prakticira. Sredinom XIX stoljeća djeluje i čovjek koji obavlja tešku zadaću zaokruživanja i definiranja okultno-duhovne prakse eona riba: Eliphas Levy. U svojim djelima Levy je iznio kompletno znanje magike proteklih dvije tisuće godina i premda on nije išao preko toga, samim tim činom, bilo je razvidno da je tome dobu došao kraj. Da je završni račun napravljen i da se, tim rječnikom govoreći, može početi s radom u novoj fiskalnoj godini.
I tako je sve počelo podkraj XIX stoljeća, s jednom ženom, Helenom Petrovnom Blavatski i učenjem koje je nazvala teozofija što bi u prijevodu bilo «božja mudrost». Oko toga pokreta okupio se određen broj ljudi koji više nisu božje i duhovno gledali isključivo kroz prizmu kršćanskih vjerovanja. Teozofi su, osim toga, djelovali javno, što je potaklo i ostale duhovne skupine koje su se stoljećima krile u ilegali na postupno izranjanje u javnost kroz objavljivanje bilo pisanih materijala, bilo tek vlastitoga postojanja. Jedna od takvih skupina bila je i «Zlatna zora» u koju se krajem XIX stoljeća uključio i tada mladi student kemije, Aleister Alexander Crowley. On će nakon stjecanja mnogih magičkih znanja i vještina, nakon nekog vremena napustiti «Zlatnu zoru» i naizgled, povući se iz okultnog i duhovnog rada. Kao 29. – godišnjak polazi na bračno putovanje oko svijeta sa suprugom Rose rođ. Kelly i baš u tom periodu «tišine» koji je znakovit za svakog duhovnog velikana, dogodio se kontakt koji je ne samo u potupnosti izmijenio Crowleyev život, nego i odlučno utjecao na daljnji ne samo duhovni razvoj čovječanstva u novom, Horusovom eonu.
U Kairu se Crowleyu tada preko svoga poslanika Aiwassa obraćaju sile koje upravljaju nadolazećim dobom i diktiraju mu novi kanon, Liber AL vel Legis, «Knjigu Zakona» (bilj.).
Time je čovječanstvo oboružano duhovnim oružjem s kojim se može suočiti s izazovima nadolazećeg vremena. Takva se situacija ponavljala na početcima svake velike, precesione epohe. Također valja primijetiti kako je rad Friedricha Nietzschea, koji je neposredno predhodio objavljivanju zakona Theleme, izvršio neposrednu pripremu u filozofiji, dok su umjetnički najavljivači bili mnogobrojni i teško ih je sve nabrojiti iako vrijedi spomenuti Wagnera, Baudelairea, Marinettija, Browninga, Swinburnea, Londona,…Također je nemoguće ne povezati s ovim i znanstvena otkrića na pojlu elektriciteta, magnetizma, atomske fizike i organske kemije.

- 11:27 - Komentari (0) - Isprintaj - #

petak, 16.03.2007.

n.j.u. 7

Stvaranje Rimskoga carstva koje je obuhvatilo većinu helenističkoga teritorija na istoku, a k tome i nove, nepoznate barbarske krajeve na zapadu utjecalo je i na daljnji razvoj duhovnosti tadašnjeg civiliziranoga svijeta. Velika država se u jednom času našla zahvaćena opasnim valom ateizma, čak i onoga što se tisućljeće i pol kasnije nazvalo «vulgarnim materijalizmom». Proglašavanje još živućih careva za bogove, ispraznost u izvođenju religijskih obreda koji su bili pod nadzorom državnih činovnika, gubitak svijesti o izvorištu starih legendi i kozmopolitizam, povezani s neprosvijećenim hedonizmom doveli su rimski duh do umora, dosade i bezvolje. Razni gnostički utjecaji počinju se tada sve više širiti i Rimskim carstvom, sve više preuzimajući religijski život tadašnjih ljudi koji u njima nalaze puno veće ispunjenje nego li u formaliziranoj i ispraznoj državnoj religiji. Među tim slijedbama nalaze se i rani kršćani koji su tad prilično heterogeni skup pa tako u Aleksandriji djeluje i ranokršćanska slijedba Karpokratesa koji bez srama uvode seksualne obrede.
Ipak, radikalni monoteizam nekih kršćanskih slijedbi, pogotovo onih u samome Rimu smetao je državnoj vlasti koja je u njemu vidjela opasno suprotstavljanje vladajućem cezarijanskom kultu. Progoni kršćana trajali su duže od dva stoljeća, pri čemu je na kraju poraz doživjela progoniteljska država. U IV stoljeću kršćanstvo postaje službena vjeroispovijed Rimskoga carstva.
Da, samo koje kršćanstvo? Kristijanizacija Rima nije nipošto duhovni ili makar teološki čin nego rezultat političkoga kompromisa. Suočivši se s činjenicom da je ogroman broj njenih podanika tek formalno religiozan, što je u poretku u kome je religioznost skoro pa izjednačena s patriotizmom izuzetno opasno, posebice ako se uzme u obzir da u IV stoljeću počinju sve jače barbarske navale na rimske granice, rimski su carevi i državnici morali brzo nešto učiniti. Moralo se među novim duhovnim pokretima naći neki oslonac, stožer, kohezioni elemnt koji će povezati pomalo natrule udove ogromnog i raspadajućeg carstva. Pomalo je zagonetno zašto je izbor pao baš na kršćane, odnosno kršćanski pokret koji je djelovao u Rimu te središnjim i sjevernim italskim gradovima. Vjerojatno je kao i mnogo puta u povijesti bila riječ o poklapanju interesa. Vođe kršćana željeli su čvršću, centraliziranu organizaciju, upravo ono što je Rim imao ali i postupno sve više gubio. Preplitanjem države i crkve i jedni i drugi su dobili ono što su tražili: crkva instrument, državni aparat koji će joj pomoći u stvaranju jedinstvene jednoobrazne religije na cijelom državnom prostoru, a država neophodni vezivni element, ljepilo kojim će učvrstiti sve labavije udove Carstva i obnoviti rimski patriotski osjećaj koji tako više ne počiva samo na vjernosti Imperatoru, nego i na neospornoj Božjoj volji. Jasno je da su takav dogovor mogle sklopiti jedino strane koje su bile spremne na mnoge međusobne ustupke i kompormise. Kompromis države prilično je jasan, ona se odrekla svoje religije s kojom je živjela i rasla od početaka Rima, velebni hramovi su ili porušeni ili pretvoreni u crkve Rimljanima stranom bogu iz Judeje, no kakav su kompromis učinili crkveni otci?
Osim odbacivanja socijalnoga nauka, kršćani su svoju vjeru počeli prilagođavati rimskome kalendaru koji je bio atribuiran astrološki kao i sve religije davnih vremena. Saturnalije su pretvorene u Božić, a i ostali temeljni blagdani vezani uz suodnose Zemlje, Čovjeka i Neba dobili su svoju kršćansku atribuciju: Uskrs je neporecivo povezan s najvažnijim blagdanom čovječanstva svih vremena, a to je dolazak proljeća, odnosno Nove godine koja počinje na nultom stupnju ovna, odnosno 21. ožujka, Walpurgina noć ili Sabat (30. travnja) pokušana je biti prebačena na jutro 1. svibnja kao blagdan Sv. Josipa radnika što su kasnije iskoristili komunisti. Sv Ivan krstitelj svetkuje se u vrijeme ljetnoga suncostaja, dok je neizbježna veza i Lamasa 10. kolovoza i sa Sv. Lovrom, a posebice s blagdanom Velike gospe odnosno Uzašašća njezina na «nebo», s čime je opet u korespodeniciji novoeonski blagdan koji pada 12. kolovoza. Ulazak Sunca u vagu, odnonso jesenska ravnodnevnica povezana je s arkanđelom Mihaelom, a s Hallowenom je pokušano nešto slično što i s Walpurginom noći pa je jutro poslije njega uspostavljen blagdan Svih Svetih. Pomalo je nedorečen ostao jedino tajanstveni Svičnjak (9. veljače) oko kojeg se pletu i Sv. Blaž i Sv. Jerolim(bilj) koji u sebi skriva bezbrojne predkršćanske simbolike, kao i komercijalizirani Valentin pa i sam običaj maškara.
Tako su stare tradicije nastavile živjeti ispod tankog sloja službene religioznosti. A ni u teologiji nije bilo ništa manja gužva, obzirom da su se kršćanske dogme kakve danas poznajemo brusile nekoliko stoljeća na izmaku starog i prelasku u srednji vijek. Može se to i danas pratiti na primjerima armenske, maronitske ili abesinske crkve, a na kraju krajeva, nemogućnost sporazuma dovela je i do velikog crkvenog raskola 1054. godine.(bilj o ekumenskim koncilima)
Zavladalo je doba riba, doba pod planetarnim utjecajem Neptuna i noćnoga Jupitera, drugim riječima doba laži i obmane. Pohranjeno je to i u kolektivnom nesvjesnom današnjega čovjeka. Kažite bilo kome da zamisli antiku i zamislit će je uvijek u blještavilu Sunčeve svjetlosti, dočim zamišljanje srednjega vijeka uvijek potiče slike u mraku ili makar sumraku, noć osvjetljena slabim plamenom zublji koje prati težak vonj, vlažan i otežao zrak, škripa i škrgut zuba.
Pa ipak, ne treba tako oštro suditi srednjemu vijeku, jer ako ništa on je imao one cjelovitosti središnjeg doba neke epohe, koje našem jamačno nedostaje. Gledano materijalnim mjerilima ljudi srednjega vijeka živjeli su teško, naporno i nesigurno, no u svijetlu duhovno-moralnih načela živjeli su sretno i zadovoljno. Period kršćanstva koliko god bio vezan uz zabludu pa čak i prjevaru, bio je nužan stadij u razvoju, u evolutivnim koracima duhovne misli i prakse čovječanstva i Zemlje. Reformacijski pokreti s kojima se zaključuje doba renesanse, embriji su buđenja novih oblika duhovnosti ili novih kvaliteta u odnosu između Boga i Čovjeka. Oni, doduše, nisu izišli niti imali namjeru izići izvan opsega pojma kršćanstva ali su pokazali kako se ono može tumačiti i na drugačije načine, nadalje, uveli su u religijski život puno naglašeniji pojam pojedinca, što je, svakako, imalo utjecaja na razvoj ljudske misli u kasnijim stoljećima.

- 18:39 - Komentari (1) - Isprintaj - #

četvrtak, 08.03.2007.

n.j.u. 6

Tako da ispada da su Britanci, Amerikanci kao i mnogi drugi narodi širom svijeta zapravo ratovali protiv vlastitih interesa samo da bi spasili cionističku prevlast u svijetu koja, kako vidimo, nije jenjala nego od kraja II svjetskog rata i neviđenih genocida u mnogim europskim državama i samovoljnom prekrajanju stoljetnih granica, danas divlja više nego ikad. Koliko još ljudi mora izgubiti glavu da bi se spoznao zločinački karakter židovske strahovlade, tihe i neprimjetne izvana ali s pogubnim utjecajem na sva polja ljudskih djelatnosti?
Iz svega toga proizlazi i antifašizam kao suvremena neobjavljena ali i nedodirljiva religija današnjice u koju sumnjati, ponovno znači izložiti se svakovrsnom progonu.
Odogovor na naslovno pitanje ovoga poglavlja bi bilo tako više sumračno nego zorničko, no znamo da sumrak mora predhoditi zori, pače, pred svitanje je mrak najgušći, tako je bilo puno puta u svjetskoj povijesti pa je i ovaj put.


Kairsko svanuće

Antifašizam sa svojim lažima i hipotekom zločina ni u kom slučaju ne može i ne smje (p)ostati svjetskom religijom u novome dobu. To, međutim, ni u kom slučaju ne može niti kršćanstvo, koje je, kad bi ga itko ozbiljno raščlanio, skup krajnje heterogenih i pomalo sumnjivih vjerovanja.
Među vjerstvima možemo jasno razlikovati ona koja nastaju kao zbir kroz vrijeme nakupljenih legendi, mitova i običaja nekoga naroda (Hinduizam, judaizam, šintoizam itd), kao i ona koja predstvljaju sklop učenja kojeg su uspostavili određeni proroci (Muhamed, Zaratustra, Buda itd). Jedino kršćanstvo prijeti na raskrižju kao nekakav fanststični «Gesamtskunstwerk», u kojemu su uklopljena najrazličitija vjerovanja helenističke epohe, koja su potom prisilno združena s judaističkim «Starim zavjetom» te dodatno začinjenima dogmama iz vremena borbe raznih monoteizama za prevlast u Rimskome carstvu. Ovako bi o kršćanstvu trebao zboriti i pisati svaki imalo ozbiljniji (i pošteniji) povjesničar, no religija ipak nije povjesni fenomen, odnosno nije jedino to.
Ne ćemo se ovdje uvlačiti u zamšrene labirinte pitanja što je religija, postoji li bog i slično. Kažimo i pokažimo ono što je očito; u svim vremenima i na svim prostorima postoje Čovjek i Bog, ili Ljudi i Bogovi i samom tom činjenicom oni su u određenom odnosu. Najgrublje rečeno se može kazati da je koncepcija Boga uglavnom kroz povijest bila zamišljana i tražena izvan Čovjeka. Bogovi Antike ili Indije, bez obzira smatrali ih živim bićima ili personifikacijama prirodnih silah, prebivaju izvan čovjeka. Kroz zadnjih par stoljeća stare ere sve više dolazi do izmjene kuta gledanja, sve se češće ljudsko i božansko isprepliću, najprije u dionizijskim misterijama, a potom u iz Perzije pristižućem Mitraizmu gube se granice između Boga i Čovjeka. Drugim riječima, Čovjek se određenim postupcima može vinuti do Boga ili pozvati Ga da se nastani ili privremeno boravi u Njemu. Koncept koji je u arhajskoj i klasičnoj eri nepoznat.
Dobronamjerni promatrač će sada reći da su baš te koncepcije dobile najviši izraz upravo u Isusu Kristu – bogočovjeku, ali očito u svemu tome nije bilo baš puno dobre namjere. Religija koja je nastala nakon višestoljetnih borbi i nazvala se kršćanstvom, nastavila je inzistirati na koncepciji Boga suprotstavljenom Čovjeku. Bog više nije bio na Olimpu nego na Mjesecu ili općenito «nebu», a propovjedana Ljubav, Agape, postala je sentimentalnost i dvoličnost.
Međutim, osim profanoga kulta, svim progonima unatoč opstojalo je na Zemlji i gnostičko kršćanstvo koje je bilo jedini pravi izraz religioznosti i duhovnosti općenito kroz proteklih dvije tisuće godinah.Gnostičko kršćanstvo bolje je i preciznije zvati gnosticizmom, jer on vuče svoje korjene iz preporoda duhovnosti u razvijenom helenizmu, kad su se proželi duhovni utjecaji sve od Indije do Sredozemlja. Dostignuća mudrih ljudi i pokreta koji su se Aleksandrovim osvajanjima u jednom času našli u istoj državi koja je sezala od Vardara do Inda počeli su davati ploda i slika svijeta, čovjeka i boga počela je dobivati obrise koji su bili sve manje partikularno vezani za određeni narod ili zemlju, a sve više opće prihvatljivi za čitavo antičko čovječanstvo.
Kultove i vjerovanja toga doba obično se naziva ozirijanskim prema egipatskom bogu Ozirisu koji je umro i ponovno oživio – uskrsnuo. Uskrsnuće je bilo takoreći na dnevnome redu; o njemu govori i legenda o Bakhu, odnosno Dionizu, kao i o Mitri, čovjek u smrti doživljava svoje potpuno postignuće i time ona za njega ne predstavlja ništavilo nego vrata novoga života – Mors janua vitae. Mnoge antičke predaje koje danas neosnovano držimo za puke legende što je obično samo blaži izraz za izmišljotine, obrađuju ovu tematiku.

- 18:04 - Komentari (1) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 05.03.2007.

n.j.u. 5



Jedno je, međutim, sasvim jasno, a to je da bez objektivne povijesne analize Drugoga svjetskoga rata ne može biti nikakve stabilne budućnosti današnjega svijeta. Dok su Židovi i njihova aktivnost potpuna tabu – tema, više nego ikad čak, kako se može odgovorno promišljati bolja budućnost čovječanstva. Kad bi se uzele razne izjave ljudi koje nitko ne samo da ne smatra antisemitima, nego su i danas ugrađeni u temelje naše civilizacije i uljudbe, vjerojatno bi i oni dopali kakvoga suda ili makar medijskoga linča. Ili neka čitatelji sami prosude slijedeće:

Vidjesmo iz iskustva, da je mržnja prema narodima za Židove načelo održanja.
Baruch de Spinoza,
židovski filozof

Neka je proklet danju, i neka je proklet noću. Neka je proklet kada liježe, i neka je proklet kada ustaje. Neka je proklet kada polazi, i neka je proklet kada se vraća. Naređujemo vam da nitko s njime ne progovori ni usmeno ni pismeno, da nitko ne boravi s njim pod istim krovom, ili bliže od četiri lakta uz njega, da nitko ne čita spis koji je on sastavio.
Iz prokletstva amsterdamske
sinagoge protiv Spinoze

Svaki si Židov mora kazati: zarad mene je svijet stvoren.
Židovski Sanhedrin 37a

Samo su Židovi ljudi, a nežidovi nisu ljudi, nego životinje.
Židovski Kerithuth 6b / Jebhammoth 61a

Židovski će narod sam predstavljati svojega mesiju. Židovi će svoju vlast protegnuti nad cijelim svijetom onda, kada im uspije pročistiti sve ljudske rase, kada odstrane granice i monarhije, kada ostvare svjetsku republiku.
Židov Baruch Levi,
prijatelj Karla Marxa

Predstoji pobjeda Židovstva nad svim narodima svijeta.
Arthur Trebisch,
židovski pisac

Židovska je religija bljutava i bijedna.
Gaj Kornelije Tacit,
rimski povijesničar

Židovi su kuga, zaraza i nesreća koju iz njemačkih zemalja valja izgnati isto onako, kako su otišli iz Egipta.
Martin Luther,
njemački reformator

Izraelski narod nikada nije mnogo vrijedio, što su mu njegovi vođe, sudci, poglavari, proroci tisuću puta spočitavali. On ima malo kreposti, a većinu mana ostalih naroda.
J. G. von Goethe,
njemački pjesnik


Židovi rade protiv nas djelotvornije nego neprijateljske vojske. Tisuću su puta pogibeljniji za naše slobode i za veliku stvar koju smo prigrlili. Oni su narodna kuga, najveći neprijatelji narodne sreće.
General George Washington,
prvi predsjednik USA

Prijetnja su, gospodo, Židovi. U svakoj zemlji u koju su se doselili u velikom broju, Židovi su unizili ćudoredne standarde, uništili trgovački integritet, izdvajali su se umjesto da se uklope. Stvorili su državu u državi (...) Gospodo, upozoravam vas: ako Židove ne isključite zauvijek, vaša će djeca proklinjati naše grobove.
Benjamin Franklin, američki prosvjetitelj,
suautor «Deklaracije neovisnosti»

Mi Židove smatramo parazitskim biljem, koje se skoro svim europskim narodima objesilo o vrat, te im manje-više ispija životnu snagu, krv i sok.
Johann Gottfried Herder,
njemački filozof

Židovi su paraziti na drugim narodima i njihovu tlu; nemaju domovine ni strahopoštovanja prema ičemu, a to im, premda nedostatak, pomaže napredovati u svijetu možda bolje, negoli neka pozitivna osebina.
Arthur Schopenhauer,
njemački filozof

Židovi su naša nesreća i Židovstvo može biti dokrajčeno samo ako se učini kraj samim Židovima.
Eugen Dühring,
njemački filozof

Društvovna emancipacija Židova jest emancipacija društva od Židovstva.
Karl Marx,
njemačko-židovski filozof

Na pozornici si ne možemo zamisliti antički ili moderni karakter, bio on junak ili ljubavnik, a glumi ga Židov, da i nehotice ne osjetimo kako je takva izvedba neprikladna i smiješna.
Richard Wagner,
njemački skladatelj

Mali židovski narod usuđuje se očitovati nepomirljivu mržnju prema svim narodima; uvijek je praznovjeran, uvijek prepredeno grabi za tuđim dobrima, u nesreći puzi a u sreći je drzak. Čude se mržnji i prijeziru što ga svi narodi ćute za Židove. No to je neizbježiva posljedica njihova ponašanja.
Voltaire,
francuski filozof

Svakako su i neki Židovi svojim držanjem lišenim ikakve moralne odgovornosti izazivali antisemitizam.
Henri Bergson,
francusko-židovski filozof

Na cijelom svijetu zasigurno nema naroda koji bi se toliko tužio na svoju sudbinu, poniženje, stradanje, mučeništvo, kao što su Židovi. Pomislio bi čovjek da doista nisu Židovi ti koji gospodare u Europi, upravljaju burzama, politikom, moralom jedne države. A što bi bilo da u Rusiji nije tri milijuna Židova nego Rusa, a Židova osamdeset milijuna? Što bi bilo od Rusa? Ne bi li ih odmah pretvorili u robove? I još gore: ne bi li im i kožu ogulili? Ne bi li ih posve iskorijenili, uništili?

Fjodor Mihailovič Dostojevski
Ruski književnik

Ako proanaliziramo ove izjave prilično je jasno da one ne govore ništa novo nama i da se one same ne miejnjaju od Goetheovog i Franklinovog do današnjega doba. Svima onima kojima su tzv «teorije urote» smiješne i fantastične na znanje i ravnanje. Kako je moguće da netko i to ne babe s pijace, nego umni ljudi, vodeći autoriteti svoga vremena kroz posljednjih nekoliko stotina godina imaju o Židovima isto mišljenje i to podkrjepljuju zapravo vrlo sličnim dokazima. Očito je da su cionisti i u osasmnestom stoljeću mislili i radili isto što i u dvadesetom, a kako vidimo i dvadeset i prvom. A ono što se jedino pomalo odvaja ali još više zastrašuje je ona teza koja danas doista sve više izranja kao onaj zlokobni njihov Levijatan da je svrha Drugog svjetskog rata bilo uništenje Židova, a ne obrnuto. Odnosno da deportacije i stradanja Židova nisu bila posljedica nego uzrok ratnih zbivanja te da su Saveznici započeli rat zapravo da bi spasili i oslobdili Židove.
Što je najgore od svega ta je teorija točna. Bolje reći djelomice točna, kao što je i poluistina uvijek puno opasnija od potpune laži. To jest, nije Rat započet radi uništenja Židova, ali su se Saveznici, posebice Englezi ponašali kao da jest i da im je to jedini cilj.
Jer Hitler nipošto nije želio rat s Velikom Britanijom, možda ga je više želio Mussolini, a jedini koji su ga sigurno priželjkivali su bili Japanci. No kad je rat i započeo, pogotovo nakon kapitulacije Francuske u kojoj je dobar dio pučanstva priželjkivao pobjedu nacizma, Hitler je učinio sve da Englezima ponudi za njih veoma povoljan mir ma su oni na sve te ponude kao i na onu koju je osobno prenio Rudolf Hess, ostali gluhi. Očito je da je njima od životne važnosti izgledalo uništiti nacizam i fašizam pod bilo koju cijenu iako stvarni britanski interesi tada, u ljeto 1941. nisu bili ugroženi, makar ne ozbiljno. Britanci su do toga doba već porazili Francuze u Siriji i pobjedonosno ratovali protiv Talijana na svim frontovima u Afriki. Da su tada sklopili mir, svijet bi bio pošteđen svih nadolazećih užasa druge i treće faze II svjetskoga rata, a vjerojatno bi im ostala teritorijalna stečevina u istočnoj Afriki. No Churchill nije htio niti čuti, dok su nacizmu sklonog kralja Edvarda VIII prislili na abdikaciju.


- 22:33 - Komentari (0) - Isprintaj - #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>