Sjevernjaci su južnjacima, međutim, spočitavali ropstvo, premda je ono prema važećim zakonima bilo ozakonejno i u sjevernim državama. Tek 1863. dakle nakon više od dvije godine ratovanja, proglašena je na sjeveru abolicija i to iz dva prvenstveno pragmatična i vojno-strateška razloga što također ubraja ovaj sukob među one koji će karakterizirati dvadeseto stoljeće. Naime, osnovni razlog što je sjever proglasio oslobođenje ropstva, bila je bojazan da će jug to učiniti prvi. Trebalo se požuriti jer se i u Richmondu glasno razmišljalo o oslobođenju crnaca, makar selektivnom, to jest pod uvjetom vojne obveze. No i bez toga, jedan je broj crnaca bio nazočan u južnjačkim postrojbama, ne samo kao robovi nego kao i oslobođenici i djelovi bjelačkih domaćinstava u kojima su živjeli i kojih su sudbinu djelili. Uostalom, može se reći da iako su južnjački farmeri koristili robovski rad, nisu bili oni ti koji su crnce doveli u Ameriku, nego su to još prije njih radili «humani» Englezi. Postupak s crnicma razlikvao se od farme do farme i ovisio prije svega o ljudima koji su ih vodili. Bilo je slučajeva kao iz «Čiča Tomine kolibe», to je sigurno ali isto tako i onih koje su nam prikazali filmovi «Zajahati s vragom» ili još bolje «Bogovi i generali»; upravo izjava generala Stonewall Jacksona iz tog filma, dokumentarističko je svjedočenje o raspoloženju među vodećim ljudima juga. Ipak, jasno da iz očitih razloga jug nije mogao preko noći izbrisati ropstvo iz svog zakonodavstva pa su «Jenkiji» to učinili ranije ali i tamo uz dosta otpora i protimbe Lincolnu koji je osobno doista vjerovao da vodi pravedni rat. Osim razloga da crnce utjera u svoje vojne postrojbe, sjever je u njihovom desklaviziranju imao i druge namjere. Industrijsko – liberalna privreda sjevera trebala je slobodan protok radne snage, po mogućnosti što jeftinije, a oslobođeni crnci bili su idealna popuna za najgore plaćena, faktički robovska, radna mjesta za sjevernjačku industriju. Danas se zaboravlja da su crnci na jugu za svoj rad primali novac, premda nisu bili osobno slobodni. Neke su se crnačke obitelji na taj način same otkupile. Mnogima je život s farmerskom, robovlasničkom obitelji bio normalan način života kojeg su nastavljali generacijama i nakon oslobođenja. Osim toga crnci su na farmama imali i stan i hranu, što nisu mogli očekivati u industrijskim slumovima Chicaga i Detroita. Znakovito je da su Marx i Engles sa svojom Komunističkom internacionalom organizirali u Europi demonstracije potpore sjeveru i protiv namjere nekih europskih zemalja da pošalju pomoć objektivno slabijem jugu. Budući da su to radili u saminm početcima rata, dakle prije abolicije, očito je da im na pameti nisu bili crnci i njihova prava, nego omogućavanje pobjede industrijskoga sjevera i razbijanje organskih država juga koje su pokazivale da put u budućnost ne mora ići kroz kapitalističko – liberalni kaos. No, kako provesti revoluciju bez eksploatiranih i do očaja dovedenih proletera (vivi Komunistički Manifest poglavlje o poboljšanju uvjeta rada radnika)?
Pobjedom Sjevera uništen je koncept slobodarskoga republikanstva Washingntona i Franklina. Ustoličena Unija ostavila je, doduše, saveznim državama određene oblike samouprave ali je bilo jasno da će se SAD dalje razvijati kao unitarna država u kojoj se apsolutno slijedi politika Bijele kuće. Nedugo po okončanju Građanskoga rata, Sjedinjene države su pokrenule neviđenu ekspanziju na zapad uz koju je išao i bezpoštedni genocid nad starosjediocima Indijancima. Za manje od pola stoljeća SAD su potpuno izmijenile rasnu sliku zapada zemlje, dok su značajni djelovi teritorija oteti i Meksiku. Amerika je tako propustila priliku organskog razvoja u harmonično društvo i postala obična kapitalistička zemlja čije su specifičnosti u odnosu na Europu uglavnom proizlazile više iz njene veličine i osobitih prirodnih bogatstava te drugačijeg povjesnoga tijeka nego li iz samoga zakonodavstva i politike. Osim s Meksikom, pokrenule su SAD i osvajački rat protiv Španjolske (1898.-99.) u kojem su zauzele Portoriko, Filipine i Djevičanske otoke, a «oslobođenu» Kubu stavili u svoju interesnu sferu u nekoj vrsti neokolonijalnoga odnosa.
Ipak i danas 150 godina nakon Američkoga građanskoga rata, ne samo u srcima Južnjaka nego i cijelog slobodoljubivog svijeta ostao je u srcima gorko upisan «The day when they've drawn Old Dixie down» kao i herojska borba Američke Konfederacije za pravo na svoj način života.
|
