ponedjeljak, 19.02.2007.

n.j.u.4

Istina je međutim, da su nacisti za sve nevolje Njemačke, od poraza u Prvom svjetskom ratu do goleme gospodarske krize koja je dovela do nezapamćene inflacije, bijede i nezaposlenosti okrivljavali prije svega Židove, držeći da je riječ o organiziranome procesu kojeg provode «Sionski mudraci», ili kako bismo danas rekli, cionisti. Mnogi će, čak i oni koji nisu do kraja zatravljeni antifašističkom ideologijom i koji će priznati da je mit o logorima ipak samo mit, ukazati na tu činjenicu kao nešto što obezvrjeđuje sva ona nastojanja koja su fašisti i nacisti poduzimali na poboljšanju kvalitete života stanovništva ne samo svojih nego i u ratu osvojenih država. Ideja o židovskoj uroti, danas se bez mnogo raspre svrstava u tzv «teoriju zavjere», a čim se te dvije čarobne riječi spomenu – diskusija prestaje i počinje sažalno smješkanje i razgovor se okreće prema zadnjim nogometnim rezultatima. Ipak, je li moguće da su na neku notornu izmišljotinu mogli nasjesti desetci milijuna ljudi u tadašnjoj Europi i svijetu?
I Hitler u «Mein Kampfu» polazi od završetka Prvog svjetskog rata kao središnjeg problema. Svakako je zanimljivo da se tim povijesnim razdobljem, kratkim ali izuzetno bogatim raznim zbivanjima, malo tko sustavno bavi, a pogotovo se malo zna izvan stručnih, historiografskih krugova. Pitanje kako je završio Prvi svjetski rat, sigurno se nikad ne će pojaviti na nekom kvizu za milijun kuna, iz jednostavnog razloga što se na takvo pitanje ne može odgovoriti niti jednom rečenicom ma kako složena bila, a kamoli nekom jednostavnom frazom ili jednom tek riječju.
Prvi svjetski rat, naime, nije okončan vojnim načinom. Antanta nije na bojnom polju pobijedila Centralne sile. Rat je završen unutarnjim urušavanjem nekih njegovih sudionica pri čemu to nije pogodilo samo Njemačku, Austrougarsku i Tursku, nego i Rusiju kao jednu od stupova pobjedničke Antante. Četiri moćna carstva od kojih su neka stajala kao stijena petsto godina, nestala su sa zemljovida u nekoliko mjeseci. Istina je da je rat u ljeto 1918. krenuo nešto lošije po Centralne sile no ipak ostaje činjenica da se njemačka vojska nakon predaje povlačila iz Francuske, a nijedan vojnik Antante nije do kraja rata stupio na njemčako tlo, a unatoč proboju Solunskoga fronta, Austrougarska kao velika država nije bila niti izdaleka ugrožena, a na talijanskoj fronti je do kraja rata imala inicijativu. Stoga je omiljena teza nacista da su Židovi, odnosno organizirani cionizam, svojim djelovanjem i infiltracijom u razne socijal-demokratske i posebice komunističke pokrete i stranke izazvali kaos i pseudorevolucionarna ili doista revolucionarna (kao u Rusiji) gibanja, koja su dovela do poraza Centralnih sila, raspada nekoliko za cjelovitost Europe bitnih država i konačno, pobjedu njhovih favorita Velike Britanije, Francuske i Sjedinjenih Američkih država.
Na tu tezu se teško može bez puno razmišljanja i istraživanja potvrdno odgovoriti ali isto tako je nedvojbeno da se Prvi svjetski rat nije vodio «do zadnjeg metka i pesete» nego da su nekako kao čarolijom, u jednom trenutku počela padati tako moćna i bogata carstva. Jedini poznati slučaj teškoga neposluha u po poslušnosti čuvenoj njemačkoj vojsci je odbijanje naredbe potekle izravno od cara Vilima II da ratna moranrica izvrši opći udar na Britaniju, nakon čega je zapravo Njemačka prestala postojati i kao vojna sila i kao Carstvo. O tome je li sve bio splet po Centralne sile loših i zlokobnih vojno-politčikih okolnosti ili rezultat ciljanoga plana ili (navjerojatnije) i jedno i drugo dade se raspravljati ali je nedvojbeno da su u Weimarskoj Njemačkoj Židovi došli do takve moći koja kad se iskaže u brojkama izgleda nevjerojatna i zapravo ne bi nimalo trebalo čuditi da je to izazvalo toliku reakciju i represiju. Primjerice, Židovi su premda su činili nešto manje od 1% stanovništva Njemačke držali u svojim rukama oko 66% nacionalnoga bogatstva, a u medijskom prostoru bio je taj postotak veći i od 90! Korumpirani političari podjednako s takozvane ljevice i desnice odnemarivali su goleme gospodarske krize, upravo fantastičnu inflaciju i podržavali nepravedne Versaillske ugovore koji su podrazumijevali goleme ratne reparacije Antanti, okupaciju ruhrske oblasti i zabranu postojanja njemačke vojske. Ako ovo sve znamo, onda nas ne bi trebalo čuditi da je Hitler kao onaj koji je svemu tome jasno i jednoznačno rekao dosta, dobio plebiscitarnu podršku njemčakoga naroda (oko 11,8 milijuna glasova 1933.).
Sve ovo su stvari s kojima se o antifašistima uopće ne može niti razgovarati. U antifašističkoj ideologiji, Hitler se pojavljuje kao nekakav «deus ex machina» koji odjednom uskače na kancelarsko mjesto i koji je, ako je slušati njihove priče, istovremeno i potpuno lud i dijabolički sposoban. Stalno se zanemaruje i prešućuje činjenica da ne samo Hitler nego i Mussolini, Franco, Quisling, Petain, Pavelić, Tisso i mnogi drugi nisu bili nekakve godzile ili megaloni nego ljudi čije su ideje i zapovijedi slijedili milijuni, pače desetci mijuna ljudi u skoro svim europskim i mnogim svjetskim državama. Stalno se pokušava na razne načine sugerirati da su se fašisti služili nekkavim fantastičnim «crnomagijskim « rabotama i da su time uspjevali ostvariti svoju moć u tolikim državama, samo da se ne bi moralo priznati činjenicu da su ljudi u mnogim krajevima prihvaćali fašizam kao olakšanje i spas od neljudskih uvjeta života kojima su bili izloženi kako u liberalnom kapitalizmu, tako i u boljševizmu. Upravo zanemarivnje potonje činjenice predstavlja glavni uzrok neuspjeha napada plana «Barbarossa» i uništenja SSSR-a gdje je do izražaja došlo baš suprotno od antifašističkih teorija tobožnje Hitlerove somnabule genijalnosti, jer pragmatične zadaće nije znao pretpostaviti svojem urođenom podcijenjivanju slavenske rase što duguje svojoj mladosti u Austrougarskoj.
No ipak, ako se pogleda razna antifašistička literatura to ispada pomalo smiješno. Nije, naime, nikakva tajna da je fašizam njegovao kult vođe ili kako bismo danas rekli «kult ličnosti» , no ono što objavljuju kojekakvi antifašistički autori (a danas je čak neumjesno, a možda i kažnjivo reći da su u ogromnoj većini Židovi), bilo bi smješno da ne predstavlja nekakv temelj onoga što nazivamo modernom civilizacijom. Otkud primjerice, Erichu Frommu, podatci iz Hitlerove spavaće sobe? Teško da je u njoj držao nekog pisara! Pa ipak, njegovi opisi tobožnjih Adolfovih seksualnih praksi predstavljaju danas svetinju u koju se mora vjerovati, a to je samo jedan od drastičnijih primjera.
Potpuno se, s druge strane, ignorira činjenica da je Hitler stalno želio mir s Engleskom. To, doduše, jasno piše u «Mein Kampfu» pa se možda i zbog toga ta knjiga hoćeš – ne ćeš nalazi na nekoj vrsti suvremenoga «indexa». Također se još jako malo što je samo eufemizam za ništa, zna i o misiji Rudolfa Hessa, dočim je službeno priopćenje o njegovoj smrti u Spandauu također proturječno i potpuno neuvjerljivo, jednako koliko i činjenica da su jednog jedinoga čovjeka petnaest godina čuvale brigade vojnika iz četiri države.

- 19:54 - Komentari (0) - Isprintaj - #

četvrtak, 15.02.2007.

n.j.u.3

Ne, narod je prihvatio fašizam iz razloga potpuno jednostavne i zdrave logike: fašizam je obećavao bolji život i ispunjavao svoja obećanja. Za razliku od legija kojekakvih građansko liberalnih opcija koji iza svoje bučne retorike nisu činili ništa osim punili vlastite trbuhe, ili komunističkih komplota iza kojih su stajale marksitičke zablude i prijevare, sa stalnom prijetnjom zvanom Sovjetski savez iza cijele priče, fašisti su bili ljudi od riječi, ljudi iz susjedstva, ljudi u koje se moglo pouzdati i kojima je svatko mogao prići i dati svoj doprinos onome što mu je najbliže i najrazumljivije, svojoj državi, svom narodu i svojoj obitelji, a upravo tako i sebi samome. «U fašizmu pojedinac nije poništen, on je multipliciran», kazao je o tome Benito Mussolini.
Fašizam, istina je, ne samo guši nego i potpuno dokida buržoasko-demokratski sustav izbora, glasovanja i strančarenja. Vlada postoji da pomogne u provođenju zamisli Vođe. Možda današnjim ljudima toliko umornima od stranačkih gadarija i beksrajnoga varanja, izdaje, prijevare i kriminala ponovno jedan takav sustav ne izgleda kao neko strašilo. U fašističkoj državi, za razliku od današnjih demokreatura, postojala je institucija osobne odgovornosti, nametnuta od samoga vrha države, Fuehrera, Ducea ili Poglavnika osobno. Ono što su obećali to su i proveli ili nestali pokušavajući.
Vrijedi u ovoj raspri ubaciti i jednu tek naizgled digresiju. Riječ je o pitanju koncentracijskih logora, budući da se u današnjem prikazu fašističkih oblika društava, to pitanje redovito nalazi na dnevnome redu i njime se obično, konačno dokazuje da je cijeli fašistički pokret obično zločinstvo i da ga je trebalo uništiti baš onako kao što je i bio uništen: brutalno i svim mogućim sredstvima. Pri raznim pričama o logorima uglavnom se radi nekoliko temeljnih grješaka, iz kojih se onda, kao što je u antifašizmu redovita pojava izvlače kojekakvi krucijalni zaključki zaboravljajući da se takva pojava u logiki već poodavno zove «osnovna zabluda».
Kao prvo jako je važno naglasiti da ni fašisti niti nacisti nisu izumili pojam koncentracijskoga logora. Također bi pisac ovih redaka želio unaprijed kazati da se on ni u kom slučaju ne zalaže za iste, nego, upravo suprotno, da bismo do kraja raskrinkali tu u svojoj osnovi krajnje nehumanu ideju i pojavu, moramo o njoj govoriti i pisati istinu, a ne lagati. Povezivanje pojmova logora i fašizma koje je u svijesti današnjeg prosječnoga čovjeka nedvojbeno, zapravo je omogućilo da se ta praksa nastavi i nakon fašizma, sve do danas, jednako kao što su te sramne ustanove fašizmu predhodile.
Začetke ideje da se određeni dio populacije, ne temeljem neke stvarne ili dokazane krivnje nego na osnovi rasne, nacionalne ili vjerske pripadnosti zatvori u žicu, potječe ustvari iz SAD-a i primijenjen je ustanovljavanjem indijanskih rezervata. U početku je to bila tek dioba na bjelački i indijanski teritorij, no kako je bijelaca bilo sve više, trebalo im je i sve više teritorija pa su se indijanski teritoriji počeli svoditi na rezrvate, odnosno besplodna područja omeđena žicom u kojima su vladali zatvorenički uvjeti i koji su bili ne samo de facto nego i de iure pod upravom američke Vlade. Indijanac koji bi po svojoj volji izišao iz rezervata tretirao bi se kao odbjegli zatočenik. Amerikanci nisu Indijance samo držali u bijedi i na rubu gladi te im uskraćivali sve civilizacijske tekovine o nekom obrazovanju da se i ne govori, nego su im namjerno prodavali loš alkohol, potičući alkoholizam, a poduzimali su i gore mjere kao raspačavanje pokrivača zaraženih bolestima na koje Indijanci nisu imali imunitet te strašni ekocid nad bizonima. Politikom pokolja i rezervata Amerikanci su uspjeli promijeniti rasnu strukturu čitavog jednog kontinenta, površinom većeg od Europe i to u nekih pedesetak godina.
Ipak, koncentracijski logori u pravom smislu riječi, pojavili su se dvadesetak godina kasnije i to na afričkome kontinentu.
Prostor krajnjeg juga Afrike, oko Rta dobre nade, počeli su već sredinom sedamnaestog stoljeća naseljavati Nizozemci. Njihova Istočnoindijska kompanija bila je tad vodeća trgovačka sila u razmjeni dobara s Indijom i dalekim istokom. Područje Kaplanda bila je posljednja postaja prije preplovljavanja Indijskoga oceana te su stoga tamo izgrađene trgovačke postaje, skladišta, a s vremenom i naseobine gdje je kompanija naselila seljake, Bure, (hol. boer), koji su uzgajali stoku i usjeve kojim su se opskrbljivali brodovi. Naselja su s vremenom rasla i pretvarala se u sela i gradove. Taj prostor prije dolaska Bura bio je uglavnom pust i njima su lutale tek rijetke skupine Bušmana i Hotentota koji nemaju ništa zajedničko s afričkim Crncima koji su ih progonili i na kraju prognali u pustinjska područja južne Afrike (Kalahari) odakle su se povremeno spuštali prema moru. Nisu poznati neki veći sukobi Holanđana i Bušmana, budući da su Bušmani pretežito izbjegavali naseobine bijeloga čovjeka tako da su dvije zajednice živjele jedna pokraj druge bez veće interferencije.
No nakon Napoleonskih ratova u Europi, područje Južne Afrike, došlo je pod vlast Britanskoga imperija. Britanci su gradili kolonijalno carstvo druge vrste od nizozemskoga. Buri koji su u međuvremenu izrasli u poseban narod i sami sebe nazvali Afrikaanerima (Afrikancima), narodom koji je rođen i nastao u Afriki i nema više veze s europskom maticom, teško su podnosili englesku vlast koja ih je tretirala kao građane drugoga reda. Nedugo po engleskoj okupaciji, Afrikanci se sele s kapske obale prema Indijskom oceanu gdje ustanovljuju državu Natal. No Englezi zauzimaju i Natal sredinom devetnaestoga stoljeća na što Buri odlaze još dublje u unutrašnjost kontinenta u zbivanju znanom kao «Ossewa Brandwag» (volovski put) te u unutrašnjosti osnivaju svoje republike Transvaal i Oranjefreistaat.
Nekoliko desetljeća su te dvije nezavisne države, okružene sa svih strana britanskim kolonijalnim posjedima živjele u miru, no krajem devetnaestoga stoljeća, otkrivena su na njihovom području velika nalazišta zlata i dijamanata, povod Englezima dovoljan da krenu u rat. Drugi burski rat (1899. – 1902.) bio je u stvari obična agresija Velike Britanije na Oranje i Transvaal, a kako se herojski otpor Afrikaanera nije dao slomiti običnim vojnim sredstvima, izmisliše Englezi nešto novo. Žene i djeca burskih boraca bili su zarobljavani i trpani u otvorene logore okružene žicom, uz općenito poznat nehumani postupak, osim toga, Englezi su izumili još jednu novotariju, tzv. Taktiku «spaljene zemlje», jer nakon što bi žene i djecu odveli u logor, običaj je bio zapaliti farmu, rekvirirati stoku i uništiti usjeve. Oni koji su preživjeli rat i logore, poslije rata su se našli doslovce bez ičesa. Zanimljivo da je takvu taktiku, tada kao novinar, posebno hvalio jedan kasniji junak antifašizma, Winston Churchill.
Nakon Burskoga rata, praksa da se ljude iz kojekakvih razloga smješta i drži u žici bez suđenja, polagano se širi svim krajevima svijeta. Najširu primjenu dobiva u sovjetskoj Rusiji, da bi u dvadesetim i tridesetim godinama postala skoro pa opća praksa u većini europskih zemalja. Njemačka u tome nije bila nikakav izuzetak, nego, nažalost, pravilo. Široku primjenu su koncentracijski logori imali i u Španjolskom građanskom ratu (1936. – 1939.) pri čemu su, ponovno moramo naglasiti, takvu praksu imale obje zaraćene strane. Nacionalisti su čak jedan logor nazvali «Miguel de Unamuno», dok o komunističkim kazamatima Orwell piše da bi se u Engleskoj čovjek morao vratiti u XVII stoljeće da bi doživio nešto slično, budući da su komunistički logori bili tajni i nisu se sastojali od baraka, nego, naprotiv izuzetno malih ćelija u koje bi se naguralo i do pedesetak osoba.(bilj.)
Također, treba stalno iznova naglašavati da su osim Rusa i ostali saveznici imali logore, Englezi i Amerikanci ih osnivaju odmah početkom rata i u njih trpaju sve državljane zaraćenih zemalja, Englezi većinom Nijemce, a Amerikanci Japance. Japanski zatočenici američkih logora su tek prije dvije godine (2003.) dobili priznanje svoga statusa i mogućnost nekog materijalnoga obeštećenja, naravno, pod uvjetom da su uopće do tada preživjeli.
Okrivljavati, stoga, naciste i fašiste za logore netočno je i samim time neumjesno. Koncentracijski logor kao ideju i postupak mora se osuditi u cijelosti, bez obzira tko je i iz kakvih pobuda provodi, a to se inzistiranjem na mutnoj antifašističkoj ideologiji nije dogodilo i omogućilo je nastavak postojanja logora i nakon II svjetskoga rata, sve do danas. Nekoliko stotina zatočenika i sad bez ikakve pravne utemeljenosti čami u vojnoj bazi SAD-a u Guantanamu gdje su strpani krajem 2001.
Sve smo ovo ispripovjedili da bismo s fašističkoga pokreta skinuli hipoteku logora, jer uz tu hipoteku je o fašizmu kao društvenom sustavu nemoguće raspravljati. No, rijetko bi koji pravi antifašist priznao da smo u gornjemu u pravu. Zašto? Iz razloga što je antifašizam u svojoj osnovi neka vrsta pseudoreligijskoga pokreta; on uspostavlja dogme u koje se mora vjerovati, jer ako se u njih ne vjeruje, kao u primjerice priče o logorima, tada i cijeli mit antifašizma gubi na kredibilitetu. Tada konačno dolazimo do temeljne istine da Drugi svjetski rat nije bio nikakva gigantska borba između «dobra» i «zla» u kojemu je «dobro» pobijedilo, nego jednostavno sukob dvaju koncepcija, dvaju ideologija, dvaju pogleda na svijet i društvenih uređenja kao i ciljeva kuda bi društveni razvoj u novome dobu trebao ići.

- 15:11 - Komentari (0) - Isprintaj - #

subota, 10.02.2007.

Takav ili sličan demokratski sustav, nastajao je na zapadu Europe stoljećima i, ako ništa, tu se makar prirodno razvijao, iznjedrivši i neke pozitivne pomake. U Francuskoj su se demokracija i monarhija borile i hvatale za gušu čitavo jedno stoljeće. Slično je bilo i u drugim zemljama koje danas čine jezgro EU-a. Pa ipak vlastodršci te organizacije, zajedno sa svojom ideološkom braćom s druge strane Atlantika pretvaraju tu svoju demokraciju u izvozni proizvod i neselektivno je nameću narodima i državama širom svijeta, bez obzira na njihov drugačiji razvojni i društveno evolutivni put, kao i očite kulturološke, etničke i vjerske razlike. Ako demokracija u SAD-u ili Belgiji i ima mnogih mana ali i pozitivnih osobina te, na kraju krajeva nema neke očite alternative, to ni u kom slučaju ne stoji za neke druge zemlje, ne samo na udaljenim kontinentima nego i u istočnoj polovici Europe. No pojam demokracije u dvadeset i prvom stoljeću, nerazlučiv je od pojma «antifašizma» koji stoji u pozadini svih poteza današnjih gospodara civilizacije.

Antifašizam kao nova religija

Kod pokreta koji počinje s «anti», koji se dakle određuje kao protimba nečem drugom, nemoguće je dati neku ozbiljniju definicju dok se ne istraži što je zapravo to čemu se isti protivi. Nemoguće je samu za sebe obraditi primjerice protureformaciju bez poznavanja reformacije. Zato prvo moramo definirati fašizam.
Fašizam je pokret koji u užem smislu riječi nastaje u Italiji, nakon Prvog svjetskog rata, a razvijaju ga razočarani bivši socijalisti na čelu s Benitom Mussolinijem. U širem smislu riječi pod fašizam se stavljaju svi pokreti, stranke i države koje su pristupile Trojnom paktu i ratovale kao saveznice u II svjetskom ratu. Postoji i još šira definicja fašizma s pejorativnim prizvukom koja tim imenom označava svaki pokret koji je netolerantan, brutalan u provedbi ideja, sklon nasilju i zločinima, posebice nad civilima i slično. U toj, danas najraširenijoj definiciji fašizma, doživljava ga se isključivo kao reakcionarni, konzervativni pokret. To je zanimljivo jer u svom pravom obliku fašizam nipošto nije konzervativan, nego revolucionaran.
Nama je danas teško pojmiti koliki je šok na svim razinama postojanja i svijesti značio Prvi svjetski rat, nestanak stoljetnih carstava kao što su bila Austrijsko, Tursko i Rusko i nastanak desetak novih država u Europi. Sve je to bilo popraćeno mnogim socijalnim nemirima, revolucijama i proturevolucijama. Ljudski um nije mogao ostati ravnodušan prema takvim zbivanjima. Svakako je znakovito da su oba velikana fašizma, Benito Mussolini i Adolf Hitler prošli kroz pakao rata i to kao vojnici na terenu. Obojica su bila teško ranjena. Sklop tih okolnosti uz prirodni talent i neumitnu snagu volje stvorio je od te dvojice naizgled običnih i prosječnih ljudi velike ideologe koji su pokušali, a u jednom času i uspjeli udarit kurs čovječanstva prema nekim drugim obalama, različitim od ovih prema kojima danas plovimo. Koji je izbor bolji zasada je još uvijek preuzetno govoriti.
Što bi dakle bila bit fašizma, odnosno nacionalsocijalizma?
Osnovnu poantu najlakše je posuditi iz kemije i označiti fašističko društvo kao organsko, a današnje liberalno buržoasko kao anorgansko društvo. Fašizam izgleda kao neka vrst vrhunske evolucije feudalizma u kojemu postoje staleži ali je komunikacija među njima i prijelaz iz jednog u drugi puno brži, jednostavniji i manje temeljen na predrasudama. Pa i onda kad su ono što mi danas smatramo predrasudama, u srednjem vijeku bile povijesne datosti i ne sasvim bez logike. Kapitalisti u fašističkom društvu nisu nestali ali oni nisu više glavna okosnica moći u državi. Oni, kao i svi drugi članovi društva, imaju i prava i dužnosti. Država se ne zasniva na materijalizmu, nego na ideji, prije svega ideji rase i naroda, koji su razlog formiranja države, a ne obrnuto. Postojanje njemačkoga naroda dovelo je do stvaranja Njemačke kao države sa svim njezinim osobitostima. Zadaća te države je da omogući narodu koji ju je stvorio da u njoj što bolje i kvalitetnije živi i razvija se. Zbog toga fašizam posvećuje najveću pozornost ozdravljenju društva koje je nakon Prvog svjetskoga rata posvuda zapalo u teške krize. Malo je poznato koliko se ne samo u Njemačkoj i Italiji, nego i u ND Hrvatskoj koja je potrajala tek četiri godine, radilo na izgradnji zdravih stanova za radničku klasu koju su kapitalisti držali u sumornim slumovima u kojima su uz kriminal i svakojako nasilje, cvale i razne boleštine. Proleterskoj djeci i omladini pružani su sportski sadržaji, odlasci na ljetovanja i zimovanja, što je u kapitalističkim zemljama toga doba kakve su bile prije svega Francuska i Velika Britanija, bilo nezamislivo. Pobijeđena je nezaposlenost, iskorijenjena glad, koja tada u Europi nije bila takva rijetkost; djeca su bivala cijepljena protiv dječjih bolesti, jednakopravno obrazovanje je prestalo biti mrtvo slovo na papiru tzv. građanskih sloboda, sagrađene su prve suvremene ceste, auto – putovi, a u Njemačkoj su čak konstruirali i «Narodno vozilo» - Volkswagen koji je bio dostupan prosječnom čovjeku i prilagođen za obitelji s djecom. U kulturi i umjetnosti radikalno se prekinulo s uzdizanjem smrti i truleži i poticalo kreativno stvaralaštvo u slavu rasta i života, kako su u Italiji započeli futuristi još prije pojave fašizma. Arhitektura nadahnuta antičkom tradicijom, ponovno podiže monumentalne građevine koje služe na dobrobit čitavom društvu (Željeznički kolodvor u Milanu, Olimpijski kompleks u Berlinu itsl.) Fašizam nije izumio samo auto cestu i raketu, nego i televiziju, kao i dokumentarni film. Znanost se razvijala kao nikad do tad i odjednom se dogodilo da zemlje koje su nakon Prvog svjetskog rata bile na rubu kaosa , (a u Njemčakoj je čak i bilo došlo do prvih početaka građanskoga rata) sada stupaju po mnogo čemu na čelu civilizacije.
Danas se stalno trubi o tome kako su fašisti izmanipulirali narod da im povjeruje. Iz današnjega iskustva čak i kad ne bismo imali ikakvih drugih dokaza, možemo reći da ta tvrdnja jednostavno ne stoji. Komunisti su služeći se promidžbenim trikovima i nasiljem kombinirano, uporno pokušavali zavoditi narod pa im to nigdje nije uspjelo.

- 18:16 - Komentari (0) - Isprintaj - #

četvrtak, 01.02.2007.

n.j.u. 2

Je li vlasništvo krađa?
Sabivši čitavu problematiku ljudskog roda i postojanja u pitanje vlasništva, Karl Marx je otvorio novu stranicu u promišljanju tih pitanja. Kako smo već rekli, proizvodne snage ne mogu dati odgovor na sva temeljna pitanja o bivanju čovjeka na Zemlji, no to nikako ne znači da bismo ih trebali u potpunosti zanemariti. Želudac ipak, kako mudro primjećuje Orwell, dolazi na prvo mjesto, ne na ljestvici vrijednosti, nego po redoslijedu. Gladan i iznuren čovjek, ne će pokazivati zanimanje za kazališnu premijeru. Stoga se mora uzeti u razmatranje pitanje, tko posjeduje proizvodne snage, generatore materijalnog i tehnološkoga razvoja društva.
Nakon mnogih stoljeća pa i tisućljeća, danas smo svjedoci procesa u kojem vlasništvo jednog čovjeka ili jedne obitelji, polagano nestaje i zamjenjuje ga princip kolektivnog vlasništva s iznijansiranim vlasničkim odnosima. Većinski vlasnik skoro nikad nije i jedini, a i njegova «većina» podložna je stalnoj promjeni. Velika je to razlika u odnosu na feudalca koji je bio apsolutni vlasnik svojega feuda pa i prve industrijalce koji su bili vlasnici svojih proizvodnih pogona u potpunosti. Često je i trideset postotno vlasništvo danas dovoljno da bi se ostvarila kontrola nad nekom velikom korporacijom. Svakako je jedan od važnih razloga za takvo stanje i činjenica da su vrijednosti takvih korporacija poprimile fantastične razmjere. Mnoge svjetske kompanije posjeduju bogatstva koja uvelike nadilaze ukupna sredstva siromašnijih država. Zahvaljujući tome, kompanije nerjetko predstavljaju pravu paralelnu vlast u bezbrojnim državama Trećeg svijeta gdje je politička elita zapravo samo marioneta određene firme ili gospodarskoga lobija. Tako državna vlast koja, naravno i nadalje raspolaže svojim instrumentima brahijalne sile, zapravo obavlja isključivo posredničku funkciju između stvarnog posjednika – kompanije – i vlastitoga stanovništva.
Neki intelektualci, posebice oni koji su proizišli iz posustaloga marksističko-lenjinističkog ideološkog kruga, vide u tome pozitivnu promjenu. Takav stav logična je posljedica zbivanja na kraju dvadesetoga stoljeća kad je primjenjeni marksizam doživio potpuni krah i raspao se u potpunosti. Od historijsko – dijalektičkog materijalizma ostalo je tek ovo potonje. Neke istaknute zagovaratelje komunističkog pokreta danas se može čuti kako se javno izjašnjavaju kao «vulgarni materijalisti» (6).
Jer, doista, kako bismo uopće i mogli nazvati društvo u kojemu je glavna vlast – poduzeće! Glavna svrha poduzeća je zarada i izvan toga koncepta sve je manje vrijedno i sve je zaradi podređeno. Kuknjava da su ideologije uzrokovale «mnoga zla» dovela nas je do toga da danas živimo u društvu koje de facto nema nikakvu ideologiju. Kršćanstvo kao vodeća ideologija Zapada figurira još koliko toliko formalno, a i to sve manje što pokazuje i novi Ustav EU-a. Vodeći slojevi društva, politički i financijski moćnici, su danas ljudi koji, makar javno, odriču pripadnost bilo kakvoj duhovnoj ili ideološkoj sljedbi. Jedino što je u ideološkom smislu danas neprikosnoveno su dva nedefinirana i zbrkana pojma, a to su demokracija i antifašizam.
Još je Aristotel upozoravao na opasnosti i neprovedivost demokracije i označio Basileiu, , (Basileia - zašto nigdje ne pdoržavaju ovi programi grčka slova???)vlast plemenitoga monarha, kao najbolji oblik društvene vladavine. Doba apsolutne demokracije u Ateni, bilo je doba zbrke i kaosa u kojemu je institucija ostracizma (7) gušila svaki izričaj plemenitosti pojedinačnog nastojanja. Bila je to prividna vlast krda pod kontrolom pokvarenjaka bez vrline. Zvuči li vam možda poznato?

- 22:08 - Komentari (0) - Isprintaj - #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

<	veljača, 2007					>
P	U	S	Č	P	S	N
			1	2	3	4
5	6	7	8	9	10	11
12	13	14	15	16	17	18
19	20	21	22	23	24	25
26	27	28