Takav ili sličan demokratski sustav, nastajao je na zapadu Europe stoljećima i, ako ništa, tu se makar prirodno razvijao, iznjedrivši i neke pozitivne pomake. U Francuskoj su se demokracija i monarhija borile i hvatale za gušu čitavo jedno stoljeće. Slično je bilo i u drugim zemljama koje danas čine jezgro EU-a. Pa ipak vlastodršci te organizacije, zajedno sa svojom ideološkom braćom s druge strane Atlantika pretvaraju tu svoju demokraciju u izvozni proizvod i neselektivno je nameću narodima i državama širom svijeta, bez obzira na njihov drugačiji razvojni i društveno evolutivni put, kao i očite kulturološke, etničke i vjerske razlike. Ako demokracija u SAD-u ili Belgiji i ima mnogih mana ali i pozitivnih osobina te, na kraju krajeva nema neke očite alternative, to ni u kom slučaju ne stoji za neke druge zemlje, ne samo na udaljenim kontinentima nego i u istočnoj polovici Europe. No pojam demokracije u dvadeset i prvom stoljeću, nerazlučiv je od pojma «antifašizma» koji stoji u pozadini svih poteza današnjih gospodara civilizacije.
Antifašizam kao nova religija
Kod pokreta koji počinje s «anti», koji se dakle određuje kao protimba nečem drugom, nemoguće je dati neku ozbiljniju definicju dok se ne istraži što je zapravo to čemu se isti protivi. Nemoguće je samu za sebe obraditi primjerice protureformaciju bez poznavanja reformacije. Zato prvo moramo definirati fašizam.
Fašizam je pokret koji u užem smislu riječi nastaje u Italiji, nakon Prvog svjetskog rata, a razvijaju ga razočarani bivši socijalisti na čelu s Benitom Mussolinijem. U širem smislu riječi pod fašizam se stavljaju svi pokreti, stranke i države koje su pristupile Trojnom paktu i ratovale kao saveznice u II svjetskom ratu. Postoji i još šira definicja fašizma s pejorativnim prizvukom koja tim imenom označava svaki pokret koji je netolerantan, brutalan u provedbi ideja, sklon nasilju i zločinima, posebice nad civilima i slično. U toj, danas najraširenijoj definiciji fašizma, doživljava ga se isključivo kao reakcionarni, konzervativni pokret. To je zanimljivo jer u svom pravom obliku fašizam nipošto nije konzervativan, nego revolucionaran.
Nama je danas teško pojmiti koliki je šok na svim razinama postojanja i svijesti značio Prvi svjetski rat, nestanak stoljetnih carstava kao što su bila Austrijsko, Tursko i Rusko i nastanak desetak novih država u Europi. Sve je to bilo popraćeno mnogim socijalnim nemirima, revolucijama i proturevolucijama. Ljudski um nije mogao ostati ravnodušan prema takvim zbivanjima. Svakako je znakovito da su oba velikana fašizma, Benito Mussolini i Adolf Hitler prošli kroz pakao rata i to kao vojnici na terenu. Obojica su bila teško ranjena. Sklop tih okolnosti uz prirodni talent i neumitnu snagu volje stvorio je od te dvojice naizgled običnih i prosječnih ljudi velike ideologe koji su pokušali, a u jednom času i uspjeli udarit kurs čovječanstva prema nekim drugim obalama, različitim od ovih prema kojima danas plovimo. Koji je izbor bolji zasada je još uvijek preuzetno govoriti.
Što bi dakle bila bit fašizma, odnosno nacionalsocijalizma?
Osnovnu poantu najlakše je posuditi iz kemije i označiti fašističko društvo kao organsko, a današnje liberalno buržoasko kao anorgansko društvo. Fašizam izgleda kao neka vrst vrhunske evolucije feudalizma u kojemu postoje staleži ali je komunikacija među njima i prijelaz iz jednog u drugi puno brži, jednostavniji i manje temeljen na predrasudama. Pa i onda kad su ono što mi danas smatramo predrasudama, u srednjem vijeku bile povijesne datosti i ne sasvim bez logike. Kapitalisti u fašističkom društvu nisu nestali ali oni nisu više glavna okosnica moći u državi. Oni, kao i svi drugi članovi društva, imaju i prava i dužnosti. Država se ne zasniva na materijalizmu, nego na ideji, prije svega ideji rase i naroda, koji su razlog formiranja države, a ne obrnuto. Postojanje njemačkoga naroda dovelo je do stvaranja Njemačke kao države sa svim njezinim osobitostima. Zadaća te države je da omogući narodu koji ju je stvorio da u njoj što bolje i kvalitetnije živi i razvija se. Zbog toga fašizam posvećuje najveću pozornost ozdravljenju društva koje je nakon Prvog svjetskoga rata posvuda zapalo u teške krize. Malo je poznato koliko se ne samo u Njemačkoj i Italiji, nego i u ND Hrvatskoj koja je potrajala tek četiri godine, radilo na izgradnji zdravih stanova za radničku klasu koju su kapitalisti držali u sumornim slumovima u kojima su uz kriminal i svakojako nasilje, cvale i razne boleštine. Proleterskoj djeci i omladini pružani su sportski sadržaji, odlasci na ljetovanja i zimovanja, što je u kapitalističkim zemljama toga doba kakve su bile prije svega Francuska i Velika Britanija, bilo nezamislivo. Pobijeđena je nezaposlenost, iskorijenjena glad, koja tada u Europi nije bila takva rijetkost; djeca su bivala cijepljena protiv dječjih bolesti, jednakopravno obrazovanje je prestalo biti mrtvo slovo na papiru tzv. građanskih sloboda, sagrađene su prve suvremene ceste, auto – putovi, a u Njemačkoj su čak konstruirali i «Narodno vozilo» - Volkswagen koji je bio dostupan prosječnom čovjeku i prilagođen za obitelji s djecom. U kulturi i umjetnosti radikalno se prekinulo s uzdizanjem smrti i truleži i poticalo kreativno stvaralaštvo u slavu rasta i života, kako su u Italiji započeli futuristi još prije pojave fašizma. Arhitektura nadahnuta antičkom tradicijom, ponovno podiže monumentalne građevine koje služe na dobrobit čitavom društvu (Željeznički kolodvor u Milanu, Olimpijski kompleks u Berlinu itsl.) Fašizam nije izumio samo auto cestu i raketu, nego i televiziju, kao i dokumentarni film. Znanost se razvijala kao nikad do tad i odjednom se dogodilo da zemlje koje su nakon Prvog svjetskog rata bile na rubu kaosa , (a u Njemčakoj je čak i bilo došlo do prvih početaka građanskoga rata) sada stupaju po mnogo čemu na čelu civilizacije.
Danas se stalno trubi o tome kako su fašisti izmanipulirali narod da im povjeruje. Iz današnjega iskustva čak i kad ne bismo imali ikakvih drugih dokaza, možemo reći da ta tvrdnja jednostavno ne stoji. Komunisti su služeći se promidžbenim trikovima i nasiljem kombinirano, uporno pokušavali zavoditi narod pa im to nigdje nije uspjelo.
|
