ponedjeljak, 29.01.2007.

n.v.u. 2

O promjenama u državnoj i privrednoj organizaciji posljednja dva stoljeća već je nešto napomenuto, a biti će o tome još dosta govora, no osvrnimo se ovdje još na revolucionarna zbivanja koja su, posebice, kroz dvadeseto stoljeće, protresla duhovni život ljudskih zajednica.
Ovdje se prije svega misli na kršćanstvo koje je slijedom raznih okolnosti, postalo religijski izraz one skupine naroda, koji su u svoje ruke preuzeli razvoj pa i sudbinu Zemlje. Već u drugoj polovici osamnaestoga stoljeća, pojavom deizma koji je općeprihvaćen u obrazovanim krugovima, pokazuje se da su temelji vjere znatno poljuljani. U djelima La Mettriea, pak, javlja se čak sasvim otvoreno krajnji, negdje nazvan i vulgarnim, materijalistički ateizam. Francuska republika je 1793. de facto bila ateistička država, a religijske potrebe stanovnika trebao je zadovoljiti Kult razuma, što se nije dogodilo pa je Robespierre smislio neku pomirbu u štovanju «Vrhovnoga Bića» /Etre Supreme/, što također nije dugo trajalo. No i kad se ponovno uspostavilo, rimokatoličko kršćanstvo u Francuskoj nije bilo kao prije, svećenici su morali prisezati na Ustav i tek su Napoleonovi konkordati donekle normalizirali odnose između Francuske i Vatikana koji je ipak do samoga kraja ostao najtvrdokorniji protivnik kako Republike tako i Carstva. Kolika je bila moć crkve pod restauracijom Burbona, najslikovitije opisuje Stehndal u romanu «Crveno i crno» (bilj 2 – citat).
Pa premda sredinom devetnaestoga stoljeća izgleda da je crkva učvrstila svoje uzdrmane pozicije, to je samo privid. Posthegelijanska filozofija odbacuje kršćanske zasade. Schopenhauer ne želi više izvoditi mentalne vratolomije kojima bi na neki način osigurao božju egzistenicju (bilj 3 Heine citat), a njegovo duhovno dijete, Friedrich Nietzsche, jasno i glasno objavljuje svijetu – Bog je mrtav.
To je već kraj devetnaestoga stoljeća, vrijeme druge industrijske revolucije i, što je također važno naglasiti, jedan od najdužih perioda mira u europskoj povijesti zadnjih nekoliko stotina godina jer su od Francuske revolucije u Europi ratovi, revolucije i pobune izbijale skoro svakih desetak godina. Kad je 1871. okončan Francusko – pruski rat, skršena Pariška komuna i nastalo ujedinjeno Njemačko carstvo, topovi su na starom kontinentu ušutjeli sve do 1912. godine. Strogo astrološki gledano, Age of aquarius je već bio počeo i činilo se da počinje u znaku savršenog mira, no to je očito bilo samo zatišje pred buru. Te godine bile su period u kojemu je trebalo obaviti završni račun protekloga razdoblja, proteklih dvije tisuće godina.
Taj posao učinio je čovjek kojega je povijest zapamtila pod imenom Eliphas Levy. U svjim djelima (bilj. 4) Levy je iznio i javno objavio misterije kršćanskoga monoteizma, razotkrio Otkrovenje i na neki način zaključio rad teološko – okultne analize preovladavajuće duhovne struje Eona Ozirisa (bilj. 5).
Novi eon, Horusov eon, tehnološki gledano je započeo 1848., a pedeset i šest godina potom, objavio se svijetu (bilj. 6). 1904. godine u Kairu, Aleister Crowley, primio je spis Liber AL vel Legis i time postao prorokom Novog Doba.
Nedugo potom započeo je dugotrajan proces ratova, revolucija, kontrarevolucija i opće nestabilnosti. Sve ovo je, preciznošću koja neupućenom izgleda nevjerojatnom, predviđeno u samom tekstu Liber Legisa. Ako situaciju krajnje pojednostavimo, možemo reći da je tu riječ o usklađivanju. Prijelaz iz jednoga u drugi Eon, tehnički zvan i Ekvinocijem Bogova, uvijek je bivao popraćen zbivanjima kakva su se odvijala kroz dvadeseto stoljeće. No pitanje je ovdje drugo, što i kako u dvadeset i prvom?

- 01:16 - Komentari (0) - Isprintaj - #

petak, 19.01.2007.

n.j.u. 1

Zbog čega nam je sve ovo bitno da bismo razumijeli osnovno stanje društvenih odnosa u današenjm svijetu i moguće smjerove njegovih kretanja u budućnosti? Zato jer su ta duhovna previranja neodovjivi element koji uvjetuje društvena zbivanja. Ne uvjetuju «proizvodne snage» i njihov razvoj stanje duhovne nadgradnje u nekom društvu, kako su nas uporno uvjeravali Marx i Engels, nego obrnuto. Uostalom, u samoj kršćanskoj Europi postojale su i postoje zemlje s vrlo različitim stupnjem razvijenosti proizvodnih snaga, a pripadaju istom duhovnom i civilizacijskom habitusu. Možemo ponovno otići opet malo dublje u prošlost, u vrijeme helenizma, kad su, što se materijalne strane gledanja tiče, bili sazreli svi uvjeti za izum parnog stroja. Neki njegovi rudimentarni oblici i korištenje pare u mehaniki javljaju se u drugom i prvom stoljeću stare ere. Poznavanje matematike, fizike, mehanike i arhitekture toga doba pokazuje da su oni bili sposobni za ono što smo nazvali Prvom industrijskom revolucijom. Pa ipak do toga nije nikad došlo, upravo zato jer su društveni odnosi oblikovali razvoj proizvodnih snaga, a ne obrnuto.
A društvene odnose određuju u značajnom postotku upravo stavovi pojedine zajednice prema božanskom, ili možemo to nazvati i transcedentnim. Ono što se Budhi dogodilo pod smokvom, ili Muhamedu u spilji, odredilo je živote stotina milijuna ljudi do dana današnjega.
Ali povijest ljudskoga roda odvija se i razvija kroz vrijeme. To vrijeme ima, jasno, svoje zakonitosti i pravila. Možda najvažnije među njima je hod Eona, pojava koju su poznavali još stari narodi i pojava koja nije samo plod intelektualne spekulacije, nego ujedno i prirodna, fizikalna i astronomska, a predstavljena je hodom proljetne Zemljine točke, koju se stručno naziva precesijom.
Mora se još jednom kazati koliko je jadan i bijedan današnji naš odnos prema Svemiru i zvijezdama. Kolika bi neznalica ispao bilo koji današnji astronom u razgovoru s nekim egipatskim ili babilonskim svećenikom! Koliko agresivne ignorancije prikazuju suvremeni astronomski priručnici, u kojima se, obično u uvodu ili prvom poglavlju nalazi mali ali neizostavni pljucački pasus posvećen nipodaštavanju astrologije o kojoj ta gospoda nemaju ni pojma. To ide do tolike tragikomike, da se najvažniji dio astrologije, baš učenje o precesiji, uzima kao nekakv argument protiv drevnog zvjezdoznanstva.(2)
Ništa međutim, nisu bolji ni današnji astrolozi, ili bolje reći, oni koji same sebe takvim nazivaju. Jer i oni vole trabunjati o «dobu vodenjaka», nižući visokoparne besmislice koje se često spuštaju do tolikih banalnosti da ljudi rođeni od 21. siječnja do 22. veljače vjeruju da uskoro dolazi neko njihovo doba.
To, međutim, ni u kom slučaju ne znači da Novo doba, naredna epoha u razvoju čovječanstva doista nije otpočela. Ako ćemo se izražavati u astrološkoj terminologiji, najpravilnije ju je nazvati po znaku ili zviježđu vodenjaka (3) obzirom da je proljetna točka ušla u taj znak. I to baš burne i revolucionarne godine 1848. iako su se pokazatelji počeli osjećati i ranije. Nijedan prijelaz nije, naime, nešto trenutno nego se i po nekoliko stoljeća prije i kasnije osjećaju trendovi promjene. Svaka takva epoha traje po prilici dvije tisuće godina i oznčavaju je korjenite promjene i u svjetovnoj i duhovnoj sferi.

- 22:34 - Komentari (0) - Isprintaj - #

utorak, 16.01.2007.

n.j.u.

Danas je već sasvim očito da su stare civilizacije imale potpun uvid u strukturu ne samo čovjeka nego i svemira, koliko god ga možda nisu toliko u materijalnom smislu, detaljno poznavali. Babilonski zvjezdoznanac nije vjerojatno znao koliko je svjetlosnih godina od nas udaljen Sirius, ili od čega se sve sastoji atmosfera na Jupiteru ali su pojavnosti planeta i zvijezda bile u njegovom znanstvenom i vrjednosnom sustavu, uklopljene u opću sliku. On je jako dobro znao da osim tog Jupitera na nebu, postoji, isto tako i «Jupiter» u čovjeku i da su kretnje tog nebeskog Jupitera odražene isto tako u promjenama koje nastaju unutar čovjekovog malog Univerzuma – Mikrokozmosa. Današnji proučavatelji povjesti vjerstava skloni su kazati kako su stari narodi «obožavali» zvijezde. To je samo djelomice točno. Oni su ih proučavali i poznavali, sigurno je da su njima bili zadivljeni, no primjeri histeričnog obožavanja kakvo možemo pratiti od Srednjeg vijeka na ovamo nisu bili za njih karakteristični. Obožavati A i mrziti B, stajalište je primitivnog čovjeka pa je možda ključno pitanje razvoja društva upravo to, kako se naša civilizacija koju držimo tako naprednom i koja u nekim svojim segmentima to doista i jest, u duhovnom smislu uspjela tako jadno srozati.
Riječ je prije svega, o konceptima shvaćanja Univerzuma, čovjeka i svega što ga okružuje, podjednako, u čemu izuzetno značajnu ulogu igra dimenzija vremena. Od koncepcije «Boga» kao nečega što je potpuno ne samo nadređeno, nego i odvojeno od Čovjeka, krećemo se prema koncepcijama koje Božansko prepoznaju unutar ljudskog mikrokozmosa, prema koncepcijama Boga unutar Čovjeka. Kršćani su sa svojom pričom o Isusu kao «Bogočovjeku», na neki način, dobro započeli priču ali su je uspostavom kršćanstva kao službene religije odmah, u startu upropastili. Oni kao da su išli za tim da pričaju o Novom zavjetu, a da život organiziraju prema Starom, judaističkom konceptu s njhovim monoteističkim gospodarom, vječno željnim krvi, kažnjavanja i izdavanja naredbi. Kao da se zaboravilo da, ako Bog može biti Čovjek, da bi tada i Čovjek mogao biti Bog. Gledano očima logike, kršćani su iz valjanih premisa izveli nevaljane zaključke. Među mnogim grješkama i zabludama, možda je ipak najgora ona o trajnosti i nepromjenjivosti takvih koncepcija, koje su uključivale i fizičko eliminiranje onih koji bi se usudili pormisliti nešto drugačije.
Ali isto se kroz vrijeme pokazalo, da je ljudska misao jača od svake dogme. Ljudsku težnju za slobodom duha, lomače nisu zaustavile.

- 21:44 - Komentari (1) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 15.01.2007.

naslov znate

2. POGLAVLJE

Sumrak ili zora Bogova ?
Svećenički stalež određuje moralni kodeks ponašanja čovjeka od pamtivjeka. I u najprimitivnijim društvima ta je uloga zastupljena i neprijeporna. U društvima koja su imala najidealniju proporciju između znanstveno-tehnološkog i društveno humanističkog razvitka, onom egipatskom, primjerice, ta je uloga izuzetno naglašena. Pa i u onim oblicima državne organizacije koje su se smatrale i nazivale ateističkim, dakle, raznim oblicima komunističkih diktatura dvadesetog stoljeća, preuzimali su razni komesari, sekretari, narodni vođe i slični, ulogu koja je zapravo oduvijek pripadala duhovnicima.
Kod pokreta na ljevici koji nisu bili pod komunističkom kontrolom, primjerice anarhistah, ta je nota bila još izraženija. Durruti je kazao u svom čuvenom intervjuu za sovjetske novine kako su oni organizirali štrajkove «samo iz solidarnosti». Hugh Thomas u svojoj studiji o Španjolskom građanskom ratu spominje kako je neki anarhist grdio dječaka što krade namještaj iz bogataške palače umjesto da ga razbije. Malraux, pak, opisuje seljake koji su radije zapalili crkvu nego da je pretvore u školu ili neku drugu javno korisnu zgradu. Zanimljiva raspra koja na kraju završava zaključkom seljaka da «čovjek iz grada to ne može razumijeti». Španjolska crkva bila je prva u progonu i denuncijaciji po selima koji su obično za posljedicu imali smrt stotina seljaka. Radničko – seljački pokret u Španjolskoj, imao je dosta značajki duhovnog pokreta.(1)
Može se reći da je ono što nazivamo «radničkim pokretom», onog časa kad je od ludističkog bijesa, prešao u pravi pokret, nužno trebao i morao stvoriti neku ideologiju. Čak i da je on sam nije stvarao, stvarala se ona sama, jer je to neizbježan proces.
No, ono što je izuzetno bitno za razumijevanje društvenih odnosa koji nastaju u drugoj polovici dvadesetog stoljeća i dalje se razvijaju kroz dvadeset i prvo, odnos je čovjeka i boga, Čovjeka i Boga ili Ljudi i Bogova.

p.s. ispričavam se svima koji mi ostavljaju komentare (ne)srećom nema ih baš puno meni iz nekog razloga to više nikako ne uspijeva učiniti samo se onaj cirkular vrti do besvjesti uzalud

- 23:06 - Komentari (0) - Isprintaj - #

utorak, 09.01.2007.

i dalje upsrkos nejunačkom vremenu

No, bitno je primijetiti da kapitalističke velesile, nipošto nisu ukinule kršćanstvo pa ni sam pojam bogoštovlja. Naprotiv, on je zadržan i uključen u organizaciju života koja zapravo počiva isključivo na merkatilnim načelima. Bezbožnici su i nadalje bili proganjani ili makar šikanirani, dok je država bez imalo srama provodila potpuno bezbožničku politiku, uz blagoslov crkvenih struktura.
Sve ovo nije promaklo umnim ljudima koji su pratili smjenice društvenoga razvoja. Lavater, Saint – Simon, Fourier ili Owen, da spomenemo najpoznatije, počeli su izlaziti sa svojim idejama, dijagnozama i prijedlozima za kvalitetnu reformu društva, koje bi novonastalo stanje oslobođenja čovjeka moralo iskoristiti za uspostavu boljeg i humanijeg društva; u kojem bi nove društvene klase pronalazile puta do međusobne suradnje na dobrobit zajednice, ne samo onako kako je bilo pokušavano u srednjovjekovnim načinima organiziranja, nego na još većoj i kvalitetnijoj razini, koju je, na kraju krajeva, omogućivao i tehnološki razvitak. U svom su radu ovi prvi reformatori pokušali, prije svega, djelovati na svijest viših i obrazovanijih klasa, zalažući se za reforme koje bi išle odozgor prema dolje, a ne za revolucionarne stihije koje rjetko kad dostignu, a nikad ne održe zacrtane ciljeve. No odgovor na njihova nastojanja bio je slab i nikakav. Istinitom se pokazala stara izreka da riba od glave smrdi i ako se narod jest pokvario, tome je predhodilo urušavanje morala i odlike kod vladajućih slojeva društva. A za to ipak glavnu odgovornost snosi «prvi stalež» - dakle, svećenici

Kao što se vidi malo sam skratio porcije, izgleda da se čitatelji preplaše predugačkoga posta. Ne čudi me to, dogodi se i meni....

- 21:55 - Komentari (1) - Isprintaj - #

utorak, 02.01.2007.

nastavci slijede

Evo daljnji nastavci "Nejunačkom vremenu usprkos":

No,ono što se dogodilo je proces u kojem je feudalac nestajao s povjesne pozornice, a seljak se domogao zemlje. U većini europskih zemalja to se dogodilo još sredinom XIX stoljeća. Na mjesto seljaka glavni motor revolucionarnih pokreta na europskom zapadu postaju tvornički radnici – proleteri.
O proleterima se kroz proteklih stoljeće i pol napisalo tone i tone knjiga pa ipak, sva su predviđanja vezana uz njih uglavnom se pokazala netočnima. Svakako tu spadaju Marxove teorije o revolucijama koje će prvo izbiti u naprednim industrijskim zemljama, a događalo se upravo suprotno. Zapravo, u pravim razvijenim industrijskim zemljama devetnaestoga stoljeća proleterske revolucije nisu ni izbijale. Prva prava radnička pobuna je lipanjska pobuna u Parizu 1848. no ona je ostala na razini pobune. Ono što bi se moglo nazvati revolucijom tek je Pariška komuna no i ona, kako vidimo, izbija u Francuskoj koja je po industriji daleko iza Britanije, Nizozemske, Belgije i SAD-a. Pa i u Francuskoj, porazom Pariške komune, prestaju revolucionarna gibanja, a u gore spomenutim zemljama ih nije ni bilo. Doduše, radnički pokret postojao je svuda i radnici su, štrajkovima i bojkotima, vodili borbu za poboljšanje svoga statusa koji je u to doba bio toliko udaljen od najelementarnijeg ljudskog dostojanstva, da je to današnjim generacijama doslovno nemoguće zamisliti. Onaj tko danas radi osam sati dnevno, šest dana u tjednu, teško može shvatiti da su se ljudi nekad borili za takvo stanje i da su u toj borbi nerjetko gubili i život, a još češće bili zatvarani i mučeni. Naravno, njihovo tadašnje stanje bilo je još gore jer radni dan od deset i više sati nije bio nikakav izuzetak nego pravilo. Djeca, mlađa od deset godina, bila su također smatrana sasvim normalnim dijelom industrijskog proizvodnog procesa, a kako je to izgledalo može se najbolje informirati u pripovjetki «Otpadnik» Jacka Londona koji je uostalom, tu sudbinu prošao na vlastitoj koži.
U revolucije u njihovim početcima ulaze i sami kapitalisti. Točnije, oni Francusku revoluciju faktički započinju i omogućuju njezin nastanak. Kapitalisti, krupni industrijalci i bankari, traže izjednčavanje s plemićkim i svećeničkim staležom, mogućnost obavljanja državničkih funkcija i slobodno tržište. Tijekom Francuske revolucije, ova klasa ostvaruje sve svoje ciljeve i nastavlja sa svojim usponom do dana današnjega. Njima nije smetalo oslobođenje seljaka, pače, išlo im je u prilog sve što može oslabiti feudalnu klasu, a nisu gajili ni posebne simpatije prema katoličkom svećenstvu. Činjenica je da su zemlje s razvijenim kapitalizmom uvijek više težili protestantskim oblicima kršćanstva. Oni su, doduše, željeli odvojiti crkvu od države ali nisu željeli odvojiti državu od crkve. Njima je trebala crkva koja nije jaka financijski i koja se teško može oslanjati na ikakve transcedentne autoritete, pa bio to neki davni svetac ili papa u Rimu. Trebala im je crkva koja će zapravo služiti kao neka vrsta državne ideološke službe, a mnoge protestantske zajednice su to doista i postale, bez obzira na sigurno plemenita nastojanja njihovih tvoraca za oslobođenjem od papinske tiranije.
Ali kad su proveli sekularizaciju i uništili ili ograničili veleposjed, kapitalisti nisu željeli više nikakvih revolucionarih zbivanja nego kako im i samo ime kaže, kapitalizirati svoje uspjehe. Cijenu kapitalističkih uspjeha plaćali su radnici.
Radnik, proleter, zapravo se po malo čemu razlikuje od toliko ozloglašene slike antičkoga roba. Radnikove osobne slobode i «građanska prava», u stvarnosti su puka lakrdija, a čak ni tu lakrdiju im kapitalisti dugo nisu htjeli odobriti, držeći ih izbornim cenzusom daleko od biračkih kutija. A isto kao i rob i proleter može postati skoro pa svatko. Kome je god (financijska) sreća okrenula leđa, u kapitalizmu se preko noći pretvara u proletera i to što je neko društvo otišlo dalje u razvoju tih nakaradnih društvenih odnosa (ili kako bi se oni sami izrazili, «što su napredniji») to je manja mogućnost preživljavanja izvan tog proizvodnog lanca. Vrijedi primijetiti kako je to u stvarnosti priličan korak nazad u odnosu prema srednjem vijeku i razvijenom feudalnom društvu čiji su društveni odnosi bili u svakom slučaju i pravedniji i s puno više socijalnog osjećaja.
Tu dolazimo do one točke u društvenom i povjesnom razvoju gdje se dodiruju ekonomija i teologija. Jer, srednjovjekovna država je «Civitas Dei», sv. Augustina, nadahnuta Biblijom i kršćanskim naukom. Ona je bez imalo sumnje, dijametralno suprotna sekularnoj republiki koja svoj zamah hvata kroz devetnaesto stoljeće i u kojoj središnji misterij čitavog ljudskog bavljenja pa tako i onog vezanog uz državu, nije odnos čovjeka i boga, nego materijalne pojavnosti svakodnevice.

- 13:10 - Komentari (0) - Isprintaj - #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

<	siječanj, 2007					>
P	U	S	Č	P	S	N
1	2	3	4	5	6	7
8	9	10	11	12	13	14
15	16	17	18	19	20	21
22	23	24	25	26	27	28
29	30	31