utorak, 16.01.2007.

n.j.u.

Danas je već sasvim očito da su stare civilizacije imale potpun uvid u strukturu ne samo čovjeka nego i svemira, koliko god ga možda nisu toliko u materijalnom smislu, detaljno poznavali. Babilonski zvjezdoznanac nije vjerojatno znao koliko je svjetlosnih godina od nas udaljen Sirius, ili od čega se sve sastoji atmosfera na Jupiteru ali su pojavnosti planeta i zvijezda bile u njegovom znanstvenom i vrjednosnom sustavu, uklopljene u opću sliku. On je jako dobro znao da osim tog Jupitera na nebu, postoji, isto tako i «Jupiter» u čovjeku i da su kretnje tog nebeskog Jupitera odražene isto tako u promjenama koje nastaju unutar čovjekovog malog Univerzuma – Mikrokozmosa. Današnji proučavatelji povjesti vjerstava skloni su kazati kako su stari narodi «obožavali» zvijezde. To je samo djelomice točno. Oni su ih proučavali i poznavali, sigurno je da su njima bili zadivljeni, no primjeri histeričnog obožavanja kakvo možemo pratiti od Srednjeg vijeka na ovamo nisu bili za njih karakteristični. Obožavati A i mrziti B, stajalište je primitivnog čovjeka pa je možda ključno pitanje razvoja društva upravo to, kako se naša civilizacija koju držimo tako naprednom i koja u nekim svojim segmentima to doista i jest, u duhovnom smislu uspjela tako jadno srozati.
Riječ je prije svega, o konceptima shvaćanja Univerzuma, čovjeka i svega što ga okružuje, podjednako, u čemu izuzetno značajnu ulogu igra dimenzija vremena. Od koncepcije «Boga» kao nečega što je potpuno ne samo nadređeno, nego i odvojeno od Čovjeka, krećemo se prema koncepcijama koje Božansko prepoznaju unutar ljudskog mikrokozmosa, prema koncepcijama Boga unutar Čovjeka. Kršćani su sa svojom pričom o Isusu kao «Bogočovjeku», na neki način, dobro započeli priču ali su je uspostavom kršćanstva kao službene religije odmah, u startu upropastili. Oni kao da su išli za tim da pričaju o Novom zavjetu, a da život organiziraju prema Starom, judaističkom konceptu s njhovim monoteističkim gospodarom, vječno željnim krvi, kažnjavanja i izdavanja naredbi. Kao da se zaboravilo da, ako Bog može biti Čovjek, da bi tada i Čovjek mogao biti Bog. Gledano očima logike, kršćani su iz valjanih premisa izveli nevaljane zaključke. Među mnogim grješkama i zabludama, možda je ipak najgora ona o trajnosti i nepromjenjivosti takvih koncepcija, koje su uključivale i fizičko eliminiranje onih koji bi se usudili pormisliti nešto drugačije.
Ali isto se kroz vrijeme pokazalo, da je ljudska misao jača od svake dogme. Ljudsku težnju za slobodom duha, lomače nisu zaustavile.

- 21:44 - Komentari (1) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>