normalan zivot

subota, 10.05.2008.

malo filozofije

31.12.2007. cijeli optimistični svijet ispratio je staru kenjavu babu godinu u nadi da će ta osma donijeti barem kapljicu nade, veselja i boljitka ovom napaćenom planetu. Realisti su pak nade polagali u održavanje tog očajnog stanja u nadi da nam ne bude gore. Još realniji i malo pesimističniji mahali su rukom mrmljajući da je ovo početak, ali vjerojatno nisu ni oni mogli predvidjeti kakvo nas govno čeka. Prošla je jedva trećina te čekane godine, a katastrofa je zavladala kako u zemlji, tako i u svijetu. Osjećam tremu svaki put kad otvorim novine, internet ili tv, ili kad sretnem kakvog znanca i prijatelja u strahu od toga kakvu ću očajnu vijest saznati. Svijet je tempirana bomba u rukama blesavog Amera kojemu se nedavno poklonila i naša napačena zemljica. Tu bombu pokušavaju mu aktivirati u rukama razni luđaci iz neprijateljskog mu svijeta, koji su od goleme nepravde koja se taloži desetljećima na njihovim srcima, od najjadnijih žrtava stasali u najveće prijetnje čovječanstvu. Uz svu napetost praćenu rijekama prolivene krvi događa se da ni na tlo na kojem stojimo više ne možemo računati. Planeti je ozbiljno narušena ravnoteža i naprosto puca po šavovima. Prirodne katastrofe udaraju gotovo svakodnevno i redovito baš po najugroženijima. Kao da im nije dosta njihove vlastite tuge i čemera, ljudima i priroda sve češće okreće leđa pa gradovi i sela od raznih uragana i ciklona postaju centri pakla. Sa duhovnim vođama koji sve više gledaju samo svoju guzicu vrijedi se složiti samo u njihovoj već izlizanoj biblijskoj floskuli o ćudnosti puteva božjih. Sva je sreća našeg naroda što još nismo izloženi prirodnim katastrofama tipa Mianmar, ali po toku stvari da se naslutiti da bi i to mogla biti izvjesna budućnost. U zemlji u kojoj su uzori znanja i sposobnosti grebatori i varalice, gdje su jedine relevantne ocjene nule na novčanim ciframa, i gdje jedina prava preporuka može stići iz prežderanih ustiju kakvog višeg člana demonske sekte, pardon zajednice. Uz sve to nas pogađaju individualne tragedije, tobože bezrazložni suicidi i slični jadi. Znam, uvijek je toga bilo, al nekako mi se čini da sva ta sranja ubacuju u petu brzinu i jure ka probijanju zvučnog zida.
Djeca se ubijaju sama, dobri ljudi ginu bizarnim načinima, a umjetnici i prosvjetioci jednostavno napuštaju svijet kao da su svjesni da je njihova uloga na ovom svijetu postala uzaludna. Normalan čovjek u ovoj zemlji vjeruje u Boga, ali ne i u Crkvu, vjeruje u pravdu, ali ne i u Zakon. Naivci vjeruju u sve, oprezniji u ništa.
...............................................................................................................................................
Ja pak samo serem u tipkovnicu uz čašicu viskija čekajući san da me odvuče u svjetlije misli. Puštam neku veselu stvar i shvaćam da slušam najsuicidalniju stvar hrvatskog rocka. He he, kad je onaj pop u Štulićevim stihovima prepoznao poziv za bacanje sa zvonika, onda bi Jura Stublić trebao umirat od straha da se netko ne baci s nebodera u novom Zagrebu. A da netko prevede pjesmu na engleski i malo zamrači zvuk u stilu Joy Divisiona, vjerojatno bi stvar bila zabranjena i u Teksasu. I eto ti našeg sotone iz Sesvetskog Kraljevca, simpatičnog Jure.
...........
Svaki čovjek ima krila
Sklopljena kao kišobran
U futroli iza leđa
Spremna za kišni dan.

Kupi kartu za autobus
Na liniji za novi Zagreb
Zalijepi nos na prozorsko staklo
Vidi ljude vidi zgrade.
Pronađi najveći i najviši neboder
Pojuri liftom do vrha
I tamo na krovu hladno reci zdravo
Raširi krila i jeeeee.

Kad kiša pada
Poleti iznad grada
Iznad oblaka gdje sunce sja
Tamo te čekam ja.


- 00:00 - Komentari (9) - Isprintaj - #