normalan zivot

četvrtak, 03.04.2008.

Čestitka


Savjet dana: Jednom mjesečno provrtite imenik u mobitelu. Nazovite dragu
osobu koju dugo niste čuli.

Nedavno provedoh vikend u Zagrebu te jednog praznog jutra pozvah na piće starog prijatelja kojeg dugo ne sretoh (on sad živi u Zagrebu).
Došao je u pratnji djevojke. Sjedili smo tako na kavi: ona lijepa, šutljiva, povučena, on mnogo ozbiljniji nego što ga znam i pamtim, ja značajno oštećen od jučerašnje pijanke.
Možda je to bilo zbog njenog prisustva, jer je tek površno poznajem, ali zbilja nisam očekivao da će se među nama ikad pojaviti ta neugodna tišina. Već mi se u glavi počela vrtiti ta zlokobna misao: zar je moguće da se toliko malo viđamo da kad se sretnemo nemamo o čemu razgovarati.... kad me njegovo iznenadno pitanje ošine kao udar groma:

„Znaš da se Stipe ženi u petak? I cura mu je trudna već pet mjeseci.“
„Matere ti mile, nisan ima pojma !!“

Bijasmo dva nerazdvojna druga u gimnaziji, kao lonac i poklopac. Iz vremena za kojeg nas sve valjda vežu najjače nostalgije. Odrastanje uz svirke i tulume, pijanke, koncerti, školske eskivaže i frajerske muljaže, toksiranja do besvjesti i beskrajne filozofije o smislu i besmislu života. Bili smo prijatelji u svakom pogledu. Znali smo da će nam se putovi razdvojiti na kraju gimnazije jer to dolazi kao normalna stvar, ali život u istom gradu nam je valjda garantirao prijateljstvo do groba. Završetkom srednje škole nastavili smo u istom modu, a onda smo se počeli viđati sve rjeđe. Uz par časnih iznimaka kroz zadnjih deset godina naši su susreti bivali uglavnom slučajni, ali uvijek su završavali kao u onoj pjesmi:
...Dal' je to sudbina il ko zna šta li je
Kad kod se sretnemo uvijek se zalije
Uvijek se završi s nekom od naših pesama...
I nisam bio svjestan da to neće biti uvijek tako sve do ovog iznenadnog pitanja mog uozbiljenog druga na bezveznoj kavi.
I nemam se na koga ljutiti, nitko nije kriv, i krivi smo oboje, a najviše je krivo vrijeme, taj zloglasni i nepobjedivi neprijatelj. Mnoge stvari prođeš kroz život, sa djevojkom prekineš, sporta se ostaviš, na poslu daš otkaz, neke ljude jednostavno pošalješ u kurac, ali prijatelja nikad ne stigneš pozdravit. Između „vidimo se“ i „aj bog“ počnu prolaziti sve dulji intervali i na koncu ostanem ko trica kad čujem da je moj stari drug na prekretnici života. I ne znam kad se desilo da smo od prijatelja postali poznanici, znam samo da me to saznanje bacilo u neko sjetno raspoloženje.
I zato druže stari, želim ti puno sreće u bračnim vodama. Nadam se da ipak nismo popili zadnju zajedničku i da ćemo uskoro opet zajahati po kafanama.
.............
A ja si odoh natočit jednu kratku i pustit kakvu veselo-tužnu stvar.


- 10:55 - Komentari (12) - Isprintaj - #

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se