Diavola
petak, 28.03.2008.
O životu legendarne Alexandre David-Néel
|
Parižanka Alexandra David-Néel rođena je 1868. godine i živjela je nevjerojatnih 100 godinu. Nevjerojatnih, jer žena je imala toliko aktivan život, pun dalekih i opasnih putovanja. Njen najpoznatiji životni podvig bila je posjeta Lhasi, glavnom tibetanskom gradu davne 1924. godine. U to je vrijeme Lhasa bila zabranjena za strance. Alexandra je prva žena Europljanka koja je ušla u ovaj zabranjeni grad. Sjetila sam se nje zadnjih dana kada zloglasni kineski režim ponovo javno pokazuje svu svoju brutalnost prema Tibetancima (i ne samo njima). Više desetljeća represije nad miroljubivim i duhovnim Tibetancima svakog prosječno emotivnog čovjeka mora duboko uznemiriti. Apsolutno sam za bojkot Olimpijskih igara u Kini. I to je slaba reakcija na milijune ljudi koji su stradali pod kineskom čizmom. No, da se vratimo na život ove neobične žene... napisat ću vam, zaista, ukratko o životu ove iznimne žene, ovo su vam čisto faktografski podaci, a o njenom prebogatom životu su napisane knjige i knjige... Alexandra je napisala 30-ak knjiga o istočnjačkoj religiji, filozofiji i o svojim putovanjima. Kao dijete voljela je znanstvenu fantastiku, Julesa Verna, a sve je to moguće bio znak otpora prema strogim roditeljima i strogom odgoju. Prvi put je pobjegla od kuće kada je imala 5 godina. Već od najranijih dana imala je snažnu potrebu za spiritualnošću i slobodom. Interes za komparativne religije razvila je još u ranom djetinjstvu. Kao učenica katoličke crkve, u svojoj je sobi držala i statue Isusa i Bude. Cijeli život joj je bio posvećen istraživanjima i učenju. Bila je vrlo ponosna, individualka u svakom smislu riječi, žudjela je za slobodom koju nije mogla ostvariti unutar stroge buržoarske obitelji. Nekoliko je puta bježala od kuće. Putovanja su je snažno privlačila. Uvijek je birala najduže rute i najsporije načine transporta.  Kao 18-godišnjakina sama je posjetila Englesku, Švicarsku i Španjolsku, što je, priznat ćete, i za današnje doba pomalo neuobičajeno, a kamoli u ono doba. Navodno je jedno vrijeme studirala u okviru Teozofskog društva poznate spiritualiste Madame Blavatsky. U Aziju prvi put odlazi 1891. godine. Indiju je tada prošla uzduž i popreko. Dodatan izvor prihoda imala je kao pjevačica light-opera i novinarka. Naime, Alexandra je od 15-e studirala glazbu, voljela je pjevati i u nekim je ulogama u mladosti postigla znatan uspjeh. Pjevala je i u nekim opernim kućama. No, to ju je brzo napustilo, počele su je privlačiti neke sasvim druge stvari. Alexandra nije mogla zaboraviti "tibetansku glazbu" koju je čula još za puta u Indiju. No, prije povratka u Aziju, Alexandra se odlučuje na posjet Sjevernoj Africi. Naravno da je Alexandra dobro vladala i Kuranom, a htjela je osobno doživjeti arapsku kulturu. U Tunisu sreće atraktivnog inženjera Philipea Néela, kojeg je uspjela uvjeriti da "prekine s praksom celibata". Tada, u 1904. godini, Alexandra je imala 36 godina. Iako uvjerena feministica, pristaje na brak. No, odbila je prakticirati tradicionalni brak kućanice. Suprug je osjetio da mu je supruga "opsjednuta putovanjima" i počinje je u tome podupirati. Čovjek je bio prosječan, tradicionalan muškarac toga doba. ALeksandra je obećala svom suprugu punom razumijevanja da će se vratiti iz Indije za 18 mjeseci. No, proći će 14 godina prije nego što će se supružnici vidjeti. Nekoliko godina kasnije, Alexandra je opet na putu po Indiji. Imala je silnu želju naučiti što više o budizmu. Srela je dva puta 13-og Dalaj Lamu 1912. godine. Pitala ga je razno-razna pitanja u vezi budizma, što je u ono vrijeme bilo bez presedana za ženu.  Od 1914. do 1916. Alexandra živi u pećini u Sikkimu, blizu tibetanske granice. Prepuštena je meditaciji. Upravo tamo upoznat će mladog Aphura Yongdena, sikimskog monaha, koji će postati njen život partner za putovanja. Tamo se razvilo jedno od najneobičnijih prijateljstava 20. stoljeća! Prekrasno i doživotno! Zanimljivo, kasnije će Aphura i usvojiti. Kada su u svojim zajendičkim putovanjima u jednom trenutku prešli u Tibet i tamo se našli s Panchen Lamom u Shigatseu (1916.), Britanci, čiji je Tibet bio protektorat, protjeruju i Alexandru i Yongdena. Morali su napustiti područje, ali se nisu mogli vratiti u Europu jer je tamo bjesnio Prvi svjetski rat. Odlaze u Japan. U Japanu Alexandra sreće Ekai Kawaguchija koji je posjetio Lhasu 1901. godine prerušen kao kineski liječnik. U Lhasi je u tajnosti živio 18 mjeseci. Totalno se zapalila da i sama posjeti Lhasu prerušena u muškarca-hodočasnika. Putuju preko Kine, od istoka na zapad i u Lhasu stiču 1924. godine. Zamislite proći pustinju Gobi, Mongoliju pješke... totalno nepoznate krajeve, nepoznate ljude, nepoznati jezik... hodati i hodati i hodati po gadnim vremenskim uvjetima, nema mapa, planinarskih karti... zasjede, banditi... nezamsilivi uvjeti... zima, snijeg, vjetar... bez opreme, bez hrane, vode... sve usput! Bio je prije dva-tri mjeseca dokumentarac o krvavom putu koje je ovo dvoje prošlo da bi došli do Lhase. Baš je bio kao igrani dokumentarac, vidiš njih dvoje po planini, piče, snijeg, nigdje žive duše, pa se izgube pa se vrate, nigdje travke... hrane premalo, vode jedva, penju se, penju, nikad kraja... vjetar, snijeg, zima... ježite se dok to gledate, nevjerojatno sve zvuči, nemoguće! Užasan vjetar... onda je Yongdena iskrenuo nogu, to ih je potpuno usporilo. Molio ju je da ga ostavi da umre, jer nema šanse za preživjeti, čekala ih je oboje gotovo sigurna smrt u snijegu, ako mu nastavi pružati pomoć, ali ne! Nije bilo šanse da ga ostavi da umre, to nije bio njen stil. Vukla ga je na ramenu, korak po korak, a on je šepao uz nju i tako su danima hodali dok mu se noga, čudom, nije oporavila. Čudom! To su pioniri, to je volja, odanost, prijateljstvo, ludost, hrabrost, što li...  Prerušena u Tibetanca, provela je četiri mjeseca na cesti prije nego je konačno ušla u Lhasu i tako postala prva Europljanka koja je (tajno) ušla u taj grad. O tome je napisala i knjigu Moje putovanje u Lhasu. O tome koliko je opasnosti prošla i s kakvim se poteškoćama susretala ne treba puno govoriti! U Lhasi provode dva mjeseca. Alexandra je tada imala 55 godina.  Godine 1925. vraća se u Pariz gdje je ostvarila enorman uspjeh, javnost ju je obožavala! Zanimljivo, 1928. Alexandra se rastaje od supruga Philippea, iako će se kasnije pomiriti. Philippe će nastaviti podupirati njen life-style do kraja svog života. Kad je počela pisati knjige čak joj je bio agent. Ostali su iznimni prijatelji do kraja života. Zamislite brak u kojem uopće ne vidite svoju neobičnu ženu, ali joj financijski pomažete? Takvi su rijetki. Zato je ušao u povijest! I on je morao biti poseban i svjestan koliko posebnu ženu ima. Godine 1928. nastanjuje se u gradu Digne, na jugu Francuske. Tamo je živjela gotovo deset godina tijekom kojih je pisala knjige, mnoge o misticizmu, filozofiji, vjeri. No, sve je više vuku opet putovanja. Sad već 69 godina kuje plan o novim putovanjima...  Godine 1937. Yongden i Alexandra kreću na put prema Kini preko SSSR-a. Drugi svjetski rat je već započeo. U Indiju uspjeva doći tek 1946. godine. Tada je već bila 78-godišnjakinja. Trebalo im je gotovo godinu dana da dođu kopnom do tamo.  Par se vratio u Francusku 1946. Ona je tada imala 78 godina. Pred kraj života, po povratku iz Indije, napisala je novi set raznih knjiga i održala niz predavanja na raznim europskim institucijama. Mučio ju je reumatizam, bila je to sad stara žena, kojoj je još samo ostalo učenje i pisanje. Posebno ju je pogodila smrt Yongdena 1955. godine. Strašno je odvojiti se od nekog s kim si toliko toga prošao u četiri desetljeća druženja. Bio je mlađi od nje 30 godina, ali su se nevjerojatno dobro podržavali, slagali i razumjeli. Alexandra nastavlja čitati i učiti i pisati... sve do svoje smrti u 100. godini. Zanimljivo, u 100-oj godini je otišla i produžila svoju putovnicu na opće čuđenje i šok zaposlenih u administraciji. Njegova svetost, 14. Dalaj Lama posjetio je Digne i njenu kuću koja je danas muzej. Odao je počast hrabrosti ove žene. Godine 1973. urna s pepelom prve Europljanke koja je otkrila Tibet i njenog usvojenog sina, Lame Yongdena, prosuti su po vodama Gangesa. Nemojte zaboraviti da Alexandra nije imala nikakve planinarske karte s ucrtanim putovima gdje se treba ići. Ne zaboravite da je išla krajevima u kojima se ratovalo. Bez opreme, novaca, ekipe... Konačno, nemojte zaboraviti da je bila - žena! I to u nekom tamo povijesnom periodu...  Alexandra je bila apsolutno iznimna, posebna i izvanredna žena. I feministica i anarhistica i istraživačica i filozofica i poliglotica i... Daleko ispred svog vremena. Zamislite samo prije 50-100 godina poduzeti sva ta putovanja... pa, velika većina muškaraca ne bi se danas usudilo proći ono što je ona prolazila u ona neka doba... veličanstveno! Rijedak interview Alexandre (na francuskom) |
- 14:10 - Komentari (7) - Isprintaj - #
četvrtak, 13.03.2008.
Benny Lava, ste čuli?
|
(p.s. bun - butt) Vraćamo se revijalnom tonu...  |
- 15:24 - Komentari (14) - Isprintaj - #
petak, 07.03.2008.
Hrvatske željeznice - teror, strah i opasnost za žene
|
U posljednja dva tjedna bila sam nazočna trima vrlo ozbiljnim incidentima na Hrvatskim željeznicama. O jednom sam pričala u prošlom postu - kako su Hrvatske željeznice i njihovi djelatinici potpuno nemoćni i nepripremljeni za pljačke i krađe po vagonima (24. veljače). Pijani i agresivni putnik "oteo" vagon Drugi incident vam nisam pričala jer mi je mučan. Da ga sad pišem, napisala bih predugi post. Reći ću vam samo da se dogodio prije dva tjedna (21. veljače 2008.), na pruzi Osijek - Vrpolje (vlak 13:57), a uključivao je dva teško alkoholizirana putnika, koji su pušili u vagonu (se to smije?), cijelim putem nastavili piti alkohol iz boca (se to smije?) koje su, naravno, unijeli u vlak uz potpuno odobravanje dvaju djelatnika HŽ-a u vlaku. HŽ-ovci i alkosi su se znali. Jedan od dvojice teško alkoholiziranih putnika bio je visok 1,90 i imao jedno 100 kg, prijetio je i terorizirao putnike vitlajući bocom po zraku pola sata. HŽ-ovac je na intervenciju putnika KAO rekao da je pozvao policiju (glumio je razgovor na mobitel), što se naravno nije dogodio, jer je pijanac nastavio najnormalnije svoje putovanje i u Đakovu najnormalnije izašao na stanici. Ni "p" od policije. Mi smo svi bili prestravljeni, žamor djece je utihnuo. Teror je trajao više od pola sata, e, vječnost! Sjedite u vlaku, nemate izlaza i molite boga da ne napravite eye-contact sa zlostavljačem, osjećali smo se kao oteti u zrakoplovu! Niti jedan muškarac u kupeu nije reagirao i pokušao smiriti pijanca da prestane druge terorizirati. Za žene/djevojke koje putuju same - vlak, zaista, više nije opcija. Kašnjenja i neorganiziranost Treći incident dogodio se jučer (6. veljače 2008.) na istoj liniji. S tim da sam u ovoj priči bila glavna žrtva. Prva stvar, greškom Hrvatskih željeznica vlak Osijek - Vrpolje je kasnio 10-15 minuta. Radi se o vrlo važnim minutama, jer velik broj putnika u Vrpolju presjeda i ulazi u međunarodni vlak Beograd - Zurich (ja koristim taj vlak za dio puta Vrpolje - Zagreb). Ako kasni ovaj mali prdavac iz Osijeka, gubimo šansu da ćemo u skladu s voznim redom HŽ-a uhvatiti ovaj super brzi vlak. Puno puta se dogodilo da je vlak kasnio, ali nas je uvijek taj međunarodni vlak čekao. Kondukter, vrlo ljubazan i pristojan čovjek, došao je do svakog od nas koji smo produžavali za Zagreb i rekao "ne brinite, javio sam u Vrpolje, međunarodni vlak će Vas čekati". Svi smo se zahvalili. Ja uopće nisam bila u brizi, jer taj vlak Beograd - Zurich najčešće kasni bar 20-ak minuta, vjerojatno će i ovaj put pa nećemo ni osjetiti ovo kašnjenje. Kad ono... Ulazimo u stanicu Vrpolje - međunarodni vlak otišao! Razočaranje! Tamo živčani i izuzetno neljubazni djelatnik HŽ-a, očito čovjek koji se pod pritiskom (navala razočaranih putnika) ne može nositi. Situaciju još više pogoršava njegova nervoza i odbijanje davanja suvislih informacija. Tjera nas kao ovce u toru u neki mali putnički vlak! Nikakva isprika zbog kašnjenja, objašnjenje, nikakav komentar zašto su nas lagali da će nas vlak čekati. Da sam imala koju minutu vremena za razmisliti, vratila bih se u Osijek i put nastavila dan poslije. No, ovaj nas je brzo-brzo utjerao u alternativni vlak. Ne moram reći da neki nisu ni stigli ući u taj putnički, jer su otišli tražiti informacije u sam kolodvor i tako propustili šansu da idu čak i s ovim presporim vlakom. Vlak dolazi u Zagreb u pola 8. Put sam započela u 13:30, umjesto malo iza pola 6, ja ću doći u pola 8! Da idem avionom, za to bi vrijeme sigurno prešla Atlantik i stigla u Ameriku. Kod nas je to vrijeme potrebno za preći pišljivih 270 km. No, dobro... Vrlo brzo u kupe dolazi kondukter, mlađi dečko, hajde, on je pokušao smiriti situaciju, ljubazan je i pristojan, daje sve moguće informacije. Razgovaram s njim, pitam da li ima smisla da ipak siđem s tog vrata u Sl. Brodu i probam čekati neki drugi vlak, savjetuje mi da ne. Ok, prihvaćam njegove argumente. Ajd, mirim se sa sudbinom. Viša HŽ sila. Nažalost, taj mladić-kondukter je u međuvremenu sišao s vlaka, vjerojatno mu je prestala služba, i njega je u jednom trenutku zamijenio neki stariji kondukter koji će kasnije odigrati "ključnu" ulogu. Konačno dolazimo u Zagreb. Bila sam premorena. No, moram priznati i sretna, jer evo put konačno prošao, čekaju me moji, jupi, dragi Zagreb grad osmijeh na licu... I sad dolazi do indicidenta zbog kojeg sam se smrzla. Agresivni i vulgarni djelatnik HŽ-a U srednjem sam vagonu od tri, nas troje čeka izlazak, iza mene polako se pravi red ostalih putnika. Prvi iza mene djelatnik HŽ-a, full obučen u uniformu, prvi put ga vidim. Skužila sam ga da je izašao iz prvog kupea do izlaznih vrata, gdje je sjedio i pričao s "mojim" kondukterom duže vrijeme. Nema torbu, očito mu je prošlo radno vrijeme. Vlak staje, vrata dosta uska, silazim dolje, međutim, kako je usko, imam problema s torbama... spuštam se prvo s velikom torbom preko ramena i ručnom, a onu veliku na guranje ostavljam gore, vlak dosta visok ne mogu povući torbu, neugodno mi je, imaš osjećaj svi bulje u tebe, prtljam, pritisak ljudi za izlazak van, teško mi povući torbu... (Inače, nikad u životu mi se nije dogodilo da sam pitala da mi netko pomogne spustiti torbu da me odbio, čak štoviše, postoji ta neka simpatična solidarnost u vlakovima.) I ja ljubazno stenjući od napora zamolim HŽ-ovca u uniformi koji stoji iznad mene da mi pomogne spustiti torbu: "joj, molim Vas, hoćete mi pomoći skinuti torbu?", a meni čovjek koji mi može bit otac, čovjek obučen u HŽ-ovu uniformu kaže neočekivano "ma, goni se u pizdu materinu!!". Ja sam ostala PAF! Šok, nevjerica... On, čovjek u uniformi HŽ-a, silazi dolje i zaobilazi me, ja šokirana, gledam gdje su moji, neviđena gužva... par metara totalni mrak na stanici, vrlo slabo svjetlo, koračam, lik ispred mene, hrpa ljudi, mogao me i udariti nitko ne bi reagirao... Odjednom osjetiš užasnu frustraciju i agresiju od tog čovjeka, znaš da s tim čovjekom nešto ozbiljno nije u redu... On se okreće i kreće nazad prema meni... noge mi se odsjekle... u sekundi više ne znam ni gdje sam, jesam u Hrvatskoj, vani, tko je taj čovjek, hoće me udariti, ne prepozanjem stanicu jer nas je vlak daleko ostavio, gdje sam, što se s tim čovjekom događa, koga ja čekam da me pokupi, paraliza, moje torbe, novčanik, stvari, luđački pogled tog čovjeka... svijet mi se suzio samo na njegovu ogromnu glavu i izbečene oči... buka, mrak, sjene... moji mene ne vide, uopće se ne sjetim mobitela (inače, moji su me zvali, nisam čula). Taj čovjek me tri puta verbalno napao. Od tri puta, dva su uključivala fizičko kretanje prema meni koje se, popraćeno vulgarnostima i prijetnjama, sasvim moglo tumačiti i kao fizičko nasrtanje. Sve se dogodilo u pola minute-minutu. On u toj plavoj uniformi kao da je neko plavo brdo krenulo na mene, znak HŽ-a na kapi... Kakve tihe prijetnje i kakve užasno vulgarne riječi. Nije za ovaj blog da ih napišem. Smognem hrabrosti i kažem mu nakon trećeg napada da prestane, da ću ga otići prijaviti i da eno mojih. A glas mi neuvjerljivo drhti. U tom je trenu kao svaki "hrabri" Balkanac HŽ-ovac, naglo skrenuo desno i počeo brzo trčati preko hrpe pruga prema zgradi Pošte i onoj lokomotivi... izgubio se u mraku... U to moji dolaze po mene, ja počinjem plakati, drhtim, oni izvan sebe, da sad kad ga uhvate nadrljao je, gdje je, inzistiraju da odmah to idemo prijaviti... Tip je star 55-60 godina, potpuno sijede (bijele) kratke kose, širokih crta lica, krupnih očiju (mislim svjetlijih), onak' faca Antuna Vrodoljaka, visine oko 1,80 m krupne građe. Za mene ogroman. Zanima me da li netko možda prepoznaje tog djelatnika HŽ-a s linije Sl. Brod - Zagreb? Pa bi me onda zanimalo ima li taj čovjek djecu, pogotovo žensku, da ga se pita što bi bilo da njegovu (žensku) djecu teroriziraju nepoznati muškarci na ulici i plaše ih vulgarnim riječima i prijetnjama, kako bi se onda osjećao? Sramota i za njegovu obitelj i za HŽ. Kako sam svojom naivnošću zabavila djelatnike s kolodvora A evo i kraja priče... Počinje me panika hvatati što da me udario, sigurna sam da nitko ne bi reagirao, a meni bi ostavio traumu za cijeli život. Šta je tom čovjeku bilo, ne znam... očito da je prethodno bio vrlo iznerviran i frustriran i da mu je moje pitanje bila puna kap u čaši. Odlazimo na samu stanicu i tu skužim da u jedan od ureda, skroz desno, ulazi taj "moj" kondukter iz vlaka. Pred sam ulaz zaustavim ga i pitam kako se zvao HŽ-ovac s kojim je sjedio i razgovarao u vlaku, a ovaj mi lik mrtav-hladan zatvori vrata pred nosom. Zatečena takvim ignoriranjem, ulazimo unutra i postavljamo isto pitanje. Unutra velika prostorija s 5-6 HŽ-ovaca. Osjećaš se kao na policiji. Razgovarali smo samo s jednim, nazovimo ga Bradonjom, koji nam se s visine obraćao kao da smo djeca. Niti u jednom trenu nije pitao što se dogodilo, kako može pomoći, a bilo je očito da sam više nego uzrujana... Njegova jedina spika je bila da mi s visine objasni rugajući mi se - "da nitko ne može znati je li taj čovjek koji me napao zaista zaposlenik HŽ-a". Što reći? Dakle, ako u VLAKU vidite muškarca ili ženu s hažeovskom kapom na glavi, obučenog u plavu košulju, kravatu, jaknu, hlače (moguće i cipele) HŽ-a to nikako nisu njihovi djelatnici, osim ako se ne dokaže suprotno.  Kaže taj Bradonja bahato "idite se žalite tamo-i-tamo" i otepe nas... Kome da se žalim? Da mi se i drugi HŽ-ovci smiju? Hvala, dosta mi je bilo njih 6-7 u toj prostoriji... Samo sam pitala za kraj da, dakle, "kad vidim muškarca u uniformu HŽ-a u VLAKU da uopće ne mora bit HŽ-ovac već da se vjerojatno radi o maskiranom muškarcu?". Bradonja sa stanice mi je s podsmjehom odgovorio "pa, da". Izašli smo. Osim što sam bila uplašena i potresena, sad sam još ispala glupa i naivna. Žalim da sam ušla. Bolje da sam prešutjela, život ide dalje, adios. Samo me zanima, ima li tih 6-7 muškaraca HŽ-ovaca u toj prostoriji žene i žensku djecu i kako bi reagirali da njihova žena ili kćer dođe uznemirena i uplašena tražiti negdje pomoć, jer ju je neki primitivac u službenoj uniformi napao. I kako bi reagirali da im žene ili žensku djecu kad traže tuđu pomoć - drugi otepu s podsmjehom. Hrvatske željeznice su u nevjerojatno kratkom roku pokazale na tri vrlo indikativna slučaja neprofesionalnost, nekorektnost, da putnicima ne mogu osigurati uslugu koju su platili, ne mogu im osigurati minimum fizičke sigurnosti... Mislim da imam ozbiljnu traumu na vlakove... jer mi je grč kad pomislim da bih morala ići negdje vlakom... Iz svog vlasitog i iz iskustva drugih putnika oko mene moram priznati da me HŽ plaši... Stvarno sam se sinoć jadno osjećala, povrijeđena, pod stresom, uplašena, što da vam kažem... ja, koja volim vlakove, da mi se ovako što dogodi, koja sam ih i hvalila nedavno. Mislim da će trebati proći JAKO puno vremena da bih ponovo opušteno koristila vlak, a kamoli s osmijehom na licu... ne znam što ću dalje... Evo, neka ovaj post bude, dopustite mi iako se ne uklapa u moj blog, nekakva terapija za ove traume. Sad mi je već lakše kad sam ovo napisala. O kako ne podnosim mučne teme... oprostite...  još uvijek nisam sigurna da li da ovo sve objavim ili jednostavno pasivno pređem preko svega... pustit ću, ali ne obećajem da ću i ostaviti... još mi samo fale odmazde HŽ-ovac, jer vidjela sam da i u puno banalnijim situacijama neki od njih pokazuju nevjerojatnu agresivnost... da si još veću nevolju navučem na vrat... eto da i ja u ovom mom malom kutku napišem ono što me muči zadnjih tjedan-dva... Ma, zapravo se jadno osjećam, eto... ili sam si za sve sama kriva... |
- 11:45 - Komentari (17) - Isprintaj - #
Dnevnik.hr |
||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
|
Online Users
- Ukoliko želite koristiti neke moje fotografije, molim vas da me prvo pitate. :) - Blog je do daljnjeg zatvoren: INVENTURA!
EkipaAstrosailorBigg Blogledalo Blogomoljac Cranberrie Dalmatinsko roštiljanje Dijanin vodič kroz galaksiju Dopisi sa sjevera Gjuroo Helix Just Choco Luki&Goldie Malo drukčiji sportovi Militza Monchislava Namjer42naznačenja Neven Ciganović Neverinov blog One Girl's Cuisine (Violet Love) Otpisani Podravec Pravi se Englez Priče iz Bečke šume Put oko svijeta RibaFish Simo Mraović Sinja Smiling Cricket Unspeakable Violet Love Vision Thing Tag-a-feed proširena lista: Posebno izdvojeni planinari: - Šumarka - Da Vinci - Po putu i azimutu - Pustolofka - Pješice po Hrvatskoj - Gojzerice lutalice - Asterix101 - Priče iz planine i kvarta  Najvažniji linkovi za sve planinare - Planinarski savez Hrvatske - Planinarski forum Hrvatskog planinarskog saveza! - Prognoza vremena za Hrvatsku za tjedan dana - Detaljne mape Hrvatske (Avijacija bez granica)  Za početnike u planinarenju: - Općenito o Hrvatskom planinarskom savezu (HPS), žigovima i Hrvatskoj planinarskoj obilaznici (HPO), itd. (sve je to u više postova koje možete naći u lijevom stupcu točke 70.-72.) - Kako se početnici mogu uključiti u planinarska društva i započeti s izletima i planinarenjem - Mračna strana planinarenja ehehe - Što vam sve treba od opreme za planinarenje i što ja nosim (u nastavcima, točke 77.-78.) - Kako izabrati prve izlete? (coming soon) - O planinarskim vodičima (coming soon) Naše su planine i brda puni posebnih oznaka koji vam omogućuju kretanje po tim krajevima. Zovemo ih "markacije" ili skraćeno marke. Ako ste početnici u planinarenju prvo se trebate raspitati o sustavu tih markacija i stanju na terenu. Neplaninari, inače, markacije zovu svakako. Do sad su mi najjači sinonimi "oni vaši okruglići" i "nismo našli signalizaciju". Planinariti nemojte započinjati bez knjige Željko Poljak "Hrvatske planine - Cjelovit hrvatski planinarski atlas", izdanje Golden Marketing - Tehnička knjiga, Zagreb 2007. To je minimalna literatura za početak planinarenja, jer ćete tu naći temeljne stvari za planinarenje po Hrvatskoj. Drugi jedanko važan izvor su planinarski forumi i blogovi. Poljak nije dovoljan, ali nije ni dovoljno da se oslonite samo na forume ako ste početnik. Najbolja je kombinacija. Opće planinarske teme - Mount Everest: "Zar se ovdje dolazi umrijeti?" Stravična priča o Davidu Sharpu i planinarskoj etici - Post u počast Novozelanđaninu Sir Edmundu Hillaryju, koji se s Tenzingom prvi uspješno popeo na Mount Everest - Biografija velike pustolovke i istraživačice Alexandre David-Néel - Federico Campanini (31) - prestrašna smrt na Aconcagvi  Kuharica za planinare i izletnike: - Kroštata - Pita od špinata Drugi važni linkovi za skitače: - Hrvatska turistička zajednica - Kamo danas? - Događanja u Hrvatskoj Ja pa jadiavolissima NA gmail.comObožavam skitati po zemlji i inozemstvu. Obožavam mape, atlase, karte... Na blogu sam odlučila postaviti putovanja od lipnja 2007. pa na ovamo. Na blogu iskreno pišem svoje dojmove. Većina je postova s planinarenja i nekih mojih putovanja, a tu i tamo ima i nekih drugih tema. Vrlo često ne stignem ni pročitati tekst koji napišem na blogu pa mi nemojte jako zamjeriti na zbrda-zdolanosti. Fotke, u pravilu, ne stignem obraditi, izuzev risajzati. |
||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
