Dosadašnja putovanja

Blog iz tehničkih razloga otišao u hibernaciju, hvala na pitanju! eek
132. Keyseritza Söze
131. Okači Okić
130. Tunel Tuhobić, a mi iznad njega!
129. Kumrovec - Tile, kako se stvaralo Staro Selo Kumrovec i druge partijske priče
128. Kako sam se naljuljala na najdužoj ljuljački u Hrci osvajajući vrh Japica
127. Slatki gradić Klanjec - ne bi vjerovali koliko je hrvatskih sinova dao, a 'ćer ni jednu!
126. Atletski miting u Zagrebu 2008. (tzv. Hanžek) - onaj gdje je Blanku pokrala publika!
125. Fantastičan Renesansni festival - Koprivnica 2008. (plus nastavak, dalje o Stankovom vrhu i vatrenim kuglama)
124. Karlovački dani piva (2008.) - što su jeli i prodavali naši mladi (plus nastavak šetnja po Karlovcu i priča o djevojčici sa štiklicama)
123. Špancirfest 2008. - subotnje španciranje (plus I. nastavak, II. (bizarniji) nastavak + Najsmiješniji lik Špancirfesta)
122. Dječak s bajunetom i janjetina u restoranu Frankopan (Petrakovo Brdo)
121. Zašto ću Medviđak pamtiti do kraja života
120. U potrazi za Julijem Klovićem: Od Bribira do Drivenika + nastavak
119. Vera: Jedno od bizarnijih mjesta gdje sam spavala
118. Kako sam zbog paštete završila na karnevalu u Fužinama (plus nastavak)
117. Vagabund (koliba) + Zagradski vrh
116. Ideja za kupanje: Karlovac & Dobra + tajanstveni dvorac i kameni most
115. Ideja za kupanje: Karlovac & Mrežnica
114. Kotli, kuća za 220.000 eura, Aleja glagoljaša
113. Bizarni restoran Leader u Lupoglavu
112. Orlj, Orlj, Orljak
111. Žbev, Žbev, Žbevnica i ilegalna gradnjica
110. Raspadalica i paragliding
109. Roč me, baby!
108. Motovun, verzija prije Festivala
107. Hum - najmanji na svijetu!
106. Poklon, Učka, Vojak, Dopolovaro
105. Sljemeništarenje: Horvatove stube, štrudla i momci s Puntijarke
104. Ekskluzivno, prvi put online! Kako smo uspjeli pronaći i osvojiti Jadičev plan! (plus nastavak priče)
103. O obitelji Vukušić sa Zavižana i razularenim penzićima-planinarima (Zagreb-Matica?)
102. Mali Rajinac, al' što ima velike muuuhee, plus Zavižanski (Veliki) Pivčevac
101. Veliki Zavižan, Balinovac i Posljednja igra leptira
100. Prvi dan Velebita: dolazak na Zavižan, Edo Popović, Talijan-agresor...
99. Tri dana Velebita - uvod
98. Kako se zapravo kaže Plijes ili Ječmište ili Pliješ ili Ječmenak ili Plječmište - ljubljeni Žumberak post
97. Jezovita Jama Jazovka
96. Ravna gora koja baš i nije ravna
95. Dvorac Trakošćan - šta je to u Hrvatskoj?
94. Zir - novi udar, napad i konačno osvajanje
93. Mammut Big Wall Speed Climbing - Paklenica 2008
92. Bojin kuk (Bojinac): Najjači ever planinarski uspon u mom malom planinarskom životu (plus nastavak priče)
91. Zir - prvi put (i novi prijatelj Nikola)
90. Sljeme: Zadnji ovogodišnji snijeg
89. Grohot-om se nasmijaše
88. O putovanju vlakovima i HŽ-u
87. Lipa moja
86. Medvedgrad s Armandom
85. Joj što mi se svidio taj grad Labin
84. Kad Međimurce naprave planinarski party - Međimurska noć (nastavak)
83. Jedno od najbizarnijih sela koja sam posjetila - Noršić Selo (i Noršićka Plešivica) i to u nastavcima!
82. Uzbudljiva priča o ludom provodu na fantastičnom Japetiću... noooot!
81. Vjetrić s Dinare: Spust sa Sinjala
80. Kako sam preživjela prvo spavanje u planinarskom domu i žig na vrhu Dinare
79. Badanj za ladanj i Dinara u tri posta
78. Što ja nosim od opreme na planinarenje
77. Što vam sve treba od opreme za planinarenje
76. Mračna strana planinarenja! Ehehe...
75. Ako ne znate što bi sami sa sobom predlažem... planinarenje! (u nastavcima!)
74. Kad planinari prostru plahte...
73. Glavaš, Thompson, Cetina i Cetina
72. Moji planinarski dnevnici (III)
71. Vrste planinarskih žigova i žigokradice (II)
70. Žigovi, HPO, HPS, vrhovi planina i drugi planinarski termini (I)
69. Krapinski neandertalci, ujedinimo se!
68. Strahinjšcica: Zatrpani u snijegu u romantičnoj planinarskoj kućici
67. Vjerski turizam u Mariji Bistrici i svirač podno nogu Matije Gubeca
66. Dvorac Tikveš, Baranjci, Tito, Zlatna Greda
65. Orlove stijene i janjetina
64. Okrugljak: E ljudi pa ovo i nije tako loše
63. Špičasti vrh: Sve samo ne špičasto
62. Birtije po Baranji i Kopački rit (u nastavcima)
61. Kapovac: Jedini vrh na kojem sam bila čak tri puta
60. Sovsko jezero: Nema sova, a bome ni jezera
59. Vrh Čardak: Ni na nebu ni ne zemlji, a možda je u šumi
58. Cepeliš: Dolina kraljeva, piramida i pripiti faraoni
57. 'Moja Petrinja' i zašto više nikad neću kupovati Gavrilović proizvode
56. Vis: Fantastični Garić-grad
55. Stvarno prekrasan ovaj dvorac u Ozlju
54. Vodenica - najgora šumska zabit ever!
53. Kako je vrh Vinice poharao pobješnjeli piroman (član PD-a?)
52. Dražesni Martinščak
51. Tuščak: Stoj, draga!
50. Džungle Džumberka i još koješta o hilibilizmu
49. Čevo, čevitis i čevanje
48. Veliki Lubenjak: Kako su nas džinovskim markacijama napali markacisti PD Grebengrad

47. Zrće, Novalja: razotkrivanje, sve o Zrću, prava istina o Zrću, Zrće - vodič za roditelje i druge partijanere
46. Kako smo na najvišem vrhu Paga saznali da je Kamnik blizu Osijeka (plus post s fotografijama Paga - Pag kako ga ja vidim)
45. Grad Pag, paška janjetina, čipka, sir, svašta nešto
44. Zašto su mi se Pašmanci zamjerili ili gdje su zaštitari životinja kad ih najviše trebate (a ni markacista baš nema)
43. Šćah, Šćeh, Šćuh
42. "Hiljadu mi Dabrova", ova Kiza je odična!
41. Kako sam završila u pravoslavnom manastiru prateći Zrmanju
40. Kak' se, zapravo, kaže "Obrovac" ili "Obrenovac"?
39. Varaždiranje po Španciru! (u nastavcima)
38. Kako sam se izoduševila po Kalničkom gorju (u nastavcima)
37. Kako sam se izdosađivala po Samoborskom gorju (kako sam "napala cijelo jedno gorje")
36. Poskok: Moj prvi susret s otrovnicom (pola metra/pola minute)
35. Lokve again: U poj! U poj!
34. Drgomalj: Samo za okorjele žigomane ili one što nemaju šta pametnije raditi
33. Bijele stijene: izdala ga ruka kojom je marnuo žig!
32. Moj prvi (malkoc ocvali) runolist.
31. Kako sam iskočila pred četiri medvjeda - istinita priča
30. Drugo najveće novo svjetsko čudo - posjet jordanskoj Petri
29. Opet u Jordanu - serija postova
28. Generalturist: Nekorektnost zaposlenih
27. Anića kuk: Zašto sam odustala pred sam vrh
26. Kako greškom skoro nisam završila na Skradskom vrhu
25. Snježnik bez snijega i napora
24. Nogomet na Bjelolasici na 1500 m!
23. Vedri dani u Lokvama
22. Begovo Razdolje - više Razdolje, manje begovsko..
21. Kanjon Kamačnika i magla Josipe Lisac
20. Raletovo sklonište
19. Kako sam greškom završila na vrhu Samarskih stijena
18. Slatke Fužine
17. Mala igra inteligencije - Bitoraj
16. Kako to rade Mađari
15. Vragovim putevima po Skradu
14. Leska(renje) po pljusku

13. Lokve i lokalno lok(v)anje
12. (Ne)Ugostiteljstvo u Hrvata: Restaurant Eva (Lokve) nikad više
11. Kako svladati Risnjak sa što manje muke
10. Ekskluzivno: velebitska degenerika!
9. (Pre)Krasno
8. Zavižankoviću, here we come!
7. Gacanje po Gackom polju
6. Premužićka i Rossijeva kobila
5. Mede iz Kutereva
4. O Jordankama i Jordancima..
3. Što se sve jede na Bliskom Istoku
2. Ljudi iz Manita peći
1. Klečke vještice..

Photo Sharing and Video Hosting at Photobucket



Top lista specijalnih planinarsko-izletničkih trenutaka

Mjesta na koja bi se sutra rado vratila cerek
0. Premužićka najdraža
1. Dinara
2. Medviđak
3. Bojin kuk
4. Samarske stijene
5. Bijele stijene
6. Zavižan
7. Lička kuća na Plitvicama Photo Sharing and Video Hosting at Photobucket
8. Risnjak
9. Kiza
10. Bjelolasica
11. Žumberačko gorje




Mjesta koja nema šanse da će me opet vidjeti rolleyes
1. Vodenica (najdosadnija nemarkirana šuma na svijetu)
2. Veliki Lubenjak (zalutali, dosadna šuma)
3. Cigan Hegy u Mađi (jedva sam se vukla od dosade, prekoma)
4. Jadičevac - jedva ga našli, jedva se probili do njega i jedva se obranili od muha

Vrh koji nisam osvojila, najbolnija planinarska točka:
Anića kuk (ulazi, ustvari, u obje kategorije 'omiljen' i 'zamjeren', ali vraaati ću se ja! )zubo


Omiljeni komplimenti
- Ti si jedan od razloga zakaj me interesira planinarenje, ja sada nordijski hodam po nasipu, a u skoro vrijeme bih se pentrala po brdima i brdašcima, ti to tak interesno prezentiraš... (Milicza)
- Joj, kak ja volim planinariti s tobom, i na kraju se 'najesti' na tvojim slikama. (Zvrk)
- pogledi na planinarstvo su različiti... ne umanjuj svoje pothvate, svoju ne-kodiciju (možda je sad već i imaš), kretanje u podnevne sate i to... nije to bit, tvoja ljubav prema prirodi i sam avanturistički duh koi te goni da svako malo ideš nekam, a to nekam je skoro pa uvik neko brdo,/planina, su zaznake pravih planinara... krivo se danas shvaća pojam planinarstva, a tome su po meni pridonijeli egotripovi koi su zauzeli svoje pozicije na vodećim mjestima... samo furaj svoju furku, zato što to voliš i zato što te to ispunjava... ja to isto radim ;) (keytoo)


Photo Sharing and Video Hosting at Photobucket

Diavola


ponedjeljak, 21.01.2008.

Lipa moja

Osvanuo danas prekrasan sunčan dan. Prvi put da na kraju zimskog tunela vidim - svjetlo! Osjetim nadu, dolazi proljeće, sad sigurno znam! Pa i ako bude još koji val hladnoće, znam da ova zimska neman polako umire. I neka. No, eto, kako bi odali dužno poštovanje i tom neomiljenom zimskom dobu, napisat ću post koji ću posvetit zimi i Medvednici. Točnije jednom od kota u Hrvatskoj planinarskoj obilaznici - Lipi. A i nisam dugo nešto s hodanja kad nigdje nisam ni išla. Photobucket


Trebalo je, prvo, naći polazno selo Doljnja Planina (od Zagreba idete preko Sesveta). Tamo bi trebali ostaviti auto i onda pješaka. Napatismo se. Poljak kaže "od zadnje postaje busa natrag 100 m do križanja odakle je lijevi uspon Planinarskom ulicom". Problem je što nigdje ne piše da je baš TA busna stanica - posljednja! zubo Kako nismo uspjeli naći početak našeg planinarskog puta po Poljakovoj knjizi, odlučili smo se za onaj najsigurniji - pitati lokalno stanovništvo. Problem je bio što je bila nedjelja oko podneva i nije bilo žive duše na ulicama. Ajd, konačno nas je netko uputio i pronašli smo put! Naime, u jednom trenutku kao da napuštate selo, nigdje neće bit kuća na jednoj kraćoj dionici i onda opet uranjate u seoce i u tom, dakle, drugom dijelu sela je s lijeve strane u jednom trenutku ta famozna Planinarska ulica.

Naći ćete ga kad s glavne ceste ulijevo budete vidjeli ovaj puteljak:

Photobucket

Piše tabla "Planinarski put". S desne strane, direktno od tog puta vam je na brdašcu preslatka crkva.

Photobucket

Moram priznati da su čak i po ovom snijegu markacije bile vrlo korektne! Na možda dva-tri mjesta smo morali bit pažljiviji zbog izostanka markacija, ali ni jednom se nismo pogubili.


Zimska idila...

Photobucket


Kod ove smo kuće našli jednu poveću ekipu koja je s djecom uživala u sanjkanju i drugim snježnim aktivnostima.

Photobucket


Dalje u šumu...

Photobucket


Photobucket


Photobucket


Kad dođete pred ovu kapelu (?) znajte da je vrhić blizu!

Photobucket


Desetak metara od doma je i vidikovac, stvarno prekrasni pejsaži od gore! Prvo smo otišli tamo! Puca pogled na Posavinu i Zagorje, nevjerojatno nešto. Stvarno sam ostala dirnuta, nisam očekivala ovakvu ljepotu! Šteta da nisam imala svog Canona.


Photobucket


Osjećala sam se kao da sam upala na neku sliku naivaca... Photobucket Photobucket


Photobucket


Photobucket



A evo i doma... Dom radi i nedjeljom, ima i za prespavati, čini se okej za sjesti, popiti/pojesti. Sobe nismo gledali.

Photobucket


Photobucket


Prvo sam morala provjeriti stanje žigova, naravno!

Photobucket


Onda voajerski prelistati upisnu knjigu na koju sam odvalila...

Photobucket


Ručak grah!

Photobucket


Dok su se drugi oblokavali čajem i rakijicom ja sam istraživala skrivene kutke doma hehe... I gle što sam našla!

Reklama za dereze! Može i za čizmice, ne znam jel mogu i na čizmice na štiklu? A PRAKTIČNE I PO GRADU! Photobucket


Photobucket



Nego, tko bi se usudio popeti na ovaj vidikovac? Čovječe, imam problema s penjanjem na one metalne konstrukcije, a de vidi ovo!

Photobucket


Za kraj...

Photobucket



Vrh: 709 m Photobucket
Markacije: Ok.
Žig: Više njih u domu.
Vrijeme do vrha: Oko sat vremena.
Opasnosti: Ma ništa.
Životinje: Nula bodova.
Vidikovac: Fantastičan!
Sve u svemu: Zbog snježne idile, stvarno prekrasni dojmovi.




P.S. Sve fotkano s mobitelom, ne zamjerite na kvaliteti.



- 10:42 - Komentari (25) - Isprintaj - #


petak, 18.01.2008.

Šaran na rašljama

Apsolutno najbolje pripremljen šaran i jedan od najboljih, općenito, recepata s riječnom ribom koju možete naći u slavonskim krajevima jest - šaran na rašljama! Čak i vi, koji ne volite riječnu ribu, možete se slobodno upustiti u avanturu šarana na rašljama, jer ovak' šta fino nema veze s nekom klasično obrađenom riječnom ribom. Ovo je meseko od ribe kao pjenica, ma, prefino! Inače, da se ne iznenadite, cijena šarana na rašljama nije baš niska. Mislim da je kilogram šarana na rašljama oko 150 kn. Tako će vam i naplatiti. Možete ga naručiti samo za više osoba, obično traže minimum četvero ljudi. I morate se naručiti, jer za ovu deliciju treba najmanje 2-3 sata da se pripremi.

Prvo se riba mora marinirati, odležati u finom pacu, a tek onda ide na vatricu. Za svaku ribu rade se novi štapovi na koje se nataknu iznad vatre. Ovisno o vremenu koje kuharu stoje na raspolaganju, riba se spušta bliže ili dalje od vatre. Inače, zemlja okolo mora bit od gline, kako bi se taj štap mogao pomicati i regulirati blizinu vatri...


Evo fotki pripreme i rezultata! Fotkano s mobitelom pa nemojte zamjeriti... ovo je bilo samo za našu ekipu!

Photobucket

Photobucket

Photobucket


Inače, možete ručak započeti s fišem, a ovo da vam bude glavno jelo, meni je to malo too much klope, ali ljudi to rade. Ili, recimo, naručite, ako vas je četvero, fiš za dvoje, a šarana na rašljama za četvero.

Šaran na rašljama je, stvarno, delicija! Nemojte da ste došli u Slavoniju, a da ovo bar jednom niste probali, pliz! Inače, ovo je snimljeno u poznatom restoranu Našički ribnjak, blizu Našica. Tamo uvijek papam fiš ili, evo, šarana na rašljama... Za preporuku je i jedno i drugo, konobari ljubazni, atmosfera slavonska! thumbup Joj, a tek ovi pjenasti krumpirići, osvježenje!

Idem se sad pustit da me uspomene ponesu, hvala!

Photobucket

- 08:41 - Komentari (12) - Isprintaj - #


četvrtak, 17.01.2008.

Što kad se policajac predozira marihuanom u kolačiću...


... a vrijeme ide stvarno, stvarno, stvarno, stvarno sporo... zubozubo


Dumbest Cop Ever - Watch more free videos


- 08:53 - Komentari (7) - Isprintaj - #


nedjelja, 13.01.2008.

Dry plus gaćice

Evo! Nema na šta planinari nisu spremni! Čak i na gaćice u verziji dry-plus! Stvarno imam svu opremu, ali za ovom još nisam imala potrebe. Doduše, ovo su muške verzije gaća, nema još ženskih... no, ipak, čovjek treba bit spreman na sve! Dakle, uz majice, potkošulje, jakne, hlače, rukavice, kape... od nedavno i gaće su u drajplas-verziji!

Inače, za muškarce-planinare koji imaju bilo kakvih problema i osjete potrebu za dry-plus gaćama, prenosim korisnu informaciju, gaće su na sniženju u Intersportu za 39 kunića! Živjeli! Drajplasirali!

Photobucket

Za one koji vole seksi-planinarsko doljnje rublje, za one izbirljivankoviće, evo i gaćice u black varijanti!

Photobucket



- 09:47 - Komentari (17) - Isprintaj - #


petak, 11.01.2008.

Preminuo Sir Edmund Hillary, prvi osvajač Mount Everesta, heroj i ikona 20. stoljeća!

Jedan od najpoznatijih svjetskih planinara Sir Edmund Hillayri preminuo je jučer na Novom Zelandu u 88. godini života.

Photobucket

U povijest, i to ne samo planinarstva, ušao je 29. svibnja 1953. godine kada je sa svojim šerpom Tenzingom Norgayem bio prvi penjač koji se uspio popeti na vrh Mount Everesta (8,848 m), najvišu planinu na svijetu. Bili su dio 9. britanske ekspedicije na Himalaji. Jedan je od najpoznatijih Novozelanđana i to zbog uspjeha u planinarenju, pustolovnog duha, ali i filantrofskih životnih uvjerenja. Tijekom života uložio je velike napore da pomogne narodu Šerpa (šerpa je naziv za pomogače penjačima na Everestu, a naziv su dobili po narodu Šerpa koji živi u podnožju nepalskog dijela Himalaja). Osobno je sudjelovao u prikupljanju velikih novčanih iznosa da se ondje izgrade škole, bolnice, mostovi, vodovodni sustav i, čak, zračna luka.


Edmund Hillary rođen je 1919. godine u južnom dijelu Aucklanda. Njegovi su preci došli iz Yorkshirea. Kao dijete, bio je introvertiran i vrlo stidljiv, pa je bježao u knjige i sanjarenje o pustolovnom životu. Otac mu je bio strog i sve je moralo bit pod kontrolom. Sa 16 godina prvi put zainteresirao se za planinarenje tijekom jednog školskog izleta. Iako je bio pomalo nespretan, inferioran u sportu, zbog fizičke se građe nije našao u tada tradicionalnim sportovima. No, zbog fizičke snage i izdržljivosti našao se u planinarenju. Prvi veliki uspon doživio je 1939. godine kada je došao do vrha Mount Olivera u Južnim Alpama. Tijekom Drugog svjetskog rata bio je pripadnik ratnog zrakoplovstva.


Uspon na Mount Everest

Hillary se priključio britanskoj ekspediciji na Everest 1951. godine. No, osvajanje vrha doživjet će dvije godine poslije, 1953. Taj uspješni uspon započeo je komplikacijama jer je ta uobičajena ruta bila zatvorena od strane Kineza koji su kontrolirali Tibet. Nepalci su dopustili samo jednu ekspediciju godišnje. Švicarska ekspedicija (u kojoj je bio TEnzing) pokušala je doći do vrha 1952. no, nisu uspjeli zbog lošeg vremena 260 m prije vrha! Hillary je dobio poziv britanske ekspedicije, pristao je, ali je nakon nekog vremena odlučio odustati. Evo kako su tada izgledali:

Photobucket

Vođa ekspedicije Hunt i drugi članovi ekipe uvjerili su ga da, ipak, ostane. Podijelili su se na dvije ekipe: Tom Bourdillon i Charles Evans; i Hillary i Tenzing. Počeli su s postavljanjem kampova u ožujku 1953., a zadnji su kamp na South Colu postavili na 7,900 m. Dana 26. svibnja Bourdillon i Evans su bili blizu, no, morali su se vratiti jer je Evans imao ozbiljnih problema sa sustavom kisika koji su koristili. Bili su samo 100 metara od vrha!

Photobucket


Tada vođa ekipe Hunt daje naredbu Hillaryju i Tenzingu da krenu gore. Bili su najjači u ekipi, iako neobičan par. Hillary je bio ogroman, jak, nespretan, visok, a Tenzing sitan i okretan. Dok je Hillary bio kao žirafa, Tenzing je bio kao mačka. Bila je to ogromna ekspedicija, iako su, u konačnici, samo njih dvojica ponovo poslani na vrh. Hunt je inzistirao da će jedan od penjača biti svakako šerpa. IZbor je pao na Tenzinga.

Photobucket

Dolazak na vrh

Vjetar i snijeg zadržali su ih dva dana na South Solu. Na oko 8,500 m podigli su šator 28. svibnja. Hillary je skužio ujutro da su mu se čizme smrznule vani i trebalo mu je dva sata da ih ugrije i obuče. Čim se uspio obući kreće s Tenzigom na zadnji pokušaj uspona, noseći 10 kg opreme na leđima. Ključni potez posljednjeg dijela uspona je 12 m stijene koja je kasnije nazvana Hillary Step. Naime, Hillary je primjetio pukotinu između stijene i leda i tu je vidio svoju šansu da zabije klin i da pređu ovaj dio.

Hillary Step je posljednja ozbiljna prepreka do vrha. Danas se taj dio prelazi uz pomoć fiksirane užadi, koju tamo postavljaju obično onaj tim koji se prvi popeo gore u sezoni. Kako je na Mount Everestu velika gužva posljednjih godina, Hillary Step je danas vrlo frekventno mjesto i često je baš na tom mjestu - gužva. Penjači su prisiljeni čekati u redu da bi krenuli s usponom ili se spustili (red da dođu do užadi). To ih bitno usporava pa i ugrožava tijekom osvajanja Mount Everesta, preopasno je tamo čekati, no, da se vratimo na temu!


Photobucket

Kad su Hillary i Tenzig konačno prošli taj Hillary Step više nisu imali problema. Došli su do vrha u 11:30 prijepodne. Toliko su si bili dobri i poštovali jedan drugoga da nisu htjeli reći koji je od njih dvojca bio osoba koja je doslovno prva stala na vrh. Tamo su proveli samo 15 minuta. Hillary je slikao Tenziga. Kad su pitali Hillaryja zašto nema niti jedne njegove fotografije s vrha, na svima je Tanzing, rekao je da Tanzing nije znao rukovati s fotoaparatom, a "vrh Mount Everest nije baš dobro mjesto da ga počne učiti kako da ga koristi". Na fotografijama Tenzing maše zastavama Britanije, UN-a, Indije i Nepala.

Poznata fotka Tenzinga na vrhu.

Photobucket

Tenzing je ostavio čokoladice u snijegu u znak zahvale, a Hillary križ koji su mu dali prije polaska. Nemojte zaboraviti da je onda oprema za penjanje bila vrlo "primitivna" u odnosu na današnju, oslanjali su se na vlastitu snagu ne na pomoć fiksne užadi i slično. Nisu ni mape imali, a kamoli nešto drugo! Oni pojma nisu imali ni da li će gore moći disati, hoće li imati gdje bukvalno stati kad dođu gore. Uspon je bio toliko strašan da su obojica zaključili da sumnjaju da će ikad itko pokušati ovakvu strahotu proći. Zamislite samo! U to vrijeme se uopće nije znalo da li je moguće za čovjeka da dođe na tu visinu, da li tamo uopće ima kisika?! A oni su krenuli! Zašto? Pa, vjerojatno iz istih razloga kao i George Mallory koji je dao poznatu izjavu 1924. godine zašto se penje na Mount Everest "Because it is there!".


Photobucket

Morali su se brzo vratiti nazad jer su njihovi tragovi u snijegu počeli nestajati zbog snijega koji je počeo padati. To bi im bitno zakompliciralo povratak. Prvi kojeg su sreli na povratku bio je Lowe. Čovjek se popeo čim više da bi ih dočekao s toplom juhom. Prve riječi koje je Hillary rekao Georgeu Lowu bile su: "Well George, we finally knocked the bastard off." Kasnije je izjavio da nije osjećao pobjedu kada se popeo, jer je znao da ih tek sad čeka gadan dio puta - silazak. Tek kad se spustio s planine znao je da je - uspio! I tek onda je ga je ispunio osjećaj uspjeha i veselja.

Photobucket

Tenzing je preminuo u svibnju 1986. godine. I uz njegov život je vezan čitav niz zanimljivih stvari. Recimo, tri put se ženio, prva žena je preminula, a treću je oženio dok je s drugom još bio u braku (dopušteno po običajima Šerpi). Nije znao ni čitati ni pisati, ali je pričao čitav niz jezika. Ma, baš neobičan život, moglo bi se i o njemu napisati dugi post!

Ostali uspjesi

Vijest o osvajanju Everesta u Britaniju je stigla na dan krunjenja kraljice Elizabete II. Naslovnice svjetskih medija bile su pune vijesti o osvajanju vrha Himalaja, postali su zvijezde! Dobio je i titulu "Sir" od same kraljice. Hillary će se kasnije vraćati na druge poznate himalajske vrhove, bio je i na Južnom polu i na Sjevernom polu. Prvi je čovjek koji je bio na oba pola i na Everestu.

S Tenzingom u TV-emisiji BBC-a. Postali su svjetske zvijezde i ikone 20. stoljeća!

Photobucket

Danas je njegov lik na novčanici od pet novozelandskih dolara i bio je jedini živući Novozelanđanin koji je imao tu čast. Dobio je čitav niz službenih počasti. Mnoge ulice, škole i organizacije po Novom Zelandu i u inozemstvu nose njegovo ime. Nepalska ga je vlada proglasila počasnim građanom Nepala tijekom proslave 50 godina od osvajanja Everesta u Katmanduu. Prvi je stranac koji je dobio takvu čast u Nepalu. Svoj je život posvetio himalajskim narodima i to je jednako važno kao i osvajanje Mount Everesta.

Hillary na proslavi 50 godina od osvajanja Mount Everesta.

Photobucket

Obitelj

Hillary je bio oženjen s Louise Mary Rose 1953., nedugo nakon uspjeha s Everestom. Bio je jako stidljiv. Imao je troje djece Petera, Sarah i Belindu, svi rođeni 50-tih. No, strašna se tragedija dogodila 1975. godine kada su Louise i kćer Belinda stradale u avionskoj nesreći blizu Katmandua. Jedva se oporavio od tog šoka. Svu je svoju energiju usmjerio na pomoć nepalskim Šerpama. Hillary se u 70-oj ponovo oženio s June Mulgrew, udovicom bliskog prijatelja Petera 1989. godine. Sin Peter Hillary također je planinar, osvojio je i Everest 1990. godine.

Godine 2003. Peter Hillary i Jamling Tenzing Norgay, sin Tenzingov, osvojili su Everest kao dio proslave 50 godina od osvajanja Everesta. Naravno, sve je bilo drukčije od onog dana kad su njihovi očevi osvojili Everest. Uz njih je bilo 70-ak penjača, šerpe su postavili užad, imali su full opremu. Do kraja 2006. godine bilo je oko 3,050 uspona od strane 2,062 penjača. U 2007. godine uspona je bilo oko 630. Stradalo je preko 200 njih (koliko je poznato).


Sinovi prvih osvajača Everesta koji su i sami osvojili vrh 50 godina nakon svojih očeva!

Photobucket Photobucket

Odlazak Sir Eda

Vijest o smrti Sir Edmunda Hillaryja objavili su svi svjetski mediji. Nikad nije bio ambiciozan, bio je skromnih želja i ambicija, nenametljiv, a postigao je užasno puno. Postao je i ostao legenda i ikona 20. stoljeća! I do kraja preskroman čovjek! Uvijek je naglašavao da je njegov uspjeh dio zajedničkih napora i tima! Nikad nije htio dio slave samo za sebe. Poslije osvajanja Everesta, ništa više nije bilo kao prije. Došlo je stvarno do prave planinarske revolucije. U današnje vrijeme kad tehnologija omogućava super opremu za penanje, vrhunsku odjeću za planinarenje na tim visinama, specijalnu hranu, kad je planinarenje komercijalizirano i postalo big business, gotovo je nezamislivo kako su Hillary i Tenzing uspjeli prije više od pola stoljeća.

Neki kažu da su Hillary i Tenzing napravili posljednje veliko otkriće u cijeloj povijesti ljudskog roda. Stavljaju ga uz bok Marca Pola, Columba, Stanleya i Livingstona, AMundsena, Lindbergha i drugih povijesnih osvajača i istraživača. Jedan je to od posljednjih svjetski važnih otkrića koji su nastali kao dio ljudskih napora, a ne kao posljedica tehnološkog napretka. Umro je jedan od najvećih planinara i jedan od najpoznatijih svjetskih pustolova, posebna osoba i veliki humanitarac. Počivao u miru.


- 10:03 - Komentari (7) - Isprintaj - #


srijeda, 09.01.2008.

Novi Jubitou Hit: Dinastija s hrvatskim političarima u glavnim ulogama





- 16:17 - Komentari (9) - Isprintaj - #


utorak, 08.01.2008.

Kuharica za planinare: Pita od špinata!

Potpuno sam zanemarila ideju koju sam samu sebi uvela, a to je da povremeno dajem ideje što planinari mogu nositi za klopu, gore u brda i planine. Zake nešto kupovno ili neke sendviče, da ne spominjem zašto, pobogu, ona zastrašujuća slanina?? eek Ima toliko finih i praktičnih jela, koja se jednostavno pripravljaju. Većinu mojih recepata mogu svladati početnici, čak i oni koji nemaju blage veze/iskustva s kuhanjem. Evo jednog od takvih recepata.

Radi se o špinatu između korica tijesta. Sve sastojke kupite u kvartovskoj trgovini. Jelo idealno za planinarenje, ali i najobičnije piknike. Pripreme i pripravljanje jela - lagano i jednostavno! Treba vam pećnica! Sastojci - jeftini! Količine - enormne!

Sastojci!
pakiranje smrznutog Ledo lisnatog tijesta
pakiranje smrznutog Ledo špinata
10 dkg fetta sira
1 dcl kiselog vrhnja
svežanj mladog luka (ako nema, stavite običnog)
3 jaja
1 žumanjak
4 dkg maslaca
sol, papar
naribani muškatni oraščić
češanj češnjaka



1. Lisnato tijesto odmrznuti. Špinat stavite u vodu da se otopi i skuha. Kratko ga prokuhajte (imate upute na kutiji od špinata) i dobro ocijedite s cjedilicom.
2. Zagrijte maslac u tavi, popržite nasjeckani mladi luk, dodajte špinat, začiniti sa soli, paprom, svakako s ribanim muškatnim oraščićem i kosanim češnjakom. Sve kratko propirjati, da se sastojci prožmu i skinuti sa štednjaka. Smjesu ohladiti.
3. U međuvremenu, jaja razmutiti s vrhnjem pa umiješati u ohlađenu smjesu špinata. Dodati mrvice i dobro promiješati. U tu smjesu jaja/vrhnja/špinata na kraju oprezno dodati fetu izrezanu na kockice (oprezno zato da se ne izlome jako kockice fete, da ljepše izgleda kad se bude rezalo)
4. E sad tijesto! Tijesto tanko razvaljati. Tepsiju pouljiti. Staviti prvi list lisnatog tijesta tako da strši preko rubova tepsije. Po tijestu pravilno rasporediti smjesu od špinata i sve prekriti drugim razvaljanim lisnatim tijestom. Tijesto gore na više mjesta probosti vilicom. Pustite mašti na volju!
5. Na kraju to tijesto premazati žutanjkom i staviti peći u pećnicu prethodno zagrijanu na 210 stupnjeva. Peče se oko 45 minuta, tj. dok tijesto ne postane zlatno-žute boje.

Vrrrlo jednostavno! Fora je da ovo možete napraviti, recimo, u petak navečer i da ćete s guštom jesti i cijelu subotu i nedjelju! Lagano je za nositi, a ukusno!

Dobar tek! thumbup


Image Hosted by ImageShack.us


Image Hosted by ImageShack.us



- 10:43 - Komentari (8) - Isprintaj - #


nedjelja, 06.01.2008.

Medvedgrad s Armandom

Išli mi do Medvedgrada pješaka. I mogu reći jako lijepa šetnjica. Okoliš - standardna zimska idila. Imam pregršt fotografija snijega koje ste garant-već-negdje-vidjeli. Bilo je stvarno lijepo. Osim jedne stvari: snježne kataklizma u povratku. Naime, tamo smo išli jednim putem, a nazad uz neki "kanjon potočića" (koji oksimoron) Kraljevec. Mila majko! Koja kobna odluka! Koja strava! Vidjela sam se kako proklizavam i sunovraćujem se u kanjon potočića u smrznuto-zaleđenoj varijanti.

Vidjela sam se kako tamo ležim u hladnoj vodi, nemrdam, vjerojatno slomljene kičme i ključne kosti i ukočeno promatram plavo nebo. Život bi mi vjerojatno letio pred očima dok mi u kadar ne bi uletio neki zgodni GSS-ovac urlajući "ne mrdaj, nemoj prestati disati, diši!! diši!! nemoj mi sad zaspati! ostani s nama!" i druge tradicionalne američko-spasilačke fore.

Nije mi preostalo drugo nego tijekom cijelog povratka nazad glasno i uvjerljivo negodovati i neljupko izražavati pasivnu agresiju prema organizatoru i vođi ovog puta - stanovitom Armandu. Kako sam poludjela što nismo išli nekom normalnom stazom već ovom ledenom, ajme... Pola puta sam se čučećki spuštala. No, krenimo redom.

Za one koji blagog pojma nemaju o čemu ja to pričam, evo dijelić mape s Medvednice. Parkirali smo kod groblja u seocetu Šestinski Lagvić, koje je ime dobilo po tamošnjem poznatom restoranu Šestine. Mi smo išli gore stazom 11, a vraćali se stazom 13. Ne ponovilo se.

Photobucket


Putem do gore prvo što me zateklo od prirodnih ljepota Medvednice svakako su Todorićevi Kulmerovi dvori. Fantazija.

I mama bi, kćeri. Photobucket

Photobucket


Kad smo se nakon par minuta hoda, konačno, skinuli s asfalta i krenuli u šumu, izmijenjivali su se prekrasni šumsko-zimski pejsaži koje ste garant već sto puta vidjeli. No, to vas nije omelo da i dalje bjesomučno fotografirate grane pod snijegom, opterećeno drveće, kapljice mrtvog snijega i slično.



Taman kad sam se prepustila romantiziranju, trgnuo me natpis

Photobucket

Petar Šegedin. Po natpisu bih rekla da je ne samo bio pjesnik i ljubavnik, nego i filozof. Photobucket



Nabijeni domoljuVnom energijom propošno smo krenuli prema gore na oltariziranje.

Photobucket



Ugledavši fortificiranu utvrdu (ili bar ono što je od nje ostalo), odmah sam pogledom potražila znate već šta! I pronašla žig na ulazu! Preplavio me osjećaj zadovoljstva. Žigomani svih planinarskih društava - ujedinimo se!!

Photobucket



I onda... sam oltar! Izgubila sam obje obrve valjajući se oko plamenika kako bi napravila što uzbudljiviju fotografiju! Željela sam dati jednu pravu foto-odu našoj domovini! I taman kad sam dobrano provaljala po snijegu, četiri puta oskliznula i jednom lupila arkadom o rub desne kocke, sprljene jakne i puna srca krenuh po utvrdi... kad ono... skužih tablu "zabranjeno približavanje plamenom Oltaru"! I šta sad?! Ne mogu vam ništa od tih fotografija pokazati, jer ne želim završiti kao Peratović. Photobucket Hvala!

Photobucket


Dva detalja su me dirnula na Medvedgradu:

1. detalj. Pogled na Zagreb. Minuta dvije pažnje i koncentracije.

Photobucket


2. detalj. Ekološko osvješteni građani-dječica.

Photobucket



Promrzli, odlučili smo utjehu pronaći u restoranu u okviru tvrđave - Medvegradski podrum. Vjerovali ili ne, vrata u restoran su od one guste, prozirne plastike (se to kaže pleksiglas?). To je bukvalno PVC stolarija. Nisam tak' šta još vidjela na ulazu u neki ugostiteljski objekt, moram priznati. Ambijent čist pristojan. Grijanje na otvoreni kamin. (Klima na prekratka vrata.) Osim ako ne sjedite vrlo blizu izvoru vatre vrlo brzo ćete osjetiti šarm plastičnih vrata koja su od poda odignuta četiri prsta. Čak me ni dim cigarete nije smetao. I kako bi uz takvu ventilaciju!

Photobucket


Poznata kao osvjedočena štruklomanka, odmah sam naručila jednu. A ok su bile. I najslabije su štrukle - dobre štrukle, tako sam odmah smandrljala u dva zalogaja ovaj komadić:

Photobucket

I sad dolazimo do dijela koji me, blagorečeno, zatekao. Tražim ja jelovnik, čisto da vidim šta nude. Vidim cijene od 60-70 kn pa naviše. Ok, ambijent je to, specifičan, ovo-ono... ali ono što me zabezeknulo je cijena janjetine! Photobucket Dajte me nemojte zezati da je janjetina 250 kunića kilogram! Pa toliko su nam uzeli pljačkaši na Pagu ljetos! I kako vlasnik koji toliko traži za janjetinu može staviti ovakav jelovnik na stol:

Photobucket

Pa to kao da je s devet-igličnim-printerom rađeno??


Uvrijeđeno, napustili smo prostor. Photobucket Dvje-sto-pe-de-set kuna janjetina u tom restorančiću? Ajme. A i štrukle su, mislim!, bile napola kupovne.


Idemo dolje! I sad tu dolazimo do one kobne odluke, nećemo istim putem, jer zna se, planinari vole drukčije kombinacije. Prvo su me natjerali da idem do "Kraljičinog zdenca". Nisam vidjela ništa što bi sugeriralo na naziv kad smo došli do tog nekog cilja.


Ali restorančić s jezerom je bio više nego sladak u snijegu. Pravo Gutešino vrelo!

Photobucket


Putem smo sreli heroja...

Photobucket

... vi'š to mi nije jasno. Tip ima love za full planinarsku opremu, a štapovi su mu - štapovi!



Cijeli put nazad uz taj prokleti kanjon-potočić pratila su nas dva simpatična dječarca. Veselo su ciktala i uživala u smrznutom snijegu.

Photobucket


Tu sam prestala fotografirati, strpala aparat u ruksak i koncentrirano na dupetu krenula prema dolje. Evo jedne fotke s mobitelom. Slučajno uzete. Pogledajte vi ovo ledeno staklo. S-t-r-a-v-a. I to tako ono minutama i minutama i minutama.

Photobucket

Nikad kraja. Mislila sam to-je-to. Prvi put u životu ću nešto slomiti. I po tko zna koji put se uvjerila da zima definitivno nije moje godišnje doba. Em zima, em smrtonosno.



Po silasku dolje sasvim slučajno smo naišli na jednog našeg medijskog selebritija. Kako smo ga grubo zatekli, dočekao nas je u defanzivnom stavu. No, nakon par smirivanja i riječi utjehe, odao nam je tajnu da traži nekoć sveprisutnog političara Antu Đapića.

Photobucket


Nismo mu poželjeli sreću u potrazi. Photobucket Samo smo se ljubazno pozdravili s njim i odlutali u seosku idilu...




Photobucket



Vrh: 579 m
Markacije: Ok. A i Armando zna put.
Žig: Ubetoniran na ulazu, lijevo.
Vrijeme do vrha: Sat. Za nazad ne pitajte!
Opasnosti: Stakleni led na stazi 13!
Životinje: Spavaju u brlogu.
Vidikovac: Puca!
Sve u svemu: Svakojakih crtica za starost.


- 16:09 - Komentari (10) - Isprintaj - #


četvrtak, 03.01.2008.

Mount Everest: "Zar se ovdje dolazi umrijeti?" Stravična priča o Davidu Sharpu i planinarskoj etici

Jučer se negdje oko devetke izvalih pred tv i stadoh vrtjeti po svojim obožavanim Discovery kanalima. Kad odjednom skužih da je taman neki dokumentarac o planinarima. Gadan snijeg, gadna visina, pokušavam skužiti o čemu se radi iz spike. O pa to je Mount Everest, nije trebalo dugo da skužiš, još pomislih šteta da nisam gledala od početka... Naravno, pustih daljinski iz ruke i krenuh pažljivo pratiti što se događa. No, ono što je uslijedilo duboko me uznemirilo. Ovakav dokumentarac mislim da nikad nisam gledala.


Sve samo da se obori rekord - Inglisova priča

Prvo što me šokiralo jest da sam, nakon izbečenih očiju i duboke nevjerice, skužila da je jedan od planinara - invalid! I to ne bilo kakav invalid, već čovjek koji ima amputirane obje noge! Pred samim su vrhom, Camp 4, on s dvije proteze ide gore. On želi ući u knjigu rekorda. Kao prvi čovjek bez nogu koji je osvojio Everest. Jel to ludost ili hrabrost?


Photobucket

Moram priznati da sam se u sekundi duboko uznemirila. Jedni će reći svaka mu čast, treba imati petlje doći do gore, on promovira sve invalide i daje im nadu, sve se može kad se hoće, heroj! Drugi će se zgroziti i reći kakva bolesna ambicioznost, jel jedan Mount Everest vrijedan da je po spuštanju dolje izgubio sve jagodice prstiju i tri centimetra više od obje već amputirane noge, jel se spuštanjem zove da su ga određeni dio spusta njih desetak morali nositi jer drukčije nije išlo. Stavili ga u neku noseću konstrukciju na leđima pa ga nosili kao dijete dolje. To je to, ha?

Pa, dobro jel' to normalno!? Za vašu informaciju, Iglis je noge izgubio 1982. godine kad ih je u nekoj pećinskoj zabiti zahvatila žestoka snježna mećava. Zbog stravičnih ozeblina on i kolega izgubili su obje noge. Trinaest dana bili su zatočeni u ledenoj pećini pokušavajući osvojiti najviši vrh Novog Zelenda i to je uzelo svoj danak. Moram priznati prilično uznemirena tim invalidom, njegovom životnom pričom i ovakvim nenoramalnim ambicijama (čovjek kod kuće ima ženu i troje djece), odjednom je u dokumentarcu uslijedila scena koja me totalno uznemirila. No, prvo par riječi o planini...

Photobucket
(autor: Kerem Barut)


Mount Everest - groblje na najvišoj nadmorskoj visini

Mount Everest (8,848 m) je najviša planina na svijetu mjerena od razine mora. Do kraja 2006. godine bilo je oko 3,050 uspona od strane 2,062 penjača. U 2007. godine uspona je bilo oko 630. Prvi osvajači Mount Everesta službeno su bili Hillary i šerpa Tenzing koji su se do gore popeli sa, za danas, primitivnom opremom za penanje i bez fiksirane užadi prije pola stoljeća! Nevjerojatno! Bio je to prvi uspješni uspon i spust, iako je i prije njih bilo pokušaja osvajanja, ali - neuspješnih.

Do danas je tamo svoje kosti ostavilo oko 200 planinara. Većina njih ostavljena je tamo da umre. Neki su ostali bez (boca) kisika, druge su pokupile lavine, treći su umrli od ozeblina, strahovitih vjetrova i zime, četvrti od visinske bolesti, peti od svega toga pomalo (Zamislite, tamo nema gromova, hajde, bar ste od nečeg sigurni!) Više od 80% nesreća na Mount Everestu događa se prilikom spusta.

Iznad 8,000 metara imate samo trećinu potrebnog kisika. Ima onih koji tvrde da je korištenje kisika "ne-sportski dodatak", neki su išli gore bez kisika "na pošten način", no, to je jedna druga tema. Drugi prigovaraju da te boce kisika itekako narušavaju ekološku ravnotežu planine. Everest je na preko 8,800 m, pa ako znate da avionom letite na 10,000 m, onda znate dokle su osvajači Everesta došli. Helikopter ne može doći na tu visinu i te vjetrove, a sve je gotovo pa okomito i sklisko! Inače, navodno je neki pilot Didier Delsalle 2005. godine uspio spustiti posebni helikopter na vrh Everesta, no, nema svjedoka.


Leševi bez grobova

Poanta je da je uklanjanje leševa na tim visinama i u područjima oko vrha Mount Everesta iznimno opasan i zahtjevan zadatak. Treba 10-20 ljudi da bi se iz one tzv. Death zone spustilo dolje čovjeka koji ne može sam hodati ili je mrtav.

Najveća tragedija dogodila se u svibnju 1996. kad je poginulo čak osam ljudi blizu samog vrha zbog žestoke snježne oluje. Dva tijela nikad nisu nađena. Jedan od problema bio je i taj što je taj dan bilo jako puno planinara koji su išli prema vrhu i dolje pa se na nekim ključnim mjestima stvorila gužva, što je usporilo planinarenje. Te je godine najviše ljudi poginulo osvajajući vrh - njih čak 15 pa je 1996. godina proglašena najsmrtonosnijom u povijesti penjanja.

Šerpe, lokalni ljudi koji su najviše adaptirani na penjanje po Mount Everestu i za lovu nose opremu gore i natrag, uglavnom znaju gdje je koji leš i ta mjesta izbjegavaju kad idu do vrha i nazad. Naime, nerijetko na putu do gore imate prilike vidjeti okolo ostatke leševa nesretnih kolega-planinara. Danas je tehnologija toliko napredovala da ako imate dovoljno love gotovo da svaki prosječni planinar uz šerpe, sreću s vremenom i uz super opremu može doći do gore. Cijene uspona idu i do 25,000 dolara po usobi (komercijalizacija Mount Everesta je posebna tema). No, problemi nastaju kad se treba spustiti.

Godina 2006. pamtit će se jednako kao i ona deset godina ranije. Naime, na Mount Everest se, zbog vremenskih uvjeta, najbolje penjati u svibnju. U svibnju 2006. godine jedanaest je ljudi poginulo u više ekspedicija pokušavajući dostići vrh.

Ne mogu razumjeti glad za slavom i bolesnu ambiciju da se izloži vlastiti život vrlo realnoj životnoj opasnosti kako bi se ušlo u povijest. Užasan rizik. Ali da li stradanje takvih ljudi treba u nama izazvati emocije tuge? Ili sa mnom nešto nije u redu ako uz tu tugu zbog ludosti, osjećam i ljutnju: da kako su mogli tako nešto preriskantno napraviti i sebi i svojim bližnjima?! Kakva visoka cijena! Osvajati prirodu iz čistog častohlepja, slijepe ambicije, zbog tog da bi se ušlo u nekakve knjige rekorda, a da u isto vrijeme možete svjesno zaviti svoje obitelji i prijatelje u crno? Meni to nije normalno. Ugroziti možete ne samo svoj život, već na takvim putešestvijama i život svojih kolega u ekspediciji.

Koja je to sreća kad se vratite s Mount Everesta, ostanete bez svih prstiju na rukama i nogama i još morate bit sretni da ste ostali živi? Što kad se vratite dolje i nikad se više ne oporavite od psihičkih i fizičkih trauma koji ste proživjeli na planini? Ne možete se više baviti poslom od kojeg ste živjeli? Ostanete invalidi do kraja života? Ali, eto, možete se pohvaliti kako ste jedan od 2,000 koji su bili gore i uspjeli se vratiti dolje. Pa, meni je to suludo! Kakva je to stravično jaka želja u tebi da ti je život ništa, ako ne osvojiš najviši vrh na svijetu? I tek kad ga osvojiš, makar i po cijenu teške invalidnosti, onda si ispunjen? Kad budeš kasnije bio u kolicima ili kad si ne možeš nasjeći kruh jer nemaš prste, onda ćeš samo odmahnut rukom i reći "ah, nije to ništa što sam sad invalid, nisu bitne ni moje noćne more, ali jaaa sam bio na vrrrrhu vrrrrhova!". Mo'š misliti. Da netko može bit toliko odlučan, pun pustolovne strasti, tašt i opsjednut nečim da je spreman sve staviti na kocku, ne znam... valjda sam preracionalne za ovakve izazove... I kad samo pomislim kroz kakve traume puštaju njihove familije da prolaze! Što mislite kako je roditeljam, suprugama, djeci, kad čekaju hoće li se sin, muž ili otac vratiti? Sebično, ne?


Uspon prema vrhu Everesta

Sad da se vratimo na ono što me uznemirilo u sinoćnjem dokumentarcu na Discoveryju. Toliko da ja to više nisam mogla gledati, što mi se dugo nije dogodilo. Sjela sam iznervirana za komp, međutim, tema me toliko potresla da sam krenula čitati o tom događaju po netu. Jutros sam se probudila i odlučila o tome napisati post.


Photobucket

Naime, vratimo se na tu ekspediciju iz svibnja 2006. godine u kojoj je, između ostalog, bio i taj invalid s amputirane obje noge, Mark Inglis. Kad se penjete na Mount Everest imate dva glavna puta - sjeverni i južni. Sjeverni je duži, ali su oba jednako zahtjevna. No, iako su ovi naši išli "sjevernom rutom", južna je bolje pokrivena u slučaju da se nešto dogodi. Bolje je organizirana pomoć u slučaju nevolja. Iako, južna strana je opasnija zbog pucanja leda. A i ta je južna ruta i skuplja. Iglisova ekspedicija s ekipom Discovery Channela išli su, dakle, sjevernim putem. Svi osim penjača ostaju negdje oko kampa III i prate ih nekim vrhunskim kamerama kako se penju. Base camp je negdje na 5000 m, a svaka sljedeća baza je svakih pola kilometra do kilometar. Oko 7,900 m ulazite u Death zone. U predzadnjoj bazi čekate dva do maksimalno tri dana da vidite jel vrijeme dozvoljava da idete skroz do gore. Neki dođu do te prezadnje baze i onda zbog lošeg vremena moraju pred samim vrhom odustati. Na ovoj slici možete vidjeti dva glavna uspona na vrh, sjeverni i južni.

Do vrha imate još 10-12 sati. Morate krenuti čim ranije i na vrhu nikad ne možete biti duže od 30 min. Odmah morate nazad jer vas hvata mrak. U smrtnoj zoni, gdje je iznimno teško hodati zbog manjka kisika (većina nosi boce), užasne opasnosti da se poskliznete, sve je smrznuto, stijene su kao staklo, jedan krivi korak i gotovi ste. Svaki dio tijela koji je izložen vanjskom zraku ima realne opasnosti da će završiti u ozeblinama i da se s tim dijelom tijela možete pozdraviti. Užasan ljudski napor. Inače, u tim kampovima i pri usponu morate bit krajnje oprezni, jer, pazit sad, dosta se krade oprema.

Photobucket

I sad vidite u tom dokumentarcu (Everest: Beyond the Limit), penje se taj Iglis s tim protezama gore, jako stenje, mučno za gledati i odjednom, zove organizatora ekipe koji je u campu niže da mu ŠOKIRAN kaže kako je uz put naišao na nekog čovjeka kako leži u nesvjesti u snijegu. Ja sad to gledam i ne vjerujem. Što se ovo događa. Pa, ne sjećam se da sam ikad vidjela dokumentarac u kojem su prikazali stvarne scene umiranja neke osobe! Kaže njemu organizator cijelog puta "ne možemo ništa učiniti, idi dalje, nemaš vremena, penji se na vrh, ne možeš mu pomoći i zato idi dalje". Hladno, bešćutno? Invalid kaže da će mu probati dati kisika, no, ovaj sjedi u snijegu s prekriženim nogama, uopće ne registrira ništa oko sebe. Nije mrtav, ali kao da je... Par je ekspedicija taj dan prošlo pokraj njega. Kasnije su tvrdili da ga nisu vidjeli, neki da su ga vidjeli, ali su mislili da je mrtav, većina je mislila da mu nema pomoći. Neki su se samo pomolili i krenuli dalje.


Stravična priča o kontroverznoj smrti Davida Sharpa

Pomoći mu ne možete, stalno je ponavljao taj organizator, a kamera Discoveryja sve snima. Svi spuštene glave, užasna nelagoda. Pričaju da bi trebalo 20 ljudi da riskiraju svoje živote kako bi ga spustili s te visine na visinu gdje bi mu se moglo nekako pomoći. Nalaže očito vidno potresenom Iglisu da ga pusti i krene dalje, nema se vremena, ugrožava svoj život ako ostane s ovim umirućim. Sve je meni jasno, ali ostaviti čovjeka da umire u snijegu, halo? Halo!! Nisu mu mogli utvrditi identitet. Organizator je rekao "pa napustila ga je vlastita ekspedicija". Ajme. Pa šta sad to znači? Ako su ga oni ostavili da ga i svi drugi moraju? Kasnije se utvrdilo da se taj tip odlučio na suludu stvar - ići taj zadnji dio puta sam! Bolesno! Taj je dan pokraj njega prošlo, procjenjuje se, 40 ljudi. On je i dalje davao znake života. No, svi su grabili prema vrhu ili se čim brže spuštali dolje i pravdali se pred sobom i drugima - pomoći mu nije bilo, pomoći mu nije bilo. Kasnije su uzete izjave od nekoliko njih iz raznih ekspedicija i tu se digla prilična prašina jer su izjave o njegovom stanju bile prilično različite. Pa su se onda tih 40 ljudi pravdalo kako se zbog manjka kisika nisu mogli sjetiti svih detalja. No, svi su se složili da mu nije bilo pomoći. Samo je ekspedicija s Discoveryjem taj susret s polumrtvim Sharpom i snimila kamerom... taj trenutak kad ga otkrivaju i skuže da je živ... strava...

Što da čovjek sad tu misli? Zar je jedan jebeni vrh važniji od čovjekovog života? Zar se u ovakvim slučajevima gubi (planinarska) etika!? Sumnjam da bi itko od pravih i starijih planinara ikad ostavio prijatelja-planinara u nevolji u planini! Pa, kud idu ove nove tendencije ponašanja čak i u ovakvim ekstremnim uvjetima?

Kasnije je utvrđeno da se radi o Britancu Davidu Sharpu, koji je umro gore ispod vrha Mount Everesta na 8,600 m pred svima njima u 34 godini života. Svoju slijepu ambiciju platio je glavom. Diplomirao je strojarstvo. Ovo mu je bio treći pokušaj uspona na vrh. I koja je to tvrdoglavost samo! Treća sreća, ha? Naime, zna se da on JESTE bio na vrhu, ali je totalno iscrpljen umro prilikom spuštanja. Eto ti bolesne ambicioznosti! Samo da dođemo u knjigu rekorda! Koji elitizam! Jel to za prijezir ili za divljenje?

Inače, bilo je u povijesti osvajanja Everesta da su njih četvorica odustali od vrha kako bi pomogli umirućem na kojeg su slučajno naišli. Australski penjač Lincol Hall nađen je živ 2006. godine živ, iako je dan prije proglašen mrtvim od strane svojih kolega penjača. Pronašlo ga je četvero planinara Dan Mazur, Andrew Brash, Myles Osborne i šerpa Jangbu koji su se odrekli odlaska na vrh kako bi pomogli Hallu da se spusti. U međuvremenu, stiglo je 11 šerpa kako bi ga spustilo. Hall se kasnije u CIJELOSTI oporavio. I, zamislite, bio je na višoj visini od Sharpa i spašen je! Na doljnjoj slici možete vidjeti gdje je nađen Sharp, a odakle su spasili Halla.


Photobucket


Zar ne bi bilo moralno da se ljudi educiraju i opreme za slučajeve da netko od njih strada kad se ide na ovakve luđačke uspone? Pa zar nije prvo i osnovno kod planinarenja da moraš pomoći svima kojima je pomoć potrebna, koji su stradali u planini? Znam da se vrti ogromna lova na takvim ekspedicijama i da su svi pod pritiskom doći čim prije do vrha Everesta, ali kud to svijet ide da se ostavlja umirućeg? Većina ih je na Everestu sad-i-više-nikad, platili su masno put, riskiraju svoj život i ne pada im, očito, na pamet da im osvajanje vrha ugrozi spašavanje nekog "nesretnika" i/ili "slabića".

Planinari koji su prošli pokraj Sharpa kažu da je stravično izgledao. Ozebline su mu deformirale ruke do neprepoznatljivosti, na noge više nije mogao stati zbog ozeblina. Bio je u nesvjesti. Stravičan prizor na -30 stupnjeva! I na "samo" sat vremena udaljenosti od kampa i sigurnosti.

Mjesto gdje su našli umirućeg.

Photobucket


Kad se tim ljudi koje je snimao Discovery vratio u sigurnost kampa ljudi su bili u šoku. Neki su plakali. Rečenicu iz naslova ovog posla rekao je jedan od ekipe snimatelja: "Zar se ovdje dolazi umirati?" Vjerojatno je to bila mješavina tuge zbog čovjeka, jer znali su da su i oni mogli bit na njegovom mjestu i tako ostavljeni da crknu od bijele smrti, ali i sreće što su preživjeli. No, šta ti vrijedi taj uspon, kad ćeš se svaki put kad se sjetiš Mount Everesta sjetiti smrznutog i ostavljenog Sharpa! Koje prokletstvo! Da će se tvoj uspon uvijek vezati uz kontroverzne i (ne)moralnost jedne tragične smrti. Ljuta sam na sve njih! Da, svako se brine sam za sebe u ovakvim ekstremnim uvjetima, ali gdje je lojalnost i osjećaj za pomoć drugom ljudskom biću? Gdje je tu neki kodeks časti, kad već nema zakonskih propisa?

Ne možeš ljudima zabranjivati da idu osvajati ovakve vrhove i uskratiti im te želje. Ali, molim vas, onda meni ostavite pravo da imam ozbiljne negativne emocije prema takvim putovanjima.


David Sharp na jednoj od prijašnjih ekspedicija.

Photobucket


Invalid Inglis je kasnije izjavio da je na toj visini od 8,000 m teško da sam sebe održiš na životu, a kamoli da pomogneš drugom da preživi. Da Sharp jednostavno nije imao šanse. Nije imao više kisika, ni pravilne rukavice i kapu i još neke važne dijelove opreme. Navodno je bio napola obučen kad ga je našao. Teško je od gore vući dolje nekog tko je polupokretan, a kamoli tko je još i u nesvjesti. Ne znam... eto... ljuta sam, ne razumijem ih... Stvarno nemoralna tragedija puna kontroverzi i pitanja. Pa, nije valjda planinarenje SAMO osvajanje vrhova?

Majka Davida Sharpa, Linda, rekla je da nikog ne osuđuje, da je svatko sam odgovoran za sebe u takvim okolnostima. Dostavili su joj dio Davidovih stvari, a ostale su, na njihovu molbu, podijelili lokalnim šerpama. Da stvar bude gora, kad Sharp nije uspio drugi put da dosegne vrh Mount Everesta zakleo se da nikad više neće doći na Himalaje. I ipak je došao. Njegovo tijelo i dalje leži nedaleko te rute.

Eh, da, da ne zaboravim. I ova je ekspedicija oborila neke rekorde. Katsusuke Yanagisawa, umirovljeni profesor iz srednje škole u središnjem Japanu, najstariji je čovjek koji se ikad popeo na Mount Everest. Imao je tada 71 godinu. Popeo se i sišao bez ikakvih zdravstvenih problema, osim grlobolje. Eto, čestitam. Stvarno da se naježiš.


Rasprave i kontroverze oko ovoga zasigurno će se nastaviti.

P.S. Evo sam našla nešto na Jubitou na ovu temu.




- 12:47 - Komentari (45) - Isprintaj - #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

< siječanj, 2008 >
P U S Č P S N
  1 2 3 4 5 6
7 8 9 10 11 12 13
14 15 16 17 18 19 20
21 22 23 24 25 26 27
28 29 30 31      


Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Online Users
- Ukoliko želite koristiti neke moje fotografije, molim vas da me prvo pitate. :)
- Blog je do daljnjeg zatvoren: INVENTURA!

Ekipa

Astrosailor
Bigg
Blogledalo
Blogomoljac
Cranberrie
Dalmatinsko roštiljanje
Dijanin vodič kroz galaksiju
Dopisi sa sjevera
Gjuroo
Helix
Just Choco
Luki&Goldie
Malo drukčiji sportovi
Militza
Monchislava
Namjer42naznačenja
Neven Ciganović
Neverinov blog
One Girl's Cuisine (Violet Love)
Otpisani
Podravec
Pravi se Englez
Priče iz Bečke šume
Put oko svijeta
RibaFish
Simo Mraović
Sinja
Smiling Cricket
Unspeakable
Violet Love
Vision Thing


Tag-a-feed proširena lista:




Posebno izdvojeni planinari:
- Šumarka
- Da Vinci
- Po putu i azimutu
- Pustolofka
- Pješice po Hrvatskoj
- Gojzerice lutalice
- Asterix101
- Priče iz planine i kvarta


Photo Sharing and Video Hosting at Photobucket
Najvažniji linkovi za sve planinare
- Planinarski savez Hrvatske
- Planinarski forum Hrvatskog planinarskog saveza!
- Prognoza vremena za Hrvatsku za tjedan dana
- Detaljne mape Hrvatske (Avijacija bez granica)


Photo Sharing and Video Hosting at Photobucket


Za početnike u planinarenju:
- Općenito o Hrvatskom planinarskom savezu (HPS), žigovima i Hrvatskoj planinarskoj obilaznici (HPO), itd. (sve je to u više postova koje možete naći u lijevom stupcu točke 70.-72.)
- Kako se početnici mogu uključiti u planinarska društva i započeti s izletima i planinarenjem
- Mračna strana planinarenja ehehe
- Što vam sve treba od opreme za planinarenje i što ja nosim (u nastavcima, točke 77.-78.)
- Kako izabrati prve izlete? (coming soon)
- O planinarskim vodičima (coming soon)

Naše su planine i brda puni posebnih oznaka koji vam omogućuju kretanje po tim krajevima. Zovemo ih "markacije" ili skraćeno marke. Ako ste početnici u planinarenju prvo se trebate raspitati o sustavu tih markacija i stanju na terenu. Neplaninari, inače, markacije zovu svakako. Do sad su mi najjači sinonimi "oni vaši okruglići" i "nismo našli signalizaciju". zubo

Planinariti nemojte započinjati bez knjige Željko Poljak "Hrvatske planine - Cjelovit hrvatski planinarski atlas", izdanje Golden Marketing - Tehnička knjiga, Zagreb 2007. To je minimalna literatura za početak planinarenja, jer ćete tu naći temeljne stvari za planinarenje po Hrvatskoj. Drugi jedanko važan izvor su planinarski forumi i blogovi. Poljak nije dovoljan, ali nije ni dovoljno da se oslonite samo na forume ako ste početnik. Najbolja je kombinacija.

Opće planinarske teme
- Mount Everest: "Zar se ovdje dolazi umrijeti?" Stravična priča o Davidu Sharpu i planinarskoj etici
- Post u počast Novozelanđaninu Sir Edmundu Hillaryju, koji se s Tenzingom prvi uspješno popeo na Mount Everest
- Biografija velike pustolovke i istraživačice Alexandre David-Néel
- Federico Campanini (31) - prestrašna smrt na Aconcagvi

Photo Sharing and Video Hosting at Photobucket

Kuharica za planinare i izletnike:
- Kroštata
- Pita od špinata

Drugi važni linkovi za skitače:
- Hrvatska turistička zajednica
- Kamo danas?
- Događanja u Hrvatskoj

Ja pa ja

diavolissima NA gmail.com

Obožavam skitati po zemlji i inozemstvu. Obožavam mape, atlase, karte... Na blogu sam odlučila postaviti putovanja od lipnja 2007. pa na ovamo. Na blogu iskreno pišem svoje dojmove. Većina je postova s planinarenja i nekih mojih putovanja, a tu i tamo ima i nekih drugih tema. Vrlo često ne stignem ni pročitati tekst koji napišem na blogu pa mi nemojte jako zamjeriti na zbrda-zdolanosti. Fotke, u pravilu, ne stignem obraditi, izuzev risajzati.