Dosadašnja putovanja

Blog iz tehničkih razloga otišao u hibernaciju, hvala na pitanju! eek
132. Keyseritza Söze
131. Okači Okić
130. Tunel Tuhobić, a mi iznad njega!
129. Kumrovec - Tile, kako se stvaralo Staro Selo Kumrovec i druge partijske priče
128. Kako sam se naljuljala na najdužoj ljuljački u Hrci osvajajući vrh Japica
127. Slatki gradić Klanjec - ne bi vjerovali koliko je hrvatskih sinova dao, a 'ćer ni jednu!
126. Atletski miting u Zagrebu 2008. (tzv. Hanžek) - onaj gdje je Blanku pokrala publika!
125. Fantastičan Renesansni festival - Koprivnica 2008. (plus nastavak, dalje o Stankovom vrhu i vatrenim kuglama)
124. Karlovački dani piva (2008.) - što su jeli i prodavali naši mladi (plus nastavak šetnja po Karlovcu i priča o djevojčici sa štiklicama)
123. Špancirfest 2008. - subotnje španciranje (plus I. nastavak, II. (bizarniji) nastavak + Najsmiješniji lik Špancirfesta)
122. Dječak s bajunetom i janjetina u restoranu Frankopan (Petrakovo Brdo)
121. Zašto ću Medviđak pamtiti do kraja života
120. U potrazi za Julijem Klovićem: Od Bribira do Drivenika + nastavak
119. Vera: Jedno od bizarnijih mjesta gdje sam spavala
118. Kako sam zbog paštete završila na karnevalu u Fužinama (plus nastavak)
117. Vagabund (koliba) + Zagradski vrh
116. Ideja za kupanje: Karlovac & Dobra + tajanstveni dvorac i kameni most
115. Ideja za kupanje: Karlovac & Mrežnica
114. Kotli, kuća za 220.000 eura, Aleja glagoljaša
113. Bizarni restoran Leader u Lupoglavu
112. Orlj, Orlj, Orljak
111. Žbev, Žbev, Žbevnica i ilegalna gradnjica
110. Raspadalica i paragliding
109. Roč me, baby!
108. Motovun, verzija prije Festivala
107. Hum - najmanji na svijetu!
106. Poklon, Učka, Vojak, Dopolovaro
105. Sljemeništarenje: Horvatove stube, štrudla i momci s Puntijarke
104. Ekskluzivno, prvi put online! Kako smo uspjeli pronaći i osvojiti Jadičev plan! (plus nastavak priče)
103. O obitelji Vukušić sa Zavižana i razularenim penzićima-planinarima (Zagreb-Matica?)
102. Mali Rajinac, al' što ima velike muuuhee, plus Zavižanski (Veliki) Pivčevac
101. Veliki Zavižan, Balinovac i Posljednja igra leptira
100. Prvi dan Velebita: dolazak na Zavižan, Edo Popović, Talijan-agresor...
99. Tri dana Velebita - uvod
98. Kako se zapravo kaže Plijes ili Ječmište ili Pliješ ili Ječmenak ili Plječmište - ljubljeni Žumberak post
97. Jezovita Jama Jazovka
96. Ravna gora koja baš i nije ravna
95. Dvorac Trakošćan - šta je to u Hrvatskoj?
94. Zir - novi udar, napad i konačno osvajanje
93. Mammut Big Wall Speed Climbing - Paklenica 2008
92. Bojin kuk (Bojinac): Najjači ever planinarski uspon u mom malom planinarskom životu (plus nastavak priče)
91. Zir - prvi put (i novi prijatelj Nikola)
90. Sljeme: Zadnji ovogodišnji snijeg
89. Grohot-om se nasmijaše
88. O putovanju vlakovima i HŽ-u
87. Lipa moja
86. Medvedgrad s Armandom
85. Joj što mi se svidio taj grad Labin
84. Kad Međimurce naprave planinarski party - Međimurska noć (nastavak)
83. Jedno od najbizarnijih sela koja sam posjetila - Noršić Selo (i Noršićka Plešivica) i to u nastavcima!
82. Uzbudljiva priča o ludom provodu na fantastičnom Japetiću... noooot!
81. Vjetrić s Dinare: Spust sa Sinjala
80. Kako sam preživjela prvo spavanje u planinarskom domu i žig na vrhu Dinare
79. Badanj za ladanj i Dinara u tri posta
78. Što ja nosim od opreme na planinarenje
77. Što vam sve treba od opreme za planinarenje
76. Mračna strana planinarenja! Ehehe...
75. Ako ne znate što bi sami sa sobom predlažem... planinarenje! (u nastavcima!)
74. Kad planinari prostru plahte...
73. Glavaš, Thompson, Cetina i Cetina
72. Moji planinarski dnevnici (III)
71. Vrste planinarskih žigova i žigokradice (II)
70. Žigovi, HPO, HPS, vrhovi planina i drugi planinarski termini (I)
69. Krapinski neandertalci, ujedinimo se!
68. Strahinjšcica: Zatrpani u snijegu u romantičnoj planinarskoj kućici
67. Vjerski turizam u Mariji Bistrici i svirač podno nogu Matije Gubeca
66. Dvorac Tikveš, Baranjci, Tito, Zlatna Greda
65. Orlove stijene i janjetina
64. Okrugljak: E ljudi pa ovo i nije tako loše
63. Špičasti vrh: Sve samo ne špičasto
62. Birtije po Baranji i Kopački rit (u nastavcima)
61. Kapovac: Jedini vrh na kojem sam bila čak tri puta
60. Sovsko jezero: Nema sova, a bome ni jezera
59. Vrh Čardak: Ni na nebu ni ne zemlji, a možda je u šumi
58. Cepeliš: Dolina kraljeva, piramida i pripiti faraoni
57. 'Moja Petrinja' i zašto više nikad neću kupovati Gavrilović proizvode
56. Vis: Fantastični Garić-grad
55. Stvarno prekrasan ovaj dvorac u Ozlju
54. Vodenica - najgora šumska zabit ever!
53. Kako je vrh Vinice poharao pobješnjeli piroman (član PD-a?)
52. Dražesni Martinščak
51. Tuščak: Stoj, draga!
50. Džungle Džumberka i još koješta o hilibilizmu
49. Čevo, čevitis i čevanje
48. Veliki Lubenjak: Kako su nas džinovskim markacijama napali markacisti PD Grebengrad

47. Zrće, Novalja: razotkrivanje, sve o Zrću, prava istina o Zrću, Zrće - vodič za roditelje i druge partijanere
46. Kako smo na najvišem vrhu Paga saznali da je Kamnik blizu Osijeka (plus post s fotografijama Paga - Pag kako ga ja vidim)
45. Grad Pag, paška janjetina, čipka, sir, svašta nešto
44. Zašto su mi se Pašmanci zamjerili ili gdje su zaštitari životinja kad ih najviše trebate (a ni markacista baš nema)
43. Šćah, Šćeh, Šćuh
42. "Hiljadu mi Dabrova", ova Kiza je odična!
41. Kako sam završila u pravoslavnom manastiru prateći Zrmanju
40. Kak' se, zapravo, kaže "Obrovac" ili "Obrenovac"?
39. Varaždiranje po Španciru! (u nastavcima)
38. Kako sam se izoduševila po Kalničkom gorju (u nastavcima)
37. Kako sam se izdosađivala po Samoborskom gorju (kako sam "napala cijelo jedno gorje")
36. Poskok: Moj prvi susret s otrovnicom (pola metra/pola minute)
35. Lokve again: U poj! U poj!
34. Drgomalj: Samo za okorjele žigomane ili one što nemaju šta pametnije raditi
33. Bijele stijene: izdala ga ruka kojom je marnuo žig!
32. Moj prvi (malkoc ocvali) runolist.
31. Kako sam iskočila pred četiri medvjeda - istinita priča
30. Drugo najveće novo svjetsko čudo - posjet jordanskoj Petri
29. Opet u Jordanu - serija postova
28. Generalturist: Nekorektnost zaposlenih
27. Anića kuk: Zašto sam odustala pred sam vrh
26. Kako greškom skoro nisam završila na Skradskom vrhu
25. Snježnik bez snijega i napora
24. Nogomet na Bjelolasici na 1500 m!
23. Vedri dani u Lokvama
22. Begovo Razdolje - više Razdolje, manje begovsko..
21. Kanjon Kamačnika i magla Josipe Lisac
20. Raletovo sklonište
19. Kako sam greškom završila na vrhu Samarskih stijena
18. Slatke Fužine
17. Mala igra inteligencije - Bitoraj
16. Kako to rade Mađari
15. Vragovim putevima po Skradu
14. Leska(renje) po pljusku

13. Lokve i lokalno lok(v)anje
12. (Ne)Ugostiteljstvo u Hrvata: Restaurant Eva (Lokve) nikad više
11. Kako svladati Risnjak sa što manje muke
10. Ekskluzivno: velebitska degenerika!
9. (Pre)Krasno
8. Zavižankoviću, here we come!
7. Gacanje po Gackom polju
6. Premužićka i Rossijeva kobila
5. Mede iz Kutereva
4. O Jordankama i Jordancima..
3. Što se sve jede na Bliskom Istoku
2. Ljudi iz Manita peći
1. Klečke vještice..

Photo Sharing and Video Hosting at Photobucket



Top lista specijalnih planinarsko-izletničkih trenutaka

Mjesta na koja bi se sutra rado vratila cerek
0. Premužićka najdraža
1. Dinara
2. Medviđak
3. Bojin kuk
4. Samarske stijene
5. Bijele stijene
6. Zavižan
7. Lička kuća na Plitvicama Photo Sharing and Video Hosting at Photobucket
8. Risnjak
9. Kiza
10. Bjelolasica
11. Žumberačko gorje




Mjesta koja nema šanse da će me opet vidjeti rolleyes
1. Vodenica (najdosadnija nemarkirana šuma na svijetu)
2. Veliki Lubenjak (zalutali, dosadna šuma)
3. Cigan Hegy u Mađi (jedva sam se vukla od dosade, prekoma)
4. Jadičevac - jedva ga našli, jedva se probili do njega i jedva se obranili od muha

Vrh koji nisam osvojila, najbolnija planinarska točka:
Anića kuk (ulazi, ustvari, u obje kategorije 'omiljen' i 'zamjeren', ali vraaati ću se ja! )zubo


Omiljeni komplimenti
- Ti si jedan od razloga zakaj me interesira planinarenje, ja sada nordijski hodam po nasipu, a u skoro vrijeme bih se pentrala po brdima i brdašcima, ti to tak interesno prezentiraš... (Milicza)
- Joj, kak ja volim planinariti s tobom, i na kraju se 'najesti' na tvojim slikama. (Zvrk)
- pogledi na planinarstvo su različiti... ne umanjuj svoje pothvate, svoju ne-kodiciju (možda je sad već i imaš), kretanje u podnevne sate i to... nije to bit, tvoja ljubav prema prirodi i sam avanturistički duh koi te goni da svako malo ideš nekam, a to nekam je skoro pa uvik neko brdo,/planina, su zaznake pravih planinara... krivo se danas shvaća pojam planinarstva, a tome su po meni pridonijeli egotripovi koi su zauzeli svoje pozicije na vodećim mjestima... samo furaj svoju furku, zato što to voliš i zato što te to ispunjava... ja to isto radim ;) (keytoo)


Photo Sharing and Video Hosting at Photobucket

Diavola


četvrtak, 03.01.2008.

Mount Everest: "Zar se ovdje dolazi umrijeti?" Stravična priča o Davidu Sharpu i planinarskoj etici

Jučer se negdje oko devetke izvalih pred tv i stadoh vrtjeti po svojim obožavanim Discovery kanalima. Kad odjednom skužih da je taman neki dokumentarac o planinarima. Gadan snijeg, gadna visina, pokušavam skužiti o čemu se radi iz spike. O pa to je Mount Everest, nije trebalo dugo da skužiš, još pomislih šteta da nisam gledala od početka... Naravno, pustih daljinski iz ruke i krenuh pažljivo pratiti što se događa. No, ono što je uslijedilo duboko me uznemirilo. Ovakav dokumentarac mislim da nikad nisam gledala.


Sve samo da se obori rekord - Inglisova priča

Prvo što me šokiralo jest da sam, nakon izbečenih očiju i duboke nevjerice, skužila da je jedan od planinara - invalid! I to ne bilo kakav invalid, već čovjek koji ima amputirane obje noge! Pred samim su vrhom, Camp 4, on s dvije proteze ide gore. On želi ući u knjigu rekorda. Kao prvi čovjek bez nogu koji je osvojio Everest. Jel to ludost ili hrabrost?


Photobucket

Moram priznati da sam se u sekundi duboko uznemirila. Jedni će reći svaka mu čast, treba imati petlje doći do gore, on promovira sve invalide i daje im nadu, sve se može kad se hoće, heroj! Drugi će se zgroziti i reći kakva bolesna ambicioznost, jel jedan Mount Everest vrijedan da je po spuštanju dolje izgubio sve jagodice prstiju i tri centimetra više od obje već amputirane noge, jel se spuštanjem zove da su ga određeni dio spusta njih desetak morali nositi jer drukčije nije išlo. Stavili ga u neku noseću konstrukciju na leđima pa ga nosili kao dijete dolje. To je to, ha?

Pa, dobro jel' to normalno!? Za vašu informaciju, Iglis je noge izgubio 1982. godine kad ih je u nekoj pećinskoj zabiti zahvatila žestoka snježna mećava. Zbog stravičnih ozeblina on i kolega izgubili su obje noge. Trinaest dana bili su zatočeni u ledenoj pećini pokušavajući osvojiti najviši vrh Novog Zelenda i to je uzelo svoj danak. Moram priznati prilično uznemirena tim invalidom, njegovom životnom pričom i ovakvim nenoramalnim ambicijama (čovjek kod kuće ima ženu i troje djece), odjednom je u dokumentarcu uslijedila scena koja me totalno uznemirila. No, prvo par riječi o planini...

Photobucket
(autor: Kerem Barut)


Mount Everest - groblje na najvišoj nadmorskoj visini

Mount Everest (8,848 m) je najviša planina na svijetu mjerena od razine mora. Do kraja 2006. godine bilo je oko 3,050 uspona od strane 2,062 penjača. U 2007. godine uspona je bilo oko 630. Prvi osvajači Mount Everesta službeno su bili Hillary i šerpa Tenzing koji su se do gore popeli sa, za danas, primitivnom opremom za penanje i bez fiksirane užadi prije pola stoljeća! Nevjerojatno! Bio je to prvi uspješni uspon i spust, iako je i prije njih bilo pokušaja osvajanja, ali - neuspješnih.

Do danas je tamo svoje kosti ostavilo oko 200 planinara. Većina njih ostavljena je tamo da umre. Neki su ostali bez (boca) kisika, druge su pokupile lavine, treći su umrli od ozeblina, strahovitih vjetrova i zime, četvrti od visinske bolesti, peti od svega toga pomalo (Zamislite, tamo nema gromova, hajde, bar ste od nečeg sigurni!) Više od 80% nesreća na Mount Everestu događa se prilikom spusta.

Iznad 8,000 metara imate samo trećinu potrebnog kisika. Ima onih koji tvrde da je korištenje kisika "ne-sportski dodatak", neki su išli gore bez kisika "na pošten način", no, to je jedna druga tema. Drugi prigovaraju da te boce kisika itekako narušavaju ekološku ravnotežu planine. Everest je na preko 8,800 m, pa ako znate da avionom letite na 10,000 m, onda znate dokle su osvajači Everesta došli. Helikopter ne može doći na tu visinu i te vjetrove, a sve je gotovo pa okomito i sklisko! Inače, navodno je neki pilot Didier Delsalle 2005. godine uspio spustiti posebni helikopter na vrh Everesta, no, nema svjedoka.


Leševi bez grobova

Poanta je da je uklanjanje leševa na tim visinama i u područjima oko vrha Mount Everesta iznimno opasan i zahtjevan zadatak. Treba 10-20 ljudi da bi se iz one tzv. Death zone spustilo dolje čovjeka koji ne može sam hodati ili je mrtav.

Najveća tragedija dogodila se u svibnju 1996. kad je poginulo čak osam ljudi blizu samog vrha zbog žestoke snježne oluje. Dva tijela nikad nisu nađena. Jedan od problema bio je i taj što je taj dan bilo jako puno planinara koji su išli prema vrhu i dolje pa se na nekim ključnim mjestima stvorila gužva, što je usporilo planinarenje. Te je godine najviše ljudi poginulo osvajajući vrh - njih čak 15 pa je 1996. godina proglašena najsmrtonosnijom u povijesti penjanja.

Šerpe, lokalni ljudi koji su najviše adaptirani na penjanje po Mount Everestu i za lovu nose opremu gore i natrag, uglavnom znaju gdje je koji leš i ta mjesta izbjegavaju kad idu do vrha i nazad. Naime, nerijetko na putu do gore imate prilike vidjeti okolo ostatke leševa nesretnih kolega-planinara. Danas je tehnologija toliko napredovala da ako imate dovoljno love gotovo da svaki prosječni planinar uz šerpe, sreću s vremenom i uz super opremu može doći do gore. Cijene uspona idu i do 25,000 dolara po usobi (komercijalizacija Mount Everesta je posebna tema). No, problemi nastaju kad se treba spustiti.

Godina 2006. pamtit će se jednako kao i ona deset godina ranije. Naime, na Mount Everest se, zbog vremenskih uvjeta, najbolje penjati u svibnju. U svibnju 2006. godine jedanaest je ljudi poginulo u više ekspedicija pokušavajući dostići vrh.

Ne mogu razumjeti glad za slavom i bolesnu ambiciju da se izloži vlastiti život vrlo realnoj životnoj opasnosti kako bi se ušlo u povijest. Užasan rizik. Ali da li stradanje takvih ljudi treba u nama izazvati emocije tuge? Ili sa mnom nešto nije u redu ako uz tu tugu zbog ludosti, osjećam i ljutnju: da kako su mogli tako nešto preriskantno napraviti i sebi i svojim bližnjima?! Kakva visoka cijena! Osvajati prirodu iz čistog častohlepja, slijepe ambicije, zbog tog da bi se ušlo u nekakve knjige rekorda, a da u isto vrijeme možete svjesno zaviti svoje obitelji i prijatelje u crno? Meni to nije normalno. Ugroziti možete ne samo svoj život, već na takvim putešestvijama i život svojih kolega u ekspediciji.

Koja je to sreća kad se vratite s Mount Everesta, ostanete bez svih prstiju na rukama i nogama i još morate bit sretni da ste ostali živi? Što kad se vratite dolje i nikad se više ne oporavite od psihičkih i fizičkih trauma koji ste proživjeli na planini? Ne možete se više baviti poslom od kojeg ste živjeli? Ostanete invalidi do kraja života? Ali, eto, možete se pohvaliti kako ste jedan od 2,000 koji su bili gore i uspjeli se vratiti dolje. Pa, meni je to suludo! Kakva je to stravično jaka želja u tebi da ti je život ništa, ako ne osvojiš najviši vrh na svijetu? I tek kad ga osvojiš, makar i po cijenu teške invalidnosti, onda si ispunjen? Kad budeš kasnije bio u kolicima ili kad si ne možeš nasjeći kruh jer nemaš prste, onda ćeš samo odmahnut rukom i reći "ah, nije to ništa što sam sad invalid, nisu bitne ni moje noćne more, ali jaaa sam bio na vrrrrhu vrrrrhova!". Mo'š misliti. Da netko može bit toliko odlučan, pun pustolovne strasti, tašt i opsjednut nečim da je spreman sve staviti na kocku, ne znam... valjda sam preracionalne za ovakve izazove... I kad samo pomislim kroz kakve traume puštaju njihove familije da prolaze! Što mislite kako je roditeljam, suprugama, djeci, kad čekaju hoće li se sin, muž ili otac vratiti? Sebično, ne?


Uspon prema vrhu Everesta

Sad da se vratimo na ono što me uznemirilo u sinoćnjem dokumentarcu na Discoveryju. Toliko da ja to više nisam mogla gledati, što mi se dugo nije dogodilo. Sjela sam iznervirana za komp, međutim, tema me toliko potresla da sam krenula čitati o tom događaju po netu. Jutros sam se probudila i odlučila o tome napisati post.


Photobucket

Naime, vratimo se na tu ekspediciju iz svibnja 2006. godine u kojoj je, između ostalog, bio i taj invalid s amputirane obje noge, Mark Inglis. Kad se penjete na Mount Everest imate dva glavna puta - sjeverni i južni. Sjeverni je duži, ali su oba jednako zahtjevna. No, iako su ovi naši išli "sjevernom rutom", južna je bolje pokrivena u slučaju da se nešto dogodi. Bolje je organizirana pomoć u slučaju nevolja. Iako, južna strana je opasnija zbog pucanja leda. A i ta je južna ruta i skuplja. Iglisova ekspedicija s ekipom Discovery Channela išli su, dakle, sjevernim putem. Svi osim penjača ostaju negdje oko kampa III i prate ih nekim vrhunskim kamerama kako se penju. Base camp je negdje na 5000 m, a svaka sljedeća baza je svakih pola kilometra do kilometar. Oko 7,900 m ulazite u Death zone. U predzadnjoj bazi čekate dva do maksimalno tri dana da vidite jel vrijeme dozvoljava da idete skroz do gore. Neki dođu do te prezadnje baze i onda zbog lošeg vremena moraju pred samim vrhom odustati. Na ovoj slici možete vidjeti dva glavna uspona na vrh, sjeverni i južni.

Do vrha imate još 10-12 sati. Morate krenuti čim ranije i na vrhu nikad ne možete biti duže od 30 min. Odmah morate nazad jer vas hvata mrak. U smrtnoj zoni, gdje je iznimno teško hodati zbog manjka kisika (većina nosi boce), užasne opasnosti da se poskliznete, sve je smrznuto, stijene su kao staklo, jedan krivi korak i gotovi ste. Svaki dio tijela koji je izložen vanjskom zraku ima realne opasnosti da će završiti u ozeblinama i da se s tim dijelom tijela možete pozdraviti. Užasan ljudski napor. Inače, u tim kampovima i pri usponu morate bit krajnje oprezni, jer, pazit sad, dosta se krade oprema.

Photobucket

I sad vidite u tom dokumentarcu (Everest: Beyond the Limit), penje se taj Iglis s tim protezama gore, jako stenje, mučno za gledati i odjednom, zove organizatora ekipe koji je u campu niže da mu ŠOKIRAN kaže kako je uz put naišao na nekog čovjeka kako leži u nesvjesti u snijegu. Ja sad to gledam i ne vjerujem. Što se ovo događa. Pa, ne sjećam se da sam ikad vidjela dokumentarac u kojem su prikazali stvarne scene umiranja neke osobe! Kaže njemu organizator cijelog puta "ne možemo ništa učiniti, idi dalje, nemaš vremena, penji se na vrh, ne možeš mu pomoći i zato idi dalje". Hladno, bešćutno? Invalid kaže da će mu probati dati kisika, no, ovaj sjedi u snijegu s prekriženim nogama, uopće ne registrira ništa oko sebe. Nije mrtav, ali kao da je... Par je ekspedicija taj dan prošlo pokraj njega. Kasnije su tvrdili da ga nisu vidjeli, neki da su ga vidjeli, ali su mislili da je mrtav, većina je mislila da mu nema pomoći. Neki su se samo pomolili i krenuli dalje.


Stravična priča o kontroverznoj smrti Davida Sharpa

Pomoći mu ne možete, stalno je ponavljao taj organizator, a kamera Discoveryja sve snima. Svi spuštene glave, užasna nelagoda. Pričaju da bi trebalo 20 ljudi da riskiraju svoje živote kako bi ga spustili s te visine na visinu gdje bi mu se moglo nekako pomoći. Nalaže očito vidno potresenom Iglisu da ga pusti i krene dalje, nema se vremena, ugrožava svoj život ako ostane s ovim umirućim. Sve je meni jasno, ali ostaviti čovjeka da umire u snijegu, halo? Halo!! Nisu mu mogli utvrditi identitet. Organizator je rekao "pa napustila ga je vlastita ekspedicija". Ajme. Pa šta sad to znači? Ako su ga oni ostavili da ga i svi drugi moraju? Kasnije se utvrdilo da se taj tip odlučio na suludu stvar - ići taj zadnji dio puta sam! Bolesno! Taj je dan pokraj njega prošlo, procjenjuje se, 40 ljudi. On je i dalje davao znake života. No, svi su grabili prema vrhu ili se čim brže spuštali dolje i pravdali se pred sobom i drugima - pomoći mu nije bilo, pomoći mu nije bilo. Kasnije su uzete izjave od nekoliko njih iz raznih ekspedicija i tu se digla prilična prašina jer su izjave o njegovom stanju bile prilično različite. Pa su se onda tih 40 ljudi pravdalo kako se zbog manjka kisika nisu mogli sjetiti svih detalja. No, svi su se složili da mu nije bilo pomoći. Samo je ekspedicija s Discoveryjem taj susret s polumrtvim Sharpom i snimila kamerom... taj trenutak kad ga otkrivaju i skuže da je živ... strava...

Što da čovjek sad tu misli? Zar je jedan jebeni vrh važniji od čovjekovog života? Zar se u ovakvim slučajevima gubi (planinarska) etika!? Sumnjam da bi itko od pravih i starijih planinara ikad ostavio prijatelja-planinara u nevolji u planini! Pa, kud idu ove nove tendencije ponašanja čak i u ovakvim ekstremnim uvjetima?

Kasnije je utvrđeno da se radi o Britancu Davidu Sharpu, koji je umro gore ispod vrha Mount Everesta na 8,600 m pred svima njima u 34 godini života. Svoju slijepu ambiciju platio je glavom. Diplomirao je strojarstvo. Ovo mu je bio treći pokušaj uspona na vrh. I koja je to tvrdoglavost samo! Treća sreća, ha? Naime, zna se da on JESTE bio na vrhu, ali je totalno iscrpljen umro prilikom spuštanja. Eto ti bolesne ambicioznosti! Samo da dođemo u knjigu rekorda! Koji elitizam! Jel to za prijezir ili za divljenje?

Inače, bilo je u povijesti osvajanja Everesta da su njih četvorica odustali od vrha kako bi pomogli umirućem na kojeg su slučajno naišli. Australski penjač Lincol Hall nađen je živ 2006. godine živ, iako je dan prije proglašen mrtvim od strane svojih kolega penjača. Pronašlo ga je četvero planinara Dan Mazur, Andrew Brash, Myles Osborne i šerpa Jangbu koji su se odrekli odlaska na vrh kako bi pomogli Hallu da se spusti. U međuvremenu, stiglo je 11 šerpa kako bi ga spustilo. Hall se kasnije u CIJELOSTI oporavio. I, zamislite, bio je na višoj visini od Sharpa i spašen je! Na doljnjoj slici možete vidjeti gdje je nađen Sharp, a odakle su spasili Halla.


Photobucket


Zar ne bi bilo moralno da se ljudi educiraju i opreme za slučajeve da netko od njih strada kad se ide na ovakve luđačke uspone? Pa zar nije prvo i osnovno kod planinarenja da moraš pomoći svima kojima je pomoć potrebna, koji su stradali u planini? Znam da se vrti ogromna lova na takvim ekspedicijama i da su svi pod pritiskom doći čim prije do vrha Everesta, ali kud to svijet ide da se ostavlja umirućeg? Većina ih je na Everestu sad-i-više-nikad, platili su masno put, riskiraju svoj život i ne pada im, očito, na pamet da im osvajanje vrha ugrozi spašavanje nekog "nesretnika" i/ili "slabića".

Planinari koji su prošli pokraj Sharpa kažu da je stravično izgledao. Ozebline su mu deformirale ruke do neprepoznatljivosti, na noge više nije mogao stati zbog ozeblina. Bio je u nesvjesti. Stravičan prizor na -30 stupnjeva! I na "samo" sat vremena udaljenosti od kampa i sigurnosti.

Mjesto gdje su našli umirućeg.

Photobucket


Kad se tim ljudi koje je snimao Discovery vratio u sigurnost kampa ljudi su bili u šoku. Neki su plakali. Rečenicu iz naslova ovog posla rekao je jedan od ekipe snimatelja: "Zar se ovdje dolazi umirati?" Vjerojatno je to bila mješavina tuge zbog čovjeka, jer znali su da su i oni mogli bit na njegovom mjestu i tako ostavljeni da crknu od bijele smrti, ali i sreće što su preživjeli. No, šta ti vrijedi taj uspon, kad ćeš se svaki put kad se sjetiš Mount Everesta sjetiti smrznutog i ostavljenog Sharpa! Koje prokletstvo! Da će se tvoj uspon uvijek vezati uz kontroverzne i (ne)moralnost jedne tragične smrti. Ljuta sam na sve njih! Da, svako se brine sam za sebe u ovakvim ekstremnim uvjetima, ali gdje je lojalnost i osjećaj za pomoć drugom ljudskom biću? Gdje je tu neki kodeks časti, kad već nema zakonskih propisa?

Ne možeš ljudima zabranjivati da idu osvajati ovakve vrhove i uskratiti im te želje. Ali, molim vas, onda meni ostavite pravo da imam ozbiljne negativne emocije prema takvim putovanjima.


David Sharp na jednoj od prijašnjih ekspedicija.

Photobucket


Invalid Inglis je kasnije izjavio da je na toj visini od 8,000 m teško da sam sebe održiš na životu, a kamoli da pomogneš drugom da preživi. Da Sharp jednostavno nije imao šanse. Nije imao više kisika, ni pravilne rukavice i kapu i još neke važne dijelove opreme. Navodno je bio napola obučen kad ga je našao. Teško je od gore vući dolje nekog tko je polupokretan, a kamoli tko je još i u nesvjesti. Ne znam... eto... ljuta sam, ne razumijem ih... Stvarno nemoralna tragedija puna kontroverzi i pitanja. Pa, nije valjda planinarenje SAMO osvajanje vrhova?

Majka Davida Sharpa, Linda, rekla je da nikog ne osuđuje, da je svatko sam odgovoran za sebe u takvim okolnostima. Dostavili su joj dio Davidovih stvari, a ostale su, na njihovu molbu, podijelili lokalnim šerpama. Da stvar bude gora, kad Sharp nije uspio drugi put da dosegne vrh Mount Everesta zakleo se da nikad više neće doći na Himalaje. I ipak je došao. Njegovo tijelo i dalje leži nedaleko te rute.

Eh, da, da ne zaboravim. I ova je ekspedicija oborila neke rekorde. Katsusuke Yanagisawa, umirovljeni profesor iz srednje škole u središnjem Japanu, najstariji je čovjek koji se ikad popeo na Mount Everest. Imao je tada 71 godinu. Popeo se i sišao bez ikakvih zdravstvenih problema, osim grlobolje. Eto, čestitam. Stvarno da se naježiš.


Rasprave i kontroverze oko ovoga zasigurno će se nastaviti.

P.S. Evo sam našla nešto na Jubitou na ovu temu.




- 12:47 - Komentari (45) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>

< siječanj, 2008 >
P U S Č P S N
  1 2 3 4 5 6
7 8 9 10 11 12 13
14 15 16 17 18 19 20
21 22 23 24 25 26 27
28 29 30 31      


Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Online Users
- Ukoliko želite koristiti neke moje fotografije, molim vas da me prvo pitate. :)
- Blog je do daljnjeg zatvoren: INVENTURA!

Ekipa

Astrosailor
Bigg
Blogledalo
Blogomoljac
Cranberrie
Dalmatinsko roštiljanje
Dijanin vodič kroz galaksiju
Dopisi sa sjevera
Gjuroo
Helix
Just Choco
Luki&Goldie
Malo drukčiji sportovi
Militza
Monchislava
Namjer42naznačenja
Neven Ciganović
Neverinov blog
One Girl's Cuisine (Violet Love)
Otpisani
Podravec
Pravi se Englez
Priče iz Bečke šume
Put oko svijeta
RibaFish
Simo Mraović
Sinja
Smiling Cricket
Unspeakable
Violet Love
Vision Thing


Tag-a-feed proširena lista:




Posebno izdvojeni planinari:
- Šumarka
- Da Vinci
- Po putu i azimutu
- Pustolofka
- Pješice po Hrvatskoj
- Gojzerice lutalice
- Asterix101
- Priče iz planine i kvarta


Photo Sharing and Video Hosting at Photobucket
Najvažniji linkovi za sve planinare
- Planinarski savez Hrvatske
- Planinarski forum Hrvatskog planinarskog saveza!
- Prognoza vremena za Hrvatsku za tjedan dana
- Detaljne mape Hrvatske (Avijacija bez granica)


Photo Sharing and Video Hosting at Photobucket


Za početnike u planinarenju:
- Općenito o Hrvatskom planinarskom savezu (HPS), žigovima i Hrvatskoj planinarskoj obilaznici (HPO), itd. (sve je to u više postova koje možete naći u lijevom stupcu točke 70.-72.)
- Kako se početnici mogu uključiti u planinarska društva i započeti s izletima i planinarenjem
- Mračna strana planinarenja ehehe
- Što vam sve treba od opreme za planinarenje i što ja nosim (u nastavcima, točke 77.-78.)
- Kako izabrati prve izlete? (coming soon)
- O planinarskim vodičima (coming soon)

Naše su planine i brda puni posebnih oznaka koji vam omogućuju kretanje po tim krajevima. Zovemo ih "markacije" ili skraćeno marke. Ako ste početnici u planinarenju prvo se trebate raspitati o sustavu tih markacija i stanju na terenu. Neplaninari, inače, markacije zovu svakako. Do sad su mi najjači sinonimi "oni vaši okruglići" i "nismo našli signalizaciju". zubo

Planinariti nemojte započinjati bez knjige Željko Poljak "Hrvatske planine - Cjelovit hrvatski planinarski atlas", izdanje Golden Marketing - Tehnička knjiga, Zagreb 2007. To je minimalna literatura za početak planinarenja, jer ćete tu naći temeljne stvari za planinarenje po Hrvatskoj. Drugi jedanko važan izvor su planinarski forumi i blogovi. Poljak nije dovoljan, ali nije ni dovoljno da se oslonite samo na forume ako ste početnik. Najbolja je kombinacija.

Opće planinarske teme
- Mount Everest: "Zar se ovdje dolazi umrijeti?" Stravična priča o Davidu Sharpu i planinarskoj etici
- Post u počast Novozelanđaninu Sir Edmundu Hillaryju, koji se s Tenzingom prvi uspješno popeo na Mount Everest
- Biografija velike pustolovke i istraživačice Alexandre David-Néel
- Federico Campanini (31) - prestrašna smrt na Aconcagvi

Photo Sharing and Video Hosting at Photobucket

Kuharica za planinare i izletnike:
- Kroštata
- Pita od špinata

Drugi važni linkovi za skitače:
- Hrvatska turistička zajednica
- Kamo danas?
- Događanja u Hrvatskoj

Ja pa ja

diavolissima NA gmail.com

Obožavam skitati po zemlji i inozemstvu. Obožavam mape, atlase, karte... Na blogu sam odlučila postaviti putovanja od lipnja 2007. pa na ovamo. Na blogu iskreno pišem svoje dojmove. Većina je postova s planinarenja i nekih mojih putovanja, a tu i tamo ima i nekih drugih tema. Vrlo često ne stignem ni pročitati tekst koji napišem na blogu pa mi nemojte jako zamjeriti na zbrda-zdolanosti. Fotke, u pravilu, ne stignem obraditi, izuzev risajzati.

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se