emocija

utorak, 27.01.2009.

Stavimo maske, skinimo maske


Dolazi veljača i mjesec karnevala, mjesec prerušavanja, u konačnici mjesec kažnjavanja krivca. Još jedan od starih običaja, možda još od paganskih vremena. Najednom više nismo oni koji jesmo, maska je na licu da prevari, da odvuče pozornost u drugom smjeru. I ja je imam. No meni ju je život priljepio na lice. I to ubrzo, poslije 1. srpnja 2006. I više nisam bila ona koja je bila prije, samo što sam na lice najednom dobila dvije maske. I dok se jedna nekako i skine kada za to dođe čas, skidanje dviju maski je teže, ne zna se što je maska a što nije i više se ne zna koje je zapravo istinsko, ogoljelo lice. U trenu kad se očekivalo uključivanje u kakvu takvu normalu, ja sam izgubila za javnost svoje pravo ja. Ono prvotno, ono «prije ja» je u potpunosti nestalo i nikada ga više neće biti. Na lice sam pritisla objema rukama obrazine života jer se to od mene očekivalo. Jedna me obrazina od tada predstavlja kao osobu jaku i hrabru, osobu koja je postavila stvari na svoje mjesto i okrenula se, ako ne ka budućnosti, a ono barem ka sadašnjosti. Maska ili obrazina uljuđenosti, brige za druge, brige za obavljanje poslova, planiranja, ha,ha....koje li prevare? Kada pak skinem tu masku, na licu mi ostaje druga i ta čvrsto priljepljena. Maska tužne ali i dostojanstvene osobe, majke koja je izgubila svoje dijete, majke koja je to stanje prihvatila i tuguje. Tu obrazinu imam na licu pred prijateljima, pred ono malo rodbine, ispred tvoga groba. A kad skinem i tu masku, moje je lice posve golo, moje je lice samo sa mnom, ono i ja se promatramo u ogledalu kad smo sami, moje lice i ja u kupaonici, kad smo sami u gluhoći noći, kad jedno drugom priznamo istinu da smo krivci, jedno pred drugim nasamo, jedno pred drugim svakodnevno. Moje je lice krivac jer je bilo sretno kad te vidjelo toga posljednjega dana i jer je moralo stati ispred lica donositelja užasnih vijesti a nije nestalo. A ja sam krivac jer i dalje jesam. Postojim bez tebe, postojim umjesto tebe.
I tada, bez ijedne maske više, moje lice i ja ludimo od očaja, nama je tuga neuhvatljiva i neprihvatljiva, mi je ne trebamo i mi je ne želimo. Uhvatimo se oboje jedno za drugo i ljuljamo se u mantri ponavljanja: «Nije to istina, nije to istina, nije to istina, nije to istina.......Una, Una, nije to istina....» Urlamo zajedno od bola i užasa, moje lice i ja; ono svojim izražajem; usana iskrivljenih od grča, kapaka nateklih od suza, kože suhe i tanke kao papir, koja peče do krvi jer je struže tkanina ili papir maramice. A ja, moje jastvo, moja nutrina, pretvorena u jedan te isti grč, u jedan te isti krik, bolno podrhtava, želuca stisnutog jer mi se povraća, jer mi se kamen smjestio na mjesto ponad želuca i boli i steže i puca i opet se obnavlja.
A maske kao maske, krute otežavaju dah, guše jer ne dopire zrak. Ako ih skinem moći ću disati, osjetit ću ledeni dah veljače na obrazima i slobodno udahnuti najdublji udisaj.
A onda, kad ih već dohvatim prstima, shvatim da su maske postale mojim licem. Mogu ih skidati redom, ali ispod jedne uvijek se pojavljuje druga, ispod druge proviruje opet prva. Pa pomislim: neka tu budu do moga kraja.Za tebe ljubavi i za mene, ispod njih je naše zajedničko lice, moja koža obavija tvoje kosti, moj krik budućeg života stapa se sa tvojim smrtnim i ljuljamo se u mantri : «Nije to istina, nije to istina, Una, nije to istina , recite mi samo da to nije istina...»

Stavimo maske

- 21:08 - Komentari (6) - Isprintaj - #

subota, 10.01.2009.

Postoji li interes za žrtve i njihove obitelji

Neki sam dan u lokalnim (županijskim) novinama pročitala komentar majke mladića koji je vožnjom u alkoholiziranom stanju (preko 1 promil) prouzročio saobraćajnu nesreću u kojoj je jedan drugi mladić,19-godišnjak poginuo dok je još dvoje mladih (od 18 i 17 godina) teško ozlijeđeno. Majka krivca, koji je nakon što se otrijeznio, sproveden u pritvor, na zamolbu novinara/izvjestitelja o komentaru nesreće, doslovno zavapila i zatražila od novinara kao i ostalih da ne pitaju previše jer je njoj i cijeloj njenoj obitelji preteško stanje u kojem su se našli, dajući težište na odsutnost sina koji je u pritvoru, na njegovu situaciju, na stanje emocija u obitelji. Istog popodneva sam pročitala komentare ispod članka o istoj nesreći u jednom od naših još lokalnijih listova i da se nisam do tada, snebila bih se sada, čitajući komentare sestre mladića koji je prouzročio nesreću. Djevojka je doslovno „popljuvala“ sve one koji su komentirali članak zahtijevajući od države i pravosudnih organa primjerenu kaznu za osobu koja je vozila u alkoholiziranom stanju, kao i zbog toga što je vozio automobil za vrijeme trajanja mjere o zabrani upravljanja motornim vozilom (opet radi alkohola). Ta djevojka, sestra vozača, osim što je, kao što sam stekla dojam „popljuvala“ komentatore, pripomenula da ljudi ne trebali komentirati takve događaje, da ne bi smjeli vjerovati novinama koje objavljuju vijesti u crnim kronikama ( jer istina da je drugačija) i konačno, da nitko izvan kruga osoba koje su povezani sa sudionicama nesreće ne bi smjeli komentirati jer ne poznaju poginulog, ne poznaju njenog brata koji je prouzročio nesreću, ne poznaju ni ostale koji su teško ili manje teško povrijeđeni istodobno dajući sebi to pravo jer je sve njih poznavala. Kaže da joj je brat bio prijateljem dečka kojeg je, sada ću to i napisati, ubio, kao i prijatelj ostalima koje je svojom vožnjom unesrećio.
Kaže: „ Mom bratu je dečko bio prijatelj kao i svi ostali u autu, a bili su i meni. Još su.“ I još: „ …. Ste vi možda razmišljali kako se ja i moja obitelj osjećamo dok ovo čitamo? Ne, a? E pa nije nam lako….Tek kada probate takvu tugu i žalost možete puštat komentare. „
Vjerojatno da u sebi ne bih osjetila pravu provalu emocija da nije bilo tih posljednjih napisanih riječi, zapravo da nije bilo takve „zamjene teza“ odnosno zamjene osjećaja. Pitam se, među kakvim to ljudima živim, kakvim to spodobama? Na stranu da svaki čovjek prvo brani svoje: svoju djecu, obitelj, sebe, tražeći i onu najtanju slamku koja opravdava čin koji je prouzročio loše, međutim da to radi intimno u sebi, pa i ne bio u pravu, ja bih to mogla razumjeti. Ali javno se stavljati u kožu istinskih gubitnika, javno tražiti sućut radi stanja koje je zapravo stanje žrtve a ne krivca jest nedolično, jest nehumano, jest prljavo, jest gnusno.
I nije ta djevojka, sestra mladića vozača-ubojice jedina, o ne, čitajući riječi roditelja, prijatelja, bliskih osoba takvima kao on, barem u ovih posljednjih 2,5 godine od dana kada je moju obitelj zadesila tragedija, ne mogu vjerovati koliko ljudi mogu biti podli.
Koliko zapravo dugo traje u ljudima osjećaj sućuti spram takvih gubitnika kao što je majka poginulog momka, prema meni i mojoj obitelji, meni i mom suprugu, tvojim roditeljima Una? Koliki je interes javnosti, prijatelja, poznanika i članova šire obitelji da se dozna kako je tim ljudima.Čini se da sve prestaje danom sprovoda. U trenutku kad se svatko okrenuo na svoju stranu prestao je i interes.
A osjećaji gubitka su prestrašni čak i za običan opis. Za opis u domaćoj zadaći. Pita li se itko, pitaju li se sestra i majka vozača, a kako će se osjećati majka poginulog kada će odabirati lijes za svoga sina, cvijeće za odar svome sinu, kada će pisati posljednje riječi za osmrtnicu, pitaju li se, kako se osjećaju roditelji poginulih kada se lijes spušta u zemlju, kakav je osjećaj mrviti grudu zemlje i bacati je na lijes kada je zapravo srce tog roditelja iščupano i leži u tom istom lijesu zajedno s njihovim djetetom. Boli su očajno teške. Sjeti li se itko zamisliti kakvima postaju snovi roditelja poginule djece, njihova buđenja, njihova nespavanja…njihova sve slabija komuniciranja? Sve prestaje danom sprovoda. Nisi više nikome zvijezda vodilja, znaš li to Una, oni koji su bili s tobom u društvu posljednjeg dana više ne znaju u što si bila odjevena, više ne čuju tvoj glas u ušima.
Ne postoji više nikakav interes novinara kako bi objavili reportažu o majkama, očevima, braći i sestrama poginulih nakon dvije, tri, četiri, pet godina nakon tragedije. Članci pod naslovom „ Kako podnose boli roditelji poginule djevojke (mladića) XY nakon pet godina od nesreće“ – ne postoje. Članak o roditeljima poginule osobe poslije odsluženja kazne ubojici njihova djeteta nikoga ne zanima. Nema ni senzacije ali niti ljudskog interesa. Vrijeme je sve izbrisalo, interes ne postoji, nikoga nije ni briga za takve, još će ti mnogi zamjeriti loše raspoloženje, tugu, žalost…Kratka je pamet, osjećaj suosjećanja je rijedak a nama vrijeme ne donosi nadu.

Ako zimske magle daju dolini rijeke Mirne posebnu ljepotu, "magle" u sjećanju, umovima ljudi sigurno ne

- 18:13 - Komentari (8) - Isprintaj - #

petak, 02.01.2009.

Novogodišnje čestitke


U potpunosti kao i za božićne blagdane i novogodišnje je veselje – nametnuto. Nisam to shvaćala prije. Bila sam godinama dijelom te nametnute lude atmosfere pod motom : morate se veseliti, morate ludovati, morate ići na doček, morate odjenuti blještavu odjeću, blještavu obuću, blještavu šminku staviti na lice, prepustiti se šarolikoj i bezumnoj masi i početi odbrojavati: deset, devet, osam, sedam….. U novoj godini vam se moraju ostvariti sve želje, sva sreća svijeta bit će vaša, zdravlje se pretpostavlja, a pretpostavlja se valjda i život. Na njega doduše nitko ne misli, njega se nikome posebno ne želi. Nisam to shvaćala prije. Išla sam na dočeke, bila bih dijelom mase, veselila se čak i kad bi programi bili dosadni, mjesta loše odabrana, društvo bez smisla za humor, ta još bi me uvijek čekao doček iduće godine. Koji će svakako biti veseliji, bolje odabran a time valjda i sretniji.
Sve je to dio inercije. Slavili bi svi, pa i ja. Već dugo, dugo vremena slavi se ulazak u novo ljeto, još od dana klanjanja kamenju, drveću, suncu, bogu….»Da nam život bude bolji, da nam žito urodi, da stoka manje ugiba, da bude hrane, djece i svega obilja», iako ne nužno tim redom.
Inercijom se dijele i čestitke. I ja sam ih dobila. I više no prošlih godina. Vjerojatno radi proširenja kruga poznanika, mahom virtualnih. Dolazile su čestitke poštom, porukama na mobitel, porukama na e-mail, porukama na neki drugi način……i svaka bi me ubola u srce, svaka bi proizvela uzdah, dubok do njegova ishodišta. Znaju li oni…? Netko zna, netko ne zna. Podijelila sam ih u skupine. Onima koji ne znaju, uzvraćam čestitke. Da se njima ispune sve želje. Svoje želje sam zatrla. Nemam ih ili ih barem nemam puno. Možda jednu. Takvima se nema što opraštati jer nisu znali. Druga je skupina onih blagih, koji znaju, koji razumiju, koji pokušavaju biti uz mene na način da se pokažu i nijemo između redaka, prošapću: «Tu smo, mislimo na tebe, mislimo na NJU». Ali treća skupina? Njih ne mogu shvatiti, njima ne mogu oprostiti. Glupost, skaradnost, licemjerje, zloba, odsustvo pameti, odsustvo takta i mjere sigurno? Što li ih vodi, na što misle kad im ruka ispisuje:» Sretnu i veselu Novu godinu želim tebi i tvojoj obitelji», « Puno sreće i da sve loše ostavite u prošloj godini a da na vam ova bude sretnija i bolja», « Puno zdravlja i sreće to je najvažnije»…… bla, bla, bla…..». Bla- bla misao», «Bla- bla djelo», Bla- bla osoba».
Mogu oprostiti pogrešku, ne mogu namjeru. Mogu oprostiti nedostatak takta ali ne mogu glupost. Ne mogu zapravo uopće shvatiti te osobe. Kako bilo koji dan a ne samo nova godina mogu biti bolji od prethodnog/prethodne? Žele li takvi zapravo reči da je vrijeme da te zaboravim, da krenem od ponovnog početka. Bila jedna Una, sad je nema, život ide dalje, sreća se opet hvata u ruke, idemo…..
Najgora od svih ipak je bila čestitka i što je još gore, tebi netko znan i drag ju je uputio na isteku 2006. : «Da vam se 2006. godina nikada više ne ponovi.»
A ja znam da se više nikada neće ponoviti 2006. Kako sa svim sretnim trenucima tako niti sa jezivom tragedijom koja me obavila. Jer te više nema. I jer su sve godine poslije te, jedno isto vrijeme, bez godišnjih doba, bez dana, bez minuta… sve je tek jedna ravna crta. I jer više ne postojim niti za sreću niti za nesreću.

Marijinom ljubavlju i dobrotom ....

Host unlimited photos at slide.com for FREE!

- 18:53 - Komentari (10) - Isprintaj - #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.

< siječanj, 2009 >
P U S Č P S N
      1 2 3 4
5 6 7 8 9 10 11
12 13 14 15 16 17 18
19 20 21 22 23 24 25
26 27 28 29 30 31  

Svibanj 2017 (1)
Studeni 2016 (1)
Srpanj 2016 (1)
Veljača 2016 (1)
Srpanj 2015 (2)
Travanj 2015 (1)
Prosinac 2014 (1)
Studeni 2014 (1)
Srpanj 2014 (2)
Siječanj 2014 (1)
Srpanj 2013 (2)
Svibanj 2013 (1)
Travanj 2013 (1)
Siječanj 2013 (1)
Studeni 2012 (1)
Listopad 2012 (1)
Srpanj 2012 (2)
Siječanj 2012 (2)
Studeni 2011 (1)
Listopad 2011 (1)
Kolovoz 2011 (1)
Srpanj 2011 (2)
Lipanj 2011 (1)
Travanj 2011 (1)
Ožujak 2011 (1)
Veljača 2011 (1)
Siječanj 2011 (1)
Prosinac 2010 (1)
Studeni 2010 (1)
Listopad 2010 (2)
Rujan 2010 (1)
Srpanj 2010 (4)
Svibanj 2010 (1)
Travanj 2010 (2)
Veljača 2010 (1)
Siječanj 2010 (1)
Prosinac 2009 (1)
Studeni 2009 (1)
Listopad 2009 (2)
Rujan 2009 (2)
Kolovoz 2009 (1)
Srpanj 2009 (4)
Lipanj 2009 (4)
Svibanj 2009 (2)
Travanj 2009 (4)
Ožujak 2009 (2)
Veljača 2009 (2)
Siječanj 2009 (3)

Opis bloga

  • Ovaj je blog isključivo posvećen mojoj kćerki UNI, koje više nema. Sve riječi, sve misli, sve boli, izrečene na ovim stranicama, rezultat su moga stanja nakon 1. srpnja 2006. Moj se život ugasio jer je jedina iskra za koju sam živjela i zbog koje sam bila ovdje, upravo Una. Nje nema, ni mene nema. Preostala je prazna ljuštura, u kojoj su još samo riječi, preostale ljuske života.

    Image and video hosting by TinyPic


    Una VARELIJA, rođena 28. srpnja 1982. u Kopru (SLO)
    Diplomirala na FF Zadar, Kultura i turizam, prosinac 2005.
    Poginula u saobraćajnoj nesreći na cesti Trieste-Duino (I) - službeni put za Polly -Ex, Umag dana 1. srpnja 2006. između 10,00 i 10,20

Linkovi

  • Blog.hr
    Forum.hr
    Monitor.hr
    Svijeće
    Coolinarika Umag-0280javascript:%20void(0);
    Sandra
    Josip Beljan
    Moj mali anđeo
    Tea
    Blog Una Blog tvoga Starog


    Novo za post

    fotografija iz indeksa







    widgeo.net

    brojac poseta
    jeftin web hosting



    counters

    Image and video hosting by TinyPic

    Preuzeto s web-a

    Roditeljima koji su izgubili dijete važno je jedino dati do znanja da ste uz njih
    ________________________________________
    Izgubiti dijete najstrašnije je što se može dogoditi svakom roditelju.
    Ljudi obično u takvim trenucima ne znaju kako reagirati i što reći ožalošćenom roditelju, kako mu pristupiti bez neukusnih i neprimjerenih komentara, a ipak ga pokušati utješiti.
    Roditelji koji su doživjeli ovu tragediju savjetuju: “Neke stvari je ipak bolje ostaviti neizrečene”.

    Ove komentare proglasili su najiritantnijima:

    Sve se događa s razlogom
    Za roditelja koji je izgubio dijete ne postoji razlog koji bi to objasnio, jer nitko ne bi trebao nadživjeti svoju djecu.
    Sad je na boljem mjestu
    Umjesto da ih utješi, kažu roditelji suočeni s gubitkom, ova fraza baca ih u još veću depresiju. Netko dugo želi biti roditelj i onda izgubi to dijete, a ono je na boljem mjestu? Nema boljeg mjesta od maminih ruku punih ljubavi.
    Barem imaš još jedno živo dijete
    Znači živo dijete bi trebalo u stvari biti nadomjestak za dijete koje smo izgubili, pitaju se roditelji. Svako dijete je drugačija osoba i svako od njih trebalo je izrasti u drugačijeg čovjeka. Da, roditelji s još jednim djetetom mogu biti sretni što imaju barem njega, ali bili bi potpuno sretni kada bi to dijete odrastalo igrajući se s bratom ili sestrom.
    Mlada si i možeš imati još djece
    Biološki sat nije nikakva utjeha jer neki posve mladi parovi prođu svašta kako bi uspjeli dobiti dijete. Usto, novo dijete nikako nije nadomjestak za ono koje su dobili, upoznali i potom izgubili. Također, nitko ne može roditeljima garantirati da će uspjeti dobiti još jedno dijete.
    Ne znam kako ti uspijeva ostati normalna. Ne znam što bih ja da mi se to dogodi
    Ali, tebi se to nije dogodilo i zato nema potrebe za ovakvim komentarima. Roditelji suočen is gubitkom niti sami ne znaju kako uspijevaju proživjeti dan po dan. Ovakav komentar samo je podsjetnik da njihova djeca više nisu s njima.

Pričajte mi o Uni ....

  • iz KOMENTARA na postove:

    Image and video hosting by TinyPic

    Moj susret s Unom: Una je bila jedna strašna, mlada, pametna, lijepa, simpatična, vrijedna, kćer jedinica, niska rastom ali velika, štoviše ogromna Ljudina i Djevojka, kolegica koju sam spletom tragičnih okolnosti "naslijedila" u prvoj turističko-putničkoj agenciji za koju sam radila. Upoznala sam je tek površno kad sam organizirala dolazak i boravak grupe Šveđana rukometaša u Istru sada već davne 2006.g., a zavoljela kroz priče, djela, rupe koje su uslijedile nakon tragične prometne nesreće kad je trebala preuzeti grupu i nastaviti putovanje, rupe u koje će se prelijevati Una i svukud i uvijek nositi spomen na Nju. Jednu i Jedinu. Nije mogla nositi prikladnije i ljepše ime, shvatih to prekjučer i jučer u svom prvom susretu s ovom riječnom ljepoticom istog imena. (Lara, Zadar dio komentara na post- Moje subote, 15.4.2015.)

    Image and video hosting by TinyPic

    Nisam do danas znala da ovaj blog postoji. Imala sam čast upoznati Vašu Unu u studentskim danima jer sam kod Anamarije i nje prespavala par dana. Bila je zaista predivna osoba. I danas kad gledam svoju jednogodisnju kcerkicu, sjetim se Une i jos nekoliko nemilih događaja i svaki joj dan kažem da ju volim, ma koliko god Bog mi dao da uživam u njoj. (Aleksandra Medak Antolovi, komentar na post - Danas je tada, 28.07.2014.)

    Image and video hosting by TinyPic

    Ne znam zašto mi je Una pala na pamet baš danas..a jučer joj je bio rođendan...Htjela sam Vam samo reći da je bila divna osoba...bile smo kolegice na fakultetu..i uvijek smo među sobom komentirali kako je nekako dobra,neiskvarena,blaga....nismo bile previše bliske tijekom fakulteta, ali ostala mi je u sjećanju kao kolegica koja će ti uvijek pomoći...eto,samo toliko od mene..drž'te se... (kolegica 30.07.2013. 11:11), komentar na post: Danas ti je 31, 28.07.2013.)

    Image and video hosting by TinyPic

    Last memories 07/01/2013 dragan-jovic's dad: Anđeoska godišnjica,to je vrlo teško vrijeme u godini za naše obitelji koje vole našu izgubljene djecu. Une smo se prisjetili danas i uvijek. to: Una Varelija

    Image and video hosting by TinyPic

    Poštovana gospođo.slučajno sam naišla na vaš blog i vidjela kome je posvećen. Ja sam bila u grupi koju je vodila Una dan prije negoli je poginula. Bilo mi je strašno čuti tu vijest. Iskrena sućut.
    Da, vraćali smo s maturalca iz Španjolske, ja sam bila profesorica u pratnji i poslije sam čula što se dogodilo. Znam da se nije stigla dovoljno odmoriti jer smo se svi vratili umorni. Čula sam da je sletila s ceste kod Trsta i da je dugo trebalo da je uopće pronađu. Ne znam točno što se dogodilo. (lady flower 01.07.2011. , dio komentara na post: Nosim te, 01.07.2011.)

    Image and video hosting by TinyPic

    Sačuvaj me ...
    Evoluciji je svejedno što će biti s pojedincem.
    Roditelju nije.
    Ali ni roditelji, ni majka ni otac, ni evolucija ne mogu ništa kad se ugasi život djeteta.
    Probudila me jutros kolegica pedagogica. "Slušam." - rekao sam.
    "Ti si uvijek spreman za slušanje. Znaš li što se dogodilo?" - drhtao joj je glas.
    "Ne."
    "Poginula je kćerka naše tajnice.”
    U Italiji.” ."
    "Je li bila sama?" - jedino glupo pitanje koje sam uspio izreći. .
    "Da. Išli smo ravnatelj i ja kod njih s policajcima. To je strašno." - nije više mogla govoriti.
    Malo kasnije nazvao me učitelj informatike. .
    "Znaš li?" - pitao je. .
    "Znam. I ne znam što mogu napraviti.” ."
    "Ja ću otići do njih, mada ni ja ne znam što se može napraviti."
    Una je ime djevojke koja je nedavno diplomirala. Kćerka naše tajnice. Počela je raditi u turističkoj agenciji. .
    Nedavno je diplomirala i kćerka naše pedagogice. I radi u komercijali i često se vozi, a mlada je vozačica. .
    Djeca našeg ravnatelja su student i buduća studentica. .
    Sin učitelja informatike je srednjoškolac. .
    Moje je jedna kćerka studentica, trenutno putuje po Belgiji, a mlađa je srednjoškolka i tu smo zajedno. Ne putuje trenutno.
    I ne znam što bismo mi uradili da nam se tako nešto dogodi. Smrt je dio života i treba biti spreman. Ali ne mogu nikako biti spreman za smrt djece. Majčina smrt je nešto što bi danas izgledalo logično, moja smrt od srca ili u prometu, ne bi izgledala tako strašno.
    Danas strepim. .
    Molim vas, mladi vozači i vozačice, ne prestižite me po nepreglednim zavojima, ne žurite preko pune crte, ne žurite da biste brzo stigli, čak i ako niste mlađi od mene. Budite oprezni, zbog svojih roditelja.
    Sačuvaj me kćeri od takvih iznenađenja. .
    Molim te. .
    Molim vas obje. .
    I jednu i drugu.
    Još uvijek ne znam što ću reći Uninoj majci i Uninom ocu. .
    Znam da se to ne može izmijenit.i .
    Znam da je gotovo. .
    I da se s tim mora živjeti. .


    link | objavio milansop u 2. srpanj 2006 16:12:00
    (Ovaj je tekst objavljen na blogu Milana Šopa kojem više ne znam niti naslov, a ne mogu provjeriti jer je zatvoren. Nema ni Milana, već dugo..... )

    Scan10013

    " Teško je živjeti u svijetu u kojem ti ne postojiš, Una... riječi nisu dovoljne." (V. 15.10.2016. 03:57)
    (komentar na post: „Ne plačite i ne jaučite. Bol nikada neće biti manja!“ od 01.07.2016.)

    Image and video hosting by TinyPic




Pročitane knjige ("poslije") u kojima tražim nadu i vjeru u "susret"

  • 1. Richard Dawkins: "Iluzija o bogu"
    2. Slavenka Drakulić: " Frida ili o boli"
    3. Athol Fugard "Tsotsi"
    4. Bela Hamvas: " Scientia sacra II"
    5. Anton Krajcar: "Put i krivi putovi uma"
    6. Igor Mandić "Sebi pod kožu"
    7. Lynne McTaggart: " Polje (nulte točke)"
    8.Clare Mortall: " Čudesni pljusak boje"
    9. Irene Nemirovsky : "Francuska suita
    10. Orhan Pamuk: "Snijeg"
    11.Thomas Merton: " Gora sa sedam krugova"
    12. Siba Shakib: "U Afganistan Bog dolazi još samo plakati"
    13.Josip Mlakić: " Tragom zmijske košuljice "
    14. Immaculee Ilibagiza: " Preživjela da ispriča" (otkrivanje Boga usred holokausta u Ruandi) -Moja opaska: zavidim ti na miru kao i nadi. Meni to nije uspjelo.
    15.Robert Schwartz: «Hrabre duše»
    16. Raymond Jr. Moody : "Život poslije života"
    17.Pieter Frans Thomese: "Dijete sjene"
    18. Rachel Cusk: "Arlington Park" ( Kakve deskripcije???!)
    19. Terry Eagleton: "Smisao života"
    20. Orhan Pamuk: "Tiha kuća" (naročito Selahattinovo otkriće ništavila str.285-286
    i Fatmina "vožnja kočijom" života, str. 315)
    21. Allison DuBois: " Mi smo njihov raj" (pokušat ću, pokušat ću tražiti znakove)
    22. Yasmina Khadra (pseudonim pisca Mohammeda Moulessehoula): "Kabulske lastavice"
    23. Donna Tartt : "Mali prijatelj" (topla, topla....s obitelji poginula djeteta u centru. Ništa i nitko ih više ne može spasiti.
    24. Isabelle Jarry: " Moje je ime nečujno"
    25.Joan Didion: "Godina magičnog razmišljanja"
    26. Orhan Pamuk: "Muzej Nevinosti"
    27. Elizabeth Strout: "Amy i Isabelle" (kajanje, kajanje, kajanje... zbog onog što jesmo ili još gore, nismo učinili)
    28.Alessandro D'Avenia: " Bijela kao mlijeko, crvena kao krv"
    29. Ma Jian: "Pekinška koma"
    30. Irvin D. Yalom: " Kad je Nietzsche plakao
    31. Mani Gotovac: "Fališ mi" (Zar ponašanja i proživljavanja mogu biti identična? A jesu!)
    32. Nikos Kazantzakis: "Pismo Grecu"


    PJESME - MISLI - OSJEĆAJI


    Ako prva umrem ja
    Nek' ti tuga nebo ne prekriva.
    Tugujući budi hrabra, a ipak skromna.
    Nastala je promjena, ali nisi napuštena.
    Jer kao što je smrt dio života, i mrtvi žive zauvijek u živima.
    I sva bogatstva prikupljena na našem putovanju,
    Zajednički trenuci, tajne istražene,
    Smjerno gomilane intimnosti sačuvane,
    Ono zbog čega smo se smijale, ridale ili pjevale,
    Radost zbog suncem obasjanog snijega ili prvog daška proljeća,
    Jezik dodira i pogleda bez riječi,
    Jedna drugu poznavati,
    Davati i uzimati,
    To nije cvijet koji će izbljediti,
    Niti drvo koje će se srušiti i izmrviti,
    Nije niti stijena,
    Jer čak ni stijena se vjetru i kiši oduprijeti ne može
    I strašni se planinski vrhunci s vremenom u prah pretvore.
    Što bijasmo, i sad smo.
    Što imasmo, još imamo.
    Zajednička prošlost prisutna vječno.

    Stoga kad šetaš šumom gdje nekoć smo šetale zajedno
    I uzalud pogledom na obali tražiš moju sjenu,
    Ili zastaneš na brežuljku gdje uvijek bismo zastale da se zagledaš u daljinu
    I ugledavši nešto, iz navike ruku moju potražiš,
    Ne našavši je, tugu kako te obuzima osjetiš,
    Miruj.
    Sklopi oči.
    Diši.
    Osluhni moje korake u svome srcu.
    Jer otišla nisam, samo sad u tebi hodam.


    P1030468

    To je jedna od onakvih kakve ti polažem svake subote na mjesto za koje pretpostavljam da je blizu tvojeg lica.


    Jedina moja srećo, poslušaj:

    "Sreća mi je blaga bila
    al' je sreća vječna mijena
    tužnu me je ostavila.
    Nikad više neću njena
    ugledati lice mila" (M. Cervantes)


    U n a

    Božićni je kaktus procvjetao po prvi puta nakon 20 godina u tvojoj sobi.Pogledaj ga.

    P1000457

    Ima li išta teže od riječi pjesnikinje Vesne Krmpotić, majke, koja je izgubila svoje dijete, svojeg Igora, u najtežim bolima?

    "...Sve što osta od tebe
    to miso je moja na tebe,
    miso koja ti oblači meso,
    miso koja ti daje da misliš..
    ."


    "Osveta je ipak najsigurniji način da se postigne pravda."
    (Henri Becque)


    Una za okvir

    " Vrijeme je:
    Presporo za one koji čekaju,
    Prebrzo za one koji se boje,
    Predugo za one koji tuguju,
    Prekratko za one koji se raduju.
    Ali za one koji se vole
    Vrijeme je vječnost"

    Henri van Duke

    (Hvala Ti Slavice S. što si me na ovo podsjetila)


    Moj um -
    moj neprijatelj


    Moj um

    "Ne dopusti mi niti jedan dan postojati bez tebe,
    plavetnila tvog pogleda ili sreće zbog tvog osmijeha,
    daj mi makar mrvicu. Ne mogu bez tebe živjeti. Mami."


    " Tišina u mome domu, osluškujem kao da netko dolazi.
    Koraci su mi poznati. Ti si! A onda muk, jer nisi ti.
    A bio je to prelijep trenutak sreće. Mami."


    Thomas Merton: "Gora sa sedam krugova"
    Jeremijeva tužaljka
    Svi vi što putem prolazite, pogledajte i vidite ima li boli kakva je bol kojom sam ja pogođen. S visine pusti oganj, utjera ga u kosti moje, pred noge mrežu mi razapne i tako me nauznak obori; ucvili me, ožalosti za sva vremena”



    1. srpnja 2008.

    Hvala Ti Sandra,
    sa bloga:
    Sandra

    "u mislima s još jednom majkom čija su krila slomljena.....na današnji dan

    Obljetnica sa Sandrinog bloga 2008

    ruža je za Unu....

    01.srpanj 2009.

    „ Tuga zasjenila tvoje oči u mojoj duši,
    sanjom zasjenila pa zato plaču. Ginem.
    I suton sve jače osutonio pa sjenama svojim
    želi da bol progonstva ispije.

    I da stabla jesen osjete,
    ja na njih siplem svoju dušu
    i snove im sušim. Tek sada jedva
    uspomena diše prepuna gorčine
    k'o prikaza sunčanih smiraja iza planine. „

    Melahrinos

    In loving memory

    Obljetnica sa Sandrinog bloga 2009

    Una Varelija 01.07.06. – 01.07.09.

    Obljetnica Sa sandrinog bloga 2010

    Sa Sandrinog bloga, 1. srpnja 2010.

    Obljetnica sa Sandrinog bloga 2011

    Sa Sandrinog bloga 1. srpnja 2011.

    Image and video hosting by TinyPic

    sa ENIKINOG bloga:
    ".....svijećica je za sve anđele
    koji više nisu sa nama, a cijeli
    je život bio pred njima:

    " .... slikica me podsjetila na jednu dragu djevojčicu Stelu
    koja nas je prerano napustila.
    Nadam se Stelice da te ovakvi anđeli uvijek prate i čuvaju.
    Tebe, Juricu, Josipa, Unu, Snježanu,
    i sve one mlade živote..."

    Image and video hosting by TinyPic

    Tužaljka jedne mame čije kćeri jedinice na dan 17.07.2008. nema već 4 godine:

    "Prošle su četiri godine koje nose veliku težinu u mojoj neutješnoj duši, dragocjeno blago koje sam imala to si bila samo Ti.
    Moj anđele, uvijek sam bila ponosna na Tebe, a taj ponos je bio zaslužan od srca Ti "hvala".
    Ponos i velika ljubav ostat će vječna na mojeg najdražeg anđela, moju mazicu jedinicu.
    Te riječi ne postoje, kojima se može izreći tuga i bol, a moj život je postao besmislen od kada nisi sa mnom, ali u mislima jesi.
    Bila je velika sreća živjeti s Tobom i pratiti Tvoj razvitak, bio je veliki dar od Boga.
    A krivcima se ne oprostilo nikada."


    Image and video hosting by TinyPic

    Tužaljka tate:
    "Stvorena od sna i za san
    Ti me zaustavljaš
    pred vratima jednostavne smrti
    i ja se pretvaram
    u pticu
    u rijeku
    koja se vraća izvoru"
    ( Zvonimir Golob)


    Image and video hosting by TinyPic

    Riječi mame L. upućene kao posljednji pozdrav sinu M. N.
    " Miris uvijek ostaje u ruci koja je darovala ružu"
    Ima li istinitijih i nježnijih riječi od ovih?
    17. rujna 2008.

    Image and video hosting by TinyPic

    Kaže na blogu posvećenom tragično preminulom Josipu B.:
    Leptir (26.09.2008. 17:02)

    "ko će tebe mi zaminit
    ko će stat na misto tvoje
    kad još nate čeka
    ovo bolno srce moje..... "


    Image and video hosting by TinyPic

    Kaže:
    titanik2
    06.10.2008. (14:13)


    "Živjeti u snu
    čini se ,meni je suđeno
    da živim sanjajući.
    Životu koji sav je od sna
    smrt ne može nauditi."


    Image and video hosting by TinyPic

    Kaže
    Meša Selimović:

    Trebalo bi ubijati prošlost
    sa svakim danom što se gasi.
    Izbrisati je da ne boli.
    Lakše bi se podnosio dan
    što traje i ne bi se mjerio
    onim sto više ne postoji.
    Ovako se miješaju utvara i život,
    pa nema ni čistog sjećanja
    a ni čistog života.


    Image and video hosting by TinyPic

    ( Hvala ti Anda na podsjećanju)

    M. Antić:

    BESMRTNA
    PJESMA


    Ako ti jave ;umro sam
    a bio sam ti drag
    možda će i u tebi
    odjednom nešto posiveti.
    Na usni pepeljast trag.
    Da li ikad razmišljao
    o tome što znači živeti?
    Ko sneg na toplom dlanu
    u tebi detinjstvo kopni.
    Brige...
    Zar ima briga?
    Tuge...
    Zar ima tuga?
    Po merdevinama mašte
    u mladost hrabro se popni.
    Tamo te čeka ona
    lepa, ali lukava duga.
    I živi !
    Sasvim živi!
    Ne grickaj ko miš dane.
    Široko žvači vazduh.
    Prestiži i vetar i ptice.
    Jer svaka večnost je kratka.
    Odjednom nasmejani
    u ogledalu nekom
    dobiju zborano lice.
    Odjednom; na ponekom uglu
    vreba poneka suza.
    Nevolje na prstima stignu.
    Godine postanu sivlje.
    Odjednom svet, dok hodaš
    sve više ti je uzan
    i osmeh sve tiši
    i tiši
    i nekako iskrivljen.
    Zato živi, al sasvim!
    I ja sam živeo tako.
    Za pola veka samo
    stoleća sam obišao.
    Priznajem; pomalo luckast.
    Ponekad naopak
    Al nikad nisam stajao.
    Večno sam išao.
    Išao...
    Ispredi iz svoje aorte
    pozlaćen konac trajanja
    i zašij naprsla mesta
    iz kojih drhte čuđenja.
    I nikad ne zamišljaj život
    kao uplašen oproštaj,
    već kao stalni doček
    i stalni početak buđenja.

    A onda već jednom ozbiljno
    razmisli što znači živeti i umreti
    i gde to nestaje čovek.
    Šta ga to zauvek ište.
    Nemoj ići na groblja.
    Ništa nećeš razumeti.
    Groblja su najcrnji vašar
    i tužno pozorište.
    Igrajući se nemira
    i svojih bezobličja,
    zar nemaš ponekad potrebu
    da malo krišom zađeš
    u nove slojeve razuma?
    U susedne budućnosti?
    Objasniću ti to nekada
    ako me tamo nađeš.
    Znaš što ću ti učiniti;
    pokvariću ti igračku
    koja se zove bol,
    ako se budeš odvažio.
    Ne lažem te.
    Ja izmišljam
    ono što mora postojati,
    samo ga nisi još otkrio,
    jer ga nisi tražio.
    Upamti;stvarnost je stvarnija
    ako joj dodaš nestvarnog.
    Prepoznaćeš me po ćutanju.
    Večni ne razgovaraju.
    Da bi nadmudrio mudrost,
    odneguj veštinu slušanja.
    Veliki odgovori
    sami sebe otvaraju.
    Posle bezbroj rođenja
    i nekih sitničavih smrti,
    kad jednom budeš shvatio
    da sve to što si disao
    ne znači jedan život,
    stvarno naiđi do mene
    da te dotaknem svetlošću
    i pretvorim u misao.
    I najdalja budućnost
    ima svoju budućnost,
    koja u sebi čuje
    svoje budućnosti glas.
    I nema praznih svetova.
    To čega nismo svesni,
    nije nepostojanje,
    već postojanje bez nas.

    Ako ti jave: umro sam
    evo šta će biti.
    Hiljade šarenih riba
    lepršaće mi kroz oko.
    I zemlja će me skriti.
    I korov će me skriti.
    A ja ću za to vreme
    leteti negde visoko.
    Upamti; nema granica,
    već samo trenutnih granica.
    Jedriću nad tobom u svitanja
    niz vetar klizav ko svila.
    Razgrtaću ti obzorja,
    obrise doba u povoju
    i prizore budućnosti
    lepotom nevidljivih krila.
    I kao nečujno klatno
    zaljuljano u beskraju,
    visiću sam o sebi
    kao o zlatnom remenu.
    Prostor je brzina uma
    što sama sebe odmotava.
    Lebdeću u mestu ,a stizaću
    i nestajaću u vremenu.
    Odmoriću se od sporednog
    kao galaktička jata,
    koja su srasla pulsiranjem
    što im u nedrima traje.
    Odmoriću se od sporednog
    kao ogromne šume,
    koje su srasle granama
    u guste zagrljaje.
    Odmoriću se od sporednog
    kao ogromne ptice,
    koje su srasle krilima
    i celo nebo oplele.
    Odmoriću se od sporednog
    kao ogromne ljubavi,
    koje su srasle usnama
    još dok se nisu ni srele.
    Zar misliš da moja ruka,
    koleno,
    ili glava,
    mogu da postanu glina,
    koren breze
    i trava?Da neka malecka tajna ,
    il neki treperav strah
    mogu da postanu sutra
    tišina,
    tama
    i prah?
    Znaš ja sam stvarno zvezda.
    Sav sam od svetlosti stvoren.
    Ništa se u meni neće
    ugasiti ni skratiti.
    Samo ću,
    obično tako,
    jedne slučajne zore
    svom nekom dalekom suncu
    zlatnih se očiju vratiti.
    Kažnjavan za sve što pomislim,
    a kamoli što počinim,
    osumnjičen sam za nježnost
    i proglašen krivim
    što ljubav ne gasim mržnjama,
    već nečim drukčije živim.
    Posljednji rubovi beskraja
    tek su početak beskrajnijeg.
    Ko traje dalje od trajnijeg
    ne zna za kratka znanja.
    Nikad se nemoj mučiti
    pitanjem;kako preživeti
    nego;kako ne umreti
    posle svih umiranja.

    Ako ti jave;umro sam,
    ne brini.
    U svakom stoleću
    neko me slučajno pobrka
    sa umornima i starima.
    Nigde toliko ljudi
    kao u jednom čoveku.
    Nigde toliko drukčijeg
    kao u istim stvarima.
    Pročeprkaš li prostore,
    iskopaćeš me iz vetra.
    Ima me u vodi.
    U kamenju.
    U svakom sutonu i zori.
    Biti ljudski višestruk
    ne znači biti raščovečen.
    Ja jesam deljiv sa svačim
    ali ne i razoriv.
    A sva ta čudesna stanja
    i obnavljanje mene
    i nisu drugo do vrtlog
    jednolik,
    uporan,
    dug.
    Znaš što su proročanstva?
    Kalupi ranijih zbivanja
    i zadihanost istog
    što vija sebe u krug.
    Pa što bismo se opraštali?
    Čega da nam je žao?
    Ako ti jave;umro sam
    ti znaš-ja to ne umem.
    Ljubav je jedini vazduh
    koji sam udisao.
    I osmeh jedini jezik
    koji na svetu razumem.
    Na ovu zemlju sam svratio
    da ti namignem malo.
    Da za mnom ostane nešto
    kao lepršav trag.
    Nemoj da budeš tužan.
    Toliko mi je stalo
    da ostanem u tebi
    budalast,
    čudno drag.
    Noću kad gledaš u nebo
    i ti namigni meni.
    To neka bude tajna.
    Uprkos noćima sivim
    kad vidiš neku kometu
    da vidik zarumeni,
    Upamti;to ja još uvek
    šašav letim i živim.


    Image and video hosting by TinyPic

    Mirjana Krizmanić: Tkanje života
    „Bog ne može biti na svakom mjestu,
    pa je stoga stvorio majke „
    – židovska poslovica

    Image and video hosting by TinyPic

    Kaže D. Koontz:
    "Tragedija je najdublja alatka za graviranje"

    Image and video hosting by TinyPic


    P.F.Thomese: "Dijete sjene"
    "Tko plače obično vlada sobom."

    "Svakoga dana plutamo sve dalje od nje,
    svaki korak koji učinimo, jedan je od nje.
    Dalje živjeti znači dalje, još dalje od nje."

    "Sreća je nešto čemu daješ ime
    tek kad je više ne možeš naći."

    "Riječ koja nedostaje:
    Žena koja pokopa svoga muža naziva se udovica,
    čovjek koji ostane bez svoje žene, udovac.
    Dijete bez roditelja je siroče.
    No kako se zovu otac i majka umrla djeteta?"

    "… tako sam ja pokušavao složiti njezinu uništenu budućnost
    prema djevojčicama koje sam vidio u prolazu."

    "Život nam se zaklopio kao knjiga iz koje smo čitali.
    Sad kad smo je ponovno uzeli u ruke,
    ne možemo više pronaći stranicu na kojoj smo stali."


    Image and video hosting by TinyPic

    Albert Einstein:
    " Ako su ljudi dobri samo zato što se boje kazne
    i nadaju se nagradi (u religijskom smislu),
    onda smo mi uistinu bijedna družina"

    Image and video hosting by TinyPic

    Slavenka Drakulić: "Frida, ili o boli"
    "Mora da smrt dolazi kao olakšanje kad čovjek sam sebi postane nepodnošljiv."

    Image and video hosting by TinyPic

    Khalded Hosseini:"Čovjeku je dano da bude ovoliko sretan samo kad se sprema nešto što će mu to oduzeti”

    Image and video hosting by TinyPic

    Cecilia Ahern:
    "Kad ispustite čašu ili tanjur na tlo, začuje se glasan zvuk. Kad se razbije prozor, pukne noga stola ili kad slika padne sa zida, začuje se buka. Ali kad pukne srce, nastane tišina. Pomislili biste da će nešto tako važno napraviti najveću buku na cijelome svijetu ili da će se začuti neka vrsta ceremonijalnog zvuka poput udarca činele ili zvuka zvona. Ali ne, čuje se samo muk i gotovo poželite začuti neku buku koja bi skrenula pozornost s boli."

    Image and video hosting by TinyPic

    Martin Le Franc (1410. - 1461.)

    Moje je ime nečujno.
    Krošnja bez ploda,
    oštro trnje je za me cvijeće;
    tako mnome vlada ljubav,
    a drugdje mi se ne dopušta da budem:
    dan je za me noć.


    Image and video hosting by TinyPic


    Nikos Kazantzakis: "Pismo Grecu"

    " Ne plačite i ne jaučite. Bol nikad neće biti manja!"
    (riječi koje je neki emir uputio svome narodu nakon što mu je u ratu stradala cijela obitelj)

    Image and video hosting by TinyPic


    Elif Shafak:“ Četrdeset pravila o ljubavi“

    „S vremenom bol prelazi u tugu, tuga prelazi u šutnju, a šutnja prelazi u osamljenost, neizmjernu i beznadnu kao tamni oceani. Misliš da više ne možeš živjeti. Misliš da je svjetlo tvoje duše utrnuto i da ćeš zauvijek ostati u mraku. Ali kad te proguta tako čvrsta tama, kad oba oka zatvoriš prema svijetu, treće se oko otvori u tvom srcu. I onu voljenu osobu koju nigdje ne možeš pronaći počinješ viđati posvuda. Kako možeš reći da je (ga) nema kad je posvuda i u svemu?"

    "Duboko u sporom okretanju tuge i čežnje, ja sam s tobom svakoga dana, svake minute. Moja prsa su špilja u kojoj ti počivaš. Jednako kao što planina čuva jeku u sebi, tako i ja u sebi čuvam tvoj glas“ (Rumi o Šemsu)

    Image and video hosting by TinyPic


    Oya Baydar: „Izgubljena riječ“

    „Smrt prikuje, intenzivira i pojačava osjećaje koje bi vrijeme trebalo nagrizati ili bi barem trebali postati normalni. Moraš se nadmetati s onim što je smrt ostavila za sobom“.

    „Ne vjerujem da ćemo to moći zajednički trpjeti. Kad je patnja tako bolna, neće se ublažiti ako se o tome više razgovara.“

    „Kad bi se spomenulo njeno ime (ime poginule) nahrupile bi sve neizgovorene optužbe, patnja i žaljenje. Ili bi se sve to potisnulo, a patnja, optužbe i žaljenje bi se zakopali i potom niknuli iz njihovih srca kao ogorčenost, gnjev i neprijateljstvo."

    Image and video hosting by TinyPic


    D. Polansky: "Poljubac Oštrice"

    „ Bio je to izraz koji sam vidio u ratu na licima dječaka koji su izgubili udove, pogled nekoga tko je zadobio ranu koja je trebala biti smrtonosna, no nije bila. Takav pogled ima običaj uglaviti se poput mokre žbuke, trajno se usadi u kožu. Zaključio sam da će to biti maska koje se ova jadnica neće moći riješiti, osim ako bol ne postane prejaka i jedne hladne večeri ne položi oštricu na zapešće.“ (o majci kad je saznala da joj je dijete umrlo)


    Image and video hosting by TinyPic


    E. Newmark: „Sandalovo drvo“

    "Sve što uistinu imamo, naše su priče“.

    Image and video hosting by TinyPic


    Greg ILES: „Vječni san“

    „Posao mi pomaže da se s tim nosim.“ „ Možda ti posao pomaže da se ne nosiš s time.“ (nakon smrti voljene osobe)

    Image and video hosting by TinyPic


    Mani Gotovac: „Fališ mi“

    "Ne pamti samo tijelo, pamti i soba"

    Image and video hosting by TinyPic


    Lisa SEE „Zaljubljena Peonija“

    „Osjetila sam snagu tvojih osjećaja i znala sam da ćeš imati malo sreće u životu“ (majka kćeri)

    Image and video hosting by TinyPic


    Alessandro D'Avenia: „Bijela kao mlijeko, crvena kao krv“

    „Jednom sam u jednoj knjizi pročitao da ljubav ne postoji zato da nas usreći, nego da nam pokaže koliko boli možemo podnijeti.“

    Image and video hosting by TinyPic


    Emilio Calderon: "Židov iz Šangaja"

    „ U prirodi nema ni kazni ni nagrada,samo posljedica" (stara kineska)

    Image and video hosting by TinyPic


    Lisa SEE: "Sniježnica i tajna lepeza"

    „Posve je prihvatljivo da se udovica unakazi ili ubije kako bi spasila obraz muževoj obitelji pa zašto onda majka ne bi bila potaknuta na krajnji čin nakon gubitka djeteta ili djece? Ali niti jedna žena ne bi smjela živjeti duže od svoje djece. To je protivno zakonima prirode. Ako ih nadživi, zašto ne bi poželjela skočiti s litice, objesiti se ili progutati lužinu?“


    Image and video hosting by TinyPic



    Sebastian Barry:“ Tajno pismo“

    "Oni koje volimo, ona za nas najvažnija bića, budu nam oduzeti voljom svemogućega, ili pak voljom vragova koji ga opsjednu. Te smrti, to je kao da nam je tko na dušu položio golemu grudu olova, tako da na mjestu gdje je nekoć bila bestežinska duša, u samom srcu bića, sad počiva tajno i pogubno breme. "


    Image and video hosting by TinyPic



    Ivana Šojat-Kuči: „Unterstadt"

    “Nepovratno povezane tajnom, otajstvom kako preživjeti smrt onih koji su vas trebali nadživjeti“.

    Image and video hosting by TinyPic

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se