emocija

petak, 01.07.2016.

„Ne plačite i ne jaučite. Bol nikada neće biti manja!“

Mislim da sam vremenom zato prestala plakati i da sam zato prestala jaukati. Jer sam shvatila, da se bol za tobom, patnja za tobom ničime neće umanjiti.

Jedino onda, kad više ne mogu pošutjeti, kad me zavist spram tuđe djece i njihovih života toliko obuzme da bih najradije nekome ili sebi nanijela bol, kad mi takav osjećaj i želja dopru do mozga, zajaučem. Ponekad tiho, ponekad glasno, ventil se otpusti no bol se ne smanji.

A i zbog čega bi deset godina bilo manje bolno od pet, dvije, sedam? Iste su. Te godine bez tebe. Bole i peku, smetaju pri hodu, ne daju spavati. Ponekad mi ne daju disati i gotovo uvijek mi prekidaju smijeh.

I čega god da se primim u svome životu to biva obavijeno boli, biva sakato i nedorečeno. Kao da postoji neki koridor kojim se isključivo mogu ili moram kretati, odvojen ogradom od drugih kojima prolaze ostali. Oni koji traže utjehu. Ja ne. Ne plačem. Ne jaučem. Niti nakon današnjih 10 godina.

(„Ne plačite i ne jaučite“ Bol nikada neće biti manja! poruka iz knjige Nikosa Kazantzakisa: Pismo Grecu“)




Za današnje riječi jedne mame, Irmine mame, bekrajno hvala, trebale su mi...

Draga Vesna,
na današnji dan iskreno suosjećam s tobom. I nemam riječi. Život nam se sveo na događaje prije i poslije. Stalno se pitam što nas još drži - nosimo pretežak teret kojeg ćemo se "osloboditi" tek kada i nas više ne bude. A netko ili nešto, kao da nas namjerno muči i održava da bi što više trpjele. Tvojih deset godina, mojih sedam... jedna.... mjesec ili dan .... svejedno, osjećaji su jednako zastrašujući i bolni.
...............................

u mislima često s tobom,
Zdenka

- 14:52 - Komentari (4) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 15.02.2016.

U zimski dan

Oko mi je zamijetilo nešto nepoznato već početkom prosinca, da, čini mi se, ili je to ipak bilo polovicom istoga mjeseca? Nisam naročito zagledala, obično ubrzam stazicama do „našega mjesta“, a onda sam tek iza Nove godine odšetala do vodovodne crpke po vodu i vidjela da nedaleko, na jednom mjestu stoji bijeli umjetni bor. Približila sam se i vidjela da je podnožje pod borom bilo posipano kuglicama stiropora koje su vješto dočarale snijeg po kojem su onda bile razbacane bijele kuglice. Nije bilo ničeg drugog, nije bilo niti jedne druge boje osim te bijele s ponešto srebra.
Stala sam i zagledala se u prizor ispred sebe. Prva je asocijacija bila – kič. Sve tako svjetlucavo, umjetno, čak neprilično na takvome mjestu. Kič, nema druge. Misao poslije, bila je da ja to ne bih nikada stavila na mjesto gdje si ti. Takvo mjesto mora biti dolično, mora biti uredno, pomalo spartanski uređeno, isključivo svježe cvijeće u vazi, a ne umjetno, svijeće, a ovaj kičeraj??? Odmahujem glavom s negodovanjem, no potom se zagledam u fotografiju na nadgrobnom kamenu. U čisto i nježno lice jedne djevojke i njenu mladost. Smijeh u očima. Radost življenja. Svježinu, jedrost, ljepotu. Sve me to dotaklo dok sam nijemo stajala pred umjetnim zimskim ugođajem. Odmahnula sam nervozno rukom, tjerajući i mladost i ljepotu i sjaj onog lica od sebe. Ne misliti, ne misliti, samo ne zamišljati…. ali nisam se micala s tog mjesta. Najednom me taj minijaturni zimski ugođaj za kojeg su se očito pobrinuli njezini roditelji, sestra ili braća, potpuno očarao, oči sam fokusirala samo na te bijele i blještave predmete i najednom je sve sjelo na svoje mjesto, kao u bajci. Ništa više nisam vidjela i ničega nisam bila svjesna, niti lijevo niti desno, ni ispred ni iza, bila sam obuzeta tim prizorom i čistom radošću koju je izazvao. Pa jasno, za nju su postavljeni i bor i snijeg i kuglice, za njenu igru i radost u očima. Trenutak prošlosti i sjećanja preneseni na ovo mračno mjesto. Prsti su me odjednom zazebli, nosnice se stisle od hladnoće. Miris snijega, crvenilo jakni, prštanje snijega, miris bora u sobi, staklena krhkost kuglica pod prstima, osjećaj radosti …. stiropor, plastika, suze, bijes i more bola. I opet sam gdje sam bila. Na početku. Na stazi. Ispred tuđega groba.

- 19:22 - Komentari (5) - Isprintaj - #

utorak, 28.07.2015.

Stvari pričaju

Jutros nisam imala snage ni pogledati vrata tvoje sobe, bojeći se ako ih otvorim, da stvari smještene unutra ne počnu pričati priče. Jer stvari pamte, iako mojim umom, pamte tvoje postojanje, pamte zvuk tvoje budilice, miris tvoga dezodoransa, tvoj odraz u prozorskom staklu, pamte tvoje misli.
Bojala sam se njihovih priča jednako kao i sjećanja na sreću koju sam proživljavala imajući te i voleći te.
Danas je tvoj 33. rođendan




- 11:12 - Komentari (7) - Isprintaj - #

srijeda, 01.07.2015.

Danas neću plakati

Devet smo godina bez tebe.

Mogla bih dodati da su te godine bile i tužne, i osamljene, i besmislene… ali bile su. A ja sam bila sigurna da neću izdržati niti 2-3. Prevario me život koji je primamljiv kakav god bio, bilo je i sitnih radovanja, interesa, rada, ljepote, svega, no, sve je nekako omeđeno, ugurano u okvir tuge izvan kojeg se ne može. Zadnjih dana ovoga lipnja moj mi je um pripremio inventuru sjećanja; od onog prvog trenutka saznanja i nevjerice, preko još intenzivnog osjećaja mrtvila tog srpnja 2006. kojega sam preležala tupa od bola i užasa, Murtera, koji me tog ljeta nije mogao spasiti, prvih dana na poslu kad se 8 sati činilo kao 24 ….. no kotač vremena ponovno se pokrenuo, a dani počeli nizati; lošiji, malo bolji od loših, dani navike, dani svijetli, dani tamni.

Danas neću plakati, samo ću misliti na tebe, neprestano, otvarat ću ti šaku i mirisat prste, češljat ću ti kosu, oprat ću ti robu, potkratiti hlače, pomilovati lice. Danas neću plakati iako ću dopustiti tuzi da me svu obavije.


- 12:15 - Komentari (8) - Isprintaj - #

srijeda, 15.04.2015.

Moje subote

U zadnje vrijeme subotom na večer zabavljam se gledajući jedan glazbeni show, uživam u glamuroznoj sceni, blještavilu, muzici, odličnim glasovima (nećemo sada o nekim mojim bivšim ili preostalim favoritima); sama, podvijenih nogu (stara poza) sjedim na trosjedu i fali mi jedna noga do moje, ruka koja me gurka, glas koji mi uporno nameće svoje ukuse.

Subotom u večer teče život, mami me ljepotom postojanja, nudi mi raskoš dokolice, a ja samo trebam tvoje društvo. Onda mi padne na um misao da bi sada imala 32 godine i da ne bi sjedila sa mnom gledajući TV. U suprotnom nešto ne bi bilo u redu….. no u sadašnjosti mi fališ toliko da izmišljam scenu iz prošlosti, paleći joj svijeću, dajući joj život.

Samozavaravanje nisam samo apsolvirala, doktorirala sam ga, mogu ja i takve stvari. Pogotovo subotama. Sve dok mi pogled ne padne na tvoju fotografiju (a ima ih oko mene u popriličnom broju), a onda praznina razjapi usta, proguta me i ispljune kao košticu naranče.


- 19:06 - Komentari (7) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 01.12.2014.

Pobijeđeni

Ponekad mi se čini da je čovjek u svojoj krhkosti gotovo proziran. Da mu se vide kosti kao da ga obasjavaju rendgenske zrake. Ponekad u toj prozirnosti da liči meduzi. Ili papiru u kojeg se nekada umatalo cvijeće, prije ovih današnjih komada jute. Ubačen odnekuda u Svemir, potom na „malu plavu“, leluja poput zrnca prašine. Leluja, a misli da je jači od svih drugih vrsta sa kojima dijeli suživot. Misli i da je uspostavio kontrolu nad sobom i svojim emocijama. Misli, svašta misli.

Misli da je 8 godina dugačak period i da ga još malo toga može izbaciti iz svakodnevne kolotečine. Misli da je stavio demone u red. Misli da je očvrsnuo. No, nije.

Za ručkom pričamo o svakodnevnim događanjima, tvoj Stari i ja. O hrani koju jedemo, je li prevruća i je li dovoljno začinjena. Priča mi i pričam mu. Dotaknemo se gradskih tema. U tim temama i nekih, koji misle da su pametniji i sposobniji od drugih. Pa rasprava postaje žučnijom, a Stari smatra da bi oni s druge strane (moćnika) trebali podići sudske tužbe. Značenje sudskih tužbi povezali smo s pitanjem krivnje i nevinosti. Počeli ih analizirati, posvađali se i tuk na utuk, nekako stigli do te kobne subote kad nam je vlastiti život postao upitan. Ne znam više što je otvorilo put, no, sve o čemu nismo pričali toliko dugo vremena najednom je ugledalo svjetlo dana. Počeli smo o vlastitoj krivnji, prešli na međusobno okrivljavanje. Osjetilo se nešto teško u zraku, čule neizgovorene riječi, vidjele nepostojeće šake na stolu ili je to samo preslika psihičkog stanja? Zar smo se zapravo otpočeli braniti jedno pred drugim? A osam smo godina šutjeli o tome te se činilo da se svatko suočio sa svojom krivnjom, da ju je prihvatio i da se nosi sa njome kako god umije. Zabluda, kakva zabluda! Mislili smo tako od početka samo nismo htjeli raspravljati o svojoj krivnji.

Zašutjeli smo naglo, kako smo i počeli. Nije bilo pobjednika jer smo oboje pobijeđeni. Već dugo. Potom je svatko od nas krenuo u ostatak dana.



- 19:33 - Komentari (9) - Isprintaj - #

utorak, 04.11.2014.

Spuštenog pogleda

Ovaj dan, baš kao i jučerašnji, ne mogu i ne smiju biti drugačiji, sve dok me ima. Pitam se kako bih ti mogla dolaziti samo tih dana, kako bih mogla misliti na tebe dva dana? U mislima si mi neprestano, dok hodam, dok se kupam, dok ispirem suđe pod vodom .. svaki trenutak je nečime povezan s tobom i svaki muklo boli. U meni si i oko mene.

Jučer nosim ruže, a mozak mi bruji dodatnim glasovima i projekcijama. Četiri svjećice, za dedu, baku, mamu i tatu i dok gledam u plamičke zajedno s njima roštiljam i smijem se u Dubravi. Dvije za Savetu i Matiju, dok pjevamo slavonske pjesme, za Mirjanu dok mi sa sjajem u očima priča o Vodicama, za druge … Mislim na Slavicu i Ivu kako ispijamo kavu na litre gore, na Krimeji. Toliko je mrtvih u mojem životu……

Uokolo glasan žagor ljudi, a u zraku oštar miris krizantema dok Stari i ja hodamo prema izlazu. Onda spazimo Jasmininog tatu. Spuštenog pogleda nosi kantu s vodom za cvijeće. Konačno primjećujem razliku između nas i ostalih. Tvoj tata i ja, Bobina mama, Ivanova, Danijelina …. ne dižemo pogled, ne pričamo. Da nam se pogledi susretnu, prepoznali bismo u njihovim sami sebe, u očima jednako praznim i mutnim, u zgrbljenim leđima, u plitkome dahu. Ne gledamo jedni druge no znamo da smo ovdje svake subote, onda kad je dan običan ili pljušti kiša, kad nenadano zapadne snijeg, kad prži sunce ili se probijamo kroz maglu.

I ova dva dana prolazimo šuteći i oborenog pogleda, ne radi sličnosti već razlike.

Umag, 2. studenoga 2014.




- 17:54 - Komentari (0) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 28.07.2014.

Za mene si ....

Danas ti je 32. rođendan i ne, neću napisati da bi ti bio jer on to jest. Za mene postojiš i dalje, za mene si opipljiva i stvarna, za mene imaš svoje lice, svoje tijelo, govor i misli. Ne mogu i neću zamišljati tvoj sadašnji oblik i jer mi je Netko i Nešto uskratio tvoju budućnost ja ti u mislima svake godine dodajem nešto novo i nešto drugačije. I prepoznajem te takvu jer te takovom stvaram……


- 15:37 - Komentari (2) - Isprintaj - #

utorak, 01.07.2014.

Danas je tada

TOGA dana bilo je vruće, nesnosno
TOGA dana je jedan čovjek iz okolice Duina rekao policiji da mu se čini da je čuo neki udarac, ali nije više siguran je li ga uopće čuo
TOGA dana su vozila prolazila istom cestom, a da nitko od vozača ili osoba u automobilima nije primijetio otvor na ogradi uz cestu
TOGA dana, pred večer, vozač jednog teretnog vozila zamijetio je krajičkom oka bljesak metala dalje od ceste, u šipražju
TOGA dana te netko drugi, a ne ja, ja ili tata, ili oboje, primio za ruke, opipao ti bilo, stavio te u kola hitne pomoći
TOGA dana je tvoj telefon šutio, a telefonska je sekretarica mantrala o tome kako je korisnik nedostupan
TOGA dana, na večer, netko je nekome ovdje dojavio, da se desila teška nesreća
TOGA dana je tvoj život prekinut, a naši uništeni




Danas smo tvoj Stari ja dan proveli u Bermu, u crkvici Sv. Marije na Škrilinah
Danas sam, nakon dugo vremena jednoj osobi rekla da sam te izgubila

- 21:58 - Komentari (4) - Isprintaj - #

petak, 24.01.2014.

Pssssssst!!!!!!

Šutimo moj blog i ja. Već dugo. Krenem pisati, pobrišem sve napisano, dan ili dva iza toga opet mi se nakupi tereta kojeg bih rado skinula na par minuta, tek da se odmorim i skupim snage za dalje i opet potonem u šutnju. Prst na usnama ….pssssst….

Muči me, kako su podnosili šutnju oni koji su se zavjetovali, oni koji su ostali ili postali nijemima, oni koje je muka natjerala da zašute? Ausonijeva misao kaže: ”Tko ne zna šutjeti, neće znati ni govoriti“ pa iako sam saznala kada treba šutjeti bojim se da ću u toj šutnji izgubiti dar govora. Istina, u vremenu prije strašnoga kraha, više sam govorila no šutjela. Možda nisam dosegla potrebnu razinu iskustva da bih znala kada, kako i zašto šutjeti ili sam pak živjela kusajući samo sreću pa nije bilo razloga za šutnju. Ili sada za, muk. Nije isto zašutjeti i umuknuti. Zašutjeti se može djelomično, privremeno, umuknuti znači prestati govoriti i izražavati misli trajno, zauvijek. Prst na umu….. psssst…

Preko dana uspijevam u šutnji, ali noću volja ne djeluje. Kako sam uspjela nekako prebroditi (malo silom, malo milom) probleme sa nesanicom ne želim razmišljati apsolutno o ničemu prije spavanja. Umorim se čitanjem i često se probudim u neko doba noći s upaljenim svjetlom i knjigom u zaspalim rukama. Tvoj Stari spava, ne smeta ga svjetlo jer je navikao na moja kasna čitanja. Ugasim svjetlo i zaspim u trenu, sretna što sam prevarila aveti i okrenula im leđa. No ne uspijeva uvijek….. Neku me večer prevario san, ugasila sam svjetlo, zarila lice u jastuk ali evo ih, bez kucanja i najave. Stižu mi utvare i varaju me na najgori mogući način, koristeći varljivo stanje između sna i jave. Posjednu me u auto i na magistralu prema Dalmaciji. Kažem Starom koji vozi, neka ne žuri, neka vozi polaganije…. Cijelo se vrijeme puta smješka, a onda mi obuzetoj znatiželjom, pred Starigradom kaže da ima iznenađenje za mene, prekrasno iznenađenje. U Zadru. Kakvo iznenađenje, čudim se i zašto u Zadru, što bi bilo u Zadru, zaboga? On se samo smješka, opravdava se nekakvim dogovorom i tek na ulazu u Zadar kaže mi da se s tobom dogovorio da me iznenadite. „S Unom si se dogovorio? O čemu pričaš, Z.? Une … nema“. „Ima“, kaže mi, „cijelo je vrijeme ima, htjela se potpuno osamostaliti, odvojiti od svih nas, htjela je sama započeti posve novi život“. „A ti si cijelo vrijeme znao? Mene ste varali? Zašto mene?“ Tu aveti ustuknu i ostave me samu neka se pečem, kuham i pržim kako god znam. Jesam li te gušila svojom ljubavi i brigom, zlato moje? Jesam li ti bila naporna, zahtjevna, dosadna, teška? Nema dakako odgovora, čak niti izmišljenih, samoopravdavajućih, potrebnih, iscjeljiteljskih…. Samo da zaspim, samo da ne mislim, samo da bude jutro, a tada ću Starom ispričati ovu stvarnost-tlapnju i pitati ga ima li šanse da je to istina. Kako god bila nemoguća i teška ponadah se takvoj istini. Ujutro sam sva smušena sve prešutjela. Potrpala sve u sanduk u sebi. Star sedamgodinašestmjeseciidvadesetičetiridana.

Zamijetivši mi podočnjake i usporenost pita me jesam li slabo spavala, a ja lažem da sam spavala kao top. Ljuti me što nisam više ostala u tom stanju, možda bih te vidjela čak i pod uvjetom da mi saspeš u lice da su moje bojazni bile opravdane? Da ga ipak pitam? Prst na umu, prst na usnama … pssst…. Muk, težak, zakovan u sanduk, teži od svake misli i riječi.

Kažu još i da čovjek sa srcem punim šutnje i čovjek sa srcem punim tišine, ne mogu biti isti. Ja sam onaj sa tišinom.









- 18:55 - Komentari (8) - Isprintaj - #

nedjelja, 28.07.2013.

Danas ti je 31

ili zauvijek 23?

Težak je dan, od jutra vrućina i sparina baš kao i prije 31 godinu, na današnji dan i u ovaj sat u koparskoj bolnici pripremala sam se za tvoj dolazak, a kad smo se konačno upoznale zaljubila sam se ...... i više nisam mogla zamisliti svoj život bez tebe.....

Jutros ti nosimo ruže, tvoj Stari i ja, od vrućine jedva dišemo pa i ne govorimo. Ili smo mučaljivi od teškog tereta, prevare života, tugovanja, suza, besmislenosti, jada, mora, nesanica, psihičkog propadanja, ogorčenosti..... svega.....

Mislila sam tih 15 minuta samo na jedno: Nije pravedno, nije u redu, nije prirodno, užasno je, očajno je, ne mogu više, ne mogu više ....

Tvoga tate ruka na mom ramenu, stisak, poručuje mi bez glasa "Drži se", a ja se nemam čega držati.....







- 17:09 - Komentari (9) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 01.07.2013.

Bez tebe Una

sedam dugih, sedam praznih, sedam besmislenih, sedam preteških godina.
Riječima Josipa Mlakića u "Tragom zmijske košuljice" :

Sjećanje na tebe je točka u kojoj sve prestaje, iza koje ne ostaje ništa, jedino grč u tijelu i ogromna bolna praznina koju više ništa ne može ispuniti.

nema se što dodati. Tako jest.




Last memories

07/01/2013
dragan-jovic's dad
Anđeoska godišnjica,to je vrlo teško vrijeme u godini za naše obitelji koje vole našu izgubljene djecu. Une smo se prisjetili danas i uvijek.
to: Una Varelija









- 11:01 - Komentari (5) - Isprintaj - #

srijeda, 01.05.2013.

Vedrana Rudan - post "daj bubreg"


RODITELJI moje generacije nisu svoju deriščad doživljavali poput božanstava koja im svojom dernjavom ukazuju milost. Ne sjećam se da smo mi mlade mame, nisu ni tate , satima analizirali svaki pokret, čin ili osmijeh naše djece. Danas mlade majke I očevi vise na internetu i pokušavaju otkriti kako djecu najbezbolnije uvesti u svijet odraslih.

Savjeti su vrlo jasni. Svoje dijete morate voljeti beskrajno i bezuvjetno. Osluškivati njegove potrebe. Ako ih ne čujete krenite ih pogađati sistemom pokušaja i pogrešaka. Cipele naručite preko interneta iz Londona, neka crknu od zavisti klinci u vrtiću kad vašu princezu ugledaju u tenisicama optočenim poludragim kamenjem.

Instrukcije nisu skupe ako vašem najdražem kućnom debilu pomognu da neradom dođe do petice. Ima li smisla noći o ponoći pustiti svoje dijete bez auta u život? Mogu li današnja fina djeca uopće funkcionirati bez četiri kotača? Što ako beba uđe u auto nekog drogiranog kretena pa je ovaj ubije? Nije li bolje Junaku Našeg Života dati jak auto, neka preživi ako naleti na nešto mekano i toplo što se u krivo vrijeme našlo na trotoaru?

Ako to nešto nakon sraza sa automobilom našeg osamnaestogodišnjeg ljubimca pogine, ili ostane bogalj… Što učiniti ako si mama i ako si tata? Najprije treba izjaviti za novine da je tvome djetetu jako teško. Jest da je pokosilo tri nevine djevojčice vozeći poput luđaka automobil koji nije smio voziti… Jedna curica je mrtva, druge dvije se bore za život ali ni mom malom nije lako. Stalno misli na njih.

Novinari suosjećaju sa jadnim roditeljima jadnog dječaka. Za to su plaćeni. Za suosjećanje sa ubojicom plaćeni su i suci. I sudski vještaci. I psiholozi. I psihijatri. Nema u Hrvatskoj stručnjaka koji neće potpisati kako ubojice koje ubijaju na cesti nisu ubojice, to su samo ljudi koji “izazivaju saobraćajne nesreće u cestovnom prometu”.

Živimo u humanoj zemlji. Zato posebno brinemo o mladim ljudima koji “izazivaju saobraćajne nesreće u cestovnom prometu” zato jer je pred njima život. Tko jebe žrtve. Pred njima je ionako samo grob. Baš smo milosti puni, mi promatrači sa strane.

Milosti su puni i roditelji žrtava. Poluživi, možda živi, dozvoljavaju da se iz njihovog mrtvog djeteta izvuku organi koji će pomoći nekom siročetu da poživi ako na njega automobilom ne naleti tatin i mamin sin. Nemoć nas običnih građana ove gadne zemljice vrišti do neba. Kako možemo, mi kojih nema, pomoći svom srcu da ne pukne kad ugledamo svoje mrtvo dijete na asvaltu?

U novinama gledamo bahatu njušku njegova ubojice. Čitamo odvratne izjave roditelja koji su sve svoje snage uložili da bi svoje dijete pretvorili u bešćutnu životinju. Na sudu slušamo zašto će ga osloboditi bezdušni sudac ili bezdušna sutkinja.

A kad to nešto izađe na slobodu spremno da opet krene u krvavi pohod sve će mu biti oprošteno unaprijed.

Roditelje pobijene djece čije su krvave školske torbe ostale na krvavom asvaltu pamtit ćemo kao dobročinitelje i heroje. U najtežim trenucima u životu smogli su snage i podijelili potrebitima srca, bubrege i oči svoje djece.

Da li bismo živjeli u boljoj zemlji kad bi mame i tate drumskih razbojnika znale da će nakon krvavog uleta njihovog nakota njegovo srce, oči, uši, nos, pluća, bubrezi biti donirani prvom psu lutalici koji se doklati do grma pokraj krvave ceste? Može mu oglodati glavu. Metak neka ispljune.

Linč? Linč!



Sa bloga VR

Bravo na postu Vedrana
PS - prvo sam namjeravala ostaviti svoj komentar na blogu V. Rudan, a onda, pročitavši ostale komenatre, odustala. Meni ne trebaju komentari komenatara jer sam od onih koja je ostavši bez djeteta, saznala SVE. Dijete mi nije pokosilo neodgovorno čudovište sa ceste ali jest onaj tko ju je natjerao da jedva probuđena, sjedne u auto koji nije imala pravo voziti te po cijenu svoga posla obavi tuđi. Njena je jedina greška bila ta što je bila odgovorna i vrijedna na poslu.
Za žrtve nitko ne pita, a jer ih više nema kao da nisu ni bili. Za roditelje poginule djece također nitko ne pita, uopćeno je u glavama ostalih da je ljudski mimoići se s njima bez riječi.
Čovječe, u što li si se pretvorio?

- 15:22 - Komentari (3) - Isprintaj - #

subota, 27.04.2013.

Kakav je dan osvanuo?

Kad je minulo vrijeme strašnog fizičkog bola, a ostao samo onaj drugi kao vječni pratitelj, trebalo je svoj raspadnuti život vratiti u dotadašnje gabarite. Oni ostali isti, a ja više nisam bila. Ostala sam živjeti i trebalo se uklopiti u novi život. Mjesec ili dva je bilo dovoljno vrijeme da moja okolina zadovolji svoju znatiželju i većinom, kurtoaznu sućut. Za njih je vrijeme nastavilo put, za mene je tek otpočelo. Sve je boljelo, sve je izgubilo smisao i nit, a inercija činila svoje. Trebalo je noću spavati, a nije se moglo. Posezala sam za knjigama, filmovima, pregledavanjem interneta, uključivanjem u svakakve diskusije samo da bi vrijeme prolazilo i da bi bilo nekako. Danju je trebalo raditi i isto se nije moglo, pa sam dan razdvojila napola. Na poslu nisam dozvolila spominjanje tvog imena, a popodne sam doslovno umirala od bola. Da, bila sam (i jesam) ogorčena, na scenarij koji me dopao, na nepravdu jer ti nisi mogla dalje, na tuđu sreću i na tuđi život jer moj mi više nije nalikovao na samoga sebe. Da, ponekad sam nekome odbrusila oštrije no prije, da, prestala sam se osjećati ugodno u svome društvu, zanemarila tuđe rođendane (i svoj vlastiti), otuđila se. Da, prestala sam zapitkivati kako su djeca mojih prijateljica, da, odbijala sam pogledati fotografije koje su mi nudile, a na kojima bih letimice ugledala starija no sretna lica njihova podmlatka, da, sve se više osamljivala…. i tu sam gdje jesam. Jesam li izabrala? Nisam, jer nisam željela da se to dogodi i jer nisam takav mizantrop, jesam, jer sam takvom postala. Pa je li onda normalno da me čude reakcije uvrijeđenosti i čak, rekla bih, ljutnje mojih prijatelja, prijateljica, poznanika, znanaca, prijašnjih i sadašnjih, stvarnih i virtualnih. Ljute se na sve i svašta. Zamjeraju mi ako u nekoj situaciji postupim suprotno od onog što se očekuje od mene, zapravo, što oni očekuju od mene. Virtualna maškaranja, odlasci na izlete, kupovina ludog para cipela ili komada odjeće… sve to izazva podozriv pogled i čitam pitanje: Pa, kako može? Ako odbijem poziv na društvenu veselicu, opet čuđenje i pitanje: Prošlo je već toliko vremena, zašto se ne uključi… Otpadaju i ljušte se ti prijatelji kao ljuske luka i ne shvaćaju da mi vrijeme nije konstanta, i da ne znam kakav će mi dan osvanuti niti u što će se premetnuti. Ono što jučer nisam mogla, danas bih, ali nema više ponude. Ne mogu shvatiti da ne shvaćaju kako zapravo krpam svaki dan drugim bodom i da me jednostavno trebaju doživljavati i prihvaćati takvu kakva sam postala. U tome bi bilo suosjećanje i pomoć kao i prijateljstvo.


Dan po dan, noć po noć...kamo, gdje, zašto, dokle?




- 15:37 - Komentari (2) - Isprintaj - #

utorak, 01.01.2013.

Kada te sjećanje moje dozove

Još je jedan blagdanski serijal iza mene, još je jedan godišnji ciklus ispred mene. Prazno i pusto iza i ispred. Veli mi tvoj Stari jučer uvečer, na staru godinu: „Da odemo do Trga, nastupa Karma, malo ćemo prošetati po zraku, pogledati vatromet….“, no nije ni pričekao odgovor, pročitao ga je u mom pogledu i rekao tiše: „Ne, ne bi išlo, sve bi podsjećalo na novogodišnje odlaske u Poreč“. Poreč, Pula, Rovinj, Venezia, Zagreb…. svejedno, kamo smo god odlazili, bila si prisutna, ili s nama ili u porukama koje bismo razmijenili čim bismo stupili u Novu. Nema veze Poreč s time ali imaš ti. Poreč je i dalje blizu no tebe nema. I vidim da nam je sve teže izgovoriti tvoje ime već te uplićemo u pojmove, slike, događaje. U svemu si prisutna kao što nikada nisi bila ranije, u svemu se nazireš, sve podsjeća na nešto i sve više podsjeća. Sjetih se riječi kineskog pisca Ma Jiana „Kada mi sjećanja dozovu njezin lik, val boli zapljusne mi srce kroz manju šuplju venu, a onda se lijeva klijetka skupi i bol se ispumpa u cijelo moje tijelo“. Upravo se tako dešava i s mojim tijelom i s mojom boli. Kao da se skuplja na određenom mjestu, kap po kap, komprimira, pa kad me pogledaš ili te osjetim uz sebe, ta se cisterna otvori i razlije na sve strane.









- 20:29 - Komentari (6) - Isprintaj - #

četvrtak, 01.11.2012.

Moja Una

Jutros smo tvoj Stari i ja požurili na groblje, odabrali trenutak baš kad su se oblaci prelili kao nebeske rijeke. Nije to zato da izbjegnemo gužvu nije ni zato da bi nam se preostali praznični dan isplatilo živjeti, već zato što ne trpim da itko drugi osim Starog stoji uz mene kad sam tamo. Ne trpim ničiju ruku na ramenu niti ičiji pogled suosjećanja. Ne trpim povremenosti i taj odabrani dan kad se sve svodi na trgovinu. Ne trpim rijeku ljudi koji šeću oko štandova s cvijećem birajući nešto što se isplati uzeti jer će dulje trajati na otvorenom, znalačko odmjeravanje visina cijena, niti svijeće u najlonskim vrećicama. Ne trpim uniformirane lončanice cvijeća na tvom kamenu, svijeće s baterijskim ulošcima koje bi trebale treptati barem pola godine, blato s nečijih cipela na stazici, ruku u žurbi koja ne bira mjesto gdje će spustiti cvijet. Ne trpim da mi itko vidi suze i pogrbljena ramena. Pitam se jesu li ti uopće uputili misao i jesu li imali toliko vremena da zastanu za trenutak i zamisle tvoj živi lik?

Odrasla sam u tih šest godina koliko te nema. Opametila se. Izbrisala iz uma pjesmuljke o zvjezdicama koje sjaje na nebu umjesto tebe i besmislene riječi koje se izgovaraju samo zato jer se misli da su prigodne. Briga me za nikad viđene anđele i putove nebeske. Shvatila sam da svatko brine svoje brige i da si važna samo nama. Svaki trenutak našeg postojanja mi živimo s tobom. Samo u nama si uobličena; postojiš, hodaš, misliš.




- 11:02 - Komentari (5) - Isprintaj - #

srijeda, 31.10.2012.

Steli - šest godina kasnije





- 18:51 - Komentari (1) - Isprintaj - #

subota, 28.07.2012.

Srećo

 


na današnji dan bi napunila 30 godina. Tek, zar ne? Koliko si i što li si zapravo proživjela? Gotovo ništa,  mali trenutak. Željela bih samu sebe uvjeriti da si živjela punijim životom od mene, ali ne bi mi bilo lakše, a nije ni istina. Koliko te još toga čekalo, kako bi se razvijao tvoj život …. ne znam, ne znam, ne znam ništa….


Već danima, zapravo cijeli srpanj mi je izuzetno teško. Plačljiva sam, dovoljno je da negdje vidim fotografiju nečijeg djeteta (mlađeg, odraslijeg…svejedno) počne me stezati u grlu, nikakvoj se pozitivi ne mogu nadati jer sve je već omeđeno tamnim, razmišljam dok stežem šake i mislim si da mi je svega – dosta. Umorna sam od natjeravanja između uspomena i stvarnosti, od zatvaranja očiju pred nečijom srećom, od propalih nadanja, dosta mi je…


Neki sam dan pročitala u jednoj knjizi (prepričano) da onaj tko ima razvijene snažne osjećaje ima  malo sreće u životu i nekako sam sigurna da sam u tom profilu.


 



 


 

- 16:59 - Komentari (5) - Isprintaj - #

nedjelja, 01.07.2012.

Na dan kada su mi oduzeli i nadu

Sjela sam za stol kako bih na papir napisala tekst.. za godišnjicu.
Sjedim za stolom i pišem. I precrtavam. Pa pišem ponovno.
Ustala bih, ali spuštam glavu na stol.
Plačem još dugo….





In memoriam 1 7 12
hosting images




Sjecanje 1 7 12
upload photo



Sa Sandrinog bloga

- 13:49 - Komentari (4) - Isprintaj - #

utorak, 31.01.2012.

Da sam samo bila sposobna

trebala sam ti to Pero izreći prošle subote (28.01.2012.) kad smo se našli na groblju?
Bilo je jako hladno toga jutra, a ja sam bez rukavica, smrznutih prstiju pokušavala očistiti ploču i slova na njoj. Z. je išao od špine do špine po vodu jer je ova do nas, smrzla. Došao si i šutke stajao i ne znam, čekao? Onda sam ipak nešto rekla da ne budemo u tišini, ti si prihvatio, Z. se vratio. Da razbijemo muk malo smo se „zakačili“, Z. i ja, a ti si se nasmijao i rekao da smo uvijek isti. Potom si dodao da ste ti i moja sestra bili za Novu godinu, normalno, u Zagrebu, da je bio poseban osjećaj dok ste jeli kestenje i pili kuhano vino na nekom trgu, u nekoj ulici…. Trebala sam reći, a nisam: „Reci mi Pero jesmo li mi jedini u Umagu koji nisu znali za vašu proslavu u Zagrebu? Zašto si to baš nama trebao priopćiti kad dobro znaš da smo prestali ići na doček ili slaviti Novu godinu jer nam se život - srondao? Što bi nam trebalo značiti i kakvu emociju pobuditi sjećanje na okus kuhanog vina i pečenih kestena? U Zagrebu? Osim jada možda! Osim komparacije onog prije i onog poslije? Kakav si komentar zapravo očekivao? Jesi li očekivao ikakav? Zar ne znaš da više ne možemo biti i nismo isti? Jesi li ikada zapravo p(r)omislio kako nam je upravo na prelasku iz stare u Novu godinu koja, ako išta budi, budi sjećanja na veselu i prelijepu djevojku? Budi sjećanja na čestitku koju sam prvo uputila baš njoj, bile u društvu ili udaljene. Sjećanje koje pakleno boli jer količina tuđe radosti izaziva jednako količinu praznine i bola. Da je bilo drugačije, da nije tako bilo, da je ona tu…… Umjesto da sam ti to rekla, Z. i ja smo se pokupili i otišli, nikad se nismo kraće vrijeme tamo zadržali. Tek kod izlaza sam zastala i obećala si da više nikada i zbog nikoga neću dopustiti da se maknem s mjesta gdje je moje dijete. Ona to ne zaslužuje, ali niti mi, njezini roditelji.
I nikad si više neću dopustiti da doma plačem zbog toga što se stidim same sebe jer nisam rekla ono što sam mislila.




- 19:08 - Komentari (15) - Isprintaj - #

utorak, 24.01.2012.

U prirodi nema ni kazni ni nagrada, samo posljedica

kaže jedna stara kineska poslovica.
Koliko god samu sebe pokušavala uvjeriti da neću dobiti nikada i ni od koga odgovore na „zašto“, s tim unaprijed neodgovorenim pitanjem hodim k tebi svake subote. Prije tri tjedna, dok se spuštam stepenicama, klateći u rukama uvijek istu vrećicu sa „alatom za tamo“, prvo me zbuni, a onda utuče konstatacija susjede koja pere hodnik, da idem „obaviti svoje“ na groblje. Zbunjena, govorim joj gotovo nesuvislo da se tamo zadržim najkraće što mogu jer si ionako sa mnom cijelo vrijeme, a kako me gleda bez smisla u očima, zbunjenost prelazi u utučenost. Obavljam li ja zapravo (neku) svoju dužnost svake subote? Budim li se s dnevnim rasporedom u kojem je druga stavka poslije ispijanja jutarnje kave, obaveza? „Obaveza??? Zar je Una postala tvojom obavezom?“, vrišti mi srce. „Srce je ionako organ za pumpanje krvi, nije to mjesto za oltare“, zbori mi um, „ja sam taj koji stvara obveze, postavlja zadatke, budi te opterećenu teškim teretom, ja sam taj koji ti maše njenom slikom ispred očiju, ja sam taj koji te gleda u ogledalu dok papirnatom maramicom brišeš otopljeno crnilo maskare pod očima. Ja sam onaj u kojem dižeš cigle oltara.“ Težina subotnjeg jutra dobiva na inerciji. Perem slova na kamenu. Unutrašnju mrežu onih koji je imaju. Divlje ribam slovo „A“ potom „R“. „E“ i „N“ nešto manje. Na sitnim slovima iskaljujem bijes i mržnju. Gledam na susjednom kamenu raspelo, plastičnu bjelinu anđela čuvara i sotonski dahćem prema njima: „Zašto, zašto, zašto…???? Ako ste vi oni koji su imali prste u tome, nestanite zauvijek. Prokletnici!“, dodajem jedva dišući. Ne bojim se više ničega jer mi se sve desilo. Povratkom kući nije mi dan upropašten, upropašten mi je život.
Prije dvije subote tvoj „stari“ upotrebljava istu riječ, iako mu nisam rekla da sam je već čula. Progutala sam je prvi put, gutam je i ovog puta. Vjerujem da mu se omakla jer je bacio zabrinut pogled prema meni koja sam ušutjela grabeći prema grobu. Odvojena od njega korakom i riječima. Povratkom kući mi dobacuje neka se spremim jer je sunčan dan pogodan za šetnju Istrom. Idem. Kud god. Ionako je svejedno. A onda tamo gore, u Gračišću, vidim tvoje oči kako prelaze preko zavjetnih čavala na crkvi sv. Marije i slušam te kako mi otkrivaš tajnu o onima koje su svoje neispunjene nade zabijale u fuge između kamena, snatreći o mirisu tek rođenih. To si pričala turistima, a potom meni. Iako se crkva restaurira pa je dosta čavala „izgubljeno“, zalazim među daske kako bih dotakla kojeg, pa da osjetim vezu sa ženama koje nisu imale sreću imati dijete, ali i tebe. Tvoju ruku. Tvoje prste. Samo hladnoća. Moja želja rasuta danom.

Gračišće pogled na Pićan smanjena
jpeg image hosting




Pogled s vidikovca u Gračišću

Utjeha zvijezde

ne boj se
čemu strah
i ti i ja
već bili smo prah

smrt nije kraj
i njome ne prestaje put
onaj tko davao je sjaj
beskrajem je razasut.


(Dragan Gortan)

Kako bih se mogla složiti s time? I dok je za pjesnika njegov otac, sjaj beskrajem razasut, kako to pomisliti za svoje dijete? Za tebe Una?
Sjetim se i riječi onih koji kažu da nije izgubljeno jer je – bilo. Cijelo tvoje postojanje?



- 19:49 - Komentari (1) - Isprintaj - #

srijeda, 02.11.2011.

Do crte, preko crte

Kao da sam zanijemila i nemam što više reći. Potisnula sam svoju petogodišnju patnju i bol duboko u sebe jer je oko mene zavladao zaborav. Više nemam ni s kime pričati o tebi, a pričanje same sa sobom i mene je zamorilo. Uvijek ista pitanja i isti odgovori. Sjetim se kako su mi se mnogi u početku obraćali riječima da im se javim za podršku budem li je zatrebala, kad god i o čemu god, a ja se pitala što da učinim kad me bol prožme besanih noći, hoće li mi se itko javiti i što da im kažem ako ih probudim? Pa tako nisam nikoga zvala, nikoga budila, nikoga pitala. Pa su ljudi zaboravili.
A boli i dalje, samo unutra, duboko i potmulo. Svakodnevno. Kad u momentu dozovem tvoju sliku, bol postane akutnom pa štitim samu sebe tako što to sve rjeđe činim, pa onda boli kronično.
Onda sam jednog dana upalila TV i posve slučajno okrenula program na kojem se emitirala emisija 8. kat. Tamo negdje od 2/3. Vidim mlađu ženu, Dubrovkinju koja je prije 20 godina izgubila tatu i dečka, a onda i gđu Lj. M.H. koja je izgubila kćer jedinicu. Emisijom na temu kako se nositi s gubitkom voljenih kao da je dominirao pojam samosažaljenja i to s negativnom konotacijom. Slušam, gledam, plačem pa kasnije važem odgledano i odslušano. Radi li se kod mene o samosažaljenju? Jesu li samosažaljenje trenuci u kojima mislim da bi trebala biti ovdje, kad mislim da su mi dani očajno prazni i besmisleni bez tebe, kad nemam planova većih ni dužih od sutrašnjih. Tanka je linija između samosažaljenja i konstatacije zbilje. Bojim se da je ne pređem, a onda se pitam s ljutnjom kome je uopće bitno o čemu se zapravo radi. Tko će pretrpjeti štetu od prelaska crte? I pitam se, pita li se itko kako je živjeti istodobno na dva kolosijeka onima koji su izgubili djecu? Znaju li koliko je potrebno samokontrole da na jednom kolosijeku djeluješ prirodno, normalno, čak se i nasmiješ, a na drugom živiš život stvarnih emocija. Ne znam kako drugi uspijevaju, jesu li dvije pruge spojili u jednu ili kao i ja balansiraju između jedne i druge, a zapravo ne krećući se ni po jednoj. U vremenu kratko iza tragedije suludo sam tražila komunikaciju s bilo kime, buđenje interesa oko bilo čega izvan događanja, vjerojatno bježeći od stvarnosti. Tako sam se našla i na internetskim stranicama na kojima se o boli takve vrste ne priča. Pa se ljudi vesele, zadirkuju, a ja „gljivarim“ (rječnikom gore spomenute Dubrovkinje). Veselost me okružuje, a ja ne sudjelujem u njoj jer sam izgubila emociju veselja. Na zadirkivanje odvratim istom mjerom no čim tema krene prema djeci, planovima ili sjećanjima, postavljam štit. Povlačenje. Stop. Stanje gljive.
Nema ovdje samosažaljenja ali je prepuno tuge. Tugujem istodobno za nas dvije. Tvojim glasom i u suzama izjavljujem da nije fer od života to što te nema jer si tek trebala početi živjeti punim životom. Svojim se javljam da sam ona koja je tog dana trebala otići i da nije fer što me život poštedio. Time što me poštedio samo me kaznio i natovario mi preteško breme. Nije u redu ni to da se takav besmisleni život nastavlja umjesto onog koji se trebao tek raskriliti.
U spomenutoj emisiji nisam čula kako bi to život, lišen nepotrebnog samosažaljenja zapravo trebao izgledati? Nema savjeta kako se probuditi, a ne pomisliti na svoju dvadesettrogodišnju kćer, ne pomisliti na to gdje je sada, nema savjeta kako se nasmijati, rasterećen, punim smijehom koji ide preko usana, nema savjeta kako s interesom slušati roditelje koji imaju sreću što su im djeca živa…. bez usporedbe. Dvadeset je godina trebalo toj mladoj Dubrovkinji da prestane biti gljivom ali razlika između mene i nje je u tome što će ona (možda) pronaći novog dečka, a ja ne mogu zamijeniti kćer.
No kada sam jučer na radiju u specijalnoj emisiji povodom Dana mrtvih čula riječi spikera da je najveći gubitak, gubitak djeteta a onda i riječi dvaju roditelja koji su ostali bez oba sina, znala sam da nisam prešla crtu. Jer se ne može niti prijeći. Jer ne postoji. Mi smo naime dva odvojena svijeta. Mi koji smo izgubili djecu i oni koji još nisu ili neće do kraja svojih života. I više se ne možemo razumjeti.

Una i Una



- 17:48 - Komentari (3) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 31.10.2011.

Steli

i Stelinoj mami: Potiskujući bol svakim danom sve dublje u sebe, pretvaramo se u bol samu.

- 16:46 - Komentari (1) - Isprintaj - #

nedjelja, 21.08.2011.

Niti u snu

Tako te rijetko nalazim u snovima, i doista ne znam je li mi je zato lakše ili teže. Na neki način je to susret s tobom (tvojom slikom, glasom....) ali je stvarnost nakon buđenja još teža i ne želim je. Noćas si bila tako živa, u okruženju mase ljudi, na nekom trgu, u nekom gradu... Gledam u tebe, sretna što te vidim, zazovem te, ti me ne čuješ. Zovem glasnije, još glasnije, ali ti me ne čuješ. Ne mogu doprijeti nikako do tebe jer mi smetaju ljudi i tvoj pogled nikako da sretne moj. Una, čuješ li me milo, molim te čuj me barem... beskrajno te volim...

- 17:13 - Komentari (1) - Isprintaj - #

četvrtak, 28.07.2011.

Taj .... srpanj

Danas je tvoj rođendan, 29. U košmaraste srpanjske noći uvukli se i bremeniti snovi. Srpanj, vruć i težak kao da i moj teret čini težim. Jutrom sam potpuno dezorijentirana i s nekim posebnim pritskom u sjećanju na protekle snove. Ne mogu se ničega sjetiti, a znam da je trajalo cijelu noć. Ili se barem tako činilo.
Jutrom, kiša.
I sjećanje na taj dan prije 29 godina. Sve bi bilo drugačije i ja bih bila - ja, samo da se kob nije zbila.
Tvom je nonu 26. srpnja bila 10-godišnjica od kako ga nema. Sjećaš li se što sam rekla toga dana? Bio je toliko hrabar koliko je bio očajan. Zavidim mu svakog trena.




- 15:37 - Komentari (2) - Isprintaj - #

petak, 01.07.2011.

Nosim te…



I opet sam posegnula za riječima nekoga tko ZNA što je gubitak djeteta.
Nekoliko sam dana razmišljala koje riječi napisati ili prepisati, a da bi mogle opisati tu bol i tu prazninu što si je za sobom ostavila u ovih teških, preteških 5 godina. Niti jedna riječ, rečenica ili misao nije to mogla predočiti. Kako opisati strah od svakog novog dana koji je predamnom, kako opisati potisnute suze kad prolazim putem do radnog mjesta po kojem smo obje koračale, pričajući, smijući se, šuteći? Kako opisati trenutak prožimanja tjeskobnog bola kad mi netko tijekom dana ispriča neku crticu iz života svog djeteta? Kako opisati trenutak kad mi se doslovno zatiljak naježi kad začujem nečiji smijeh toliko sličan tvojem? Kako opisati osjećaj predvečernje mučnine kad vidim da tvoje oči na fotografiji prate svaku moju vježbu? Kako opisati stiskanje grla i muku da progutam hranu koju si voljela?

Netko je odredio da dan ima 24 sata, moglo je to biti i manje ili više, ali vrijeme koje živim i koje čini moj dan i noć je teret s kojim se teško nosim.

Nosim te u srcu. Nosim te u sebi. Nosim te u umu. Nosim te u svakom trenutku svog postojanja: skrivenu, tajnu, rasplinutu… no sve mi je to premalo. Znam samo da te želim živu, s tvojim mirisom, opipljivu, sretnu i nasmijanu, tužnu i rasplakanu, bijesnu, ljutu…. stvarnu.

Ta koji je monstrum ili koja to sila smislila da ljudima dade svijest i emocije, sreću i gubitak? O pravdi i nepravdi dijeljenja količine navedenog, ne bih, to moj um ne može dokučiti.

Hvala Sandra

- 13:35 - Komentari (19) - Isprintaj - #

utorak, 28.06.2011.

Idem ti ususret


Nakon 5 mjeseci uzastopnih mučnih stanja glave (posvemašnji košmar, pritisak i nesanice) krenem put liječnika i završim na fizijatriji uz pripomenu fizijatra da konačno počnem misliti na sebe. Savjet: vježbe i lijekovi za smirenje kako bi mozak prestao slati svoje negativne „poruke“ tijelu: živcima i mišićima. I krenem i ćutim se malo bolje, ali kako i zašto svojem „srcu“ narediti da te odmakne? Još jučer se činilo tako obično, a danas osjećam početak „odbrojavanja“. Dolazi petak 1. srpnja i moram spremiti tekst in memoriam. Opet plitko disanje, opet u glavi započinje tam-tam, opet počinje prepiska uma i živaca…. A kako ispraviti nepravdu ako ne, patnjom…

- 19:02 - Komentari (2) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 25.04.2011.

Arthur Schopenhauer: "Zemlja je prepuna ljudi koji ne zaslužuju da čovjek o njima govori" pa ipak, ja ću reći

S dolaskom proljeća, u meni se stvara još jedna, od tisuću drugih tjeskoba. Počinju naime organizacije izleta školaraca, što mi budi sjećanja na ono proljetno „ludilo“ 2006. kad si iz dana u dan, neispavana ali puna adrenalina odlazila u prve okršaje voditelja puta. Prolazila bih ispred tvoje sobe često slušajući (ili osluškujući) zvuk mobilnog alarma, žureći se da ti oslobodim kupaonicu, u mislima te prateći na putu i strepeći hoće li sve biti u redu.
A moglo je biti u redu jedino kad bih začula tvoje povratničke korake na stepenicama. Tad bi se srce smirilo.

I ove je godine krenuo isti postupak i ove sam godine bila „oslobođena“ kontaktiranja s turističkim agencijama. Samo radi jedne. Strepila sam danima od mogućeg glasa i pojave onoga koji nam je uništio živote. Sve nekako nadajući se da će kontakti biti obavljeni izvan radnog mjesta, jednog sam se ranog popodneva sledila. U glavi je zabubnjalo, srce je počelo mahnito preskakati, ruke se tresti, a suze frcnule. Iz susjedne kancelarije žamor, živost i – njegov glas. Veseo, poletan i bez ikakvog krzmanja koje bi se probudilo iz sjećanja, ili samo iz pijeteta. Mogao je, trebao je…. znao je da sam mu preko puta i da nas dijeli tek zid. Da ga čujem. Da povezujem. Da se prisjećam svakog trenutka.

I kad sam panično vagala mogućnost da se spremim i odem kući sve je zamuklo. U ured mi je ušla kolegica, razrednica jednog od osmih i započela prepričavanjem sastanka i dogovora. Iako sam svjesna da ima svoj život u kojem nema mjesta za moju prazninu zamolila sam je da zašuti, gotovo sam zasiktala da bi trebala znati kako mi je bilo tih sat vremena. Rekla mi je: „Oprosti, nisam se sjetila“ i otišla.Ta ista osoba kao i još neke koje se također nisu sjetile, sjedile su prije nekoliko dana uz bok biskupa koji nam je došao u posjet, pobožno upijale svaku njegovu riječ, klimale značajno glavama kad je ususret Uskrsu pričao o temeljnim kršćanskim vrednotama: praštanju, poniznosti, blagosti, pomoći – suosjećanju. Neke od njih su na uskrsno jutro nosile na misu simbole ovog blagdana, slušajući misu i opet se složile s riječima svećenika da je ispred svega ono ljudsko.Došavši kući, sve su uredno zaboravile.

Licemjeri zatucani, kad bi boga bilo, prvenstveno bi valjda takve posmicao jer nisu zaslužili nositi naziv i biti pojam, čovjeka.

A onom koji je u potpunosti zaboravio što je učinio, onom koji je neopterećeno nastavio svoj život kao da 500 metara dalje od njega ne živi dvoje ljudi,
dvoje skrhanih roditelja koji se bude s tvojom slikom pred očima, kojima je nestao osmijeh na usnama i još dublje, u srcu, kojima je patnja ubila sve emocije, koji upućuju svakodnevni milijuntni „zašto“ znajući da neće dobiti nikakvog odgovora, tom stvoru želim da postoji sve ono što mu kršćanska vjera navješćuje.




- 12:05 - Komentari (6) - Isprintaj - #

subota, 12.03.2011.

Frodo

Nisi ga upoznala, a pokušao je unijeti zrnce radosti u naše opustošene živote. Došao je k nama u lipnju 2008. godine, a danas je prestalo kucati njegovo malo srce. Ne mogu vjerovati da je još prošle nedjelje radio nestašluke, da je još u srijedu sve bilo kako tako u redu. I jutros, kad smo već mislili da je s njime gotovo i da ćemo ga morati dati uspavati, sretna vijest veterinara.... bit će u redu... ali nije bilo, i dok ti je stari odmarao, a ja bila za kompjutorom on je - otišao. Svi odlaze, svi odlaze






- 16:30 - Komentari (3) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 07.02.2011.

Danas je takav dan

Ima nekih dana kad je nemoguće živjeti bez tebe.
Ima nekih dana kad nisam sva svoja, kad me bol toliko ophrva da jedva dišem.
Ima nekih dana kad me sve moguće sitnice odvode na jeziv put sjećanja.
Ima nekih dana kad osjećam opsesivnu čežnju spram tebe.
Ima nekih dana kad zažalim što sam uopće ugledala ovaj svijet bez obzira na sreću koju sam proživjela.
Ima nekih dana kad molim sve postojeće i nepostojeće sile Svemira da ubiju mladost koja ne bi smjela postojati bez tebe.
Ima nekih dana kad obuhvatim rukama svoje lice i stišćem sljepoočice dok bol ne zabubnja u cijeloj glavi.
Ima nekih dana kad me tjeskoba koja se zastalno u meni ugnijezdila ne napušta od ranih jutarnjih sati.
Ima nekih dana kad pod usnama stvarno osjećam tvoju kožu.
Ima nekih dana kad zabijam nokte u vlastite ruke dok ne prokrvarim.
Ima nekih dana kad mantrično izgovaram tvoje ime.
Danas je takav dan.






Stavila sam je u tvoju sobu i čvrsto zatvorila vrata.
Zlo mi je od njene ljepote

- 17:18 - Komentari (8) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.

< srpanj, 2016  
P U S Č P S N
        1 2 3
4 5 6 7 8 9 10
11 12 13 14 15 16 17
18 19 20 21 22 23 24
25 26 27 28 29 30 31

Srpanj 2016 (1)
Veljača 2016 (1)
Srpanj 2015 (2)
Travanj 2015 (1)
Prosinac 2014 (1)
Studeni 2014 (1)
Srpanj 2014 (2)
Siječanj 2014 (1)
Srpanj 2013 (2)
Svibanj 2013 (1)
Travanj 2013 (1)
Siječanj 2013 (1)
Studeni 2012 (1)
Listopad 2012 (1)
Srpanj 2012 (2)
Siječanj 2012 (2)
Studeni 2011 (1)
Listopad 2011 (1)
Kolovoz 2011 (1)
Srpanj 2011 (2)
Lipanj 2011 (1)
Travanj 2011 (1)
Ožujak 2011 (1)
Veljača 2011 (1)
Siječanj 2011 (1)
Prosinac 2010 (1)
Studeni 2010 (1)
Listopad 2010 (2)
Rujan 2010 (1)
Srpanj 2010 (4)
Svibanj 2010 (1)
Travanj 2010 (2)
Veljača 2010 (1)
Siječanj 2010 (1)
Prosinac 2009 (1)
Studeni 2009 (1)
Listopad 2009 (2)
Rujan 2009 (2)
Kolovoz 2009 (1)
Srpanj 2009 (4)
Lipanj 2009 (4)
Svibanj 2009 (2)
Travanj 2009 (4)
Ožujak 2009 (2)
Veljača 2009 (2)
Siječanj 2009 (3)
Prosinac 2008 (3)
Studeni 2008 (4)

Opis bloga

  • Ovaj je blog isključivo posvećen mojoj kćerki UNI, koje više nema. Sve riječi, sve misli, sve boli, izrečene na ovim stranicama, rezultat su moga stanja nakon 1. srpnja 2006. Moj se život ugasio jer je jedina iskra za koju sam živjela i zbog koje sam bila ovdje, upravo Una. Nje nema, ni mene nema. Preostala je prazna ljuštura, u kojoj su još samo riječi, preostale ljuske života.

    Image and video hosting by TinyPic


    Una VARELIJA, rođena 28. srpnja 1982. u Kopru (SLO)
    Diplomirala na FF Zadar, Kultura i turizam, prosinac 2005.
    Poginula u saobraćajnoj nesreći na cesti Trieste-Duino (I) - službeni put za Polly -Ex, Umag dana 1. srpnja 2006. između 10,00 i 10,20

Linkovi

Pričajte mi o Uni ....

  • iz KOMENTARA na postove:

    Image and video hosting by TinyPic

    Moj susret s Unom: Una je bila jedna strašna, mlada, pametna, lijepa, simpatična, vrijedna, kćer jedinica, niska rastom ali velika, štoviše ogromna Ljudina i Djevojka, kolegica koju sam spletom tragičnih okolnosti "naslijedila" u prvoj turističko-putničkoj agenciji za koju sam radila. Upoznala sam je tek površno kad sam organizirala dolazak i boravak grupe Šveđana rukometaša u Istru sada već davne 2006.g., a zavoljela kroz priče, djela, rupe koje su uslijedile nakon tragične prometne nesreće kad je trebala preuzeti grupu i nastaviti putovanje, rupe u koje će se prelijevati Una i svukud i uvijek nositi spomen na Nju. Jednu i Jedinu. Nije mogla nositi prikladnije i ljepše ime, shvatih to prekjučer i jučer u svom prvom susretu s ovom riječnom ljepoticom istog imena. (Lara, Zadar dio komentara na post- Moje subote, 15.4.2015.)

    Image and video hosting by TinyPic

    Nisam do danas znala da ovaj blog postoji. Imala sam čast upoznati Vašu Unu u studentskim danima jer sam kod Anamarije i nje prespavala par dana. Bila je zaista predivna osoba. I danas kad gledam svoju jednogodisnju kcerkicu, sjetim se Une i jos nekoliko nemilih događaja i svaki joj dan kažem da ju volim, ma koliko god Bog mi dao da uživam u njoj. (Aleksandra Medak Antolovi, komentar na post - Danas je tada, 28.07.2014.)

    Image and video hosting by TinyPic

    Ne znam zašto mi je Una pala na pamet baš danas..a jučer joj je bio rođendan...Htjela sam Vam samo reći da je bila divna osoba...bile smo kolegice na fakultetu..i uvijek smo među sobom komentirali kako je nekako dobra,neiskvarena,blaga....nismo bile previše bliske tijekom fakulteta, ali ostala mi je u sjećanju kao kolegica koja će ti uvijek pomoći...eto,samo toliko od mene..drž'te se... (kolegica 30.07.2013. 11:11), komentar na post: Danas ti je 31, 28.07.2013.)

    Image and video hosting by TinyPic

    Last memories 07/01/2013 dragan-jovic's dad: Anđeoska godišnjica,to je vrlo teško vrijeme u godini za naše obitelji koje vole našu izgubljene djecu. Une smo se prisjetili danas i uvijek. to: Una Varelija

    Image and video hosting by TinyPic

    Poštovana gospođo.slučajno sam naišla na vaš blog i vidjela kome je posvećen. Ja sam bila u grupi koju je vodila Una dan prije negoli je poginula. Bilo mi je strašno čuti tu vijest. Iskrena sućut.
    Da, vraćali smo s maturalca iz Španjolske, ja sam bila profesorica u pratnji i poslije sam čula što se dogodilo. Znam da se nije stigla dovoljno odmoriti jer smo se svi vratili umorni. Čula sam da je sletila s ceste kod Trsta i da je dugo trebalo da je uopće pronađu. Ne znam točno što se dogodilo. (lady flower 01.07.2011. , dio komentara na post: Nosim te, 01.07.2011.)

    Image and video hosting by TinyPic

    Sačuvaj me ...
    Evoluciji je svejedno što će biti s pojedincem.
    Roditelju nije.
    Ali ni roditelji, ni majka ni otac, ni evolucija ne mogu ništa kad se ugasi život djeteta.
    Probudila me jutros kolegica pedagogica. "Slušam." - rekao sam.
    "Ti si uvijek spreman za slušanje. Znaš li što se dogodilo?" - drhtao joj je glas.
    "Ne."
    "Poginula je kćerka naše tajnice.”
    U Italiji.” ."
    "Je li bila sama?" - jedino glupo pitanje koje sam uspio izreći. .
    "Da. Išli smo ravnatelj i ja kod njih s policajcima. To je strašno." - nije više mogla govoriti.
    Malo kasnije nazvao me učitelj informatike. .
    "Znaš li?" - pitao je. .
    "Znam. I ne znam što mogu napraviti.” ."
    "Ja ću otići do njih, mada ni ja ne znam što se može napraviti."
    Una je ime djevojke koja je nedavno diplomirala. Kćerka naše tajnice. Počela je raditi u turističkoj agenciji. .
    Nedavno je diplomirala i kćerka naše pedagogice. I radi u komercijali i često se vozi, a mlada je vozačica. .
    Djeca našeg ravnatelja su student i buduća studentica. .
    Sin učitelja informatike je srednjoškolac. .
    Moje je jedna kćerka studentica, trenutno putuje po Belgiji, a mlađa je srednjoškolka i tu smo zajedno. Ne putuje trenutno.
    I ne znam što bismo mi uradili da nam se tako nešto dogodi. Smrt je dio života i treba biti spreman. Ali ne mogu nikako biti spreman za smrt djece. Majčina smrt je nešto što bi danas izgledalo logično, moja smrt od srca ili u prometu, ne bi izgledala tako strašno.
    Danas strepim. .
    Molim vas, mladi vozači i vozačice, ne prestižite me po nepreglednim zavojima, ne žurite preko pune crte, ne žurite da biste brzo stigli, čak i ako niste mlađi od mene. Budite oprezni, zbog svojih roditelja.
    Sačuvaj me kćeri od takvih iznenađenja. .
    Molim te. .
    Molim vas obje. .
    I jednu i drugu.
    Još uvijek ne znam što ću reći Uninoj majci i Uninom ocu. .
    Znam da se to ne može izmijenit.i .
    Znam da je gotovo. .
    I da se s tim mora živjeti. .


    link | objavio milansop u 2. srpanj 2006 16:12:00
    (Ovaj je tekst objavljen na blogu Milana Šopa kojem više ne znam niti naslov, a ne mogu provjeriti jer je zatvoren. Nema ni Milana, već dugo..... )

    Scan10013





Pročitane knjige ("poslije") u kojima tražim nadu i vjeru u "susret"

  • 1. Richard Dawkins: "Iluzija o bogu"
    2. Slavenka Drakulić: " Frida ili o boli"
    3. Athol Fugard "Tsotsi"
    4. Bela Hamvas: " Scientia sacra II"
    5. Anton Krajcar: "Put i krivi putovi uma"
    6. Igor Mandić "Sebi pod kožu"
    7. Lynne McTaggart: " Polje (nulte točke)"
    8.Clare Mortall: " Čudesni pljusak boje"
    9. Irene Nemirovsky : "Francuska suita
    10. Orhan Pamuk: "Snijeg"
    11.Thomas Merton: " Gora sa sedam krugova"
    12. Siba Shakib: "U Afganistan Bog dolazi još samo plakati"
    13.Josip Mlakić: " Tragom zmijske košuljice "
    14. Immaculee Ilibagiza: " Preživjela da ispriča" (otkrivanje Boga usred holokausta u Ruandi) -Moja opaska: zavidim ti na miru kao i nadi. Meni to nije uspjelo.
    15.Robert Schwartz: «Hrabre duše»
    16. Raymond Jr. Moody : "Život poslije života"
    17.Pieter Frans Thomese: "Dijete sjene"
    18. Rachel Cusk: "Arlington Park" ( Kakve deskripcije???!)
    19. Terry Eagleton: "Smisao života"
    20. Orhan Pamuk: "Tiha kuća" (naročito Selahattinovo otkriće ništavila str.285-286
    i Fatmina "vožnja kočijom" života, str. 315)
    21. Allison DuBois: " Mi smo njihov raj" (pokušat ću, pokušat ću tražiti znakove)
    22. Yasmina Khadra (pseudonim pisca Mohammeda Moulessehoula): "Kabulske lastavice"
    23. Donna Tartt : "Mali prijatelj" (topla, topla....s obitelji poginula djeteta u centru. Ništa i nitko ih više ne može spasiti.
    24. Isabelle Jarry: " Moje je ime nečujno"
    25.Joan Didion: "Godina magičnog razmišljanja"
    26. Orhan Pamuk: "Muzej Nevinosti"
    27. Elizabeth Strout: "Amy i Isabelle" (kajanje, kajanje, kajanje... zbog onog što jesmo ili još gore, nismo učinili)
    28.Alessandro D'Avenia: " Bijela kao mlijeko, crvena kao krv"
    29. Ma Jian: "Pekinška koma"
    30. Irvin D. Yalom: " Kad je Nietzsche plakao
    31. Mani Gotovac: "Fališ mi" (Zar ponašanja i proživljavanja mogu biti identična? A jesu!)
    32. Nikos Kazantzakis: "Pismo Grecu"


    PJESME - MISLI - OSJEĆAJI


    Ako prva umrem ja
    Nek' ti tuga nebo ne prekriva.
    Tugujući budi hrabra, a ipak skromna.
    Nastala je promjena, ali nisi napuštena.
    Jer kao što je smrt dio života, i mrtvi žive zauvijek u živima.
    I sva bogatstva prikupljena na našem putovanju,
    Zajednički trenuci, tajne istražene,
    Smjerno gomilane intimnosti sačuvane,
    Ono zbog čega smo se smijale, ridale ili pjevale,
    Radost zbog suncem obasjanog snijega ili prvog daška proljeća,
    Jezik dodira i pogleda bez riječi,
    Jedna drugu poznavati,
    Davati i uzimati,
    To nije cvijet koji će izbljediti,
    Niti drvo koje će se srušiti i izmrviti,
    Nije niti stijena,
    Jer čak ni stijena se vjetru i kiši oduprijeti ne može
    I strašni se planinski vrhunci s vremenom u prah pretvore.
    Što bijasmo, i sad smo.
    Što imasmo, još imamo.
    Zajednička prošlost prisutna vječno.

    Stoga kad šetaš šumom gdje nekoć smo šetale zajedno
    I uzalud pogledom na obali tražiš moju sjenu,
    Ili zastaneš na brežuljku gdje uvijek bismo zastale da se zagledaš u daljinu
    I ugledavši nešto, iz navike ruku moju potražiš,
    Ne našavši je, tugu kako te obuzima osjetiš,
    Miruj.
    Sklopi oči.
    Diši.
    Osluhni moje korake u svome srcu.
    Jer otišla nisam, samo sad u tebi hodam.


    P1030468

    To je jedna od onakvih kakve ti polažem svake subote na mjesto za koje pretpostavljam da je blizu tvojeg lica.


    Jedina moja srećo, poslušaj:

    "Sreća mi je blaga bila
    al' je sreća vječna mijena
    tužnu me je ostavila.
    Nikad više neću njena
    ugledati lice mila" (M. Cervantes)


    U n a

    Božićni je kaktus procvjetao po prvi puta nakon 20 godina u tvojoj sobi.Pogledaj ga.

    P1000457

    Ima li išta teže od riječi pjesnikinje Vesne Krmpotić, majke, koja je izgubila svoje dijete, svojeg Igora, u najtežim bolima?

    "...Sve što osta od tebe
    to miso je moja na tebe,
    miso koja ti oblači meso,
    miso koja ti daje da misliš..
    ."


    "Osveta je ipak najsigurniji način da se postigne pravda."
    (Henri Becque)


    Una za okvir

    " Vrijeme je:
    Presporo za one koji čekaju,
    Prebrzo za one koji se boje,
    Predugo za one koji tuguju,
    Prekratko za one koji se raduju.
    Ali za one koji se vole
    Vrijeme je vječnost"

    Henri van Duke

    (Hvala Ti Slavice S. što si me na ovo podsjetila)


    Moj um -
    moj neprijatelj


    Moj um

    "Ne dopusti mi niti jedan dan postojati bez tebe,
    plavetnila tvog pogleda ili sreće zbog tvog osmijeha,
    daj mi makar mrvicu. Ne mogu bez tebe živjeti. Mami."


    " Tišina u mome domu, osluškujem kao da netko dolazi.
    Koraci su mi poznati. Ti si! A onda muk, jer nisi ti.
    A bio je to prelijep trenutak sreće. Mami."


    Thomas Merton: "Gora sa sedam krugova"
    Jeremijeva tužaljka
    Svi vi što putem prolazite, pogledajte i vidite ima li boli kakva je bol kojom sam ja pogođen. S visine pusti oganj, utjera ga u kosti moje, pred noge mrežu mi razapne i tako me nauznak obori; ucvili me, ožalosti za sva vremena”



    1. srpnja 2008.

    Hvala Ti Sandra,
    sa bloga:
    Sandra

    "u mislima s još jednom majkom čija su krila slomljena.....na današnji dan

    Obljetnica sa Sandrinog bloga 2008

    ruža je za Unu....

    01.srpanj 2009.

    „ Tuga zasjenila tvoje oči u mojoj duši,
    sanjom zasjenila pa zato plaču. Ginem.
    I suton sve jače osutonio pa sjenama svojim
    želi da bol progonstva ispije.

    I da stabla jesen osjete,
    ja na njih siplem svoju dušu
    i snove im sušim. Tek sada jedva
    uspomena diše prepuna gorčine
    k'o prikaza sunčanih smiraja iza planine. „

    Melahrinos

    In loving memory

    Obljetnica sa Sandrinog bloga 2009

    Una Varelija 01.07.06. – 01.07.09.

    Obljetnica Sa sandrinog bloga 2010

    Sa Sandrinog bloga, 1. srpnja 2010.

    Obljetnica sa Sandrinog bloga 2011

    Sa Sandrinog bloga 1. srpnja 2011.

    Image and video hosting by TinyPic

    sa ENIKINOG bloga:
    ".....svijećica je za sve anđele
    koji više nisu sa nama, a cijeli
    je život bio pred njima:

    " .... slikica me podsjetila na jednu dragu djevojčicu Stelu
    koja nas je prerano napustila.
    Nadam se Stelice da te ovakvi anđeli uvijek prate i čuvaju.
    Tebe, Juricu, Josipa, Unu, Snježanu,
    i sve one mlade živote..."

    Image and video hosting by TinyPic

    Tužaljka jedne mame čije kćeri jedinice na dan 17.07.2008. nema već 4 godine:

    "Prošle su četiri godine koje nose veliku težinu u mojoj neutješnoj duši, dragocjeno blago koje sam imala to si bila samo Ti.
    Moj anđele, uvijek sam bila ponosna na Tebe, a taj ponos je bio zaslužan od srca Ti "hvala".
    Ponos i velika ljubav ostat će vječna na mojeg najdražeg anđela, moju mazicu jedinicu.
    Te riječi ne postoje, kojima se može izreći tuga i bol, a moj život je postao besmislen od kada nisi sa mnom, ali u mislima jesi.
    Bila je velika sreća živjeti s Tobom i pratiti Tvoj razvitak, bio je veliki dar od Boga.
    A krivcima se ne oprostilo nikada."


    Image and video hosting by TinyPic

    Tužaljka tate:
    "Stvorena od sna i za san
    Ti me zaustavljaš
    pred vratima jednostavne smrti
    i ja se pretvaram
    u pticu
    u rijeku
    koja se vraća izvoru"
    ( Zvonimir Golob)


    Image and video hosting by TinyPic

    Riječi mame L. upućene kao posljednji pozdrav sinu M. N.
    " Miris uvijek ostaje u ruci koja je darovala ružu"
    Ima li istinitijih i nježnijih riječi od ovih?
    17. rujna 2008.

    Image and video hosting by TinyPic

    Kaže na blogu posvećenom tragično preminulom Josipu B.:
    Leptir (26.09.2008. 17:02)

    "ko će tebe mi zaminit
    ko će stat na misto tvoje
    kad još nate čeka
    ovo bolno srce moje..... "


    Image and video hosting by TinyPic

    Kaže:
    titanik2
    06.10.2008. (14:13)


    "Živjeti u snu
    čini se ,meni je suđeno
    da živim sanjajući.
    Životu koji sav je od sna
    smrt ne može nauditi."


    Image and video hosting by TinyPic

    Kaže
    Meša Selimović:

    Trebalo bi ubijati prošlost
    sa svakim danom što se gasi.
    Izbrisati je da ne boli.
    Lakše bi se podnosio dan
    što traje i ne bi se mjerio
    onim sto više ne postoji.
    Ovako se miješaju utvara i život,
    pa nema ni čistog sjećanja
    a ni čistog života.


    Image and video hosting by TinyPic

    ( Hvala ti Anda na podsjećanju)

    M. Antić:

    BESMRTNA
    PJESMA


    Ako ti jave ;umro sam
    a bio sam ti drag
    možda će i u tebi
    odjednom nešto posiveti.
    Na usni pepeljast trag.
    Da li ikad razmišljao
    o tome što znači živeti?
    Ko sneg na toplom dlanu
    u tebi detinjstvo kopni.
    Brige...
    Zar ima briga?
    Tuge...
    Zar ima tuga?
    Po merdevinama mašte
    u mladost hrabro se popni.
    Tamo te čeka ona
    lepa, ali lukava duga.
    I živi !
    Sasvim živi!
    Ne grickaj ko miš dane.
    Široko žvači vazduh.
    Prestiži i vetar i ptice.
    Jer svaka večnost je kratka.
    Odjednom nasmejani
    u ogledalu nekom
    dobiju zborano lice.
    Odjednom; na ponekom uglu
    vreba poneka suza.
    Nevolje na prstima stignu.
    Godine postanu sivlje.
    Odjednom svet, dok hodaš
    sve više ti je uzan
    i osmeh sve tiši
    i tiši
    i nekako iskrivljen.
    Zato živi, al sasvim!
    I ja sam živeo tako.
    Za pola veka samo
    stoleća sam obišao.
    Priznajem; pomalo luckast.
    Ponekad naopak
    Al nikad nisam stajao.
    Večno sam išao.
    Išao...
    Ispredi iz svoje aorte
    pozlaćen konac trajanja
    i zašij naprsla mesta
    iz kojih drhte čuđenja.
    I nikad ne zamišljaj život
    kao uplašen oproštaj,
    već kao stalni doček
    i stalni početak buđenja.

    A onda već jednom ozbiljno
    razmisli što znači živeti i umreti
    i gde to nestaje čovek.
    Šta ga to zauvek ište.
    Nemoj ići na groblja.
    Ništa nećeš razumeti.
    Groblja su najcrnji vašar
    i tužno pozorište.
    Igrajući se nemira
    i svojih bezobličja,
    zar nemaš ponekad potrebu
    da malo krišom zađeš
    u nove slojeve razuma?
    U susedne budućnosti?
    Objasniću ti to nekada
    ako me tamo nađeš.
    Znaš što ću ti učiniti;
    pokvariću ti igračku
    koja se zove bol,
    ako se budeš odvažio.
    Ne lažem te.
    Ja izmišljam
    ono što mora postojati,
    samo ga nisi još otkrio,
    jer ga nisi tražio.
    Upamti;stvarnost je stvarnija
    ako joj dodaš nestvarnog.
    Prepoznaćeš me po ćutanju.
    Večni ne razgovaraju.
    Da bi nadmudrio mudrost,
    odneguj veštinu slušanja.
    Veliki odgovori
    sami sebe otvaraju.
    Posle bezbroj rođenja
    i nekih sitničavih smrti,
    kad jednom budeš shvatio
    da sve to što si disao
    ne znači jedan život,
    stvarno naiđi do mene
    da te dotaknem svetlošću
    i pretvorim u misao.
    I najdalja budućnost
    ima svoju budućnost,
    koja u sebi čuje
    svoje budućnosti glas.
    I nema praznih svetova.
    To čega nismo svesni,
    nije nepostojanje,
    već postojanje bez nas.

    Ako ti jave: umro sam
    evo šta će biti.
    Hiljade šarenih riba
    lepršaće mi kroz oko.
    I zemlja će me skriti.
    I korov će me skriti.
    A ja ću za to vreme
    leteti negde visoko.
    Upamti; nema granica,
    već samo trenutnih granica.
    Jedriću nad tobom u svitanja
    niz vetar klizav ko svila.
    Razgrtaću ti obzorja,
    obrise doba u povoju
    i prizore budućnosti
    lepotom nevidljivih krila.
    I kao nečujno klatno
    zaljuljano u beskraju,
    visiću sam o sebi
    kao o zlatnom remenu.
    Prostor je brzina uma
    što sama sebe odmotava.
    Lebdeću u mestu ,a stizaću
    i nestajaću u vremenu.
    Odmoriću se od sporednog
    kao galaktička jata,
    koja su srasla pulsiranjem
    što im u nedrima traje.
    Odmoriću se od sporednog
    kao ogromne šume,
    koje su srasle granama
    u guste zagrljaje.
    Odmoriću se od sporednog
    kao ogromne ptice,
    koje su srasle krilima
    i celo nebo oplele.
    Odmoriću se od sporednog
    kao ogromne ljubavi,
    koje su srasle usnama
    još dok se nisu ni srele.
    Zar misliš da moja ruka,
    koleno,
    ili glava,
    mogu da postanu glina,
    koren breze
    i trava?Da neka malecka tajna ,
    il neki treperav strah
    mogu da postanu sutra
    tišina,
    tama
    i prah?
    Znaš ja sam stvarno zvezda.
    Sav sam od svetlosti stvoren.
    Ništa se u meni neće
    ugasiti ni skratiti.
    Samo ću,
    obično tako,
    jedne slučajne zore
    svom nekom dalekom suncu
    zlatnih se očiju vratiti.
    Kažnjavan za sve što pomislim,
    a kamoli što počinim,
    osumnjičen sam za nježnost
    i proglašen krivim
    što ljubav ne gasim mržnjama,
    već nečim drukčije živim.
    Posljednji rubovi beskraja
    tek su početak beskrajnijeg.
    Ko traje dalje od trajnijeg
    ne zna za kratka znanja.
    Nikad se nemoj mučiti
    pitanjem;kako preživeti
    nego;kako ne umreti
    posle svih umiranja.

    Ako ti jave;umro sam,
    ne brini.
    U svakom stoleću
    neko me slučajno pobrka
    sa umornima i starima.
    Nigde toliko ljudi
    kao u jednom čoveku.
    Nigde toliko drukčijeg
    kao u istim stvarima.
    Pročeprkaš li prostore,
    iskopaćeš me iz vetra.
    Ima me u vodi.
    U kamenju.
    U svakom sutonu i zori.
    Biti ljudski višestruk
    ne znači biti raščovečen.
    Ja jesam deljiv sa svačim
    ali ne i razoriv.
    A sva ta čudesna stanja
    i obnavljanje mene
    i nisu drugo do vrtlog
    jednolik,
    uporan,
    dug.
    Znaš što su proročanstva?
    Kalupi ranijih zbivanja
    i zadihanost istog
    što vija sebe u krug.
    Pa što bismo se opraštali?
    Čega da nam je žao?
    Ako ti jave;umro sam
    ti znaš-ja to ne umem.
    Ljubav je jedini vazduh
    koji sam udisao.
    I osmeh jedini jezik
    koji na svetu razumem.
    Na ovu zemlju sam svratio
    da ti namignem malo.
    Da za mnom ostane nešto
    kao lepršav trag.
    Nemoj da budeš tužan.
    Toliko mi je stalo
    da ostanem u tebi
    budalast,
    čudno drag.
    Noću kad gledaš u nebo
    i ti namigni meni.
    To neka bude tajna.
    Uprkos noćima sivim
    kad vidiš neku kometu
    da vidik zarumeni,
    Upamti;to ja još uvek
    šašav letim i živim.


    Image and video hosting by TinyPic

    Mirjana Krizmanić: Tkanje života
    „Bog ne može biti na svakom mjestu,
    pa je stoga stvorio majke „
    – židovska poslovica

    Image and video hosting by TinyPic

    Kaže D. Koontz:
    "Tragedija je najdublja alatka za graviranje"

    Image and video hosting by TinyPic


    P.F.Thomese: "Dijete sjene"
    "Tko plače obično vlada sobom."

    "Svakoga dana plutamo sve dalje od nje,
    svaki korak koji učinimo, jedan je od nje.
    Dalje živjeti znači dalje, još dalje od nje."

    "Sreća je nešto čemu daješ ime
    tek kad je više ne možeš naći."

    "Riječ koja nedostaje:
    Žena koja pokopa svoga muža naziva se udovica,
    čovjek koji ostane bez svoje žene, udovac.
    Dijete bez roditelja je siroče.
    No kako se zovu otac i majka umrla djeteta?"

    "… tako sam ja pokušavao složiti njezinu uništenu budućnost
    prema djevojčicama koje sam vidio u prolazu."

    "Život nam se zaklopio kao knjiga iz koje smo čitali.
    Sad kad smo je ponovno uzeli u ruke,
    ne možemo više pronaći stranicu na kojoj smo stali."


    Image and video hosting by TinyPic

    Albert Einstein:
    " Ako su ljudi dobri samo zato što se boje kazne
    i nadaju se nagradi (u religijskom smislu),
    onda smo mi uistinu bijedna družina"

    Image and video hosting by TinyPic

    Slavenka Drakulić: "Frida, ili o boli"
    "Mora da smrt dolazi kao olakšanje kad čovjek sam sebi postane nepodnošljiv."

    Image and video hosting by TinyPic

    Khalded Hosseini:"Čovjeku je dano da bude ovoliko sretan samo kad se sprema nešto što će mu to oduzeti”

    Image and video hosting by TinyPic

    Cecilia Ahern:
    "Kad ispustite čašu ili tanjur na tlo, začuje se glasan zvuk. Kad se razbije prozor, pukne noga stola ili kad slika padne sa zida, začuje se buka. Ali kad pukne srce, nastane tišina. Pomislili biste da će nešto tako važno napraviti najveću buku na cijelome svijetu ili da će se začuti neka vrsta ceremonijalnog zvuka poput udarca činele ili zvuka zvona. Ali ne, čuje se samo muk i gotovo poželite začuti neku buku koja bi skrenula pozornost s boli."

    Image and video hosting by TinyPic

    Martin Le Franc (1410. - 1461.)

    Moje je ime nečujno.
    Krošnja bez ploda,
    oštro trnje je za me cvijeće;
    tako mnome vlada ljubav,
    a drugdje mi se ne dopušta da budem:
    dan je za me noć.


    Image and video hosting by TinyPic


    Nikos Kazantzakis: "Pismo Grecu"

    " Ne plačite i ne jaučite. Bol nikad neće biti manja!"
    (riječi koje je neki emir uputio svome narodu nakon što mu je u ratu stradala cijela obitelj)

    Image and video hosting by TinyPic


    Elif Shafak:“ Četrdeset pravila o ljubavi“

    „S vremenom bol prelazi u tugu, tuga prelazi u šutnju, a šutnja prelazi u osamljenost, neizmjernu i beznadnu kao tamni oceani. Misliš da više ne možeš živjeti. Misliš da je svjetlo tvoje duše utrnuto i da ćeš zauvijek ostati u mraku. Ali kad te proguta tako čvrsta tama, kad oba oka zatvoriš prema svijetu, treće se oko otvori u tvom srcu. I onu voljenu osobu koju nigdje ne možeš pronaći počinješ viđati posvuda. Kako možeš reći da je (ga) nema kad je posvuda i u svemu?"

    "Duboko u sporom okretanju tuge i čežnje, ja sam s tobom svakoga dana, svake minute. Moja prsa su špilja u kojoj ti počivaš. Jednako kao što planina čuva jeku u sebi, tako i ja u sebi čuvam tvoj glas“ (Rumi o Šemsu)

    Image and video hosting by TinyPic


    Oya Baydar: „Izgubljena riječ“

    „Smrt prikuje, intenzivira i pojačava osjećaje koje bi vrijeme trebalo nagrizati ili bi barem trebali postati normalni. Moraš se nadmetati s onim što je smrt ostavila za sobom“.

    „Ne vjerujem da ćemo to moći zajednički trpjeti. Kad je patnja tako bolna, neće se ublažiti ako se o tome više razgovara.“

    „Kad bi se spomenulo njeno ime (ime poginule) nahrupile bi sve neizgovorene optužbe, patnja i žaljenje. Ili bi se sve to potisnulo, a patnja, optužbe i žaljenje bi se zakopali i potom niknuli iz njihovih srca kao ogorčenost, gnjev i neprijateljstvo."

    Image and video hosting by TinyPic


    D. Polansky: "Poljubac Oštrice"

    „ Bio je to izraz koji sam vidio u ratu na licima dječaka koji su izgubili udove, pogled nekoga tko je zadobio ranu koja je trebala biti smrtonosna, no nije bila. Takav pogled ima običaj uglaviti se poput mokre žbuke, trajno se usadi u kožu. Zaključio sam da će to biti maska koje se ova jadnica neće moći riješiti, osim ako bol ne postane prejaka i jedne hladne večeri ne položi oštricu na zapešće.“ (o majci kad je saznala da joj je dijete umrlo)


    Image and video hosting by TinyPic


    E. Newmark: „Sandalovo drvo“

    "Sve što uistinu imamo, naše su priče“.

    Image and video hosting by TinyPic


    Greg ILES: „Vječni san“

    „Posao mi pomaže da se s tim nosim.“ „ Možda ti posao pomaže da se ne nosiš s time.“ (nakon smrti voljene osobe)

    Image and video hosting by TinyPic


    Mani Gotovac: „Fališ mi“

    "Ne pamti samo tijelo, pamti i soba"

    Image and video hosting by TinyPic


    Lisa SEE „Zaljubljena Peonija“

    „Osjetila sam snagu tvojih osjećaja i znala sam da ćeš imati malo sreće u životu“ (majka kćeri)

    Image and video hosting by TinyPic


    Alessandro D'Avenia: „Bijela kao mlijeko, crvena kao krv“

    „Jednom sam u jednoj knjizi pročitao da ljubav ne postoji zato da nas usreći, nego da nam pokaže koliko boli možemo podnijeti.“

    Image and video hosting by TinyPic


    Emilio Calderon: "Židov iz Šangaja"

    „ U prirodi nema ni kazni ni nagrada,samo posljedica" (stara kineska)

    Image and video hosting by TinyPic


    Lisa SEE: "Sniježnica i tajna lepeza"

    „Posve je prihvatljivo da se udovica unakazi ili ubije kako bi spasila obraz muževoj obitelji pa zašto onda majka ne bi bila potaknuta na krajnji čin nakon gubitka djeteta ili djece? Ali niti jedna žena ne bi smjela živjeti duže od svoje djece. To je protivno zakonima prirode. Ako ih nadživi, zašto ne bi poželjela skočiti s litice, objesiti se ili progutati lužinu?“


    Image and video hosting by TinyPic



    Sebastian Barry:“ Tajno pismo“

    "Oni koje volimo, ona za nas najvažnija bića, budu nam oduzeti voljom svemogućega, ili pak voljom vragova koji ga opsjednu. Te smrti, to je kao da nam je tko na dušu položio golemu grudu olova, tako da na mjestu gdje je nekoć bila bestežinska duša, u samom srcu bića, sad počiva tajno i pogubno breme. "


    Image and video hosting by TinyPic



    Ivana Šojat-Kuči: „Unterstadt"

    “Nepovratno povezane tajnom, otajstvom kako preživjeti smrt onih koji su vas trebali nadživjeti“.

    Image and video hosting by TinyPic

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se