|
6.
* * *
Trčala je livadom punoj cvijeća. Koraci su joj bili laki, dok je njezina duga plava kosa lepršala na vjetru. Osjećala je blaženstvo i smirenost. Neobičnu mirnoću i tišinu. U daljini, sunce je bilo na zalasku. Trčala je prema njemu ne bi li ga sustigla i skupa s njim nestala u daljini. Podigla je svoje plave oči u visinu prema nebu. Bilo je neobične boje prošarano narančastim i ljubičastim tonovima, bez i jednog oblaka. Toplina vjetra grijala je njezino lice kojeg je krasio neobično topli smiješak. Trčala je raširenih ruku i puštala da joj latice cvjetova prolaze kroz prste. Trava je bila mirisna poput one po kojoj je nekada trčala kao malena djevojčica. Oduvijek je voljela miris trave i poljskog cvijeća.
Usred cvjetne livade stajali su njezini roditelji, dok se maleni braco držao za maminu lepršavu bijelu haljinu. Potrčala je prema njima u nadi da će je dočekati raširenih ruku. Stajali su bezličnih lica i gledali negdje bez cilja. Oči su im bile prazne a lice ledeno. Maleni braco je plakao dok je pokušavao privući majčinu pozornost.Tata je bio u onom istom odijelu i kravati kakvog ga pamti sa slika koje je često s čežnjom gledala. Stajala je tako nekoliko trenutaka i čekala zagrljaj. Pružila je svoje ruke prema njima ali one su ostale u zraku prazne. Pogledala je u ranu na ruci. Odjednom je nestala, nije je više bilo. Nestale su sve boli koje je do tada osjećala. Čudno, kako je to moguće, pitala se i dalje držeći ispružene ruke prema ledenim licima svojih roditelja. Sagnula se i htjela je zagrliti svog malenog brata. On se u strahu skrio iza mame. Maleni braco, nikada nije stigla upoznati ga i poigrati se s njim onako kako se igraju sva braća i sestre. Bila je tužna zbog toga.
Sunce je silazilo sve niže iza obližnjeg brda. Nebo je polako gubilo svoju boju. Pogled joj se zaustavio na ženi koja je čitavo vrijeme bila tu iza njezinih roditelja. Njezina baka. Imala je ispruženu ruku i čekala da ispruži svoju. Još je jednom pogledala prema roditeljima i bratu koji su lagano blijedjeli ispred nje. Nije imala izbora, baš kao onda kada ju je prvi dan vodila u školu i kada su svi došli s roditeljima a ona je stiskala svoju baku za ruku u strahu da će je izgubiti. Tako je i sada pružila svoju ruku i prepustila se da je vodi u svijet u kojem neće biti zlobe i gdje će biti dovoljno ljubavi za sve.
Tupi udarac zemlje u drveni lijes odzvanjao je u tišini.
Jedna je ptičica svojim pjevom razbijala tišinu na malom seoskom groblju.
- Šteta, bila je dobro i pametno dijete - rekla je jedna od dvije starije žene koje su bile jedine u selu zadužene za ispraćaj onih koji nisu imali nikoga.
- Jadna mala - rekla je druga i sporim pokretom obrisala suzu koja je sklizila niz njezino staro i izborano lice - Poznavala njezinu rodbinu.
Stari mjesni grobar radio je rutinski svoj posao i ne obraćajući pozornost na starice, nastavio svoj posao bacanja zemlje na upravo iskopanu raku. Njegove žuljevite ruke dizale su lopatu punu teške zemlje i bacale je na drveni bijeli lijes. Kada je posao priveo kraju zabio je bijeli križ na humku, malo ga poravnao i prljavom rukom obrisao slova koja su se zaprljala od zemlje. Pogledao je u zlatna slova " Marija Mirković - 19 godina - počivala u miru" Odmahnuo je glavom i duboko uzdahnuo. Možda zadovoljan jer je posao priveo kraju a možda jer se sažalio na tako mladi život i još k tome nigdje nije pisalo ima li ožalošćenih.
- Eto, počivala u miru - rekla je jedna od starica - Koja sramota, da se nisu udostojili doći na posljednji ispraćaj. Neki ljudi žele imati djecu a Bog i m ih ne da a neki ih ne žele i dobiju ih i ostave.
- Što da se radi, takav je život. Bar će se sada jadna mala odmoriti - rekla je druga i obrisala još jednu suzu s lica.
Ptica je prestala s pjevanjem. lepršanje krila streslo je lišće s grane koje je lagano padalo prema tek napravljenoj humki. U tom trenu, bijeli leptir sletio je na buket poljskog cvijeća kojeg su starice ubrale usput i stavile na mladi grob. Nekoliko puta zamahnuo je svojim krilima, kao da će poletjeti. Starice su laganim korakom krenule svojim kućama a grobar je skupljao svoj alat i pospremao ga. Leptir je nekoliko puta obletio oko groba i još jednom stao na bijeli križ, kao da se oprašta i onda odletio u visine.
|
