Sve više vjerujem u sudbinu

08.06.2018.

Da vam pravo kažem, nemam volje za ništa s obzirom na povratak iz Japana i na saznanje što nema više naše drage Luki. Ovo jednostavno moram spomenuti, svidjelo se to nekom ili ne ali ja nikako ne shvaćam niti prihvaćam ovako bolesno stanje na blogu.hr i to samo zbog nekoliko psihičkih bolesnika kojima je mjesto u ludnici a ne na blogu.hr!

Naravno da znate na koga mislim, zar ne? Ali to više nije bitno jer šteta je napravljena i to uz svestranu pomoć samog uredništva jer to dozvoljava i nagrađuje takve bolesne i pokvarene blogere. Znam, sad će nastati muk jer se mnogi boje iskreno o tome govoriti, čast iznimkama.

No, da se vratim Japanu. Neću previše ovaj put samo ću spomenuti jednu čudnu podudarnost koju bih čak mogla nazvati sudbinskom. Kao što mnogi znaju moja se ljubav prema Japanu rodila davno i to dok sam slušala pjesmu Sukiyaki i zamislite čuda, tom se pjesmom od nas oprostili Japanci na bini koja je bila postavljena na plaži Marble beacha!

Da, iako se nikad ne zna što će biti, pretpostavljam da više neću putovati u tu divnu zemlju, ne samo zbog financija već daleko više zbog toga što me strašno umara dugotrajan let avionom. Tješi me to što sam skupila u ta tri posjeta Japanu puuuuuno predivnih uspomena koje će vječno biti u meni.

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.