Dolazak bolnih i tužnih sjećanja

18.11.2017.

Svi se oko mene raduju, trče amo tamo, nježno se dodiruju i došaptavaju.
A ja - sjedim pritvorenih očiju uz glazbu laganu, tihu i tužnjikavu.

Osjećam se toliko ranjiva, krhka čak, da me vjetar dirne, razbila bih se u komadiće!
Možda bi to i bilo bolje , možda je to moj spas - ne znam - pa ipak.

Kad će ta nesnosna bol nestati, tko će odgovor mi dati i možda pomoći?
Ima li za to uopće lijeka? Zar ću i dalje biti ptica polomljenih krila?

Gledam kroz zamagljen prozor, svjetla posvuda bliješte a glazba i dalje svira
tužna, lagana, tiha - koja nemilosrdno moje srce dira.



P.S: Ovaj post nema nikakve veze s blogom već s tragedijom u mojoj obitelji prije nekoliko godina.

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se