dhatrina filozofija

JEZERO AL-ASSAD

Nakon Rasafe krenule smo put jezera al-Assad. Nadale smo se boljoj cesti i zelje su nam se koliko toliko ostvarile. I dalje nas je put vodio kroz pustinju. Naisle smo i na neka pustinjska sela od kojih je jedno od njih na mene ostavilo duboki trag. Mislim da na svim svojim putovanjima jos nisam dozivjela takav kulturoloski sok kao tada. Selo nema asfaltiranih cesta, nego utabani pijesak. Na ulicama ima svacega. Pored tzv. cestice kuce, a ispred kuca standovi sa hranom, vocem... Ispod standova tece potocic smede, crne boje. Pretpostavljam od kuda dolazi taj potocic, ali svejedno mi je tesko za povjerovat. Smece na svakom koraku, tone smeca u kojem oni sjede mrtvi hladni i po kojem gaze pretezno bosim nogama. Djeca se igraju na ulici, bosa. Odjeca tako prljava da ne vidim koje je zapravo boje. Lice i rucice prekrivene crnom prljavstinom. Vidim mesnicu, ispred mesnice zavezane tri ovce, a iz mesnice na ulicu tece krv u kojoj se ta djecica igraju. Mrsavica taj dio nije vidjela tako da je ostalo "uskracena" za taj dio soka. Od tog uzasa kojeg sam imala "cast" vidjeti oci su mi se napunile suzama. Satima nakon toga nisam progovorila niti rijec. Nisam mogla izbaciti te prizore iz glave. Jos i dan danas mi se cini kao da sam to dozivjela jucer. Vec sam spominjala to smece koje prakticki prekriva cijelu zemlju. Recimo u pustinji, nicega nema stotinama kilometara, ali ima smeca. Smece je svugdje, tone smeca.

Pustinjska sela, ali ne ovo o kojem sam pricala









Kako smo se priblizavali jezeru al-Assad krajolik se poceo mijenjati. Pustinja prelazi u plodno tlo. Zelenilo i razno razne farme svuda. Da bi dosli do jezera moramo preci branu. No prije brane vojna kontrolna tocka. Stajemo, vojnik nas odmjerava, uzima nase pasose i zapisuje podatke. Nismo neka prijetnja pa nas pustaju da krenemo dalje. Na brani nema zaustavljanja, a ni slikanja. Strogo zabranjeno. Brana je impresivna i ogromna. 60 metara visoka i 4 i pol km duga. Izgradnja brane krenula je 60-tih godina proslog stoljeca. Rezervoari su se poceli puniti 1973. godine. Sada kad su puni dugi su 80km, a siroki 8 km. Brana je nacionalni ponos i elektricna energija koja se dobiva trebala je biti dovoljna za potrebe Sirije. Medutim protok rijeke Eufrat reduciran je izgradnjom brana u Turskoj. Sirijci i Iranci boje se da bi Turska mogla regulirati taj protok kada i kako joj pase iz politickih razloga.

Jezero al-Assad





Citadela Jaabar



Zalazak sunca na jezeru al-Assad









Ovaj zalazak sunca nas je vozac najteze podnio do sada, jer trebalo je pricekati jedno pola sata na njega. Kao i obicno njemu se zurilo, jer treba jos doci do Aleppa koji je udaljen par sati. Tesko, tesko, ali pomirio se sa situacijom. Uslijedila je visesatna nocna voznja do Aleppa koju smo Mrsavica i ja vecinom prespavale. Dan je ipak bio dug, predug.