"I threw it all away...
Pjeva Dylan, a ja sam baš danas odlučila poslati sve k vragu, ne odgovarati na telefonske pozive, ne izlaziti iz pidžame...i čitati, čitati, čitati...
Boli me grlo. Steže i peče. I znam da nije virus u pitanju. Nije ni upala. Bijes je. Bijes koji se skuplja u fetusni položaj i gvrči glasnice, bijes koji je odavno trebao (p)ostati artikuliran u barem nekom zvučnom obliku, ali umjesto toga, duboko je potisnut. I sada se izobličuje, nutka me, krešti, plače, moli da ga ispustim iz sebe.
Mijenjam soundtrack. Vivaldijeva "Zima". Stavljam ruksak na leđa. Tijelo se grči. Ne odustajem. Trčim. Trčim. Uzdižem se iznad krovova, uzdižem se visoko pod nebom i udišem gustu maglicu, gustu ledenu maglicu.
Zatvaram oči. Budim se u znoju. Pod pokrivačem nema topline. Samo ledeno, ledeno tijelo i zaglušujuća buka s televizora. Pokrivam se po glavi.
Slijedeće jutro slijedim svoj bijes i spuštam Njoj slušalicu. Psujem. Lupam nogom o zid. Bespomoćo sjedim, palim cigaretu. Stojim nasred hodnika. Depresija, dobrodošla. Idemo se suočiti. Idemo plakati. Ne, plakati ne.
Nemam volje skuhati kavu. Nemam volje ustati. Nemam volje udahnuti zrak. Nemam volje.
Puštam pjesmu. Pojačavam. "Liberdades poeticas". Misia.
Odlazim u kupaonicu. Palim svjetlo. Povraćam. Kuham kavu. Sjedam za stol. Ne, nemam volje, spavala sam proteklih četrnaest sati. Nemam volje. Ne javljam se na telefon. Ne prestaje zvoniti. Poklapam uši rukama. Vrištim. Ostavite me na miru!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!
Dva dana kasnije (zar je toliko prošlo?). Votka-sprite. Nekoliko Apaurina.
ulazim u zagušljivi klub* svira "Shake your money maker" Paul Butterfield Blues Band*vrtim glavom, hvatam ritam*noge ukopane na mjestu*tako mi se vrti*osjećam se jebeno slobodno*jebeno jebeno slobodno*naramenica mi pada s ramena*On ju podiže*hvata me gropznica*trčim van*van*van*van* on ne osjeća kapi kiše, on ne osjeća NIŠTA*natrag, natrag, natrag*kaput, stolica, Votka Sprite, još dva Apaurina* tramvaj*glasni Amerikanci, tinejdžeri*zašto ih razumijem, do vraga*
Trideset i osam minuta kasnije sjedam na krevet, skidam marte i palim svijeću. Gledam u joint kao u malog Boga i posvećujem ga riječima...
Danas. Grlo peče, peče i tuli. I dalje u fetalnom području. Oči prelamaju svjetlost. Kosa mi je masna. Žvačem vrh olovke. Odlučujem im napisati pismo. Zaprijetiti. Osloboditi se bijesa.
Ne pišem pismo. Strah me.
Pustite me na miru!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!
A-men***
