"He ain't heavy, he's my brother..."
Moji mali braco danas ima jedanaesti rođendan. 
Već i sad pokazuje čvrstu volju, upornost i senzibilnost(jarac, asc u biku). Toliko je mudrosti u tom malenom čovjeku. A sjećam se kako je bio sićušan i plačljiv kada je stigao iz rodilišta. Tada mi se činilo da nikada neće odrasti. A sada se događa upravo to. Za tri-četiri godine krenut će izlasci, zaljubljivanja i život s velikim Ž. I često mu mrvim da mora obući deblju majicu, ispitujem ga da li je i koliko jeo, i sve one glupe, dosadne stvari koje sada ne shvaća. Nisam ni sigurna da li je svjestan koliko ga volim. Bliski smo mi, na neki neobičan način.
Vraćajući se iz Novog Sada najviše sam se veselila trenutku u kojem ću mu pokloniti knjigu koju sam mu kupila, "Malog Princa". Međutim, moj svojeglavi brat nije s previše oduševljenja primio poklon. "Sestro, molim te, knjiga???"
Oduvijek je (pre)iskren. A kad naraste reći ću mu da je dobio "Malog Princa" da bi sačuvao dijete u sebi, da bi zauvijek vjerovao u svoje snove i želje. Shvatit će jednom, znam.
Najdraži trenuci su mi kada primi moje bongose,i počne svirati. Ili kada zajedno gledamo filmove. Ili kada ga učim onom što od roditelja nikada neće naučiti:da nikog ne osuđuje i da sve ljude prihvati onakve kakve jesu.
Ja sam potresala našu malu, konzervativnu, kršćansku obitelj šarenom odjećom, pretjeranim izlascima, preglasnom glazbom, piercingom, vegetarijanstvom, tarotom... Prokrčila sam mu put. Put da bude svoj i da se ne prilagođava roditeljskim željama. I uspijeva mu 
primjećujem da su puno mekši i tolerantniji prema njemu. A i nekim čudom, mene su prihvatili sa svim mojim "mušicama".
E pa moj najdraži i jedini veliki-mali brate, najljepši rođendan ti želim, i znaj da ću uvijek biti tu. Big sister is watching, he he
***
No da, baš sam se raspekmezila u ovom postu. Neka, neka.
Ovih nekoliko dana bilo je zbilja turbulentno. Pozitivno. Katarzično.
Uglavnom, za Badnjak smo bili u Baraci. Onako pijane pričale smo s jednim poznanikom koji nam je rekao da se svaki petak u Kt održava meditacija. Odmah smo se zagrijale za to da odemo, ali ostavile smo to po strani. Sve do ovog petka. Kada smo ušetale tamo potpuno zbunjene, nismo znale ni ime voditeljice, ni o kojoj je meditaciji riječ, ništa, baš ništa.
A ja sam slutila da to nije slučajnost i da na neku foru baš moramo biti tamo. Ušetale smo u mračnu dvoranu, mnirisni štapići, vedri ljudi i...Ona!
Odmah su mi se upalili svi "senzori" i osjetila sam neobičnu toplinu koja zrači iz nje. Neću ulaziti u detalje o meditaciji, ali radili smo karmičko čišćenje. I prisutnost one neke Božanske ljubavi posvuda se osjetila. Da mi je to netko drugi pričao, ne bih mu vjerovala. Već nakon prvog dijela, počela sam plakati. Na kraju sam već grcala u suzama, osjećajući kao da se teret mnogogodišnjih boli oslobađa. I tako sam ridala ispred tridesetak ljudi. A ona mi je samo rekla da je to izvrsno, da će mi život krenuti lijepim tokom i da nas čeka puno posla. Potom sam izašla van i plakala, plakala, plakala. Znala sam što mi se događa. Pročišćujući vlastitu karmu, dolazi do rastvaranja emocija i čišćenja. Ja sam se pročistila. I slijedećem petku se veselim kao malo dijete
I shvaćam kako je sve to predivno, i da je timing upravo savršen. Regresije i hipnoza, meditacija...
***
Novu smo dočekali u Zg, u Routu 66. Pozitivna atmosfera, dobra glazba, ples, i...jedan neočekivani, posve suvišni telefonski poziv Njemu, kojeg sam "zaboravila", potisnula i izrezala iz sebe. 
Imam mnogo planova, i novih odluka, koje su vezanu uz novi put na koji krećem.
***
Čini se da će ovo biti najduži post otkad pišem, hm! 
Objavili su mi pjesme na www.poezin.net
Možda je vrijeme da sve te stihove pustim da žive svojim životom. Možda...
I sinoć sam pisala, duboko dirnuta i inspirirana autobiografijom Rade Šerbedžije koju sam čitala. I tako sam švrljala o Apolonu koji lijeno proteže svoje stare kosti, i Muzama, i vinu i koječemu...
***
"Sit down, I think I love you, anyway I'd like to try, I can't stop thinkin' of you, If you'll go, I know I'll cry..."
Buffalo Springfield
