Šareni post za crno-bijelo čudo...i još ponešto...
Upoznali smo se prije četiri godine. Mislila sam da je bahat i prepotentan.On o meni nije mislio ništa. 
Onda sam se zaljubila u njega. Brzinom svjetlosti.
Onda sam se odljubila. Također brzinom svjetlosti.
(rupe u sjećanju
)
Onda je kao zadrti nepušač žicao cigaretu za mene. 
I tu je prijateljstvo počelo. Ahhhhh...dramim, jel' da, Č.?
Nazivao me nesposobnom. Pa sam ga tukla i špricala Raidom. Prolila kavu po sebi. U šest ujutro. Kod frenda u stanu. 
Kada su nas pitali zašto se tako svađamo, rekao je da nam je tako zabavno.
Ahhh....a onda je uslijedilo...postao mi je svojevrstan Učitelj.
("Pa dobro, jel' ti ja moram sve crtat'?")
Uvijek je bio tu. Spreman pomoći. Saslušati.
Sve!!!
I danas je tu 
i sretna sam što postoji. I riskiram da upadnem u najgori klišej pišući o d najboljem prijatelju, ali who cares...
Jer on je poseban. I ekscentričan. I vodenjak. I ponekad neshvaćen. I smiješan. I originalan. I hladan ponekad. I iritra svojim opaskama. I tjera me da lupam glavom o zid sve dok ne dođem do rješenja.Jer me ohrabruje kada me malodušnost zgrabi u svoje kandže. Jer je one of a kind. I baš zato ga toliko volim. Jer je on on.
I sigurna sam da ćemo i sa šezdeset sjediti usred gradske vreve i raspredati o smislu života i pravoj prirodi čovjeka. A onda će on ustati i reći: " Za tebe još nije kasno!!!!"
***Ratnici Svjetlosti se prepoznaju...
"Now listen while I play my green tambourine..."
