O prihvaćanju religioznosti kao učinkovite psihološke i duhovne pomoći (terapije) i o tome kako vjera u mnogo čemu nadilazi takav stav…


„Kršćanska se religioznost postupno odvaja od dimenzije crkvenosti, ona se previše psihologizira, pretvara tek u neku, ovako ili onako imenovanu terapiju, a manje kao milosni dar Božji i zahtjevan poziv na djelo, na put s Kristom u Crkvi, gdje On „živi i kraljuje…“, prema onome što traži i napor – „svaki dan svoj križ“ (usp. Lk 9,23)!“
fra Bono Zvonimir Šagi, „Ljudima prijatelj“


Na vjeru se nikad ne bi gledalo isključivo s psihološke strane da se društvo nije naglavce preokrenulo. Kad je psiholog Viktor Frankl počeo pisati o egzistencijalnim frustracijama i vakuumu (praznini) bilo je vrijeme nakon II. svjetskog rata, a i sam je preživio holokaust i koncentracijske logore. Otada je društvena stvarnost naizgled krenula „nabolje“, povisio se životni standard, povećalo se bogatstvo i procvjetao tehnički napredak. Potpuno neočekivano, povećali su se i psihički problemi i noogene neuroze (grč. nous = duh). Izgleda da društvena briga za potomstvo isključivo u smislu osiguranja materijalne osnovice nije bila dostatna, dapače među mladima je porasla besciljnost, dosada, ali i broj samoubojstava. Čini se da ni obrazovna struktura i odgoj nisu pružili očekivanih rezultata. Liberalizam (krivo poimanje slobode) i individualizacija (sam svoj kovač sreće) postali su poput lutanja u krivom pravcu, sve dalje i dalje od cilja, od punine ljudskog života i istinskog smisla. Ono što je vjeru strpalo u područje psihoterapije ima dvije osobitosti:

1) Danas više nije „moderno“ govoriti o Dobru i Zlu. Čim stvari postavljaš na takav način postaješ ili dosadni moralist ili zagriženi fundamentalist. Ljudi su postali osjetljiviji i radije prihvaćaju govor o zdravlju i bolesti. Zdravlje je postalo jedna od temeljnih vrijednosti, a bolest jedno od najvećih zala. Ono što se nekad poimalo kao Grijeh, danas je mnogima sadržano u izrazu Duhovna bolest. Svejedno kako nazvali stvari, Dobro i Zlo ostaju, otajstvo zla je prisutno ma koliko ga ljudi nijekali i govorili „Život je lijep“. Ali moralni relativizam izbjegava takav govor, a ljudima dijagnosticira bolest i terapiju (lijek).

2) Religijski indiferentizam (sve vjere su jednako vrijedne) i sinkretizam (iz mnoštva ponuda najbolje je sam izabrati najprikladnije) u javnosti (medijima) i u nekim obrazovnim institucijama tretiraju se kao „najpravednije“ opcije, dok svaki govor o jednoj Istini i jednom Putu postaje „opasan“ kao iznimno isključiv i ograničavajući. Vjera postaje korisna tek kad je potrebna, a potreba nastaje u suočavanju s problemom (bolešću) kojemu nigdje ne nalazimo lijek. Znači tek kad otkrijemo bolest, možemo uvidjeti potrebu vjere i zatražiti pomoć od nje. Dotada smo zaista kao Izgubljeni sinovi iz prispodobe u Lukinom evanđelju: kad umjesto samoostvarenja u žuđenoj slobodi postanemo gladne sluge poniženog dostojanstva tada odlučimo vratiti se Ocu.

Spomenuti psiholog V. Frankl među bolestima današnjice otkrio je kako mnoge proizlaze iz gubitka životnog smisla. Nihilizam kako god ga promatrali ne može biti rješenje. U postavljanju pitanja o smislu života Frankl je stvari preokrenuo: nije više čovjek taj koji pasivno pita o smislu života i što da od njega očekuje, nego je život taj koji njemu postavlja pitanje na koje čovjek mora aktivno i djelotvorno odgovoriti.


Prije mnogo godina netko je rekao zapanjujuću istinu: kad najteži psihički bolesnici iscrpe i posljednju terapiju i lijek, psiholozi ih često šalju svećenicima. Kako to da svećenici dobro razumiju i kadri su pomoći u tom području ljudske bijede i besmisla? Odgovor je jednostavan: čitava Biblija koju oni poznaju i vrše nudi pitanja i odgovore na probleme čovjekovog smisla, osobnosti i ponašanja. Među redovnicima imam osjećaj kako su se ponajviše takvom shvaćanju Riječi Božje (kao Riječi koja je kadra čovjeka izliječiti) priklonili isusovci. Slavko Pavin u knjizi „Ti uza me“ govori o bolestima psihe i, posebno, ljudskog srca, a Mijo Nikić u „Biblijskoj psihoterapiji“ daje kratki prikaz deset zapovijedi-savjeta koji donose čovjeku mir duše i zdravlje tijela.

Unatoč svemu tome vrijedi posvijestiti i uvijek imati na umu kako nakon ozdravljenja i dalje smo na putu, ali ne više sami, nego s Isusom. Na tom putu nekada će prevladavati osjećaji, nekada razum i zapovijedi. Vjeru ne bi trebali ogrtati plačljivom sentimentalnošću, a razum ne ohladiti u nadmudrivanju bez ljubavi. I na kraju, bolesti i trpljenja će opet dolaziti i vrebati… Ali križ Kristov, Njegovo uskrsnuće i Branitelj kojega nam šalje neprestano će nam davati snagu, a „mir Božji koji je iznad svakog razuma čuvat će srca naša i naše misli u Isusu…“(usp. Fil 4,7)