Psihologija humanizma nasuprot katoličkoj vjeri

30.07.2009. gotta have faith

Slobodni prijevod jednog nadahnutog eseja

Tijekom prethodnog stoljeća dvije su grane iznikle iz filozofije, obje se žele nazivati znanostima i obje su svojim pseudoznanstvenim postavkama utjecale na odnos prema vjeri, i općenito religiji. Dovele su do krize svačijeg autoriteta osim državnog, pridonijele su rasapu obitelji i otpadu od Boga i tradicionalnih vrijednosti, a ljude učinile narcisoidnim individualistima, čime su u svijetu porasli depresija, pesimizam i otuđenje. Je li ovo samo suluda konzervativna optužba ili ima nešto istine u tome?

Ne mora se biti znanstvenik da se uvidi kako je psihologija naučila ljude zagledati se u sebe same, pronaći svoje vlastite mjere dobra i zla, a u slučaju kojeg problema najprije okriviti druge za to. Sveto Pismo i tradicija Crkve nam, usprkos tome, govore da je Bog taj koji određuje granicu dobra i zla, ona nije subjektivna niti proizvoljna, a u srca svih ljudi Bog je usadio savjest kao svjetlo razlučivanja. Moderna psihologija koristi drugačiji jezik za iste pojmove i izopačuje stvari.

Erich Fromm, jedan od najpoznatijih psihologa humanizma, svojevremeno je načinio razliku između autoritarne i humanističke savjesti:

Sadržaji autoritarne savjesti proistječu iz zapovijedi i zabrana autoriteta, njezina se snaga korijeni u emocijama straha i divljenja prema autoritetu...

Humanistička savjest nije pounutreni glas autoriteta, kojemu želimo ugoditi i strašimo se da ga ne naljutimo, ona je naš vlastiti glas, prisutan u svakome ljudskom biću i neovisan o izvanjskim sankcijama i nagradama... Ako se ljubav može definirati i kao afirmacija mogućnosti i kao briga i respekt za jedinstvenost ljubljene osobe, humanistička savjest mogla bi se s pravom nazvati glas naše brige koja je puna ljubavi za nas same...


Nasuprot autoritetu (kojeg povezuje sa negativnim odrednicama - zapovijedi, zabrane i strah) Fromm postavlja ljubav prema samome sebi kao glavnu normu razlučivanja. Autoritet je Papa, autoritet je biskup, autoritet su roditelji, autoritet su učitelji, autoritet je Bog. Ne, oni nisu više potrebni, jer autoritet zapovijeda, postavlja zabrane, ulijeva strah, sudi, kažnjava i ometa moj ego. Kakva su djeca postala posljednjih generacija u odnosu prema svojim roditeljima? Neposlušna i razmažena? Kako to da su roditelji postali toliko popustljivi u odgoju? Kako to da se više ne usude jasno postaviti granice dobra i zla pred djecu? Niti se usude primijeniti kazne za teške prijestupe? Nemaju snage biti autoriteti? Ima li danas uopće više roditelja koji se objašnjavajući moral svojoj djeci – pozivaju na Božje zapovijedi?

I na vjeronauku, Bog je sve drugo samo ne Sudac svijeta. Suđenje se ne smije spominjati – jer izaziva strah. Bauk. Mnogi su, u ovoj kulturi sebeljublja, u svojoj duhovnosti potpuno izbacili lik Boga kao suca i odagnali svaki strah od Njega. Prihvatili su samo Boga kao prijatelja, Boga koji nas ljubi, oprašta nam sve grijehe.... Imaju običaj reći: "nema veze što Crkva kaže, to u mojoj savjesti nije grijeh – dakle Bog mi nema što oprostiti, jer se ne osjećam krivim..." A je li baš tako? Evanđelja kažu da postoji jedan grijeh koji se ne oprašta niti na ovom svijetu niti na drugom: to je grijeh protiv Duha Svetoga. To znači: nazivati dobrim ono što je loše, nazivati lošim ono što je dobro, nijekati temeljne istine kršćanske vjere, preuzetno se ufati u Božje milosrđe i ustrajati u grijehu (vjerski fanatizam), i ne ufati se u Božje milosrđe i opet ustrajati u grijehu (ateizam). U svim ovim situacijama čovjek je previše zaokupljen samim sobom da bi mogao uvidjeti grijeh i učiniti ono jedino što je potrebno – pokajati se i vratiti Bogu. Psihologija je naučila čovjeka nijekati i opravdavati grijeh.

Međutim, katolička vjera ne uči da autoritet i zapovijedi imaju izvor u strahu, već su povezane s ljubavi. Isus je rekao: „Ako čuvate moje zapovijedi, u ljubavi mojoj ostajete.“


U osnovama suvremene psihologije danas se nalaze dvije humanističke teorije ličnosti, koje su uzdigle čovjekov ego i samopoštovanje na razinu božanstva. U tzv. „hijerarhiji motiva“ Abrahama Maslowa najviše mjesto kao posljednji čovjekov cilj zauzima samoostvarenje ili aktualizacija svih svojih potencijala. Jednako tako usmjerenost na samoga sebe, vlastito ja, sliku o sebi kao jezgru ličnosti zagovara i Carl Rogers u svojoj „teoriji usmjerenoj na pojedinca“. Samopouzdanje je tako postala najvrjednija osobina ličnosti i mnogi popularnoznanstveni priručnici puni su priča kako se glavni osobni neuspjesi u svim društvenim poljima rješavaju jednostavno poticanjem i razvojem samo-poštovanja. Stvorena je fama o tome kako nas bolesnima i nesretnima čini nedostatak samo-pouzdanja i osjećaj manje vrijednosti. U tako postavljenim stvarima gotovo da i nema mjesta za vrijednosti kao što su poniznost prema Bogu, vjernost u dobru i zlu, plemenitost, služenje Bogu i ljudima, odricanje i samozataja.

Teorija samoostvarenja puno je bliža hinduističkom poimanju duhovnog vrhunca „postati kao Bog“, nego Isusovom uzoru sažetom u Evanđelju po Luki: „Tako i vi kad izvršite sve što vam je naređeno, recite: Sluge smo beskorisne. Učinili smo što bijasmo dužni učiniti.“ (Lk 17,10)


Sljedeće, kakva je to teorija o emocionalnoj inteligenciji i na kojim temeljima ona počiva? Mada postoje različite definicije, ono što je zajedničko jest da ona govori o načinima spoznavanja, procjene i upravljanja emocijama – vlastitim, tuđim i grupnim. Teorija počiva na postavkama o višestrukim inteligencijama Howarda Gardnera i na Darwinovim zaključcima o važnosti kontrole emocija u preživljavanju vrsta. Nuđenje različitih vrsta psihološke pomoći sve u cilju bavljenja čovjeka samim sobom i uzdizanja vlastitog ega čini se tako dalekim od Isusovog zahtjeva: „Tko želi biti prvi, neka bude posljednji od sviju i sluga svima!“ (Mk 9,35)

Isto tako, „Ako tko želi ići za mnom, neka se odreče samoga sebe, neka uzme svoj križ i neka me slijedi!“ (Mk 8,34)


Usprkos tome, čini se da je pod utjecajem psihologije duhovnost mnogih postala individualistička, svojevoljna, zaokupljena samima sobom i vlastitim problemima, dok se od Boga očekuje jedino pomoć u svakoj situaciji i ozdravljenje. Mnogi traže duhovne ugode i ekstaze, ali ako je u krajnjem cilju zadovoljenje vlastitih prohtjeva to nije ništa drugačije od sreće radi „visoke emocionalne inteligencije“. Takvo zadovoljstvo donosi lažni mir.


Humanizam u psihologiji je donio i zahtjev za „radom u grupi“. Stvaranje skupina i zajednica također ni u Crkvi odavno nije novost. Zajednica ima svakakvih vrsta, a one imaju i dobre i loše strane. Loša strana je, između ostalih, veća mogućnost duhovne manipulacije i sektašenja. Kako pronicljivo svjedoči obraćenik Marino Restrepo:

„Neke katoličke skupine, u želji da mnoštvo održe animiranim i pod nadzorom, na kraju kopiraju te komercijalne metode duhovne makinacije (bezbrojne ponude za ozdravljenje, oslobođenje i metode za poboljšanje svih emocionalnih kriza psihološke i ekonomske naravi) i to čine s vrlo fino izgrađenim molitvenim životom i prividnim velikim pobožnostima. No, u biti, đavao je već ušao u njihova srca i ispunio ih taštinom, nadutošću, ohološću i velikom pohlepom do te mjere da ako se neka osoba i pokuša povući iz takvih skupina, vrlo je profinjeno označe kao dezertera i vješto je diskreditiraju u zajednici. Drugim riječima, pretvaraju se u prave sekte, s teškim manipulacijama prema osobama koje su uključene u te pokrete.“



(nastavlja se)

Zaraza potrošnje

05.07.2009.

"Ne traži oholo bogatstvo,
već takvo koje možeš
pravedno steći,
trezveno koristiti,
veselo razdijeliti
i smireno ostaviti."

Bacon

Kad bi netko mlade pitao što im je važnije: ljubav roditelja ili nova odjeća, ispao bi naivan ili lud što uopće nameće takvu dvojbu koja ne postoji, ali kad bi pitali roditelje doznali bismo da se danas više nego ikada prije roditeljska ljubav uspoređuje s poklonima, samopoštovanje mladih ovisi o posjedovanju stvari, a sreća u životu pretpostavlja materijalno bogatstvo.
Roditelji se čude: pa nismo mi tako našu djecu učili...
Jednom sam pričala s majkom četvero djece, gotovo se rasplakala govoreći o svojoj tinejđerki koja ju je optužila da nije dovoljno dobra majka zbog toga jer joj ne može priuštiti ono "što svi drugi roditelji svojoj djeci mogu".

Skoro su i meni suze potekle...
Nisu djeca imuna na reklame, na poduzetnu, dinamičnu, agresivnu propagandu onih stvari koje im zapravo ne trebaju, djeca nasjedaju, ali to njih same nimalo ne čini poduzetnima, kreativnima i snalažljivima - to ih čini pasivnim potrošačima, sebičnim razmažencima i duhovnim slabićima.
Jer nasuprot tom mentalitetu nalazi se ljubav - ona traži odricanje, strpljivost, žrtvu i suosjećanje.

Isus je govorio o siromasima u duhu - to su oni ljudi koji se ne uzdaju u sebe i svoja materijalna dobra, nego u Boga. I oni koji sreću nalaze u tome da sve što imaju podijele s drugima...



Laži i istine o svjetskom problemu gladi

01.07.2009.

1. Ljudi gladuju, jer nema dovoljno hrane.

Netočno. Zemlja već sada proizvodi više negoli je potrebno da bi svaki njezin stanovnik dobio koliko mu treba. Čak i one zemlje u kojima ljudi trpe glad proizvele su dovoljno hrane. U Indiji ima krajeva gdje ljudi gladuju, jer je država uskladištila 16 milijuna tona žitarica za vojsku. U Meksiku, gdje je 80% seoske djece neishranjeno, na plodnim se ravnicama uzgaja stoka za izvoz u SAD, a ona popase žitarica više negoli je potrebno za prehranu sveukupnog stanovništva. Trećina žitarica u svijetu prerađuje se u stočnu krmu kako bi bogati mogli svakodnevno uživati u svježim mesnim obrocima. U Bangladešu se proizvede žita da svaki stanovnik dobije minimalnih 2.600 kalorija na dan, ali ljudi gladuju zato što trgovci i bogati posjednici špekuliraju hranom.


2. Gladujemo, jer nas je previše.

Ne odgovara istini. Kina ima upola manje obradivih površina od Indije, pa ipak, iako ima brojnije pučanstvo svakome osigura barem zdjelu riže, a u Indiji ljudi gladuju. U Brazilu na stanovnika dođe više obradive površine nego u Sjedinjenim Državama, pa ipak se postotak neishranjenih popeo s 45% na 72%. Sahara, najkritičnije područje svijeta, nudi malo manje od hektra obradive površine svakom stanovniku, a to je šest puta više nego u Kini.
Sve ovo hoće reći da uzrok gladi nije u oskudici plodnih oranica ili prenapučenosti nego u problemima socijalne i političke prirode. Za glad i neimaštinu krive su manipulacije nekolicine bogataša koji posjeduju i stječu nova bogatstva.


3. Glad se može svladati jedino većom proizvodnjom hrane.

Pogrešno. U Indiji je na jugu (pokrajina Thanjavur) novim tehnologijama povećana proizvodnja hrane tako da je bila tri puta veća od sveukupnoga državnog prosjeka, pa ipak radnici na rižinim poljima i dalje žive bijedno. Nekolicina bogatih otkupila je polja, ostavivši dvije trećine seljaka bez zemlje. Polovica uroda u pokrajini uskladištava se i prodaje onima koji mogu više platiti. Dok se ti ne nađu, goleme zalihe obilato hrane miševe umjesto ljude.
Prema jednoj američkoj studiji iz 1983, oko 3% veleposjednika upravlja s 88% obradivih površina. Kada se melioracijom, navodnjavanjima, novim tehnologijama i visokosortnim sjemenom uveća urod i za nekoliko puta, zarada ide prije svega vlasnicima; oni postaju bogatiji, utjecajniji i dolaze do političke moći. Ostali od svega toga imaju samo štetu, jer su otkupima ostali i bez zemlje i bez posla zato što su mnogo učinkovitiji strojevi zamijenili ljudsku radnu snagu.


TRI ISTINE

1. Svaka zemlja ima dovoljno mogućnosti da protjera glad.

U mnogim zemljama odvažni se ljudi hvataju u koštac s tim problemima, ne bez uspjeha. U posljednjih 50 godina 40% stanovništva iz svijeta nerazvijenih oslobodilo se toga zla vlastitim snagama.


2. U mnogim zemljama nerazvijenost i siromaštvo podržavaju se umjetnim načinima.

Manjina, elita, posjeduje monopol nad nacionalnim dobrima i koncentrira nacionalnu ekonomiju na jednome mjestu, na kojemu je drugima nedostupna. Siromasi tako postaju sve siromašniji, a bogataši sve bogatiji ili, kako je ustvrdila Tullia Carrettoni, "izvjesne korporacije uzimaju novac siromašnima u bogatim državama, pa ga umnažaju kod bogatih u siromašnim zemljama".


3. Kad god se problem siromašnih rješava s tehničke strane, a ne iz društvenog i političkoga konteksta, on se samo još više komplicira.

Siromaštvo i bijeda svladavaju se jedino sudjelovanjem većine i promjenama društvenih struktura tako da one omogućuju toj većini izravan udio u izgradnji ekonomskoga i demokratskoga sustava. Sve dok su dobra u vlasti pojedinaca i služe njihovim interesima, istinskog napretka nema, jer nema ni društvene pravde.

M. Pranjić, A. Stojić: Životu ususret




Niti jedna zemlja na svijetu ne bi trebala imati protunatalitetnu politiku. U Kini je problem taj što vlada želi cjelokupno stanovništvo koje je već prešlo milijardu ljudi zadržati u granicama vlastite zemlje i unutar mogućnosti prehrane iako Kina ne obiluje plodnim površinama kao npr. Indija ili Brazil.

Vjera utemeljena na narodnim predajama u nekim zemljama ne aktivira drugačiji pogled na privatno vlasništvo. Npr. u Indiji uvriježene kaste i religija hinduizma strogo određuju granicu između bogatih i siromašnih i ne dopuštaju miješanje, a kamoli pravednu raspodjelu i pravo svih na privatno vlasništvo.

Proizvodnja i prodaja oružja na Zapadu velik je izvor brze zarade. Otuda proizlazi i nezainteresiranost vlada moćnijih zemalja za rješavanje sukoba primjerice u afričkoj državi Kongo, gdje vlastita vojska pljačka stanovništvo i okupira teritorije pobunjenika, i gdje unatoč mnogim prirodnim bogatstvima države, mnogo ljudi još živi u gladi i na rubu siromaštva.

Pa ipak mnoge se bogate zemlje brane da je to jednostavno tako i da se ne može samo tako nekoga izvući iz dugova i neravnopravnosti, i bahate se što nakon stoljeća kolonizatorskog istrebljivanja, sad kod istih moraju siromašni učiti o demokraciji i o vrijednostima.



<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se