O pravednosti

25.06.2009.

U naravi ljudskoj je određeno,
i u Pismu Svetome zapisano,
otkad sklopi savez s Gospodinom,
zna narod Božji što je grijeh.

"Nemoj zakidati jadnog i bijednog
najamnika,
bio on tvoj sunarodnjak ili došljak.
Svaki dan daj mu zaradu,
jer je siromah i za njom uzdiše.
Tako neće na te Jahve vapiti
i nećeš sagriješiti."
(Pnz 24,14)

Po proroku reče:
"Čujte riječ Jahvinu, glavari sodomski,
poslušaj zakon Boga našega,
narode gomorski!
“Što će mi mnoštvo žrtava vaših?”
- govori Jahve. -

“Sit sam ovnujskih paljenica
i pretiline gojne teladi.
I krv mi se ogadi bikova,
janjaca i jaradi.

Kad mi lice vidjet` dolazite,
tko od vas ište da gazite mojim predvorjima?
Prestanite mi nositi ništavne prinose,
kad mi omrznu.

Mlađaka, subote i sazive
- ne podnosim zborovanja i opačine.
Mlađake i svetkovine vaše
iz sve duše mrzim
- teški su mi,
podnijet` ih ne mogu!
Kad na molitvu ruke širite,
ja od vas oči odvraćam.
Molitve samo množite,
ja vas ne slušam.
Ruke su vam u krvi ogrezle,
operite se, očistite.
Uklonite mi s očiju djela opaka,
prestanite zlo činiti!
Učite se dobrim djelima:
pravdi težite,
ugnjetenom pritecite u pomoć,
siroti pomozite do pravde,
za udovu se zauzmite.”

“Hajde, dakle, da se pravdamo,”
govori Jahve.
“Budu l` vam grijesi kao grimiz,
pobijeljet će poput snijega;
kao purpur budu li crveni,
postat će kao vuna.
Htjednete l` me poslušati,
uživat ćete plodove zemaljske.
U buntovništvu ako ustrajete,
proždrijet će vas mač.”
(Iz 1,10-20)

Anđeo Gospodnji reče:
"Bolje je malo s pravednošću
nego mnogo s nepravdom.
Bolje je dijeliti milostinju
nego sabirati u hrpe zlato.
Milostinja oslobađa od smrti,
ona čisti od svakoga grijeha.
Koji dijele milostinju i čine pravednost
napunit će se života,
a koji griješe bit će dušmani
životu svome."
(Tob 12, 8-10)

Ni svetost ni pobožnost ne znače ništa pred Bogom bez pravednosti.

Odnosi u obitelji (I.)

03.06.2009.

Djeca su dar Božji. Ona nisu vlasništvo roditelja. Ona su "čežnja života za samim sobom", kako to lijepo reče pjesnik Halil Džubran.

1.1. Stav faraona: roditelji pretežito autoritativni

Donosi zabrane, zapovijedi i prisilno nameće svoju volju. On svoje podanike naziva ljenčinama koje neće raditi.
Roditelji koji u svom odnosu prema djeci zauzimaju isključivo autoritarni stav, poput faraona:
- žale se na svoju djecu
- optužuju ih za lijenost i razuzdanost
- rast i dozrijevanje svoje djece doživljavaju kao problem, kao neku opasnost koja ih ugrožava
- oni žele o svemu odlučivati umjesto svoje djece
- često ne žele ni saslušati razloge djece koja misle drukčije
- ne znaju zrelo diskutirati i donositi uvjerljive razloge
- takvi roditelji samo naređuju i zahtijevaju
- uvjereni su da stvari u obitelji idu loše jer se više ne zna tko zapovijeda, a tko treba slušati
- ne dopuštaju djeci potrebnu autonomiju, nego im svojim nerazumnim zahtjevima i strogim načinom postupanja zagorčavaju život, često pod maskom prevelike brige za njih
- imaju preveliku brigu za djecu ispod koje se krije nesvjesna želja za dominacijom i manipuliranjem


1.2. Stav Mojsija: Roditelji pretežito nesigurni

Mojsije govori Bogu: Tko sam ja da bih to mogao učiniti, on se ispričava da neće moći ostvariti to poslanje. Roditelji ovakvog tipa pokazuju se i osjećaju prema svojoj djeci krajnje nesigurni:
- oni se boje da ih djeca neće poslušati i da im neće vjerovati
- jednostavno žele uvjeriti sebe i druge kako su nedorasli situaciji u kojoj se nalaze
- oni, poput Mojsija, žele pobjeći od važne uloge odgojitelja
- tjeskobni i nesigurni u sebe, stalno postavljaju djeci neka pitanja, ali ne zbog stvarne brige za njih, nego više zato da umire svoju tjeskobu
- ne znaju samostalno djelovati, nego neprestano traže tuđu pomoć i podršku raznih psihologa i pedagoga…
- rado čitaju i skupljaju razne formule dobrog odgoja, a onda sve pokvare jer ih se drže doslovno, ne znaju ih primijeniti na konkretnu situaciju svoje djece.

1.3. Stav Božji: Roditelji pouzdani i sigurni u sebe

Prema Knjizi Izlaska, Gospodin (Jahve) kaže: "Promatrao sam svoj narod (…), čuo sam njegov jauk (…), poznajem njegove patnje (…), došao sam da ga oslobodim" (Izl 3, 7-8).
Božja psiho-pedagogija se sastoji u ova četiri koraka: promatrati, slušati, upoznati i djelovati (intervenirati).

1.3.1. Promatrati
- promatrati djecu koja rastu, znači gledati ih s pažnjom i velikim zanimanjem
- promatrati ne znači nadgledati; mladi koji odrastaju ne vole da ih se policijski nadgleda kao malu djecu
- promatrati znači gledati osobu očima punim ljubavi i razumijevanja
- promatrati zapravo znači početi uočavati sve one male i velike signale koje nam djeca šalju svojim tijelom, očima, glasom…

1.3.2. Slušati
- roditelji koji znaju slušati, oni se ne svađaju, a oni koji se svađaju, oni ne znaju slušati
- za dobro slušanje potrebno je stvoriti nutarnji prostor, osloboditi se što je moguće više vlastitih predrasuda i negativnih emocija
- stvoriti u sebi osjetljivo stanje duha koje ne osuđuje nego pokušava razumjeti osobu koja govori
- Bog nam je dao jedna usta i dva uha da više slušamo, a manje govorimo
- osnovni princip psihoterapije: psihoterapeut treba 80% vremena slušati svoga pacijenta, a samo 20% govoriti.

1.3.3. Upoznati
- upoznati dobro svoju djecu, ne znači naći objašnjenje za svako njihovo ponašanje
- često pogrešna interpretacija ponašanja daje pogrešnu sliku djeteta s teškim posljedicama za plodne međuljudske odnose
- pravo poznavanje znači približavanje osobi, ulaženje u njezin nutarnji svijet, u njezinu samoću
- roditelji će moći istinski upoznati svoju djecu ako ih budu znali i htjeli stvoriti atmosferu slobode i povjerenja.

1.3.4. Djelovati (intervenirati, nešto učiniti)
- praksa je pokazala da je intervencija roditelja često bila kontraproduktivn
- što više roditelji interveniraju i zahtijevaju, to djeca manje čine
- to je radi toga što roditelji često interveniraju u jakom afektu, impulsivno i agresivno
- ako su roditelji pod utjecajem jakih negativnih emocija, onda je bolje ne reagirati odmah
- ne intervenirati odmah, znači znati se zauzdati i pustiti da djeluje šutnja, da dođe prikladno vrijeme
- Bog kao najbolji pedagog u odgoju svog naroda ne intervenira uvijek kad bismo mi to očekivali
- On pokazuje svoju prisutnost tako da se ne pokazuje
- intervenirati znači pomoći osobi da pronađe pravo rješenje svoga problema i podržati je da ga primijeni u svom životu
- intervenirati znači pomoći osobi da dobro postavi svoj problem, da bude što je moguće više objektivnija
- da nauči procjenjivati razna rješenja i odabirati ona najbolja.

p. Mijo Nikić

Demokratski stil odgoja – još uvijek X nepoznanica?

01.06.2009.

Psihološka istraživanja govore o četiri kategorije odgojnih stilova, koji utječu na djecu na vrlo različit način:

1.) autoritarni
2.) popustljivi
3.) nezainteresirani
4.) autoritativni

Preporuka koja je uvijek vrijedila je izgraditi ovaj četvrti, autoritativni stil, jer on podrazumijeva da roditelji pokazuju toplinu i brigu za dijete; zahtjevi prema djetetu su primjereni dobi i sposobnostima ili nešto iznad toga; komunikacija je dvosmjerna: roditelji pitaju dijete za mišljenje i vode računa o njegovim osjećajima; objašnjavaju svoje odluke.

Dijete autoritativnih roditelja je samopouzdano, ima visoko samopoštovanje, spremno je prihvatiti rizik, željno postignuća i ima dobru samokontrolu.

Za razliku od djeteta čiji su roditelji većinom autoritarni, popustljivi ili nezainteresirani: ono je, naime, često nezadovoljno, povučeno, nesigurno, brine kako će udovoljiti roditelju, bez osjećaja odgovornosti, razmaženo, agresivno kad ne dobije što želi i slično.

Stil odgoja razlikuje se od osobe do osobe, a tijekom povijesti bila su prisutna sva četiri roditeljska stila – promjena je započela dvadesetim stoljećem kritizirajući autoritarni stil, koji je vjerojatno prevladavao u javnom mnijenju, ali nije bio jedini. Kritika je došla dotle da su se mlađi roditelji počeli odricati ne samo svoje autoritarnosti, nego i uopće svoga autoriteta. Danas se situacija preokrenula: neki psiholozi tvrde da je više štete učinjeno roditeljskom popustljivošću i nezainteresiranošću, nego nekadašnjim „tradicionalnim“ odgojem.

Robert Shaw i Stephanie Wood su objavili intrigantnu knjigu „Epidemija popustljivog odgoja“, koja bi dobro došla nakon svih onih fraza o „kvalitetnom“ odgoju i „teorijama izbora“.

“Epidemija” je poziv roditeljima da preuzmu odgovornost za svoju djecu i pruže im ono što stvarno trebaju da bi rasla, razvijala se i naučila voljeti.

Najčešće pogreške

Dok su sretne obitelji nekada bile normalna pojava, danas sve češće viđamo roditelje koji frenetično jure s jednog posla na drugi, djeca plaču, prepiru se, dure se dok ih roditelji grde ili ignoriraju. Ne možete proći ulicom ili ući u dućan, ili restoran, a da ne sretnete dijete koje plače, baca sve oko sebe, inzistira da mu se nešto kupi...
Upravo takvi prizori ponukali su autore da otkriju što je škodljivo za našu djecu i što učiniti. Psihijatar Shaw analizira što uzrokuje epidemiju problematičnog ponašanja, koja poput termita, posve nečujno, nagriza temelje obiteljskog života i čini veliku štetu prije nego što to primijetite.
Mnogi će se roditelji lako prepoznati u najčešćim pogreškama u odgoju koje, prema mišljenju autora, djecu izlažu povećanom riziku od emocionalno iskrivljenog razvoja.
Podsjetit ćemo tek na neke:

1. Ne uspijevate stvoriti snažnu emocionalnu povezanost s djetetom zbog premalo pažnje koju mu posvećujete.

2. Svojem djetetu premalo čitate, ne razgovarate i ne igrate se s njim.

3. Prihvaćate da je povećana skrb drugih ljudi adekvatna zamjena za vaš odnos s djetetom.

4. Nemate čvrstih pravila ili svakodnevne rutine koje biste primijenili na miran i pravedan način bez osjećaja krivnje.

5. Djetetu ne prenosite moralne, etičke i duhovne vrijednosti u koje vjerujete.

6. Dopuštate djetetu da uspostavi nimalo adekvatan nadzor nad vlastitim životom.

7. Vičete i prijetite djeci.

8. Pretjerano se poistovjećujete s vlastitim djetetom, do stupnja kad pretpostavljate da ono želi isto što i vi.

9. Dopuštate da iskusi nagradu za ono što nije zaradilo.

10. Pretjerano ga izlažete utjecaju medija...

No, za utjehu, knjiga otkriva protuotrove za naše društvo puno “zaražene” djece i donosi kartu razvoja koja pomaže da nađete put kroz maglu frustracije i zaglušujuću buku kulture koja stoji na putu skladnom obiteljskom životu.

O autorima

Robert Shaw dječji je i obiteljski psihijatar i voditelj Instituta za obitelj u Berkleyju, u Kaliforniji. Dječju psihijatriju specijalizirao je u bolnici Mt. Sinai u New Yorku. Stephanie Wood je, pak, bivša glavna urednica časopisa Child.

http://www.slobodnadalmacija.hr/Mozaik/tabid/80/articleType/ArticleView/articleId/51546/Default.aspx


Takav odgoj sve više postaje problem i naših škola, osobito nakon „hnosovskih“ uvođenja igara bez granica, smanjenih zahtjeva i smanjenja uloge pedagoških mjera i kazni. Iako još mnogi tvrde da su naše škole i dalje previše autoritarne, ja se više ne bih složila s tim. Autoritaran je sustav, ali škole gube bitku s promašajima roditeljskog odgoja. Premda, poznati danski dječji psiholog tvrdi sljedeće:

Za hrvatske škole kažete da su autoritarne i zastarjele. Što mijenjati?

- Prvo, škole treba učiniti dobrim mjestom za učitelje, jer ako ne vodiš brigu o učiteljima, možeš zaboraviti na kvalitetnu brigu o djeci. Treba puno više timskog rada, nadzora, adekvatnog profesionalnog vodstva u rukama iskusnih pedagoga s vizijom.

I u Hrvatskoj i diljem Europe problem je edukacija učitelja. Ne uče ih kako dobro komunicirati s djecom i roditeljima, uče ih jedino kao podučavati učenike. Ako dijete ne uči, oni zovu roditelja da mu kažu da se za to mora pobrinuti. No, nitko ne pita dijete što ono želi, u čemu je problem i kako mu pomoći.

Vidio sam puno roditelja u Hrvatskoj koji su uzalud pokušavali voditi dijalog sa školom o svojoj ‘problematičnoj’ djeci. Učitelji se ne žele time baviti, oni dijete usmjere na psihologa, pedagoga i tako pokažu da problem nije u školi, nego u djetetu.

Škola funkcionira kao jak politički instrument gdje učenje nije dječje pravo, nego prije svega dječja obaveza. To je tako svagdje, i u Skandinaviji. Treba se fokusirati na odnose, nije po meni toliko stvar u tome što se u školi uči koliko u tome kako se uči. Imam 25 godina iskustva u radu po školama gdje su imali velike probleme. U Norveškoj 4 posto srednjoškolaca odustaje od škole. Oni govore o kaznama i povećanju restrikcija, no to nikada neće uspjeti. Uspjelo bi nekad prije, kad su djeca bila ustrašena od roditelja. U Hrvatskoj toga još ima. Ali kad taj strah nestane, ne možete autoritarnim odlukama rješavati probleme.

Jasper Juul, 22. 5. 2009., Jutarnji list

http://www.jutarnji.hr/j2/clanak/art-2009,5,22,,164115.jl




Kako pronaći dobru granicu pravog demokratskog odgoja, a da se ne zaglavi u popustljivosti i deprimiranosti, niti u grubom naređivanju?

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se