Lijepe poruke koje se često mailom šalju prijateljima, makar na prvi pogled izgledaju jeftino i kao puste fraze, ponekad sadrže zaista bitne stvari za naš život. Unutarnji svijet, suosjećanje, prijateljstvo, molitva... - duša...!!! Kad nešto u životu pođe po zlu, nekoga povrijedimo, netko nas povrijedi ili smo jednostavno pod opterećenjem i beznadni, svi znamo da nam "duša" pati.... i to boli ponekad i više od tjelesne patnje. Toliko ljudi traži pomoć psihologa ili čita knjige o psihološkoj samopomoći, ali kad se uhvati krive knjige u kojoj je sve previše pojednostavljeno i nema dubine - čini se da prijašnji problem postaje sve veći... A sva pomoć koja je često zatrpana našim suvremenim kompliciranim načinom razmišljanja i analiziranja uzduž i poprijeko - sva ta pomoć, pa i sami psiholozi to znaju, skrivena je u zdravom razumu... U nečemu što svi znamo, u nečemu što su i naše bake i prabake znale, i od čega ljudi tisućljećima žive... Čini mi se da sva "uputstva" za sretan i vrijedan život leže u odgovoru na pitanje: što je duša, a što duh...

DUŠA (grč. psyche; lat. anima) životni je dah u nama. Nevidljiva je i, vjerujemo, besmrtna. Neke religije vjeruju da i biljke i životinje imaju dušu - jer su žive; naša "prosvijetljena" zapadna kultura zove to drugačijim procesom... Postoji teza da je duša istovjetna s duhom, koji je također nevidljiv i besmrtan (u općem značenju to je točno, ali ja bih ovdje opisala razlike koje se često miješaju ili zaboravljaju...)

Za dušu ću reći, zasada, da je psihološki pojam. Psihologija, nekad "znanost o duši", bavi se psihičkim procesima kao što su opažanje, pamćenje, mišljenje, osjećaji, sanjanje. Psihologija se ne bavi i ne može se baviti duhom, jer on nadilazi iskustvene metode i nalazi se na dubljoj razini... Parapsihološkoj, zagonetnoj, nestvarnoj, nedokazivoj...

DUH (lat. spiritus) naša je veza s Bogom, Božji dah u nama. On se može, naravno, i odmetnuti od Boga. To se naziva grijehom. Naš odnos s Bogom čini i oblikuje naš duhovni život. Duhovni život je tako jednostavan i jasan sam po sebi da se često miješa sa duševnim (sve misli, osjećaji, opažanja...), i često se zanemaruje...

Duhovni život oblikuje se molitvom, žrtvama, razmatranjem o Bogu, meditiranjem... I tada naš duh postaje svjesniji i jači... Može utjecati na naš duševni život (smirenje u mislima, osjećajnom svijetu, solidarnost i suosjećanje s drugima, poboljšano učenje, bolje opažanje, produktivnije razmišljanje...), a može i utjecati na naš tjelesni život (ozdravljenje od psihosomatskih bolesti, iscjeljenje...) S druge strane, zanemarivanje duhovnog života može imati suprotne posljedice, a toga često i nismo svjesni...

Nije to ništa novo, to su znali i stari Latini koji su sastavili izreku "Orandum est, ut sit mens sana in corpore sano" /Treba se moliti da bude zdrav duh u zdravu tijelu/. Danas se krivo citira samo drugi dio stiha, kao da zdrav duh može biti samo u zdravu tijelu. Istina, briga za zdravlje i tjelesno vježbanje jednim dijelom čini duh (i dušu) zdravijim, ali to nije smisao izreke. Izreka govori da bavljenje duhovnim životom može iscijeliti tijelo i ozdraviti ga.

Srednjovjekovni kršćanski mistik, sv. Ivan od Križa, poznat je po proučavanju i pisanju o kontemplativnom životu. On piše o stadijima duhovnog života, koji nažalost ne prolaze svi ljudi - mnogi se cijelog života zadržavaju na najnižim stupnjevima duhovnog rasta. To su oni koji nikad ne mole, ili mole površno, prema potrebi i vlastitim željama, i stoga nikad ništa ne nauče...

Prije čitanja knjige "Otvoren duh, otvoreno srce" često sam se pitala zašto je moja molitva u posljednje vrijeme tako slaba, zašto me više ne ispunjava kao nekad i zašto pronalazim sve manje vremena za nju. Našla sam odgovor: u molitvi previše sam se vezala za duhovnu utjehu, osjećaje sigurnosti i topline koji su ionako prolazni... Dok se raste u duhu, mora se proći i razdoblje "Božje odsutnosti", jednostavno da bi naša ljubav bila veća i naša vjera čišća. S molitvom se mora nastaviti, i kad doživimo "suton osjetila", jer nas ono vodi na višu razinu, gdje ćemo biti svjesniji i zreliji, a nećemo Boga svrstavati u naše ograničene slike i mjerila... Duh je beskonačan, i besmrtan... i Bog ga na poseban način priprema za vječni život...

Provodeći vrijeme u molitvi još se nešto događa - oslobađaju se energije nesvjesnoga u nama. Netko se zatekne u lažnom samopouzdanju, misleći kako je puno napredovao, kako je bolji od drugih i kako može učiniti sve... (to je zadesilo i mene). Netko pak se nađe pogođen i utučen jačinom spoznaje svojih grijeha i postane depresivan... Svejedno što se dogodi i kako se osjećamo, treba nastaviti moliti.... Orandum est....

Promjene koje Božja nazočnost i naša molitva u duhu s vremenom čine utječu i na našu psihu, naše stavove, pogled na svijet i vrijednosti... Pomalo se razotkriva naše "lažno ja" odgajano od djetinjstva u traumama i površnim svjetonazorima, uvjetovano kulturom koja je daleko od Boga i u kojoj je molitva staromodna i ismijavana. Obitelji u kojima se ne uči poštovanje, škole koje opterećuju, mediji zbog kojih smo naviknuti i imuni na ratove i na jad i bijedu ljudi, društvo u kojem smo stranci... Polako se molitvom otkriva, spoznaje i prekoračuje taj velik i dubok jaz između "ovog svijeta" i Boga, koji nas je stvorio.... I pomalo shvaćam da pitanje zašto je Bog dao svojeg Sina da ga razapnu i ubiju ima čvrste veze s pitanjem zašto su se ljudi, Božja divna stvorenja, na svoju ruku odmetnuli od Boga....

I postaje mi jasnije da nikakvi religijski i duhovni, ni crkveni pokreti, neće imati znatnog utjecaja na obraćenje svijeta, ukoliko njihovi članovi ne postanu u pravom smislu "kontemplativni" i ljudi "od duha"...