Iako se ovaj blog pretvorio u blog interpretacije bajki i pjesmica koje mi padnu na pamet, više od predugog ležanja u carstvu hladovine, nego radi nekog naročitog razloga, dođe mi ponekad da onako ničim izazvana napišem i nešto o sebi, jer sam već više-manje primijetila da ga jedino ja gledam i uzdržavam, (a svaka pametnija osoba bi ga već mokrom krpom obrisala s ekrana i memorije), ali moram iskreno, najiskrenije priznati da se već stvorila tolika navika, neću reći ovisnost, pa mi on služi kao palmica usred pustinje ili otočić nasred mora, usred mog života kompliciranog, nesretnog i promašenog (od kojega ovdje nije ispričan niti djelić, a i ovo što je napisano sumnjam da je istina), jer kao i svi vi neznani junaci samo tražim svoj put po uzburkanom moru, usred burnih valova i vjetrova, i nisam sigurna kuda taj put vodi, a ovaj djelić velike mreže koju sam prisvojila, mreže koja može spasiti život, čuvam i, kao mali princ svoju ružu, uzgajam ga daleko od svih neiskrenih i nemarnih ljudi koji bi ga možda krivo shvatili ili odbacili i, kao tužni svirač na uglu starog trga, čekam nekog slučajnog prolaznika da posluša moju glazbu i mrvicu odmori svoju dušu tik uz ovaj kamen na dnu mora...

Evo, hvala, život je odmah ljepši...