O kurikulumu i ishodima

16.06.2016.

Čitam:

"Osnovna zamjerka protiv „naobrazbe temeljene na učincima“ (Outcome-Based Education, OBE) jest da ona svodi (smanjuje, reducira) odgoj i naobrazbu (education), nastavu (teaching) i učenje (learning) na obrasce (forms) ljudske tehnike (inženjerstva, engineering) i nadriznanstveno planiranje postupaka, postupke koji naobrazbu smatraju sredstvom (instrumental) namijenjeno određenim ciljevima. Taj model, koji mnogi odgojitelji smatraju neprihvatljivim, pretvara se u kalupljenje (molding) učenika kroz preinaku ponašanja (behavior modification)..."
http://narod.hr/kultura/zeli-li-cjelovita-kurikularna-reforma-ukalupiti-ucenike-mijenjajuci-ponasanje

Outcome-Based Education javlja se kao "odgovor" na dosadašnji, dugogodišnji i općeprihvaćeni Content-Based Education (obrazovanje temeljeno na sadržaju). Promjena smjera koji propisuje kurikul ima velike posljedice na nastavni rad: nastavni planovi više neće propisivati tzv. sadržaj (on "nije važan", daje se potpuna autonomija učitelju u vezi izbora sadržaja). Bitno je samo ostvarenje niza ishoda. Mijenjaju se metode, u modu dolazi konstruktivizam (pa čak i socijalni konstruktivizam), koji je zapravo alternativa postojećim općeprihvaćenim metodama koje su se godinama znanstveno provjeravale i prema učincima verificirale (ovisno o nastavnom predmetu).
Australija je imala iskustva u takvoj vrsti obrazovanja uz zaključak da se kurikul mora korigirati - najveća zamjerka je bila što su učitelji preopterećeni ostvarenjem niza brojnih postavljenih ishoda, a učenicima manjka razumijevanje, dubinsko znanje, povezivanje sadržaja.
Pitanje je zašto se ovakva vrsta (promjena) obrazovanja gura na svim razinama, od predškole do završetka srednje škole, kad će konačni rezultati vjerojatno biti upitni (zapravo eksperiment)?

Voda i vino

16.01.2016.

"Kad okusi vodu što posta vinom,
a nije znao odakle je
- znale su sluge koje zagrabiše vodu..."



Ravnatelj stola
začuđen osta,
što vino dobro
zaručniku osta,
a sluge vjerne
i posude pune
kriju prisutnost
Milosti pune.

Jesu li znale
da s Jordana voda
pere sve grijehe
ljudskoga roda?
Hoće li znati
kad pashalno vino
Krv Saveza posta
Isusovim činom?

Onaj koji čudom
u Kani razveseli
svatove i sluge
skriven je u sjeni,
vodom čisti srca,
krstom vjeru daje,
a vinom svoje Kraljevstvo
da radost vječna traje.

Kao janješce...

04.01.2016.

Kad promatram jaslice u tišini svoje sobe ponekad razmatram o sebi kao o maloj bijeloj ovčici što ju je izrađivač postavio baš pred božićni noćni prizor. I tako pokušavam svoju dušu smiriti i sav nemir koji se nataložio tjednima u meni uvesti pod jednu drugačiju perspektivu.

Ulomak jedne božićne pjesme glasi:
U štalici prostoj leži djetešce,
Na slamici oštroj, kano janješce.

Kolika se dubina u ova dva, naizgled dječja iliti djetinjasta stiha krije? Isus je ležao na slamici u početku svog životnog puta, "kao janješce". Kao jaganjac, Jaganjac Božji - tim imenom prozvat će ga godinama kasnije prorok Ivan Krstitelj. Na temelju starozavjetnih proroka koji su iščekivali Jaganjca koji odnosi grijehe svijeta i čija žrtva će nas konačno pomiriti s Bogom. Slika pashalnog jaganjca koji izvodi Izraelce iz dugog egipatskog ropstva i daje jedinstveni znak Božjeg oslobođenja i Božje ljubavi. Kao da je u toj slici predodređen i smisao Isusovog dolaska na svijet, kao i način na koji će On završiti svoj zemaljski život, na križu raspet, "i grijehe naše On ponese na sebi". Starozavjetni način prinosa žrtava je završen, jer se pojavilo novo Janje Božje koje će jednom zauvijek preuzeti naše grijehe i darovati nam novi život.
Tako dva stiha ujedinjuju božićno otajstvo, kao i smisao, muku i uskrs, cjelokupan Isusov život.


Krist DA - Crkva NE?

18.05.2013.

O iracionalnosti u vjeri

Možemo li tako odgajati mlade ljude da poštuju i vole Krista kao nekog velikog duhovnog učitelja (ako baš želite, samog Boga), a prema Crkvi neka zauzmu stav kakav im se god svidi? Jer što je ipak Crkva?
Popularno je u zadnje vrijeme dovoditi u pitanje svaki autoritet, „ta i sami znamo i možemo odrediti što je dobro, a što zlo“, pa argument o „potrebnoj poslušnosti“ nije baš omiljen, a svakome ni shvatljiv. U pozadini, možda u dnu savjesti postavlja se pitanje: ako je Krist bio tako dobar, ako je bio sveznajući, sam Bog, govore, kako je onda mogao grješnim i slabim ljudima prepustiti svoju Objavu i osloniti se na njih da tumače i ljudima prenose Njegovu riječ? Nije li u tome zapravo pogriješio?

U našim suvremenim shvaćanjima (a ponekad i u površnim katehezama) često se sakati sama Isusova riječ i njegova cjelovita poruka. Moguće je da se u takvim stavovima krije podsvjesna posesivnost (ja i moj Isus, ne marim za druge) ili pak velika razočaranost u ljude (strah od fundamentalizma i nezdravih odnosa). Individualnost nasuprot kolektivitetu. Situacijska etika nasuprot etici zajednice. Sv. Augustin je zapisao da je rimski senat jednom proglasio Isusa oholim bogom, ne želeći ga uvrstiti među rimske bogove, jer Isus želi svo štovanje samo za sebe. Pitanje je: što je istina? Ako je istina da je Bog samo jedan, može li on sam sebe izjednačiti sa svim ostalim lažnim bogovima i ljude ostaviti u tolikoj zabludi?

Sveto pismo nam govori da je Isus želio zajednicu, da je želio pojedince takvi kakvi jesu i da je obećao darove Duha da potpomažu našu slabost i da ti darovi služe za izgradnju zajednice. Stare knjige nam govore o živoj povezanosti prvih kršćanskih zajednica i prisutnosti Kristovoj u njima samima, na otajstven način. Sve milosti i darovi Duha dani su i primaju se isključivo radi izgradnje zajednice, koja će Božjom silom spašavati svijet, a grijeh je te darove koristiti za vlastitu promociju, za nadmetanje ili sijanje straha.

Prije tisućljeće i pol vjernici su se dijelili oko shvaćanja Isusovog božanstva (arijanska kriza), prije petsto godina oko vjere u zagovor svetaca i razumijevanje milosti (zapadni raskol), a danas se vjernici dijele oko stava prema Crkvi. To je naša suvremena kriza, netko bi rekao suvremena hereza. Krštenici ne vjeruju da je Crkva potrebna i trude se omalovažiti njene službenike i njen smisao. Nije to zdrava kritičnost, jer bi ona podrazumijevala također i ljubav, strpljivost i pouzdanje. Zdrava kritičnost je danas zapravo potrebnija od slijepe poslušnosti. Suvremena hereza je ili ravnodušnost ili destruktivan prijekor Crkvi koji ju iznutra ranjava i razara. Takav odnos nije od Duha Svetoga.

U svijetu u kojem je otuđenost ljudi i prekomjerna samoća postala svakodnevna pojava potrebne su mu ruke bližnjih da se iscijele ranjena srca i da ljudi ponovno pronađu nadu. Živeći bez Božjih zakona postajemo tolerantni prema „vladajućim mišljenjima“, nekritični prema modi, susretljivi prema slabostima i grijehu, neotporni na klevete, pesimizam i beznađe. Kritizirajući Crkvu ušutkavamo našu savjest koja traži dublji i sigurniji oslonac. Odbijajući autoritet Božjih zapovjedi, svom dušom prihvaćamo diktate i diktature svih ostalih stvaraoca javnih mnijenja i prolaznih trgovaca životnim užicima, koji zapravo žele samo zaraditi, a ne nude smisao života.

Crkva se gradi jedino Duhom Svetim, onim Duhom koji je lebdio nad vodama još kada je Bog stvarao svijet. Onim Duhom, koji proniče tajne božanskih dubina. Duhom koji je govorio po prorocima, a ljudi su ih osuđivali. Istim onim Duhom koji svjedoči za Krista i u kome je sam Krist činio čuda. Crkvi je on dan radi razlučivanja duhova sadašnjega svijeta, radi opraštanja njegovih grijeha i radi proročke riječi u svim životnim prilikama. Za takvog Duha treba moliti i takvome se Duhu otvoriti. On sam nikad ne napušta ljude, ali nikad i ne prelazi preko naše slobodne volje kojom Ga možemo i utrnuti i ugasiti, ako za nj ne marimo.
Davno je Blaise Pascal rekao: „Ako ne živiš ono što vjeruješ, uskoro ćeš početi vjerovati u ono što živiš.“

Razlučivanje

17.05.2013.

Ponekad ne vidimo svjetlo i malodušnost nas obuzme.
Ponekad ne razumijemo Božje putove i tražimo Ga na neravnim stazama.
Ponekad se svijet čini vrtoglav i besmislen, a duhovi laži sputavaju naše korake.

Kada je teško umiriti misli, a Kristov mir čini se dalek,
sam Duh Božji zauzima se za nas.
On nas poučava kroz molitvu i krijepi naš duh.
Čisti nas od idola,
napasti da sami upravljamo nadnaravnim silama i budućnošću,
odvikava nas od iracionalnosti i poganstva,
gradi put poniznosti i šutljivosti, da osluhnemo Božji glas.

A taj glas ne dolazi od nas samih da nam se duh uznosi i hvali.
Dolazi od vječne Riječi njegove koja nikad ne će proći…


* * *


Neizrecivi Stvoritelju, Ti koji si iz prebogate svoje mudrosti
ustanovio tri kora anđela i postavio ih divnim redom
nad spoznatljivo nebo te prekrasno rasporedio dijelove svemira:
Ti, koji si ustanovio istiniti izvor svjetla i vrhunsko počelo mudrosti,
udostoj se uliti zraku svoje jasnoće nad tminu mojega razuma
i ukloni od mene dvostruku tminu - grijeh i neznanje –
u kojoj sam rođen.

Ti, koji malenima daješ razgovijetan jezik,
oblikuj moje riječi i na moje usne izlij
milost svoga blagoslova.
Daj mi oštrinu razumijevanja, sposobnost pamćenja,
sustavnost i lakoću učenja, istančanost tumačenja,
obilnu milost izražavanja.

Zasnuj početak, usmjeri napredak, upotpuni dovršetak mojega rada!
Ti, koji si pravi Bog i pravi čovjek: koji živiš i kraljuješ u vijeke vjekova. Amen.

sv. Toma Akvinski
(J. Maritain: Anđeoski naučitelj)

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se