You're living like a disaster.

Ključna riječ: pretenciozno.



I don't care if it hurts.
I wanna have control.
I want a perfect body.
I want a perfect soul.




You're so fucking special.
I wish I was special.





credits
Design:murderscene
Help:xoxo
Everything counts.
nedjelja, 10.04.2011.

Long time no see.

Toliko dugo nisam pisala niti obitavala na blogu da mi je trebalo par minuta da se sjetim adrese. Jebote.

Sjebala sam. Sjebala sam u tolikoj mjeri da nema smisla nabrajati sve. Štošta se promijenilo. Više nisam ista ona koja sam bila kada sam prije mjesec ipol pisala post uvjerena u značenje svake rečenice, svakog jebenog slova. Dogodilo se toliko stvari da se više ne prepoznajem. Velika promjena nije bila u planu, ali opet... Ne mogu reći da mi smeta. Unatoč zajebima koji će me skupo koštati narednih mjeseci, nisam požalila niti jednu sitnicu, niti jednu odluku, niti jednu možda impulzivnu reakciju.

Faks je pao u drugi plan. Odjavila sam ispit koji sam namjeravala položiti na ovom roku, pala sam kolokvij iz rima i time si zakomplicirala ionako težak semestar. No dobro, novi radni plan je tu, novi raspored je zalijepljen na zid netom sređene sobe i idemo ispočetka. Od same nule, kao da se ništa nije dogodilo.

On, za kojeg sam tvrdila da mi je potreban više nego zrak, više nije dio mog života. Više od mjesec dana. Bolje mi je bez njega, usudim se priznati. Kad sagledam situaciju sada, nikad mi nije previše pomagao. Mogla bih čak reći da me je dovodio do ludila sa svojom savršenom samokontrolom, savršenim navikama, savršenim stavovima, savršenim svime. Nikad se nisam osjećala dovoljno dobra. Osjećala sam se nedovoljnom, nesavršenom, lošom. Uvijek sam težila promjenama, ponekad samo zbog njega. Ne, ne mogu ga optužiti za vlastito psihičko rasulo, ali otkad mi nije blizu osjećam olakšanje jer znam da sve što radim je samo i isključivo zbog mene.
Možda ste iz ovoga dobile dojam da sam sama. Ne, nisam. Tu je četiri godine stariji kolega s faksa. Pokušavamo si pomoći međusobno, pričamo, učimo, zajebavamo se... Super nam je. Nadopunjujemo se. Seks je odličan. Nijedno ne želi vezu, to bi samo ukvarilo sve. No strings attached.
Zanimljivo kako je u jako kratkom vremenu zadobio moje povjerenje. Zna sve o meni. Razumije. Pričamo o kompleksima, uzrocima istih i nijedno ne može vjerovati drugome kad govori o stvarima koje se tiču fizičkog izgleda. Meni, on je savršen. Mislim da ne postoji osoba koja se ne bi okrenula za njim. On smatra da su njegove mane očite. Well, I don't fucking see it. On isto meni kaže. Ja po petstoti put ponavljam Isn't it obvious?

Između ostalog što se promijenilo, promijenila se i slika moga cilja. Još u zadnjem postu htjela sam ekstremno lagano tijelo izraženih kostiju. Više to ne želim. Želim 52 kilograma teško zdravo tijelo sa blago izraženim mišićima. Želim jesti normalno, baviti se fizičkom aktivnošću, ne gristi se zbog svakog zalogaja kojeg smatram suvišnim. Želim uživati u životu bez suvišnih opterećenja.
Imam 10 kilograma za izgubiti. Mislim da je za to dovoljno 3 mjeseca koliko imam do kraja drugog semestra u kombinaciji sa uravnoteženom prehranom, teretanom i povremenim trčanjem po Bundeku. No vidjet ćemo. Wish me luck!



Dandy loves you.




| 21:09 | Komentari (11) | On/Off | Print | # |



Pure morning.
ponedjeljak, 28.02.2011.

Danas počinje drugi semestar. Jedan ispit mi je ostao za travanj, što znači rad rad i samo rad. Bit će naporno, znam, ali dat ću sve od sebe i riješiti to kako spada. Bez odugovlačenja. Složila sam si plan. Nije na papiru, ali je u glavi. Jesti zdravo. Da, bez izgladnjivanja, bez orijentiranja isključivo na proteine. Posložile su mi se neke kockice i znam da ne mogu tako jer nakon svaka 3/5/10 dana rigorozne dijete slijedi još bar toliko dana prežderavanja. Tako da polako. Cijela godina je preda mnom. Jedva čekam da malo zatopli pa da mogu vani trčati, u međuvremenu ću vježbati u sobi, svaki dan bar pola sata da se priviknem. Nisam dugo.

Obećala sam si da u ovom semestru moram više izlaziti, a ne se orijentirati isključivo na faks. Prebrzo se trošim na taj način, a ekipa za povremene izlaske je idealna. Moram se organizirati drugačije, da sve stignem. U ožujku baš i neću moći budući da paralelno moram spremati najteži ispit iz prvog semestra i kolokvije rima, što je full time job, ali od travnja na dalje ću se itekako potruditi više posla odraditi kroz tjedan tako da mi je vikend koliko toliko opušten. Nastojat ću zadržati normalan bioritam, bez noćnih učenja. Tako se samo cijela poremetim, jedem kaloričnu hranu, ne vježbam, konstantno sam umorna... Besmisleno je i nema potrebe da se toliko maltretiram.

Sada žurim pod tuš i na predavanja.

Dandy loves you.

| 10:28 | Komentari (2) | On/Off | Print | # |



Leave our excellent souls. Everything goes.
subota, 12.02.2011.

Stvar je u tome što sam se uvijek vidjela superiornom u odnosu na druge. Koliko god kompleksa imala, uvijek sam se smatrala boljom. Ne toliko fizički koliko intelektualno. Ne krivim sebe zbog toga. Društvo me stvorilo takvom. Ja sam ona od koje se uvijek očekivalo više, i koja je ta očekivanja redovito opravdavala postavljajući tako samoj sebi sve više kriterije, sve više standarde, pomičući letvicu svaki put još jedan centimetar prema gore. Sada sam na faksu koji sam oduvijek željela upisati, u kojem se savršeno pronalazim. I opet, očekivanja su prevelika. Svi mi to daju do znanja. Teško je nositi se s tim.

U ponedjeljak je zadnji ispit koji trebam položiti na ovom roku. Znam da neću uspjeti. Nisam se dovoljno trudila. Iza mene je tjedan plakanja nad samom sobom, emocionalnog prežderavanja što je rezultiralo sa 3 kilograma više (divno, opet sam na početku) i nerada, baš onda kada sam trebala najviše stisnuti.

Moj prvi pad je blizu. Moje prvo neispunjavanje očekivanja. Zanima me kakva će biti psihička reakcija. Hoće li se očekivanja drugih smanjiti ili će me gledati kao promašaj? Hoće li to biti lapsus ili kardinalna? Kako ću samu sebe gledati kada shvatim da postoje ljudi uspješniji od mene? Uskoro ću saznati.



Dandy loves you.

| 19:01 | Komentari (5) | On/Off | Print | # |



Everything looks good on skinny.
subota, 05.02.2011.

Napokon sam našla vremena javiti se malo na blogu. Dobro sam, da vam odmah kažem. U Indeks sam naslagala dvije četvorke i peticu, na Valentinovo mi je zadnji ispit na ovom roku i molim sve sile da ga prođem. Jer ozbiljno, ne da mi se sociologiju vucarati okolo za sobom.

Što se kilaže tiče, nije loše ali definitivno može bolje. U ovih gotovo mjesec dana dosta sam oscilirala. U jednom trenutku sam čak imala 62 kg, što mi je nepojmljivo, ali ajde, i to sam preživjela. Trenutno sam na 58. Držala sam se Atkinsa 5 dana i skinula 3 kg. Jučer sam ga prekršila jer sam se za prvu peticu počastila 'konkretnim obrokom', pohanim mesom, povrćem i kolačem, a uz to sam još jela i Linoladu, bez kruha, naravno. No na vagi se, na sreću, ništa ne primjeti. Ipak, neće to ostati u meni predugo. Jutros sam kupila Purgal, napokon! Mislim da ovo planiram bar mjesec dana, ako ne i više. Ali jebiga, studentski budžet nije baš pretjerano rastezljiv, pogotovo ako dotični student tamani dvije kutije cigareta dnevno.

Složila sam si divan 'životni' plan. Odredila sam si neke ciljeve, koje moram ostvariti. Jednostavno moram.
Od sljedećeg semestra, odnosno mjeseca, ću se zaposliti na bar pola radnog vremena. Treba mi novac. Previše toga želim, a jasno mi je da mi moja samohrana majka ne može sve uvijek pružiti koliko god se trudila. Zatim, izbacit ću sva predavanja na koja ne moram ići jer su zaista gubljenje vremena. Redovito ću ići u teretanu, minimalno 4 puta tjedno. Nakon što još sljedeći tjedan odradim čistog Atkinsa, iz prehrane ću izbaciti sve zle ugljikohidrate. Dakle, dan će mi se sastojati od voća ili žitarica i Bioaktiva za doručak (uz obaveznu tursku kavu bez ikakvih dodataka), kuhanog povrća i mesa ili ribe za ručak i neke voćke kasno popodne. Večere, bar one kasnije, neće biti. Zadnji obrok će biti oko 17, 18 sati. Sve sokove iz menze ću zamijeniti sa vodom tako da ću još i uštedjeti umjesto da se debljam. Povremeno ću si dozvoliti krišku raženog kruha i to će biti to. Krajnji cilj je 44 kg. Do ljeta. 14 kg u 5 mjeseci? Itekako izvedivo!

Dandy loves you.

| 15:25 | Komentari (6) | On/Off | Print | # |



I ache in all the places where others get pleasure.
utorak, 11.01.2011.

Ritam od prošlog posta je prestao. Cimerica je došla i više nemam prilike. Jedem relativno normalno, jedan obrok dnevno, možda još nešto sa strane. Osjećam se jadno. Debelo. Odvratno. Dnevni kalorijski unos se vrti oko 800. Sasvim normalno, ali previše za moje ciljeve. Kupit ću si laksative krajem tjedna. Moram biti mršavija. Želim manje. Kako vrijeme prolazi želja je sve veća. Ništa više ne smije biti prepušteno slučaju.

Imam toliko posla oko faksa sljedećih par tjedana. Ne znam kada će biti novo javljanje od mene. Nadam se samo da ću donijeti dobre vijesti. Držite se.



Dandy loves you.

| 20:11 | Komentari (7) | On/Off | Print | # |



Who cares, anyway.
petak, 07.01.2011.

Od zadnja četiri dana dva sam provela ne jedući, a druga dva rigajući. Isplatilo se. 3 kg manje. Tekućina, znam, ali boli me kurac. I vaga zajebava. Stalno pokazuje drugačije brojeve. Više ne znam na čemu sam. Znam samo da očajnički želim manje. Puno puno manje nego što imam.



Dandy loves you.

| 00:18 | Komentari (6) | On/Off | Print | # |



Miss Nothing.
subota, 01.01.2011.

Nikad nisam doživljavala proslavu Nove godine kao nešto posebno. Kao, neki novi početak. U svijetu u kojem jesam svaki dan je novi početak, svaki ponedjeljak je Nova godina. Ipak, ova će mi ostati u posebnom sjećanju. Ne nezaboravna. Ništa nije nezaboravno.

***

Uska crna haljina golih ramena, satenske štikle vrtoglavih lakiranih potpetica, crveni ruž, naglašene velike oči sa dugim trepavicama, ravna vatreno crvena kosa. Izgledala sam poprilično dobro, istina. Moglo bi se čak reći da sam bila zadovoljna. Slavila sam sa zlatnom mladeži svoga grada, mnoštvom alkohola i ostalih ne baš toliko legalnih sredstava. Zabavljala sam se. Pila sam, pušila, koristila sve što je bilo raspoloživo. Pao je čak i osrednji seks u sobi bivšeg premijera nebitno koje države. Pred jutro smo kolektivno zaspali u vlastitom neredu gdje god je tko dospio. Hrpetina tijela, mnošto polupraznih čaša, boca, kutija cigareta i dogorijelih čikova. Točno kako je bilo planirano.

Unatoč svemu, nisam bila opuštena. Niti u jednom trenutku. Morala sam paziti da mi trbuh ne iskoči ni u jednoj sekundi, da šminka ostane postojana, da budem što je moguće bliže savršenstvu, unatoč tome što sam miljama daleko.

Komplimenti su prštali sa svih strana. Divna si. Prekrasna si. Volim te. I tako u krug. Nije bilo dovoljno. Svakom čašom Jegera, svakom bocom šampanjca unutarnji glasovi su vrištali sve više, opskurnije, glasnije. Gubila sam se i ponovno pronalazila iz minute u minutu. Sekunde u sekundu. Konstantna je bila jedino činjenica da nisam savršena. Ne trudim se dovoljno.
A tu je bila i ona, šesnaestogodišnji model. Nedavno se slikala za slovenski Elle. Blijeda, krhka, plavih očiju i punih usana. Savršena. 176 centimetara visine i 50 kilograma. Znate o čemu pričam. Kako pored nekoga takvog ostati pribran? Možda netko psihički stabilan, ali ja? Budimo realni. Što je najgore, cura je divna. Prirodna, neopterećena... Nemam niti jednu riječ kritike. Kako se nositi s tim?

Kompleksi su izraženiji danas. Mamurluk nimalo ne pomaže. No, dobro sam. Promijenila sam neke ciljeve. Ova godina mora biti drugačija. Ja moram biti drugačija ove godine. 12 mjeseci, 365 dana nije malo. U Zagreb idem sutra, napokon. Dosta prežderavanja i neuspješnih pokušaja riganja. Teretana je obavezna. Visokoproteinska dijeta stupa na snagu, ne Atkins, ali blizu. Do lipnja želim 17 kg manje, 44. Želim taj jebeni manekenski izgled. Dat ću sve od sebe. Nikad se više neću osjećati kao sinoć. Obećajem.



Dandy loves you.

| 22:01 | Komentari (4) | On/Off | Print | # |



All I want for Christmas is New year's day.
nedjelja, 26.12.2010.

Mislila sam pisati o kaosu koji osjećam, ali shvaćam da je to potpuno besmisleno. Ne bi mi uopće pomoglo. Upravo suprotno. Zakočilo bi me i unazadilo.

Ova 2 dana su prošla katastrofalno. Što da kažem? Blagdansko prežderavanje. Prepuna kuća ljudi. Uspjela sam rigati samo jednom i to nedovoljno. Imam 61 kilogram. Bila sam između 60 i 61 kad sam došla doma. Nakon dvodnevnog prežderavanja sam zaokružila iako mislim da možda čak imam i više. Sutra vaganje i mjerenje pa update.
Do Nove godine imam još 5 dana koje namjeravam provesti na tekućini. Samo voda i juhe. Napokon sam doma i ne mogu se izvlačiti na preskakanje vježbanja. Više nema vremena. 5 dana. Dovela sam se da pokušavam napraviti što više mogu za tako kratko vrijeme, a imala sam cijelu godinu. Imala sam i više od toga. Ovo će biti fijasko, i ne samo zbog toga što još uvijek nemam pojma gdje točno idem za Novu. Ja, sama po sebi, sam fijasko. No, na početku sam rekla da neću pisati o unutarnjem kaosu.

Dakle. Nova godina. Pritom ne mislim na 31.12.2010. već na kompletnu 2011. godinu. Toliko toga bi mi se trebalo dogoditi u tih 365 dana, toliko toga bi me trebalo promijeniti. Toliko toga bih sama trebala učiniti. Toliko toga bih sama trebala promijeniti, na sebi i oko sebe. Za 2010. sam rekla da će biti moja godina. Po svemu bi se dalo zaključiti da nije bila moja. Ostala sam na gotovo identičnoj kilaži. Psihički problemi su postojani, čak i postojaniji nego prije. U redu, neke ciljeve jesam ostvarila. Neke promjene se jesu dogodile, ali za mene nisu dovoljno značajne. Nisu dovoljno vidljive. Ljudi ih ne komentiraju dovoljno. Žalosno je koliko mi je zapravo stalo do tuđeg mišljenja i tuđih komentara.

Za 2011. neću reći da će biti moja godina, ali dat ću sve od sebe da ostvarim što više zacrtanih ciljeva. Malo manje riječi, malo više djela.



Dandy loves you.

| 00:49 | Komentari (1) | On/Off | Print | # |



Once ruined, baby, you stay ruined.
srijeda, 22.12.2010.

Nije ti trebala ona štrudla od jabuke. Ni vegetarijanske lazanje. Ni Kiki bomboni. Ni večera u menzi. Ni sendvič prije 10 minuta. Ništa od toga ti nije trebalo. Glupačo. Ne treba ti ni početak od sutra. Treba ti početak od ove jebene sekunde. Ne možeš se svaki put izvlačiti na prokleti PMS. Umišljaš si. Hrana ti nije potrebna dokle god se vaga vrti oko broja 60. Odvratna debela prasice!

Sutra, da sutra, sam na kavi i vodi. Napokon idem doma. Prva stvar koju ću napraviti je vaganje. Čisto da vidim koliko sam se sjebala u ovih par mjeseci. Vidim sve. Vidim ogroman trbuh i debele bedre, ali želim da mi vaga to potvrdi, da mi napokon dođe iz guzice u glavu što si radim. Što je najgore, doma me čeka food fest. Divota. Pokušat ću ga kontrolirati što bolje mogu konstantnim izbivanjem iz kuće i Miom. Da, Miom. Nemam drugog izbora. Ne mogu si dozvoliti da izgledam kao jebeni tenk za Novu godinu.

Kad smo već kod Mie, i ovaj sendvič bi mogao van.

Glupa sam jebote. Glupa sam toliko da boli. Osjećam se odvratno. Jesam odvratna. Na sve načine na koje osoba može biti odvratna. Fizički i psihički. Ne mogu se više podnijeti. Bar vi razumijete, nesnošljivost samoga sebe je nešto najgore što osoba može osjećati. Mene taj osjećaj konstantno prati. Upija se kroz svaku poru, svakim pojedenim zalogajem, svakom izgovorenom laži. Imam osjećaj kao da sam zatočena unutar nekog stranog tijela, unutar nekog stranog uma i ne mogu van. Ne želim si priznati da sam to stvarno ja. Da nema van. Na ovo sam osuđena. Bila sam jučer, danas sam, a ni sutra neće biti ništa bolje.

Zanima me bih li se stvarno bolje osjećala kad bih skinula tih prokletih 13 kg ili bi onda moje psihičko rasulo samo postalo izraženije? Htjela bih biti netko drugi. Netko manje kompliciran. Netko tko zna razlikovati dobro i loše. Trenutno stanje je loše i ne izgleda kao da će uskoro biti išta bolje. Nije stvar samo u hrani. Ja sam općenito loša. Nekoliko dijagnoza to potvrđuje. Konstantno sanjarim o nekim jebenim promjenama, o boljem sutra, o tome kako ću se ranije dignuti, više raditi, manje očekivati... Ništa od toga se ne događa. Stojim na istom mjestu već godinama, trudila se ili ne trudila. Svaki plan propada, svaki pokušaj nove, bolje mene propada.

Naglasit ću, nije riječ o samo fizičkom problemu. Iz dana u dan si stvaram nove, loše navike kojih se jednog dana namjeravam otarasiti, ali ništa se jebeno ne događa. Namjeravam biti samostalnija, samopouzdanija, malo manje bolna, malo više iskrena. Ništa. Nula bodova. Pogotovo me muči konstantna želja za promjenama, promjenama koje svaki dan predstavljaju nešto drugo. Odjebem ljude iz života da bih sljedeći dan čeznula za njima. Vratim ih nazad bez imalo truda da bih sljedeći dan mrzila svaki njihov pokret. Jadno.

Želim neku konstantu. Dosta mi je ovog nereda. Ne mogu. Ne više. Dosta je.



Kad bi bar bilo tako jednostavno.

Dandy loves you.

| 02:30 | Komentari (2) | On/Off | Print | # |



Body parts don't fit.
subota, 18.12.2010.

Bilo bi tako lijepo kad bi mogla biti sama. Onako, baš sama. Samostalna. Kad ti ne bi bio potreban nitko da drži sve tvoje disfunkcionalne dijelove na okupu. Kad ti ne bi trebala niti jedna jebena osoba. Ali treba ti. Ne možeš sama. Ne možeš bez njega bez obzira koliko se opireš tome. Koliko god se opireš ideji da si s vremenom postala ovisna o njemu, o njegovim riječima, zagrljajima, pogledima... Zvuči tako prokleto patetično. Dokaz da nisi ništa drugo nego jebeni mali čovjek, koliko god se trudila stajati iznad te ponižavajuće titule.

Pokušala sam bez. Pokušala sam sama. Rezulatat svega su bile više nego inače natečene oči pune ispucalih kapilara i petnaest svježih ožiljaka. Back to my old self. Zaboravila sam koliko mi olakšanje može priuštiti fizička bol. Zadovoljstvo, štoviše. Mogućnost da zaboravim na sve dok gledam bistru crvenu krv kako prodire na površinu, skuplja se u kutovima i na koncu curi niz podlakticu.

Izdržala sam nepuna tri dana prije nego sam se tupa i bolna vratila njemu. Nije mu dugo trebalo da shvati na čemu sam opet. Bez ijedne optužujuće riječi primio me nazad i krenuo u ponovno sastavljanje Rubikove kocke. Ni sama ne znam čime sam ga zaslužila, ali znam da se ne bih trebala odricati jedne pozitivne stvari samo zato što mislim da će tako biti bolje. Protekli tjedan je dokaz da neće. Bez njega ne mogu funkcionirati.

Jednom davno sam rekla da me je on spasio. Lagala sam. Proces spašavanja je još uvijek u tijeku. Ne mogu si vjerovati kad on nije tu. On je razlog zbog kojeg ne tonem u potpuno samouništenje. On me kontrolira. Ne mogu i ne želim ga se odreći.



Dandy loves you.

| 13:20 | Komentari (6) | On/Off | Print | # |



Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se