Jesen...
brončanim prstima jesen na vrata je pokucala...
nisam je pozdraviti uspjela...
noći hladnije postadoše...
jutra maglom ovijena...
dani sve brže na počinak se spremaju...
svojim je štapom doticati lišće počela...
kistom najljepše boje crtati stala...
a ja preumorna postadoh da primijetim je...
na stolu otvorena knjiga stoji...
slova žude da pročitana budu...
al oči se sklapaju...
misli u san jure...
krevet primamljiv postaje...
iako prazan...
hladan...
kapci su teški...
olovni...
bez pratnje očiju prsti po tipkovnici lete...
moram bar trag ostaviti...
da tu sam...
da dišem...
da vjerujem...
i da shvatih što propuštam...
i da primijetih jesen...
večeras kad prolila je sjaj po lišću...
večeras kad kruška pod noge pala mi je...
večeras kad bijela magla poprati mi dah...
večeras jeseni dobrodošlicu želim...
večeras odlazim umorna u san...
nemam snage misliti noćas...
srest ću se s vama u snovima...
Jedan kišni dan...
Kilometri pod gumama automobila…bijele crte promiču…besciljno lutanje kišnim gradom…praznina misli…tupi pogled u daljinu…“Everybody hurts“ na repeat-u…neznane ulice…miris čempresa…kapi kiše kroz otvoreni prozor…kočnica…kuda dođoh…groblje…ironija…velika ironija…izlazim…šljunčana staza…tišina…samo škripanje kamenčića pod nogama…disanje…dragocjeno disanje…vječni dom…zemlja…ništavilo…samo zlatna slova na mramornim pločama i vreća sjećanja…slika dragog prijatelja…kako je davno to bilo…imao je samo 14 godina…nepravda?...sudbina?...i Pitanje…zašto…nema odgovora…ili je možda u suzama…ma ne…ne dam očaju da pobijedi…možemo mi to…sada treba iskoristiti…svaka sekunda je vrijedna…ponekad lako je reći…otirem suze i opirem se slamanju…ne sad…bijele crte u retrovizoru…bijeg…ili pobjeda…za sada…melodija mobitela…tata…želi mi laku noć…drhtanje njegovog glasa…vedrina u mom…nemoj se slomiti…snaga putuje elektromagnetskim valovima…i kilometri samoće su prevaljeni…nadam se da će lakše zaspati…'volim te, tata. Lijepo spavaj.'…razgovor gotov…suze…tako mi nedostaješ…tako bih se željela probuditi iz ovog ružnog sna…ali nažalost nije san…java je…stvarnost…i boli…ali neću dopustiti da pobijedi…vjerujem dokle god dišeš…ovo su samo trenuci…samo male slabosti…jednom ćemo se smijati ovome…hoćemo…znam…bit će novi dan…novo svjetlo…radost…i ovu ćemo oluju pobijediti…i bit ćemo jači…još bliži…još povezaniji…i nikad ti neću pokazati da se bojim…znaš da sam tu…i da vjerujem…u bolje sutra…u budućnost…i da te beskrajno volim…
Pitam se ponekad zašto se neke svari događaju…i tada se sjetim jednog posta…puzzli…slika će se jednom složiti…i shvatit ću…sve se s razlogom događa…nadam se da ću otkriti razlog…nadam se da će se slika posložiti…sada…suočavam se sa svakim danom…i sve je više pobjeda optimizma…hrabrost je nada unatoč strahu…i kad padam uhvati me prijatelj…hvala vam za to…svima koji su osjećali kada treba biti tu..svima koji su poklonili molitvu i vjeru…riječi ili poneki nijemi zagrljaj toliko toga učine…i oprostite na izostajanju…dani su ponekad prekratki…volim vas…
baka...
sjeda kosa...
pogled blagi...
godine na licu bore su ucrtale...
mir u očima...
život u naborima ruku...
ruku što položene u krilu nježno leže...
ruku što za kruh radile su...
ruku što dobro su i zlo okusile...
te krhke ruke...
sad kruh uzimaju...
blagovala je...
Misli...
...pokušavam staviti na monitor misli...osjećaje...stanja duha u ovim mračnim danima...danima kad nada se na kapaljku dobiva...kad svaka kap zlata je vrijedna...pokušavam si olakšati...izbaciti bol na monitor...pretočiti je u slova u nadi da će se malo umanjiti bar...
...osjećam kako se zidovi mog života...zidovi koje sam dugo i strpljivo gradila...zidovi u koje je toliko uloženo...ruše...jedan po jedan...a činilo se da se kockice u mom životu počinju slagati...da stvari na svoje sjedaju mjesto...činilo se...i samo niotkuda...kao grom iz vedra neba...neka dijagnoza...neki nedolazak...neke riječi...i sve se rušiti počne...i misli lutaju tamnim prostranstvima...traže grešku...traže krivca...jer lakše je okriviti nekog za događaje...sebe makar...a breme krivnje preteško je...nenosivo...i suze pokušavaju bol isprati...otplaviti tugu iz ponora očiju...ali ne ide im...bol ostaje...teško je kroz život kročiti sam...misli se množe u tamnim...samotnim noćima...dok magla obavija dolinu i kuće...teško je biti hrabar...
...no tko je rekao da će život biti lagan...nitko...znala sam da će biti padova...ali sve odjednom...to nisam očekivala...stvarno nisam...i pitam se čime to zaslužih...a znam da nema razloga...da se neke stvari jednostavno dogode...
...u trenucima kad mišljah da nema nikoga...u trenucima kad bilo mi je najteže...ipak stiglo je svjetlo...neki zagrljaji...čvrsti zagrljaji u kojima sam mogla ostaviti suze...koji su me ohrabrivali...neke riječi na ekranu...iskrene riječi podrške...neki razgovori...razgovori koji su me podsjetili na stvari koje sam zaboravila...draga osoba koja me je podsjetila da je hrabrost kontroliranje straha...činjenje nečega unatoč strahu...ja se nadam...unatoč smanjenim izgledima...osoba koja vjeruje u mene...ipak ima svjetla u ovoj tami...ono me tjera naprijed...
...ponekad nemam snage uključiti računalo...pisati...oprostite mi na tome...tijelo je umorno...izmučeno borbom...borbom sa strahom...nisam vas zaboravila...ne bih to mogla...samo ponekad...snage ponestane...i znajte da cijenim vašu podršku jako...ako u snagu molitve vjerujete...molite za mene...mog oca...ako ne vjerujete...samo vjerujte u poboljšanje...u svjetlo...najteže je pomoć tražiti...ja u ovom trenutku vapim za njom..pružam ruke da ne padnem...svaka riječ kap je nade...stepenica prema svjetlu...hvala vam na svakoj...i oprostite na ovom košmaru...zbrci...ali to je ono što sad u glavi mi se nalazi...
Put...
Mrak…tisuće svijeća na nebu…nemir u duši…put u nepoznato…bijeg od stvarnosti…autobus za prošlost…tisućama godina unazad…cesta…velebne građevine…ljepota jednostavnosti…daleke misli i neke riječi…otvoreno more…rijeke vina…i suze…svjetla u noći…daleka svjetla…tako nedostižna…rađanje sunca iz modrog mora…pramac u valovima…neka slova…suze…nove ceste…novi gradovi...nove ljepote…gubljenje u tišini prošlosti…gitara i pjesma…oblaci dima…alkohol…maska osmijeha…gubljenje stvarnosti…nova buđenja…živi nabori kamenih kipova…želja za postajanjem jednog od njih…nepoznati ljudi na ulici…prazni pogledi slučajnih prolaznika…licemjerje poznanika…nova mora…nove stijene…novi kilometri…neko novo drveće…vulkanski pijesak…prašnjavo tlo pod nogama…zatrpani grad…zatvorene oči…praznina misli…ljudski trud…šum fontane u ušima…odbljesci sunca u očima…daleki smijeh djeteta…glazba u ušima…san daleko od očiju…grobovi velikana…divljenje…gubitak pojma o vremenu…neki razgovori…pjesma…vodene ulice…golubovi i violine…raskoš…samoća…tonuće crvene kugle u more…razlivena krv po nebu…vjetar u kosi…novi kilometri…mrak…tihi povratak…u stvarnost…strah…