desertrose...
latica po latica otkidana je noćas ruži ovoj...
okrutno...
noževi zabijali su se u leđa...
snažno...
jedan po jedan do srca je nalazio put...
beskrajno bolno...
uzeše mi sve kapi vode...
pijesak uvlačio se u izrezano srce...
pržio ga...
oaze nigdje na vidiku..
i bodljikavi stanovnici pijeska nestali su...
samo okrutno sunce...
beskraj vrelog pijeska...
i slomljena ruža u ništavilu...
ostavljena da umre...
ovaj je put mjera pelina napunjena...
gorčine čaša po izgaženom razlila se srcu...
vatra tuge otkinute pržila je latice...
u prah pretvorila ih ...
umrijeti htjedoh...
očajnički tražeći mir...
no smrt moja njima bi pobjedu donijela...
procvast će novi cvijet...
ovaj put i trnje će izrasti...
gusto...
oštro trnje...
i neće svi u mirisu pustinjske ruže uživati moći...
samo oni koje trnje ne otruje...
samo oni koji slomiti cvijet neće...
jer previše je boli podnijela...
previše suza isplakala...
previše puta slomljena bila...
trnje i zid...
od noćas prije cvijeta vidjet će se...
update...
prije daleka puta pozdravljam vas, prijatelji moji...
teška srca na njega krećem
jer od vaših odvodi me slova...
vratit ću se nakon sedam izlazaka sunca...
nakon sedam tamnih noći...
i tada nadoknadit sve ću propušteno...
oprostite mi što nisam sve vas posjetiti uspjela...
vrijeme stislo me u žrvanj...
popustit će kad prođe nedjelja...
i bit ću ponovno potpuno s vama...
moje vas srce neopisivo voli...
duša vam moja pozdrave šalje...
mislima uz vas ću biti...
nedostajat ćete silno...
***
željezni bat udario je o stjenku zvona…
kazaljke se sklopiše dok vjetar je pjevao pjesmu noći…
još jedna godina…
brojka se promijenila…
sada…
u ponoć…
okrenuh se za prošlim vremenom…
oblaka je bilo…
sunca…
nježne mjesečine…
kapi kiše po licu…
dobrih…
loših vremena…
uspona…
padova…
brzih rijeka…
potočića mirnih…
žalim li za čime?
nikada…
novim vremenima ruke pružam…
novim danima ususret koračam…
sreći…
tuzi…
svjetlu…
mraku…
smiješim se…
životu…
radujem se…
i skakućem…
plešem…
bosa…
u travi rosnoj…
ulazim u godinu novu…
Ljubav...
Vadeći pospanu glavu iz svojeg skrovišta iza šume ljetno je sunce prosulo svoj sjaj u zjenicu tatinog oka…vlažan oblačić očajanja je nestao…vjera je zauzela mjesto na tronu njegove duše…snaga se nastanila u njemu i spremno započinjemo borbu iz koje ćemo izaći kao pobjednici…zajedno…u dobru i zlu…obitelj…najveća vrijednost…
Istina je da u teškim vremenima…kad prijeti gubitak onoga što voliš…shvatiš kolika je zapravo tvoja ljubav…teška vremena ojačavaju…učvršćuju veze…
U danima iza mene moja je obitelj prošla to iskustvo…nije još gotovo…daleko od toga…ali ljubav je zračila iz svih članova…posebno iz roditelja…oni su doslovno izvršili bračne zavjete…u dobru i zlu…u zdravlju i bolesti…ruka u ruci…opipljiva ljubav u zraku…prava ljubav…bezuvjetna…beskrajna…ljubav kakvu želim…
Sada se pokazalo i tko su pravi prijatelji…meni…prijateljica koja je po pljusku biciklom došla do mene kako bi mi pružila podršku…srećo, beskrajno ti hvala na tome…prijateljica koja je istog trena bila sa mnom na kavi…i tebi najveća hvala…i vi, svi, virtualni prijatelji…ne znam što bih bez vaše podrške…bez vaših utješnih ohrabrujućih riječi…bez nade koju ste mi ulili svakim komentarom…svakom porukom..svakim mailom…svakim pozivom…tu ste bili kad mi je najteže bilo…kad se nebo rušilo…pridržali ste ga sa mnom…pomogli mi da ga stavim na njegovo mjesto…nema riječi koja bi dovoljno vjerno iskazala moju zahvalnost…nema riječi koja bi dočarala koliko mi značite…i znajte (svi, da sad pojedinačno ne nabrajam) da sam i ja tu za vas kad vam bilo što treba…volim vas sve..beskrajno…i zahvaljujem vam svakom zrakom sunca…svakim otkucajem ovog srca u grudima... 
Jači smo...
…grč u želucu…stisnuto grlo…suze u očima…život je tako beskrajno krhak…lomljiv…i ponekad toliko toga želim reći…ali riječi ne nalaze put iz glave…ostaju zarobljene…
…ponekad stvari uzimamo zdravo za gotovo…nismo svjesni kratkoće vremena provedenog na zemlji…izbjegavamo misliti o tome koliko je kratak naš vijek…tek treptaj u vječnosti…a mi…tek zrnce prašine u beskraju svemira…i dani nam prolaze…a mi ne govorimo dovoljno koliko nam je stalo do nekih ljudi…naivno misleći kako bi oni to trebali znati…
…i onda dođe neki trenutak…neko vrijeme…neka okolnost…i shvatim koliko je sve to prolazno…i bude mi žao…žao što sam toliko prilika propustila…i suze se spuste…dok u naručju držim mamu koja jeca…boji se…i nastojim biti jaka…prenijeti hrabrosti malo na nju…i glas iznutra govori da mora sve biti u redu…da ne posustajemo…da ništa to nije…da nije kasno…i vjerujem u to…jer na vrijeme je bolest otkrivena…i znam da sve će dobro biti…ali taj trenutak…sama pomisao da bih ga mogla izgubiti…prerano…slomi me na tren…i govorim sve što propustih...i bit ću tu…borit ćemo se…zajedno…i pobijedit ćemo…znam to…ta je malodušnost samo tren bila…ništa više…jer nikuda ti ne ideš…ne još…jači smo mi…puno jači…
Možda nisam dovoljno često,
možda nisam dovoljno jasno,
možda nisam dovoljno glasno,
rekla koliko te voli srce moje...
zahvalila za sve što si mi dao...
za svaki put kad si uz mene stao...
zato sada,
dok još kasno nije
dok nebom se razlijeva crvena boja
govorim ti to slovima ovim
i žao mi što rekla nisam prije...
znaj da u mom srcu mjesto posebno imaš
da volim te najviše na svijetu
da za te život svoj bih dala
okrenula čitavu planetu...
bori se...
nedaj se...
jer, tatice, volim te...
Zima pred nama...
Dugo u noć
pahulje nježno plešući
pokrivaju zemlju…
Tako je tiho…
Srebrna mjesečeva svjetlost
razlijeva se...
Omata sve živo poput plašta...
Samo škripanje snijega
pod našim nogama….
Pahulje se zapliću
u našoj kosi…
Moja ruka u tvojoj ruci…
U zimsku bijelu noć…
Godišnja doba...
prvom visibabom
što glavicu sramežljivo iz saga lišća probija
ljubav ti pokazati želim…
ljubav nježnu, a snažnu toliko…
u sanjivo jutro proljetno
u vrh nosa poljupcem
ukrasti ti san…
zrakama sunca
što na zalasku nebo zažari ljetno
zagrliti trebam te…
zagrliti tiho, zauvijek zagrliti…
u moru plavom
za ruku te primiti
osmijeh sa usana ukrasti…
bakrenim lišćem
što sa stablom tiho se oprašta
sebe ti dati želim…
bićem cijelim, dušom i tijelom…
u kišno poslijepodne
dok kapi po prozoru sviraju
tvoja biti…
bijelim pahuljama
sag što blistavi na tlu tvore
dodirnuti trebam te…
dodirnuti blago, uz tebe stisnuti se…
u zimskoj noći
dok lampe u parku svijetle
s tobom šetati…
Kapi...
kap…
kap…
kap…
melodiju svira
po staklenoj površini...
po zelenilu klonulog lišća...
po tami suhe zemlje…
kap…
kap…
kap…
staze ostavlja po licu…
sitne dodire na vršcima prstiju…
smirujući zvuk u uhu…
kap…
kap…
kap…
zvijezde sakrivaju oblaci…
sve osim jedne
koja pozdrave mi prenosi…
tvoje pozdrave…
kap…
kap…
kap…
po svakoj ti kapi pozdrav šaljem…
svaka kap govori ti da ljubav moja
zauvijek tebi samo pripada…