Od djetinjstva do inertnosti svijeta..




Veselim korakom kročim kroz požutjelo lišće pretople jeseni. Vjetar ga ruši s grana i nježno spušta na ulice pune koraka. I prolaznika. Poput istrgnutih stranica prošlosti u rijeci sadašnjosti. Umrlo je i pada u zaborav. Prisjećam se nekih ljudi. Bili smo djeca. Igrali smo one nevine dječje igre. Patili smo za prvim ljubavima i mislili da je to što se nekome ne sviđamo najstrašnija stvar na svijetu. Igrale su se i one ne baš nevine igre. Neke ružne igre. Tješim se time da smo bili djeca pa nismo razumjeli. Iako me svijet iz dana u dan uvjerava kako se loše stvari rade iako se razumije što se radi. Samo da bi se istaknuli, bili najbolji. Bili prihvaćeni. Sada mi je drago što sam bila slabija i nisam svoje mjesto tražila šakama. Tada samo nisam razumjela.

Nakon silnog zgražanja okoline što ga nemam, napravila sam profil na Facebooku. Podsvjesni pokušaj uklapanja. Nikako se toga otresti. Kao kad ugazite u pseću kakicu, a smrad vas prati i nakon što obrišete cipelu. I tako, sad imam puno "prijatelja". Komedija. I tako, gledam fotografije sada već odraslih ljudi koje pamtim kao djecu iz susjedstva ili škole. Ili oboje. Znate što vidim? Ulickane ljepotice. Ušminkane frajere. Izazovnu odjeću. Čaše alkohola. Zagrljaje na fotografijama. Namješteno. Sve osim jednog. Oči. Kažu da su prozori duše. I uistinu jesu. Jer na svim tim fotografijama s namještenim pozama i osmjesima pogledi su prazni. Ili zamagljeni. Ovisno o tome je li čaša u ruci. Pogled ne možeš sakriti. I bude mi žao. Trebala bih likovati jer sam ja uspjela. Smijem se cijelim srcem i uživam u životu. Ali samo mi je žao. I sjetim se jedne večeri i neočekivane kave s djevojkama s kojima sam se družila cijelo djetinjstvo i uvijek se nekako pokušavala uklopiti, a nikad mi to nije uspijevalo. Pitaju što ima novo, a ja sva blistava od sreće pričam kako me je zaprosio dečko. I kako je bilo savršeno. Kao u najljepšem ljubavnom filmu. I kako sam presretna. One kažu da se vidi i da im je drago. A u očima im tuga. I kažu još da bi one htjele nešto takvo, ali sumnjaju da će to ikad naći. A meni je bilo žao. Uvijek su bile uspješnije. Prihvaćenije. Bolje se snalazile u društvu. Izlazile. A ja sam nekako uvijek bila po strani. I sad se dogodilo ovo. Pokušavam ih ohrabriti iako znam da nema smisla jer ne shvaćaju da problem nije u ostatku svijeta nego u njima. Problem je uvijek u nama samima. Činimo drugima ono što ne želimo da oni čine nama. I očekujemo da svijet bude dobar i pravedan. E da ne bi.

U svemiru postoji neka ravnoteža. I iako nam se ponekad čini da sve propada i ne razumijemo zašto se nešto događa, život me uvjerio da se sve uvijek događa s nekim razlogom. Uvijek postoji razlog iako ga ne vidimo odmah. I sve loše što se događa ima svoj uzrok negdje.

A znate što mi je najdraže? Ali onako, baš mi je favorit stajalište. "Mi nismo krivi za loše stvari koje se događaju u svijetu. Nismo krivi za umiruću gladnu djecu. Nismo krivi za ratove. Nismo krivi za bolesti. Kriv je netko drugi." E pa jesmo. Ja, ti, tvoj susjed, prijatelj, roditelj. Svaki čovjek na svijetu je kriv. Zašto? Zato što smo inertni. Zato što se ne želimo pokrenuti. Recite mi, molim vas, tko bi ubijao i mučio druge da vojnici odbiju poslušnost nadređenima, a oni idejnim začetnicima ovog ili onog rata? Bi li Hitler sam mogao pobiti milijune nevinih? Isto vrijedi i za svaki drugi rat. Bi li djeca umirala od gladi da mi ne razbacujemo? Bi li šačica moćnika mogla upravljati svijetom i činiti toliko zlo da nema glupih ovaca koji imaju vakuum na mjestu mozga kad ih slušaju? Bi li se sva ova sranja mogla događati da se "mali čovjek" pobuni i napokon uzme život u svoje ruke? NE BI. I stvarno mi je fascinantno kako smo strašno samopravedni i skloni optuživanju nekog misterioznog moćnijeg nepoznatog. Ma mi smo krivi. Samo da krenemo iz svog dvorišta. Primjer: Netko organizira prosvjed s ciljem podsjećanja gamadi koja živi od našeg novca koji je njihov posao. Koliko bi vas došlo. Desetak možda. Nitko se ne želi miješati. Jer ništa ne možemo promijeniti. Ja sama ne mogu, Nas desetak ne može. Ali zamislite milijune ljudi koji odbijaju poslušnost dok se stvari u svijetu ne poprave. Dok se naša braća i sestre na drugom kraju planeta (ili u drugoj ulici) ne prestanu izgladnjivati do smrti i iskorištavati. Mislim da bi to promijenilo. Ali ne pogađa nas ništa više. A trebalo bi.

Očekujemo od života da bude dobar prema nama. Očekujemo da nam bude odlično. A u isto vrijeme ignororamo ovakve prizore kojih ima na tisuće.
Želimo pronaći savršenu ljubav. Nekog tko će nas bezuvjetno voljeti. A u isto vrijeme varamo, dominiramo i ne želimo davati. Ništa.
Želimo bogatstvo, blagostanje, uživanje. A nismo spremni raditi, truditi se i odricati.
Recite mi kakav je ovo svijet?

Ja ne želim biti dio takvog svijeta. Nikad se u njega nisam uklapala i danas mi je drago zbog toga. Nikada se ni neću u njega uklapati. Samo ću ga čitav život pokušavati mijenjati. Makar najmanji komadić. I nikad neću pristati biti ravnodušna. Makar to značilo da me svijet nikad neće prihvatiti. Imam nekog tko hoće. Uvijek. I to je moja najveća sreća. Najveća snaga koja nikad ne nestaje. Hvala ti na tome, Ljubavi. Hvala ti što zajedno sanjamo bolji svijet. Još više, hvala ti što smo ga zajedno spremni graditi boljeg.


25.11.2009. u 21:28 | K | 14 | P | # | ^

<< Arhiva >>


< studeni, 2009  
P U S Č P S N
            1
2 3 4 5 6 7 8
9 10 11 12 13 14 15
16 17 18 19 20 21 22
23 24 25 26 27 28 29
30            

Studeni 2009 (1)
Rujan 2009 (1)
Ožujak 2009 (3)
Veljača 2009 (1)
Siječanj 2009 (1)
Prosinac 2008 (1)
Studeni 2008 (2)
Listopad 2008 (2)
Rujan 2008 (1)
Kolovoz 2008 (2)
Srpanj 2008 (2)
Lipanj 2008 (4)
Svibanj 2008 (2)
Travanj 2008 (4)
Ožujak 2008 (3)
Veljača 2008 (5)
Siječanj 2008 (1)
Svibanj 2007 (1)
Travanj 2007 (3)
Ožujak 2007 (4)
Veljača 2007 (1)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv



O meni...


Moji prsti vole letjeti po papiru..
običnom bijelom ili virtualnom svejedno je
moje se misli najbolje napisane oblikuju..
srce tako otvoreno je
lutanja smisao napisana dobivanju
svari jasnijima čine se..
Htjedoh reći tko sam..
Žena koja uči, hoda, gubi se i nalazi,
uživa u tišini i listovima požutjelim od čitanja..
Žena sa tajnama, strahovima, ranama, bolima,
pustinjama i oazama..
Žena otvorena srca,
spremna voljeti,
spremna davati,
naučena gubiti i boriti se
opstati,
podići jedra brodu života
uvesti ga u odmorište i krenuti dalje..
ponekad umorna od borbe
uvijek s tračkom nade
uvijek spremna za sljedeći korak...
Žena koja je pronašla ispunjenje i smisao..
Sasvim obična
i sasvim posebna
kao svatko od vas..
Voljena, sretna,
žena koju već znate...
i koja vas beskrajno voli...
Vaša Desertrose...

za one koji žele zagrebati ispod površine..

icq:211-953-102
mail: ndesertrose@gmail.com
msn: lutalica238@hotmail.com

Dragim gostima...


Ako tvome licu podarim jedan osmijeh
ako u tvoje oko prospem malo vilinske prašine radosti
ako tvoje srce jednom navedem na razmišljanje
ako te nagovorim da počneš paziti na sitnice
ako budeš samo malo viiše cijenio život
uspjela sam..

Oni koji uvukli su se pod kožu...


Moja Ljubav..kombinacija borbenosti i nježnosti..savršena kombinacija..predivan muškarac.. :)

Free Image Hosting at www.ImageShack.us

QuickPost

Najdraža Ruskinja

Free Image Hosting at www.ImageShack.us

QuickPost

Predivna Obitelj čija sam ponosna prijateljica

Osmijeh, izravnost i srce predivnog Nizozemca me uvijek oduševe

E, baš se uvukla pod kožu.. :) Žena koja tako divno slika riječima

Divna, nježna Pjesnikinja

On definitivno zna s riječima..i moram posjetit Karlovac..

Taman je pronašla ponovno i Ona ode.. :( a baš je divna pjesnikinja..

Još da malo češće piše, bilo bi super..Blog koji vrijedi čitati..


Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se