Prošla je. Poput vjetra u krošnjama prolistalog drveća. Proletjela. Nestala. A kao da još osjećam sunce kako suši suze s mog lica dok mehanički kročim u crnoj povorci. Otprhnula je. Kao ptica s prve grane posječene magnolije. Godina. Na prstima išuljala se iz mojih odaja dok sakupljala sam krhotine svog bića rasute među trnjem života. Pokušavala sastaviti komadiće sebe. Nekako nije išlo. Pitanja su me gađala poput ratnih strelica. Zabijala se u moje meso i otkidala komadiće. Kao da mi svakim korakom sve više nedostaješ. I svaki put kad se vraćam kući koju si sa svojom Ljubljenom za nas sagradio, ponadam se da ću čuti tvoj glas, vidjeti tvoje lice, zagrliti te. Pronađem samo prazninu na tvom mjestu. Nije bilo sigurne, postojane luke u mom životu. Dugo, dugo nakon tebe, tata. Nema tvojih plavih brižnih očiju da me prate i zaštitnički čuvaju. Nema te da vidiš da su se stvari napokon okrenule u moju korist, da vidiš da sam napokon sretna. Nema te da vidiš ruke koje će me čuvati (i koje ću čuvati) do kraja života, ruke koje su me čvrsto držale i skupljale suze s mojih obraza kod tvog novog doma, srce koje me je podizalo i nosilo kad god bih posrnula u tuzi. Obećala sam ti prije 365 izlazaka sunca da ću ti dovesti odabranika svog srca. Ispunila sam. Rekoh i da će ti se svidjeti. Da samo znaš koliko sam u to sigurna. I sada, kad je minuo taj gorak dan, dok prolazim pored oživljene prirode posute proljetnim suncem, dok koračam pored nekog za kog vrijedi živjeti i umrijeti, znam da si tu negdje. Znam da se smješkaš jer znaš da je tvoj žabac u sigurnim rukama, sretan. Znam da si sretan jer je sve onako kako si želio – na mjestu. Možda te tu i tamo uhvati sjeta jer nisi pored nas i ne možeš nas zagrliti (i nama je, svima koji te vole, teško ponekad zbog toga), ali tu si, u našim srcima. Zauvijek ćeš tu i ostati živ, nasmijan, snažan, baš onakav kakav si bio. I možda me negdje čekaš. Na kraju vremena. Možda. Tko to može znati. Ali kako god bilo, ako te i nikad više ne vidim, u meni su svi oni divni trenuci s tobom, sve što si mi dao, sve što sam naučila. I nosim te sa sobom, kuda god pošla. Zauvijek. Volim te, tata, nikad to nemoj zaboraviti..
Moji prsti vole letjeti po papiru..
običnom bijelom ili virtualnom svejedno je
moje se misli najbolje napisane oblikuju..
srce tako otvoreno je
lutanja smisao napisana dobivanju
svari jasnijima čine se..
Htjedoh reći tko sam..
Žena koja uči, hoda, gubi se i nalazi,
uživa u tišini i listovima požutjelim od čitanja..
Žena sa tajnama, strahovima, ranama, bolima,
pustinjama i oazama..
Žena otvorena srca,
spremna voljeti,
spremna davati,
naučena gubiti i boriti se
opstati,
podići jedra brodu života
uvesti ga u odmorište i krenuti dalje..
ponekad umorna od borbe
uvijek s tračkom nade
uvijek spremna za sljedeći korak...
Žena koja je pronašla ispunjenje i smisao..
Sasvim obična
i sasvim posebna
kao svatko od vas..
Voljena, sretna,
žena koju već znate...
i koja vas beskrajno voli...
Vaša Desertrose...
Ako tvome licu podarim jedan osmijeh
ako u tvoje oko prospem malo vilinske prašine radosti
ako tvoje srce jednom navedem na razmišljanje
ako te nagovorim da počneš paziti na sitnice
ako budeš samo malo viiše cijenio život
uspjela sam..
Oni koji uvukli su se pod kožu...
Moja Ljubav..kombinacija borbenosti i nježnosti..savršena kombinacija..predivan muškarac.. :)
