Od djetinjstva do inertnosti svijeta..




Veselim korakom kročim kroz požutjelo lišće pretople jeseni. Vjetar ga ruši s grana i nježno spušta na ulice pune koraka. I prolaznika. Poput istrgnutih stranica prošlosti u rijeci sadašnjosti. Umrlo je i pada u zaborav. Prisjećam se nekih ljudi. Bili smo djeca. Igrali smo one nevine dječje igre. Patili smo za prvim ljubavima i mislili da je to što se nekome ne sviđamo najstrašnija stvar na svijetu. Igrale su se i one ne baš nevine igre. Neke ružne igre. Tješim se time da smo bili djeca pa nismo razumjeli. Iako me svijet iz dana u dan uvjerava kako se loše stvari rade iako se razumije što se radi. Samo da bi se istaknuli, bili najbolji. Bili prihvaćeni. Sada mi je drago što sam bila slabija i nisam svoje mjesto tražila šakama. Tada samo nisam razumjela.

Nakon silnog zgražanja okoline što ga nemam, napravila sam profil na Facebooku. Podsvjesni pokušaj uklapanja. Nikako se toga otresti. Kao kad ugazite u pseću kakicu, a smrad vas prati i nakon što obrišete cipelu. I tako, sad imam puno "prijatelja". Komedija. I tako, gledam fotografije sada već odraslih ljudi koje pamtim kao djecu iz susjedstva ili škole. Ili oboje. Znate što vidim? Ulickane ljepotice. Ušminkane frajere. Izazovnu odjeću. Čaše alkohola. Zagrljaje na fotografijama. Namješteno. Sve osim jednog. Oči. Kažu da su prozori duše. I uistinu jesu. Jer na svim tim fotografijama s namještenim pozama i osmjesima pogledi su prazni. Ili zamagljeni. Ovisno o tome je li čaša u ruci. Pogled ne možeš sakriti. I bude mi žao. Trebala bih likovati jer sam ja uspjela. Smijem se cijelim srcem i uživam u životu. Ali samo mi je žao. I sjetim se jedne večeri i neočekivane kave s djevojkama s kojima sam se družila cijelo djetinjstvo i uvijek se nekako pokušavala uklopiti, a nikad mi to nije uspijevalo. Pitaju što ima novo, a ja sva blistava od sreće pričam kako me je zaprosio dečko. I kako je bilo savršeno. Kao u najljepšem ljubavnom filmu. I kako sam presretna. One kažu da se vidi i da im je drago. A u očima im tuga. I kažu još da bi one htjele nešto takvo, ali sumnjaju da će to ikad naći. A meni je bilo žao. Uvijek su bile uspješnije. Prihvaćenije. Bolje se snalazile u društvu. Izlazile. A ja sam nekako uvijek bila po strani. I sad se dogodilo ovo. Pokušavam ih ohrabriti iako znam da nema smisla jer ne shvaćaju da problem nije u ostatku svijeta nego u njima. Problem je uvijek u nama samima. Činimo drugima ono što ne želimo da oni čine nama. I očekujemo da svijet bude dobar i pravedan. E da ne bi.

U svemiru postoji neka ravnoteža. I iako nam se ponekad čini da sve propada i ne razumijemo zašto se nešto događa, život me uvjerio da se sve uvijek događa s nekim razlogom. Uvijek postoji razlog iako ga ne vidimo odmah. I sve loše što se događa ima svoj uzrok negdje.

A znate što mi je najdraže? Ali onako, baš mi je favorit stajalište. "Mi nismo krivi za loše stvari koje se događaju u svijetu. Nismo krivi za umiruću gladnu djecu. Nismo krivi za ratove. Nismo krivi za bolesti. Kriv je netko drugi." E pa jesmo. Ja, ti, tvoj susjed, prijatelj, roditelj. Svaki čovjek na svijetu je kriv. Zašto? Zato što smo inertni. Zato što se ne želimo pokrenuti. Recite mi, molim vas, tko bi ubijao i mučio druge da vojnici odbiju poslušnost nadređenima, a oni idejnim začetnicima ovog ili onog rata? Bi li Hitler sam mogao pobiti milijune nevinih? Isto vrijedi i za svaki drugi rat. Bi li djeca umirala od gladi da mi ne razbacujemo? Bi li šačica moćnika mogla upravljati svijetom i činiti toliko zlo da nema glupih ovaca koji imaju vakuum na mjestu mozga kad ih slušaju? Bi li se sva ova sranja mogla događati da se "mali čovjek" pobuni i napokon uzme život u svoje ruke? NE BI. I stvarno mi je fascinantno kako smo strašno samopravedni i skloni optuživanju nekog misterioznog moćnijeg nepoznatog. Ma mi smo krivi. Samo da krenemo iz svog dvorišta. Primjer: Netko organizira prosvjed s ciljem podsjećanja gamadi koja živi od našeg novca koji je njihov posao. Koliko bi vas došlo. Desetak možda. Nitko se ne želi miješati. Jer ništa ne možemo promijeniti. Ja sama ne mogu, Nas desetak ne može. Ali zamislite milijune ljudi koji odbijaju poslušnost dok se stvari u svijetu ne poprave. Dok se naša braća i sestre na drugom kraju planeta (ili u drugoj ulici) ne prestanu izgladnjivati do smrti i iskorištavati. Mislim da bi to promijenilo. Ali ne pogađa nas ništa više. A trebalo bi.

Očekujemo od života da bude dobar prema nama. Očekujemo da nam bude odlično. A u isto vrijeme ignororamo ovakve prizore kojih ima na tisuće.
Želimo pronaći savršenu ljubav. Nekog tko će nas bezuvjetno voljeti. A u isto vrijeme varamo, dominiramo i ne želimo davati. Ništa.
Želimo bogatstvo, blagostanje, uživanje. A nismo spremni raditi, truditi se i odricati.
Recite mi kakav je ovo svijet?

Ja ne želim biti dio takvog svijeta. Nikad se u njega nisam uklapala i danas mi je drago zbog toga. Nikada se ni neću u njega uklapati. Samo ću ga čitav život pokušavati mijenjati. Makar najmanji komadić. I nikad neću pristati biti ravnodušna. Makar to značilo da me svijet nikad neće prihvatiti. Imam nekog tko hoće. Uvijek. I to je moja najveća sreća. Najveća snaga koja nikad ne nestaje. Hvala ti na tome, Ljubavi. Hvala ti što zajedno sanjamo bolji svijet. Još više, hvala ti što smo ga zajedno spremni graditi boljeg.


25.11.2009. u 21:28 | K | 14 | P | # | ^


Izlet na početak priče..




Oblačno nebo. Vjetar koji prijeti da će nas odnijeti. Ježurci na rukama i osmjesi na licima. Oluja. Lica dragih nam ljudi. Ozbiljni razgovori i smijeh. Šetnja kući. Završava još jedan predivan dan. Predivan unatoč glavobolji i slabom prometu u trgovini, na novom poslu. Predivan jer svoje najdraže biće držim za ruku, gledam, ljubim. Predivan uvijek i unatoč svemu jer volim i voljena sam najviše na svijetu i oko njega.

Donio mi je ručak i došao praviti društvo do kraja radnog vremena. Sjedi na stolcu i razgovaramo. Predivan osmijeh na najdražem licu. Pogled u njegove oči i povratak na početak. Leptirići i rijeke ljubavi sliju se u utrobu. Kako se to sada čini davno. Period kad sam bila ranjivija nego ikad. Period raskrižja na kojima sam uglavnom birala pogrešne smjerove. Period kad sam počela odustajati. Tada se pojavio on i kroz duge razgovore vraćao mi osmijeh na lice, pokazivao da ima nade. Sati tipkanja. Zabranjeno voće. Težak period slušanja razuma i karaktera. Svijest da ne želim ponavljati pogreške. Nikad više. I nisam. Došao je dan kada je njegovo srce bilo slobodno. Dan koji nikada neću zaboraviti. Milijuni iskrica u koje se pretvorio svijet kad me uzeo u naručje i poljubio. Kao u najljepšem ljubavnom filmu. Nitko me nikad nije tako poljubio. Nikada nisam tako drhtala. Nikada nisam bila tako zaljubljena.

Kažu da je ljubav na prvi pogled klišej, tek varka koju su izmislili pisci ljubavnih romana. I ja sam to mislila. Mislila sam da je za ljubav potrebno vrijeme, upoznavanje i još štošta drugo. Sve dok se nije dogodilo. Prvi put kad su nam se oči srele i ruke dotaknule, nešto je u meni znalo da je to ON. Upoznavajući ga, voljela sam ga sve više. I dokazala si da je istinita ona: "Kad nešto stvarno želiš, svijet se uroti da to i dobiješ." Ja sam željela Ljubav. I dobila sam je. I ne samo to. On je moj najbolji prijatelj. Moj suputnik. Moj suborac. Netko tko me razumije do kraja. On je taj kojeg sam čitav život čekala. I kad pogledam iza nas, sve što smo prošli, to se uvijek iznova potvrđuje. Kroz sve situacije. Pokazao mi je što znači stvarna ljubav.

I sad kad se svakog jutra budim pored njega, kad me zagrli u snu, donese mi ručak ili sa mnom čisti naš mali topli dom, moram se uštipnuti i provjeriti sanjam li. Nisam mogla ni zamisliti da je nešto ovakvo moguće u svom savršenstvu koje možete zamisliti. Bez ijedne mrlje. A tek onda nisam mogla zamisliti da ću to imati. S 21 godinom. Da ću živjeti sa čovjekom svog života. I da će taj suživot biti toliko predivan.

Svakim danom od prvog dana ove ljubavi ona samo raste. Vidim je u svakom pogledu, dodiru i gesti. A vi recite da se bajke ne događaju. :)


04.09.2009. u 23:17 | K | 6 | P | # | ^


Ljubav je..




Kad se pojaviš s cvijetom i onim predivnim zaljubljenim sjajem u očima.
Kad me maziš i smiješ se jer se previjam od užitka.
Kad zajedno radimo velike planove i vjerujemo svim bićem u njih.
Kad napravimo tisuće koraka kroz gradove ili šume ili pored jezera.
Kad iza uha staviš visibabu koju sam ti ubrala dok šećemo.
Kad me slušaš s pažnjom koju mi nitko nikada nije dao.
Kad ti padnem u naručje nakon groznog dana i u njemu ostavim suze, a ti me maziš i govoriš da će sve biti dobro.
Kad dijelim s tobom svoja pitanja i strahove, a ti me slušaš i razumiješ.
Kad ti moja obitelj uvaljuje stvari koje ne voliš i ti ih pristojno probaš jer želiš ostaviti dobar dojam ljudima koji su dio moje stvarnosti.
Radost u cijelom mom biću svaki trenutak s tobom.
Želja da te svakim novim trenom iznenađujem i usrećujem.
Razumijevanje koje dijelimo u svim životnim situacijama.
Kad si beskrajno vjerujemo.
Kad mi govoriš da sam lijepa.
Kad mi pročitaš misli.
Kad te zezam, a ti se ne ljutiš, samo me ponekad škakljaš tamo gdje sam škakljiva.
Sloboda koju osjećamo zajedno.
Spoznaja da si uvijek uz mene, spoznaja da imam tvoju podršku i razumijevanje u svemu što radim.
Sposobnost da svojom prisutnošću uneseš sunce u najveći mrak.
Kad mi šapućeš nježnosti dok me beskrajno strpljivo i polako uzimaš i držiš u naručju kad se izvijem u ekstazi, a suze zahvalnice se razliju niz obraze.
Kad mi usnama pišeš najljepše pjesme.

Napisala sam već tisuće riječi, stotine rečenica tebi, o tebi, za tebe. Ono najvažnije, ono najljepše, ne mogu napisati, izreći, objasniti. To možeš osjetiti samo u mom pogledu, dodiru i svakom otkucaju srca koje je tvoje.

Ljubav si ti..

~Hvala ti na najljepšoj godini u mom životu. Obožavam te, mazice.~




20.03.2009. u 00:01 | K | 20 | P | # | ^


NEKA SVAKI NOVI DAN ANTONU BUDE RADOSTAN!!


Ponovit ću nešto što je moja Ljubav rekla..razmislite o svojim skokovima u more..nitko ne garantira da će svaki biti uspješan..možda se, ne dao Bog, nađete u sličnoj situaciji..samo je zamislite..da vidim tko od vas neće uplatiti bar nešto..budite ljudi..

Kopirano s bloga Humanitarnog Niskozemca


"U proslom postu sam najavio da u sklopu humanitarnog izleta u Puli namjeravam napraviti jednu humanitarnu akciju.
Humanitarna akcija je za 25godisnjeg Antona Zivkovica stopostotnog invalida iz Pule.

Pripremajuci se za dolazak u Hrvatsku i organiziranjem humanitarnog izleta, ostao sam sokiran kad sam na portalu 24sata procitao pricu o Antonu Zivkovicu koju vam prenosim u cjelosti: „25-godišnji Anton Živković skočio je na glavu u more dubine jedan metar, slomio vratni kralježak i ostao 100 postotni invalid. Anton je danas prikovan za krevet i potpuno nepokretan. Život ovog mladića promijenio se u sekundi.Sa prijateljima je išao na more, skočio na glavu, a već pri skoku mu je pukla kralježnica. Prijatelj ga je u posljednji trenutak, kada je već bio na izdisaju, izvukao iz vode. U bolnici je proveo 5 mjeseci. Anton je nakon nesreće u Novom Vinodolskom u ljeto 2007. godine, došao živjeti s roditeljima u Pulu. Anton se ne može brinuti o sebi, a o njemu najviše brine majka Eva. Anton s majkom,11-godišnjim bratom Petrom i nezaposlenim ocem Jozom živi u podrumskom prostoru od 30 kvadrata, koji je preuređen u podstanarski stan. Stan nema prozora, odvojene spavaće sobe, a sve je prekriveno vlagom Žive od 3000 kuna mjesečno,od čega, kaže Anton gotovo 2000 ide za režije.Antonu možete pomoći uplatom na žiro račun, Istarske kreditne banke 3330036376, s naznakom za Antona Živkovića.“

Nakon sto sam to procitao, odlucio sam da na neki nacin pomognem tom mladom covjeku, pogotovo jer se radi o mom sugradaninu (Pula).
Stupio sam u konatkt sa gospodinom Teofikom Starcevicem predsjednikom Humanitarne udruge „Pomoc i ljubav“ iz Pule te se raspitao o Antonu.
Takoder sam stupio i u kontakt sa ljudima iz 24sata koji su prvi napravili pricu i pitao ih sto je do sada ucinjeno, kao i sa samim Antonom Zivkovicem.
Nazalost bar po mom osobnom misljenju nekog velikog pomaka nema.
Gradske strukture grada Pule dale su nekakva lazna obecanja da ce se rjesiti stambeno pitanje no do dana danasnjeg od toga nista.
Nazalost nista bolje nije niti sa financijske strane.
Anton se i dalje nalazi u vlaznom podruskom stanu a financijska situacija nije bas blistava.

Stoga sam ja eto prije par dana dogovorio zajednicku suradnju sa Humanitarnom udrugom „Pomoc i ljubav“ iz Pule i Humanitarnom udrugom "Mala Anja" iz Zagreba kako bi se na bilo koji nacin pomoglo Antonu.
Humanitarna akcija krece danas 16.03. i traje sve do 24.04. do mog dolaska u Hrvatsku.
U tom periodu pokusat cemo sto vise alarmirati medije, pokusati ukljuciti sto vise ljudi u akciju i uz pomoc medija i ljudi napraviti jedan pritisak na gradsku strukturu u Puli da se sto prije napravi adekvatno stambeno zbrinjavanje Antona i njegove obitelji jer prosto je nesvatljivo da Grad nema barem jedan stan da da na privremeno koristenje.
Naravno u tom periodu pokusat cemo koliko mozemo uz pomoc dobrih ljudi financijski pomoci Antonu Zivkovicu.
Za pocetak, nase tri udruge donirat ce 300 eura.
Za vrijeme mog boravka u Hrvatskoj tocnije u Puli iskoristit cu sva svoja moguca poznanstva da se sto hitnije rjesi i stambeno i finacijsko pitanje.
Takoder ce Anton i njegova obitelj biti moji gosti na humanitarnom izletu.
Predvideno je i da kad zavrsi ova humanitarna akcija da zajedno ja, gospodin Teofik Starcevic i gospodin Tomislav Kostanjevecki predsjednik Humanitarne udruge „Mala Anja“ posjetimo Antona i njegovu obitelj.

Ono sto sad ja molim sve Vas, je da se na bilo koji nacin ukljucite u humanitarnu akciju :
"NEKA SVAKI NOVI DAN ANTONU BUDE RADOSTAN"

U ime moje i moje Udruge „Hulp en liefde“ u ime HU „Pomoc i ljubav“ iz Pule i u ime HU „Mala Anja“ svima Vama koji se ukljucite na bilo koji nacin u ovu akciju unaprijed Vam se zahvaljujem.

Evo par linkova iz 24sata:
http://www.24sata.hr/news/clanak/prikovan-je-za-krevet-zbog-skakanja-na-glavu-u-more/104671/
http://www.24sata.hr/news/clanak/nepokretnom-antonu-25-neznanac-ostavio-1000-kn/105054/
http://www.24sata.hr/news/clanak/paralizirani-anton-iz-pule-zeli-otici-na-akupunkturu/106521/

Evo i par kontakata:
Antonov broj mobitela: 095 897 65 94
Mene mozete dobiti na mail adresi : martru.herman@wanadoo.nl ili na
skayp: od 08h do 17h pod imenom marijo.hrman
od 18h do 23h pod trudy1952
Urednistvo 24sata: http://www.24sata.hr"


17.03.2009. u 20:22 | K | 4 | P | # | ^


Šetnja mislima


*danas nema pjesmice*
pjeva
Zadimljeni kafić Importane centra. Zagrljaj moje najdraže. Predugo se ne vidimo. Poljubac najboljeg čovjeka na svijetu za mene. Dvosatni razgovor. Mnogo, mnogo smijeha. Kao da se vrijeme zavrtjelo i napravilo čudnu mješavinu prošlosti i budućnosti s pogledom iz sadašnjosti. Neke stare priče gledane iz novog kuta. Tako dobrog kuta. Neizbrisiv osmijeh na licima. Tako je lijepo živjeti svoju bajku bez strahova i boli. Došetao je s cvijetom u rukama. Ti savršeni mali znakovi pažnje uvijek me iznova oduševljavaju. Voli me. Voli me više od ičeg.

Znate li kako je pokušavati uklopiti se u neku sliku iz koje tako očito iskačete? Znate li kako je svakim buđenjem oblačiti premale cipele ili češljati se iglama? Znate li kako je usnivati u koži stranca dok vam srce vrišti da to niste vi i ušutkavati ga tako neracionalnim razlozima? Znate li kako je ne vidjeti pored zdravih očiju? A to su samo one najsitnije krhotine svih početaka i svršetaka prije onog pravog početka bez kraja. Ako je trebalo plesati, plesala sam. Trebalo je pisati? Pisala sam. Pronaći se u glazbi u kojoj se ne prolazim? Nema problema. Poput amebe pomicala sam svoje granice uvjeravajući se da je to ono što želim. Samo da bih na onaj maleni tren, prije no što se sve kule u pijesku uruše, bila sretna. Prevelika je cijena te sreće ako mene pitate. Bez prave podrške. Bez prave ljubavi. Samo preteško kamenje. I još mi je u dubini utrobe kamen kad se sjetim onoga što je bilo ispod svih maski. Ali onda moju ruku stegne njegova sigurna ruka i svijet opet ima boje.

Možete li zamisliti kako je nakon takvih godina gledati njegove sjajne oči dok priča o svom snu u kojem se moja bit stvarno nalazi? Možete li zamisliti pored sebe nekog tko, kao i vi, sanja velike snove i spreman ih je ostvariti i za sebe i za druge? Možete li zamisliti kako je probuditi se i osjetiti njegove tople ruke oko struka, znati da nikuda ne ide? Možete li zamisliti osjećaj da vas netko poznaje od prvog dana na neki čudesan neobjašnjiv način? Znate li kako je kad zajedno pjevate dok crte promiču pored vas? I uistinu bez tebe drveni konjići samo tužno stoje. Znate li kako je kad netko izrekne misao tren prije no što ste je vi htjeli izreći? Kad želite isti broj djece? Želite ih isto odgajati? Podudaraju se imena? Zamislite sreću spoznaje da za manje od 90 dana živite zajedno. Zamislite jedan po jedan ostvareni san. Zamislite nekog tko je rođen za vas i voli vas i podržava i uvijek je uz vas i na njega možete računati baš u svakom trenutku. I na kraju zamislite da to nije san. Ja sam stvarno sretnica.

Život nas na razne načine uči i oblikuje. Na put nam stavlja neočekivane stvari. Udara nas na neočekivanim mjestima. Daruje nam neočekivane sreće. Ali da mi je netko prije samo godinu dana rekao da će biti ovako, da će biti savršeno, rekla bih mu da je lud. Vjerovala sam da ću pronaći ljubav, ali ni u najboljim snovima nije bila ovako savršena. Ni u najsjajnijim maštarijama moj muškarac nije imao SVE što mi treba. Zahvalna sam Nebu na tom najvećem od svih darova koje mi je moglo dati.

Volim misliti o tebi. Volim te voljeti. Volim ti se diviti. Volim uživati u svakom djeliću tebe. Volim spavati samo u tvojim rukama. Mirna. Sretna. Više od svega tvoja. Lijepo sanjaj, ljubavi moja.
kiss


04.03.2009. u 22:29 | K | 18 | P | # | ^


Veljača







Nikad nisam posebno voljela veljaču. Ona je uvijek donosila sjetu sredinom mjeseca. Znam da je amerikanizirani klišej, ali svejedno nije bilo lako gledati cijeli život kako neki drugi dobivaju cvijeće i značajne osmjehe i stajati po strani i priželjkivati svoje trenutke sreće. Ja sam svoj prvi cvijet dobila tjedan nakon što smo moja ljubav i ja počeli svoju priču. Da se razumijemo, bilo je tu raznih sitnica iz prijašnjih priča koje sada pokušavam zaboraviti, ali nitko se nije sjetio najobičnijeg cvijeta. A ja jako volim cvijeće. I zauvijek ću pamtiti njegovo nasmijano lice pred vratima s ružom u ruci (i jagodama i šlagom u vrećici). Nije bilo valentinovo ni obljetnica ni rođendan. Samo je htio pokazati kako me voli. Takvo je cvijeće najdraže. Ljubav je svaki dan godine, a ne samo veljaču, učinila predivnim. To je ona najslađa konstanta koja podiže putanju mog života i nikad joj ne dopušta da padne.

Rano ustajanje i odlazak na faks. Na rasporedu je odrada seminara. Stižem tamo, a oni nas vraćaju kući jer su u posljednji tren promijenili raspored. Ljutnja. Četiri prazna sata. Učenje. Sljedeći dan slična priča. Održan beskorisni seminar. Suludi rasporedi. Sulude odluke. Potpuno neprofesionalno ponašanje. U meni se javlja očaj pomiješan s ljutnjom. U suzama sam izjurila iz prostorije, stavila slušalice u uši, pustila Elemental i plakala do kuće. Vrata su bila zaključana, a On je bio kod kuće. Otvorio je s tulipanom u rukama i osmijehom, a ja sam na licu donijela suze. Strpljivo i brižno ih je obrisao, grlio me, tješio. Njegove su sigurne ruke donijele smiraj. Svaki put to učini. Svaki put podigne moj oblak kad ga netko pokuša spustiti. ~Hvala ti na tome, mazo.~

Učeća srijeda. Sedam sati bez pauze u istom položaju za knjigom s prijateljicama. Premorena vožnja i neugodan vozač. Ovi me dani baš ne vole. Ali me zato dočekuju svjetla corse u kojoj je netko tko me voli. Umoran osmijeh i nježno uspavljivanje. Tako je divno nakon napornog dana usnuti u njegovim rukama. Uvijek je predivno usnuti u njegovim rukama i biti probuđena njegovim prstima na mekoj koži.

A danas. Težak ispit pisan uz buku strojeva. Umor i glad. Zbog laboratorijskih pretraga nisam stigla jesti i želudac se oglašava u tihoj prostoriji. Tupilo. Odvlačim se do kuće. Opet me dočekuje osmijeh. I ručak. Njegovo prvo jelo. Odlično je sve napravio. Za mene. Njegova prisutnost i topla juha skidali su naslage neraspoloženja. Tako lako. Savršeno. Topli poljubac i kratko popodnevno drijemanje. Sutra ćemo spavati kao ljudi. Naspavati se napokon.

Iako okolnosti spuštaju raspoloženje, iako imam puno obaveza koje se svakim danom sve više kompliciraju on je uvijek tu sposoban svakom danu donijeti sunce koliko god oblaka bilo. On je taj na koga uvijek mogu računati, sve podijeliti s njim. On je taj čije terete volim nositi. I on sa mnom nosi moje. Zajedno u svemu. Ne samo riječima. I djelima. Svaki dan. Zauvijek. Predivno je. I ovo će Valentinovo biti lijepo. Moje prvo. Iako mi svaki dan, svakim korakom slavimo ljubav. Ipak je lijepo. Najljepše.

Volim te


12.02.2009. u 20:14 | K | 23 | P | # | ^


Oda ljubavi..




Lagano otvaranje kapaka. Budi me začepljen nos. Pored kreveta hrpa korištenih maramica. Oko struka njegova ruka. U polusnu mi utiskuje poljubac u vrat i čvršće me privija uza se. Voli me i bolesnu, slomljenu, šmrkavu. Ljubi me i kad sam umorna i tužna i ljuta i kad se loše osjećam. Ljubi me kad sam sretna. Njegovi su me poljupci sretnom učinili. Nenadano. Nevjerojatno. Predivno.

Volim...
Nijansu tvojih očiju kad si sretan. Način na koji me gledaš prije poljupca. Pokušaj rupice u tvom obrazu kad ti se usne razvuku u osmijeh. Te meke predivne usne. Namreškanu kožu oko tvojih očiju kad se smiješ. Dolinu u podnožju tvog vrata. Oblik tvojih noktiju. Tvoje meke dlanove. Žilama ispresjecane snažne ruke koje umiju biti beskrajno nježne i taman toliko grube koliko trebaju biti. Način na koji me osluškuješ. Tvoja meka predivna leđa. To što me uvijek držiš za ruku. Tvoj miris. Kapi vode kad se slijevaju niz tvoj trbuh. Tvoja savršena stopala i slatko izmicanje kad te škakljam. Zvuk tvog smijeha.


Koraci po zaleđenom izrovanom tlu. Tvoj smrznuti nosić i uši. Ruka u ruci. Uvijek. Jedna od mnogih predivnih šetnji s tobom. Ova je meni posebnija od drugih. Šetnja po mom teritoriju. U detalj poznata šuma kojom nisam šetala više od godinu dana. Potok kojem su državni radnici oduzeli dio čarolije, ali je ipak uspio zadržati ostatak u svojim mekim vijugama obraslim travom. Trenutak zaleđene tišine, a onda smijeh poput perli rasut livadom. Čvrst zagrljaj. Pucketanje grana pod našim nogama. Veliki zeko u trku. Beskraj sreće u toplini doma.

Volim...
Madež u podnožju tvojih leđa. Kad me grliš i maziš. Grliti te i maziti. Tvoj ekstatični izraz lica. Osjećaj za pravdu. Tvoju dobru procjenu ljudi. To što ništa ne sakrivaš od mene i dopuštaš mi da budem uvijek uz tebe. Način na koji si uvijek tu. Tvoje trepavice kad mi škakljaju obraz. Način na koji si oduševio svu moju rodbinu i prijatelje. Šetnje s tobom. Razgovore o svemu što nam padne na pamet. To što me ne pokušavaš mijenjati. Mekoću tvoje kose pod prstima. Okus tvojih usana. Tvoju toplinu. Otkucaje tvog srca. Sigurnost i pouzdanost koju pružaš. Sve tvoje izraze lica. Način na koji me nasmijavaš i razvedravaš. Smijati se s tobom. Način na koji me tješiš kad sam tužna. Tvoju odlučnost. To što ti je tvoja riječ svetinja i što je to stvarno tako, svaki put. Tvoj osjećaj odgovornosti. Sve dobro koje činiš. To što znaš s djecom. Tvoju ljubav prema životinjama. Želju za posvajanjem djece.


Toliko je toga što obožavam na tebi. Popis je predugačak. Teško je opisati i koliko si promijenio moj život. Uz tebe napokon mogu biti ono što jesam. Ja. Bez maski i promjena. Baš onakva kakva jesam. Zavoljevši tebe, zavoljela sam i sebe i to je bila predivna novost u mom životu. Hvala ti na tome. Hvala ti na svakoj predivnoj stvari koju si učinio za mene.
Zahvalna sam životu što mi te stavio na put. Zahvalna što te On prije točno 23 godine sačuvao za mene. Ti si najbolji, najljepši dar koji sam od života dobila. Hvala ti što si moj, mazo. Trudit ću se da ti svaka sljedeća godina bude ljepša od prethodne.

Volim..
Tebe baš takvog kakav jesi. Sa svime što uz tebe ide. Svaki djelić tvog predivnog bića.


Sretan rođendan, Ljubavi.



Free Image Hosting at www.ImageShack.us

QuickPost


08.01.2009. u 00:01 | K | 17 | P | # | ^


Božićni post :)







Ruka u ruci. Usklađeni koraci i osmjesi na licima. Iza nas zatvorena vrata našeg malog gnijezda i iščekivanje kićenja bora i otvaranja poklona. Uranjeni Božić. Poslijepodne u odličnom društvu uz puno smijeha i razgovora. Bolje nije moglo. Kući su nas ispratili osmjesi, a mi smo pohitali izvaditi kuglice i zvijezdu i svijećice. Moj prvi Božić s čovjekom mog života. Pet dana ranije, doduše, ali nije važno. Ukrašavam drvce s najvećim ukrasom ovog svijeta. Kuglice crvene kao njegove usne. Srebrne kao iskrice u njegovim očima. Bijele lampice poput zvijezda na nebu iznad grada. Poželim se uštipnuti. Tako je predivno nestvarno. Trenutak koji smo oboje spremali i iščekivali duuugo. Kutija s božićnim motivom i u crveno umotan poklon ispod bora. Pregršt ljubavi u oba. Sati pletenja. Trenutak slušanja i osjećaj za bitno. Sjaj u dva para očiju. Nevjerojatno je koliko me slušaš i poznaješ. Noć u njegovom naručju i dan odmora.

Ove godine se sve nekako posložilo. Nakon ružnog početka s mislima da ipak možda nisam toliko jaka i da ne mogu baš sve izdržati. Nakon mnogih probdjevenih noći punih suza i razmišljanja. Nakon zatvaranja stranica bolne prošlosti i kretanja u nove pobjede. Nakon mnogo, mnogo lomova u obitelji, život je napokon podigao putanju. U moj je život došla ljubav. I sve se posložilo. Kao čarobnim štapićem život je kockice postavio na mjesto. I nije baš u svakom trenu baš sve savršeno. Svijet tu i tamo priredi neku spačku. Ali nisam sama. One je uz mene. Ja sam uz njega. Uvijek. I to životu daje smisao. Kad sve svoje radosti i tuge mogu podijeliti s njim.

Bor u mojoj kući. Pažljivo birani ukrasi. Pažljivo spremana kuća. Obavija je mir. I tu su stvari sjele na mjesto. I idu naprijed. Idu na bolje. Smijemo se. Sutra je popodne rezervirano za druženje dviju obitelji. Moje i obitelji moje ljubavi. Pokloni su birani s mnogo ljubavi. I bit će lijepo. Jedva čakam da zagrlim svoje sunce. Dan bez njega je polovičan dan. Samo će jedna osoba nedostajati. Nadam se da zna, gdje god bio, koliko ga volimo i koliko nam nedostaje. Strahovito. Sretan Božić, tata!

Nekako je sve lijepo i uljuljkano. Htjela bih barem djelić tog mira i spokoja unijeti u ostatak svijeta. Htjela bih pogurnuti ljude, otvoriti im oči da shvate da je najveće blago u njihovim životima čovjek. Jer uzalud sve pobjede i uspjesi ako ih nemaš s kime podijeliti. Kad bi svatko od nas pružio ruku onome do sebe i shvatio koliko se blago krije u ljudskim srcima, svijet bi bio raj. Ja sam svoj raj pronašla u njegovim očima, toplini obitelji i prijateljima. Kao savršen poklon, htjela bih vama pokloniti taj osjećaj. Ali to je nemoguće, svatko sam mora pronaći put do raja na zemlji. Želim to najiskrenije svim ljudima. Mir. Ljubav. Sigurnost. Životnu radost. Najljepše poklone ovog svijeta.

Provedite blagdane s ljudima koje volite. Oprostite onima koji su vam nešto skrivili i ispričajte se onima koje ste vi povrijedili. ( da ne budem licemjer koji samo priča, ispričavam se svima koje sam ja povrijedila..nije bilo namjerno..splet okolnosti..i žao mi je zbog tuđih suza i slomljenog srca..voljela bih da nije bilo tako, ali jest i nije mi žao zbog mojih odluka..nadam se da će svima koji se ljute na mene sreća pokucati na vrata i da će zaboraviti ljutnju..možda jednom i razumjeti) Učinite nešto lijepo. Nešto dobro. Zagrlite ljude koje volite. I smijte se. Uživajte u svakom trenu života jer samo jedan imamo. Nemojmo ga potrošiti uzalud.

Želim vam svim sretan Božić i sretno uplovljavanje u novu oluju Nove godine. Želim vam obilje ljubavi, zdravlja, mira i radosti. Neka vas blagoslov prati na svakom koraku.

Voli vas Desertrose mahcerek


24.12.2008. u 18:20 | K | 11 | P | # | ^


Bezumlje rata


Neko dosadno predavanje. Djevojka do mene ima neku knjigu na stolu. Uzimam je i tu počinje ovo putovanje. Mene je rat mimoišao. Bila sam premalena da bih se sjećala bilo čega osim jednog buđenja kasno u noći i bježanja u podrum s «pinklecom» u ruci, straha u maminim očima jer je tata bio tamo negdje vani, stare drvene ograde i svjetala aviona na tamnom nebu. Bili smo predaleko od žarišta tog gnjusnog ljudskog proizvoda da bih stvarno pojmila strahotu kroz koju su ljudi prošli. Nikad nisam mogla gledati dokumentarce sa stravičnim slikama i sve one filmove koji nas još uvijek zadržavaju u tamnoj prošlosti. Ali ta knjiga...zanijemilo je nešto u meni. Siniša Glavašević. Novinar. Pisac. Običan čovjek od krvi i mesa kao i svi drugi. Čovjek koji je rođen na pogrešnom mjestu da bi doživio starost. Slike s njegovog vjenčanja, gradnja njegove kuće. I slike ruševina. Ruševina kuća i ruševina ljudi. Suze su polako ispunjale moje oči. Suze i pitanja. Bezbrojna pitanja bez odgovora.

Topla večer u naručju Voljenog. Što ćemo gledati? Evo filma o Siniši. Odlučila sam pogledati. Pitao me je jesam li sigurna. Bila sam. Iz minute u minutu grč se u želucu sve više stezao. Slike pijanih četnika koji pjevaju «Bit će mesa, bit će mesa, klat ćemo Hrvate». Nož u ruci ranjenika kako bi priznao lokaciju «onog koji je tri meseca širio laži na Vukovarskom radiju». Ljudi odvučeni u hangar. Mučeni i ubijani. Dječak koji je u strahu za svoj život to morao šutke promatrati. Silovana djevojka. Ubijeni Srbini koji su imali bilo kakve veze s «ustašama». Rat.
Otrčala sam do wc-a da ne povratim na krevetu. Suze. Po prvi put sam bila suočena s događajima od prije 17 godina. Kakav to čovjek tako zvjerski postupa s drugim čovjekom? Svi ti ljudi su imali svoje mirne živote. Gledali televiziju u svojim dnevnim boravcima. Smijali se. Plakali. Voljeli. Bili su prijatelji. I onda ih rat pretvori u najgore neprijatelje. Napravi od čovjeka zvijer. Logori za silovanja, logori za mučenja, jame za ukapanje stotina mrtvih koji su «padali kao kegle». Samo što «ljudi nisu kegle». Zamislite da vas divljački siluju deseci pijanih smrdljivih odvratnih ljudi. A vi ne možete ništa. A događalo se. Zamislite da vas premlaćuju, kidaju vam komadiće tijela ili vam, ako ste sretni, saspu barut u glavu. A događalo se. Zamislite da ste određeni za logor pa zatim masovnu grobnicu samo zato što ste pripadnik neke nacionalnosti. Oni su sve to iskusili. I prljave vlažne podrume. I ruševine svojih domova. I najogavnija mučenja. I prasak granata kao svakodnevnu muziku. Gledanje u oči smrti svaki dan. Smrti najmilijih. Prisilu napuštanja domova koje su generacijama gradili.



Uviđate li koliki smo mi sretnici? Imamo bar ono najosnovnije. Imamo dostojanstvo. Ne bude nas tenkovi. Rupe od gelera. Popucali prozori. Ne moramo napustiti svoje domove pod prijetnjom smrti. Živimo u pokvarenom svijetu. Top tema je neka kriza. Ali usporedite to s onim s čim su se morali suočiti ljudi tada. Neusporedivo.

Što se događa sa zemljom za koju su djeca, mladići, muškarci. Očevi, supruzi, braća, sinovi ginuli? Ogrebli su se za državni novac oni koji front vidjeli nisu. A branitelji pokušavaju živjeti sa strahotnim slikama iz rata. Neki uspjevaju, a neki se gube. Ljudi okreću glave na vijesti da se još pokoji branitelj ubio. Tako je najlakše. Sramotno.



A Srbi koji se nisu slagali s velikosrpskom idejom? Zamislite kroz što su oni prolazili. Slavni primjer: Balašević. Bilo mu je zabranjeno prodavanje albuma jer nije želio u rat. Oduzet mu je izvor egzistencije. No to je slavni primjer. Što je bilo s malim pojedincima za koje mediji nisu znali? Ovčara, Srebrenica, Škabrnja zajedno s Hrvatima..popis je dug.



Ne želim se zadržavati u prošlosti. Treba ići dalje. Treba se pomiriti sa susjedima i graditi bolju budućnost. Ali treba odati poštovanje poginulima, ranjenima, nestalima i njihovim obiteljima. I treba kazniti krivce i priznati krivnju. Radi li se to? Jednom u godini hrvatska krema prošeta Vukovarom za što dobije dnevnicu. Srbija će tužiti Hrvatsku za genocid!?! Djeca poginulih branitelja voze skupe aute i slušaju cajke koje su se slušale između ubojstava u ratu. Balavci nose ustaške simbole na Thompsonovim koncertima, a nemaju pojma što oni znače. Hrvatski generali kažnjeni su visokim kaznama, a srpski gotovo da su pomilovani. Gdje je tu budućnost?

Nevezano za ovaj rat. Ljudski rod trebao bi se sramiti ratova. Trebao bi jednoglasno ustati i zaustaviti kad netko pokrene lavinu smrti, a ne okretati glavu. Osam je godina svijetom harao kaubojski klaun i napravio mnogo zla. Svijet nije učinio ništa. U svim ratovima svijet je gledao. Ili se grebao za svoj «dio kolača». Za svoj komadić svemirske prašine koji ionako neće sa sobom ponijeti kad umre. Besmisao svuda oko nas. PROKLET BIO ONAK U ČIJEM JE UMU NIKLA GNJUSNA IDEJA RATA!!!! Proklet onaj tko se pretvori u zvijer prema svom bratu čovjeku!



Odgajajmo svoju djecu u duhu mira. Mijenjajmo svijet ljubavlju, a ne ratovima. I zapamtite: sve što učinite drugom čovjeku, vratit će vam se u nekom obliku u neko vrijeme. Vama, vašoj djeci ili unučadi, ne znam, ali vratit će se. Život je pravedan i nagrađuje ili kažnjava naša djela. Zato činimo dobro. I ne ponovila se ružna prošlost.


19.11.2008. u 17:10 | K | 23 | P | # | ^


Biseri trenutaka






Noga pred nogu kroz grad koji se sprema spavati. Zvučna kulisa od šuštavog lišća, motora automobila, disanja ljudi i koraka. Odraz u staklu. Razvučene usne. Nasmijane oči. Zamagljeni pogled sreće. Gospel u mislima. Neka lijepa pjesma. Mislima mi prolazi sinoć. Ranjivost. Onaj trenutak slabe sebe koji bi rijetko kome pokazali i kad to napravimo, znači nam nevjerojatno mnogo. Pored mene prolaze stotine lica. Nasmijanih. Namrgođenih. Praznih. Tupih. Tužnih. Oči su ogledalo duše. U meni mir. Nevjerojatan mir i neki potpuno novi osjećaj koji ne znam kako da nazovem, ali tako je dobar. Poželim zagrliti cijeli svijet. Zagrliti Tebe jer si ti moj svijet. Ustajem ženi kojoj su godine mudrost ostavile na licu. Zauzvrat dobivam osmijeh. Najljepši dar. I mogu poletjeti. Sitnice nas čine sretnima ili tužnima. Sitnice sačinjavaju život i čine ga dobrim ili lošim. Sitnice sačinjavaju nas.

Večer se poput meda u šalici čaja otapa preda mnom. Okus toplog nesscafea na usnama. Toplina iznutra. Nedostaješ mi u tom trenu. Nedostaješ mi svaki tren kad nisi pored mene. Vjetar se uvlači kroz prozor i zapliće mi se u kosu. Više u njoj volim tvoje prste. Trnci.

«Moj je život igra bez granica» predivan glas anđela dopire iz zvučnika. Da. Bio je vječito padanje. Do tebe. Stisak moje ruke na tvojoj nozi. Sigurnost. Ljubav. Osmijeh u tvojim očima. Volim te činiti sretnim. To me usrećuje više od ičeg. Tvoj osmijeh. Najljepši na svijetu.

Divljenje ulici kroz koju prolazimo. Zaigrana mašta dvoje ljudi pred kojima je život i zadatak da svojoj djeci osiguraju najbolje što mogu. Volim maštati s tobom. I želim da uvijek znaš da bih s tobom bila sretna i pod vedrim nebom, a najraskošnija vila bez tebe bi bila prazna. Sigurnost da mi možemo mnogo. Sigurnost da s tobom mogu živjeti snove. Sigurnost u to da te volim.

Obraz na tvojim grudima. Prsti na tvom obrazu. Kažeš mi da mi s tobom ništa ne treba biti neugodno. Suza sreće pada na tvoju kožu. Znam. I to je tako predivna novost. Kazujem ti svoje misli i sakrivam se pod pokrivačem, a ti mi ljubiš obraze. Srce je tako sretno. Voliš me i ranjivu, voliš me potpuno. I to je tako..savršeno.

Tebi sam povjerila svoje najdublje želje i najveće strahove. Sve svoje sumnje i promišljanja. I slušao si. Nisi me pokušavao ukalupiti. Nisi me pokušavao mijenjati. Slušao si. Razgovarao sa mnom. Nisi filozofirao. Otkrio si mi svoja razmišljanja. Svoja pitanja. Nismo našli odgovore. Možda nikad ni nećemo. Ali ugradili smo u građevinu naše ljubavi još neke kvalitetne blokove.

Biseri sjećanja polako se nižu na ogrlicu večeri. S tobom su došla ona lijepa. Udišem noć i jedva čekam sljedeći dan. Grlit ću te sljedeći dan. Sljedeću noć. Još mnogo, mnogo noći. I obećavam, kao što si ti uz mene, uz tebe sam u dobru i zlu, zdravlju i bolesti, dok god kucaju naša srca. Moj si svijet. I sitnice nisu samo sitnice. Volim te.


13.11.2008. u 23:16 | K | 8 | P | # | ^

<< Arhiva >>


< studeni, 2009  
P U S Č P S N
            1
2 3 4 5 6 7 8
9 10 11 12 13 14 15
16 17 18 19 20 21 22
23 24 25 26 27 28 29
30            

Studeni 2009 (1)
Rujan 2009 (1)
Ožujak 2009 (3)
Veljača 2009 (1)
Siječanj 2009 (1)
Prosinac 2008 (1)
Studeni 2008 (2)
Listopad 2008 (2)
Rujan 2008 (1)
Kolovoz 2008 (2)
Srpanj 2008 (2)
Lipanj 2008 (4)
Svibanj 2008 (2)
Travanj 2008 (4)
Ožujak 2008 (3)
Veljača 2008 (5)
Siječanj 2008 (1)
Svibanj 2007 (1)
Travanj 2007 (3)
Ožujak 2007 (4)
Veljača 2007 (1)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv



O meni...


Moji prsti vole letjeti po papiru..
običnom bijelom ili virtualnom svejedno je
moje se misli najbolje napisane oblikuju..
srce tako otvoreno je
lutanja smisao napisana dobivanju
svari jasnijima čine se..
Htjedoh reći tko sam..
Žena koja uči, hoda, gubi se i nalazi,
uživa u tišini i listovima požutjelim od čitanja..
Žena sa tajnama, strahovima, ranama, bolima,
pustinjama i oazama..
Žena otvorena srca,
spremna voljeti,
spremna davati,
naučena gubiti i boriti se
opstati,
podići jedra brodu života
uvesti ga u odmorište i krenuti dalje..
ponekad umorna od borbe
uvijek s tračkom nade
uvijek spremna za sljedeći korak...
Žena koja je pronašla ispunjenje i smisao..
Sasvim obična
i sasvim posebna
kao svatko od vas..
Voljena, sretna,
žena koju već znate...
i koja vas beskrajno voli...
Vaša Desertrose...

za one koji žele zagrebati ispod površine..

icq:211-953-102
mail: ndesertrose@gmail.com
msn: lutalica238@hotmail.com

Dragim gostima...


Ako tvome licu podarim jedan osmijeh
ako u tvoje oko prospem malo vilinske prašine radosti
ako tvoje srce jednom navedem na razmišljanje
ako te nagovorim da počneš paziti na sitnice
ako budeš samo malo viiše cijenio život
uspjela sam..

Oni koji uvukli su se pod kožu...


Moja Ljubav..kombinacija borbenosti i nježnosti..savršena kombinacija..predivan muškarac.. :)

Free Image Hosting at www.ImageShack.us

QuickPost

Najdraža Ruskinja

Free Image Hosting at www.ImageShack.us

QuickPost

Predivna Obitelj čija sam ponosna prijateljica

Osmijeh, izravnost i srce predivnog Nizozemca me uvijek oduševe

E, baš se uvukla pod kožu.. :) Žena koja tako divno slika riječima

Divna, nježna Pjesnikinja

On definitivno zna s riječima..i moram posjetit Karlovac..

Taman je pronašla ponovno i Ona ode.. :( a baš je divna pjesnikinja..

Još da malo češće piše, bilo bi super..Blog koji vrijedi čitati..


Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se