Na tren sam te pozeljela pozvati na najljepse i najopasnije putovanje. Vozili bi nas vlakom snova preko ravnica srece. Ili to mozda zvuci prestereotipno za tebe?
Sto kazes na voznju camcicem po proljetnom pljusku kraj stotina snjezno bijelih labudova, kao u onom filmu? Presavrseno za tebe?
A ako predlozim voznju carobnim cilimom? Bit cemo drugaciji, to zelis.
Pijescani ce sat stati, dovoljno je vlage u zraku.
Ljudi ce nestati. Samo neznatne mrlje daleko pod nama. Sami, bit cemo bolji. Pobjedit cemo monotoniju svakodnevice i trulost zivota. Bit cemo sretni i slobodni.
Nekada sam mislila da ljubav i sloboda tvore oksimoron.
Uzmi kartu i pokazi mi da sam bila u krivu...
U guzvi sam... Jednostavno ne stignem pisati... Ispricavam se svima koje ne komentiram, budite bez brige da vas sve redovito citam. Potrudit cu se cim prije nesto napisati, ubaciti neki novi dizajn mozda...
a ovo je za sve vas 
vasa derorice
Iako se ne volim osvrtati na blog kao pojam, kao ni na trenutne "afere" vezane uz blog (a njih u posljednje vrijeme ima puno) jednostavno ne mogu da ne kazem nesto o trenutnoj situaciji. Pogadate, radi se o jucerasnjem, a i danasnjem prilogu HRT-ova Dnevnika.
I sama sam ucenica srednje skole, tako da me se ta tema na neki nacin dotice.
Sama nikada, ali nikada ne bih koristila blog kao sredstvo vrijedanja nekog tko mi se svida, odnosno ne svida ili ocjenjivanja profesora koji mi nanose nepravdu. Smatram da imam dovoljno muda nekom u lice reci svoje iskreno misljenje o njemu.
I tu se kod mene javlja jedna kontradiktornost. Da, sloboda govora je sloboda svakog od nas da kaze sto zeli, gdje zeli i kako zeli. Ali nismo li odgojem trebali dobiti neku dozu savjesnosti i morala opcenito?
Ne zelim ispati kao Stipic, a najmanje kao sada vec svima poznati Pravica ali... granice dobrog ukusa bi trebale postojati. Zaista ne mogu shvatiti one blogere koji su blog odlucili koristiti kao sredstvo vrijedanja i omalovazavanja.
Blogerska zajednica jedna je od najcvrscih i najsloznijih zajednica na koje sam u svom relativno kratkom zivotu naletjela. Sama ideja slobodnog izrazavanja misli, osjecaja i osvrta na svijet, kroz oci svakog od nas (a svi mi svijet dozivljavamo drugacije) uz dobivanje povratnih informacija jednostavno mi je fenomenalna. I zaista mislim da svatko od nas ima pravo upaliti racunalo, otvoriti svoj blog i pisati na njemu sto god zeli.
Ali jedno ne shvacam... Ako se vec nade bisera koji otvore blog i odluce pristojno receno, posrati ljude oko sebe zbog vlastite zabave (a vjerujem i da je faktor ja-sam-faca-i-kul-u-drustvu-radi-toga ukljucen) zasto se cude i bune kad zbog toga dobe «po nosu»?
Ona djevojka koja si je skoro zile prerezala jer joj je sada, kada su svi saznali za njen blog zivot pakao, a to je bio njen dnevnik doslovno... Mislim, curo pisala si o ljudima koje susreces svakodnevno, imenovala ih i otvoreno iznosila svoje misljenje o njima? I cudis se sto su saznali? Nemam nista protiv da svatko od nas pise sto zeli, ali ako si se vec odlucila na tu vrstu bloganja, budi svjesna rizika koji na sebe preuzimas! (isprike ako sam nesto krivo shvatila i ako nije tako)
Takoder, ako vec imate toliko muda imenovati osobe koje vam se ne svidaju a zatim ih izvrijedati na mrtvo ime zasto to ne napravite licem u lice? Efektije a i stilski nekako... bolje. Ovako, «skrivati» se iza neke internet adrese i gledati te ljude svakodnevno u oci... Licemjerno do bola.
Vrijedanje profesora je vec druga prica. Iako bi i meni tu i tamo dobro doslo da se ispusem na blogu tako da izblatim profesora koji mi je nanio nepravdu, smatram to jos glupljim potezom. Naravno da necu profesoru u lice reci da je glupa, zadrta, usrana svinja koja mi se gadi, nisam spremna snositi posljedice; ali necu to uciniti ni na blogu. Radije cu pozvati nekog van, posrati debila a onda popiti pivu. Ako vam je lakse, vrijedajte ga na blogu, ali pazite na anonimnost, k vragu! Da, sloboda govora... Ma ne vrijedi ti sloboda govora nista ako on sazna za to. Mislim da smo svi svijesni toga. I mi ucenici, ali i vi zaposleni. Pa zamislite da sef naleti na blog na kojem ste ga izvrijedali do zla Boga... Mislim, jasno vam je da cete snositi posljedice.
A ove budale koje stanu pred kamere i na javnoj televiziji govore o gasenju blogova, cenzuri na internetu i inom... Na njih ne zelim trositi rijeci.
Samo bih «simpaticnom» Pravici porucila da se osvrne oko sebe (kao prvo) a zatim i po blogosferi. A onda neka prica...
Da ne duljim... Sloboda govora trebala bi biti (i nadam se da jest) jedna od glavnih ljudskih prava. I nemojte paziti sto pisete. Nitko vam ne moze zabraniti da pisete i govorite sto zelite. Ali kao sto i izreceno ima tezinu, tako i napisano ima. Pripazite tu i tamo na tu tezinu (i anonimnost) prije nego sto kliknete «objavi post».
Rekao si mi davno (je li vec zaista proslo toliko vremena?) da volis moje oci. Procitao si me kroz njih, kazes. Ili barem ja to tako shvacam. I dok me gledas bez treptaja imam osjecaj da me gradis. Kipar moje licnosti... Michelangelo koji klese svoju Pietu... Cudno, uvijek si mi djelovao kao savrsena, ziva interpretacija iste...
I kao da kamen od kojeg me stvaras pretvaras u glinu, ja postajem samo pasivna figura dok vidis ono sto zelis vidjeti, dok me gradis onakvom kakva zelis da budem.
Steta sto si poceo karikirati... Pretvaras me u nesto sto nisam. Zao mi je, ne ide to tako. A mozda me samo mijenjas?
Rekao si da ne volis mijenjati vec gotove planove. Lagao si...
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
derorice@gmail.com
Derorice je oduvijek zivjela u meni, no zivotna ju je monotonija potakla na dubok san. Odlucila se probuditi prije nekoliko mjeseci, da mi pomogne da shvatim i sebe i nju, da promijenim ono ste ne valja, odnosno ucvrstim sve ono sto mi se svida u vlastitoj osobnosti. U pocetku sam je smatrala samo fazom, kao i sve ostale faze kojima sam ja toliko sklona :) No, derorice se odlucila pokazati u punom svijetlu pa sam zbog nje i otvorila ovaj blog. Kazaljka na satu se okretala, listovi kalendara mijenjali a mi smo stvorile predivno prijateljstvo; prihvativsi medusobne vrline i mane postale smo jedno. Danas sam ja derorice, i ona je ja; mi smo jedno. Vise ne citate nju, sada citate mene, onakvu kakva sam oduvijek bila, onakvu kakva jesam i onakvu kakva zelim biti. Sve zahvaljujuci njoj.
Nitko me nikada nije pitao sto derorice ustvari znaci... Ipak, reci cu vam. Derorice znaci "slobodna".
Derorice vjerojatno necete primjetiti. Cura, kao i svaka druga. Ipak, ponekad se zna dogoditi da je zamijete odmah. Ona to voli. Tada se osjeca posebno. Obozava biti posebna. Ne zbog izgleda, nikada joj to nije bilo previse vazno. Derorice voli biti posebna zbog onog sto jest.
Voli ljude vise od svega, posebice vlastite prijatelje i poznanike. Voli cak i one koje ustvari ne poznaje, no zbog neceg ih je zamijetila. Imaju "ono" nesto. To cijeni u covijeku i divi im se zbog toga.
Derorice cete razveseliti ako joj pokazete koliko vam znaci. Ne neprekidno, ali zagrljaj ili poljubac njoj govore puno vise od rijeci. Razveselit cete ju ako joj narucite cherry. Voli ga piti jer ju podsjeca na slatke uspomene.
Razveselit cete ju ako je nasmijete. Obozava se smijati.
I da, nesmijem zaboraviti. Ona voli jos jednu stvar... Obozava glazbu. Dobrar takt, melodija ili stih za nju su toliko jaki da joj cesto promijene raspolozenje. Od tuge do osmjeha, srece i sjete. A ponekad i obratno.
Derorice je voljela nositi crnu boju. Nikada se nije skidala iz crnog. No, kako je odrastala, shvatila je da joj svijet nudi cijelu paletu predivnih boja, koje jednostavno mora isprobati. Pocela je s crvenom. Tako je nastala njena i danas najdraza kombinacija. Crveno-crna. Kasnije je presla i u sve ostale boje, tako da sada nosi sve. Cak i zutu :)
petru
ddaddovskog
zbunjujucu pojavu :)
jazzie
secret
minnu
leinu
alice
d.s.o.
megi
majenu
marina
bllankk
jesusa
realgirl
davida
blackgrass
posebna dusa...
Cobra
Imagine...
Imagine there's no heaven,
It's easy if you try,
No hell below us,
Above us only sky,
Imagine all the people
living for today...
Imagine there's no countries,
It isnt hard to do,
Nothing to kill or die for,
No religion too,
Imagine all the people
living life in peace...
Imagine no possesions,
I wonder if you can,
No need for greed or hunger,
A brotherhood of man,
Imagine all the people
Sharing all the world...
You may say Im a dreamer,
but Im not the only one,
I hope some day you'll join us,
And the world will live as one.
Majka Terezija je rekla...
Život je prilika, iskoristi je.
Život je ljepota, divi se.
Život je blaženstvo, okusi ga.
Život je san, ostvari ga.
Život je izazov, prihvati ga.
Život je dužnost, obavi je.
Život je igra, igraj je.
Život je dragocjen, pazi na nj.
Život je bogatstvo, čuvaj ga.
Život je ljubav, uživaj je.
Život je tajna, otkrij je.
Život je obećanje, izvrši ga.
Život je tuga, nadvladaj je.
Život je pjesma, pjevaj je.
Život je borba, prihvati je.
Život je tragedija, suprotstavi se.
Život je pustolovina, ne bježi od nje.
Život je sreća, zasluži je.
Život je život, brani ga!
&.Credits
Layout: C.O Designs