Zašto sve mora boljeti?!Da li je to tako važno da te svaki postupak u životu na neki način zaboli ili ti se vrati u glavu?!Zašto ništa ne može proći bez poslijedica?!Kao što se kaže "U svakom zlu nešto dobro",ali to vrijedi i oburnuto proporcionalno:u svakom dobru ima i nečeg zla.Pa sad vi recite da nije tako.Svaki naš dobar,barem za nas,postupak ima neko zlo za poslijedicu.Nikada ništa nije savršeno.Ali zašto je to tako?!Možda zato što je čovijek donekle i mehanička naprava?!?Iako nemamo žice i napajanje užasno smo robotizirani.Ali zašto?!Da li je to samo odraz naše neljudskosti ili našeg visokog mišljejna o sebi?!Ili je to možda jednostavno tako?!Tko će znati.Nismo svi jednostavno isti,svi mi imamo svoja mišljenja i svoje pravo na drugačije stajalište života.Kako bi to izgledalo da smo svi isti-ne bi izgledalo.Čemu se truditi raditi dobro kad je zlo neizbježno.Uvijek ćemo nekoga povrijediti ili što je najgore možemo sami sebe dotući.Isto tako je da ti kroz život pokušavaš izbjeći smrt.To je namoguće,jer smo svi rođeni da umremo.Prije ili kasnije svi ćemo napustiti ovaj svijet i otići svojim putem.Da li je to raj ili pakoao ili možda čak zagrobni život nećemo saznati sve dok ne izdahneo.Tako je i s postupcima koje radimo.Neznamo što im je poslijedica i nećemo saznati sve dok to ne napravimo.

Ali bilo kako bilo život je jedan i treba se truditi iživjeti ga maksimalno i tek ćemo onda saznati čemu sve i tko smo.......

by-dEEdEE

Rekla sam da nikad neću plakati, a opet jesam...ali više neću.
Nikada, jer znam da toga nije vrijedno.
I ponekad bih željela da sam drugačija, ali nisam.
Čovjek dolazi na svijet poput komada gline, a onda ga oblikuju udarci koje zadobiva.
Čitala sam to negdje jednom davno.
Uvijek u svemu treba početi od sebe. Svijet treba početi mijenjati najprije mjenjajući sebe.

Propuštam "prilike" i čekam neku drugu.
Poput autobusa, ali niti u slijedećeg neću ući.
Željela bih...da...valjda...ali svejedno znam da ću ostati čekati na stanici.
Čekati...Čekati što?
Bijelu limuzinu umjesto bijeloga konja jer ipak nismo u srednjem vijeku?



Vjerujem samo u ono što vidim svojim očima.
Ono što mislim najčešće zadržavam za sebe.
Nadam se, ali to je glupo.
Mislila sam da znam što želim, ali to nikada neću dobiti,
a onda sam shvatila da je sve to samo prolazno ushićenje, zapanjenost novotarijom, tako površno, bezosjećajno.

Pod zvjezdanim nebom sjedile smo ispred Veleučilišta...
I znate što?
Shvatila sam da sam najsretnija osoba na svijetu...


by_dEEdEE

Potaknuta raznim citatima odlučih napisati i ovaj post..uživajte.....
G. J. Cezara:
«Ako ljubiš, nitko ti ne može ništa!»
Mislim kad si zaljubljen imaš osjećaj da si najmoćnija i najsretnija osoba na svijetu. Ništa te ne može pokolebati pa čak ni puke glasine kao inače. Sve one lakše stvari zanemariš, a one teške postaju jednostavne. Kad imaš nekoga pred kime možeš izaći u najgorem izdanju, nekoga kome nije važan samo tvoj izgled, nekoga koga ćeš tek kroz vrijeme upoznati, sve ostalo postaje nevažno. Svaki vam poljubac ostaje u pamćenju i ne gubi žar; e pa onda si nadmoćan jer znaš da ima netko uz tebe. Lijep je to osjećaj. Malo je takvih osoba u životu, ali kad naiđu ne zaboravljaš ih tako lako. E to vam govorim iz iskustva. Prvu pravu i dužu ljubav nikada neću zaboraviti; iako smo prekinuli, ali mogu reći da mi je u sjećanju ostavio samo lijepa iskustva. Onaj zadnji poljubac bio je jednako lijep kao i prvi. Zato ljudi opraštajte, a ne osvećujte se….
Osvetom nećete postići niša dobro,samo ćete još više pogoršati situaciju i zamrsiti ćete odnose koji nisu u najboljem stadiju,ali i to vrijedi zato treba oprostiti,dobro možda ne u potpunosti,ali zasigurno treba jer će se kad-tad to vratiti upravo vama kroz ono što najmanje očekujete....
«Želite li samo časak biti sretni?!?
Osvećujte se!!
Želite li uvijek bit sretni?!?
Opraštajte!!»
(H. Lacordaire)