|
|
| < | kolovoz, 2007 | > | ||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | 3 | 4 | 5 | ||
| 6 | 7 | 8 | 9 | 10 | 11 | 12 |
| 13 | 14 | 15 | 16 | 17 | 18 | 19 |
| 20 | 21 | 22 | 23 | 24 | 25 | 26 |
| 27 | 28 | 29 | 30 | 31 | ||
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
Kontakt mail demor21@net.hr
Dun ever feel sad...you desirve to be happy =)
“Nikad ne idi utabanom stazom jer vodi tamo gdje su drugi već bili.”
(Graham Bell)
“U ljubavi uvijek postoji kapljica ludosti, a opet u ludosti uvijek postoji kapljica razuma.”
(F. Nietzsche)
“Vrijeme je vrlo sporo za one koji čekaju,
vrlo brzo za one koji su uplašeni,
vrlo dugo za one koji jadikuju,
vrlo kratko za one koji slave.
Ali, za one koji ljube, vrijeme je vječnost.”
(William Shakespeare)
“Život se može razumjeti samo gledajući unatrag, ali se može živjeti gledajući samo naprijed.”
(Soren Kierkegaard)
“Voli me kad to ne zaslužujem, jer tada mi je ljubav najpotrebnija.”
(Kineska poslovica)
“Ljubav je najbolja melodija u glazbi života. Bez nje čovjek bi zauvijek bio neusklađen u ogromnom zboru čovječanstva.”(Roque Schneider)
“Zašto ponavljati stare greške, kad je pred nama još mnogo novih pogrešaka.”
(Bertrand Russel)
Blog.hr
Forum.hr
Monitor.hr
Dnevnik.hr
Njadraži mi blogovi:
Sanas_Divine
Mrtva_kopriva
Tina-moja seka
Lara-moja druga mala seka
Freya
O Neri
Blogovi koje čitam:
You miss me
The sky is your only limit
Doll
Legenda o vitezu
Lady world
Fantasy online RPG
Web Counter
Život je kratak...
polomi ljušturu i...
voli iskreno, ljubi nesebično, opraštaj brzo...
radi kako treba, pomozi gdje treba, šuti kad treba...
razmisli uvijek, popusti katkada, ne kloni nikada...
slušaj više, suosjećaj više, daruj se više...
smij se kad možeš i plači kad moraš...
ne srami se ni svoga tijela ni svoje duše...
i živi život!
|
|
Zvijezde su me oduvijek zaokupljale, još dok sam bila mala imala sam neke fascinantne ideje o svemiru. Tako sam s jedno četiri godine izjavila : " Svemir je sve i svemir je samo jedan",moram priznati da doista neznam od kud mi je to došlo u glavu u tim godinama i možda bi se tomu samo nasmijala i odmahnula glavom ali tu moju izjavu posvjedočili su moji roditelji...Možete si zamisliti kak su bili fascinirani kad sam to rekla i mislili si kak sam ja neko super inteligentno dijete pa su me pokušali navesti da još neš takvog kažem ali niš od tog...ja sam se već tad vratila Zemaljskim preokupacijama poput igranja s legičima.
Druga moja izjava bila je dok smo se jednom prigodom vračali autom kući...Ja sam buljila u mjesec,pokušavajući naći neki tajni put kojim bih se uspijela uspesti do njega kad je odjednom došlo skretanje i ja sam ga izgubila iz vida.Bila sam jako razočarana što mi je pobjegao tako brzo...i onda sam ga odjednom ugledala na drugoj strani auta i onda sam pametno izjavila : " Gle još jedan mjesec" . Nemogu vam reći kako sam razočarana bila kad su mi ubili teoriju o dva mjeseca i rekli da je to onaj isti od malo prije...
Sada znam nešto više o Svemiru...iako je moje znanje i dalje vrlo minijaturno kada se usporedi s njegovim prostranstvima...Ali spremna sam učiti.
Uspijevam prepoznati još koje zviježđe osim malog i velikog mede ali najdrže mi je ono koje mi je pokazao moj tata (ne zato što mi ga je on pokazao nego što me odmah na prvi pogled fasciniralo) a to je Orion.
Život je koji put doista težak...naš životni put prepun je trnja i konstantnih zapreka...koji put pun je i tuge i boli a često i nepravde...To znam iz svog vlastitog iskustva koje sam uspijela sakupiti kroz ovih 19, kratkih, godina svojeg života...Ali postoji jedna rečenica koje se sjetim u tim trenutcima ...Nitko nije ništa naučio,niti stekao nikakvo znanje u razdobljima savršenstva i harmonije...Lekcije života učimo kroz greške.
Evo što sam ja nedavno naučila...Nije svatko vrijedan mojeg povjerenja. Ja sam po prirodi osoba koja želi vjerovati ljudima i nikad nisam to dovodila u pitanje dok mi se ta naivna navika nije obila o glavu poput bumeranga. Naime u svačijem životu postoje razdoblja sreće,tada vam nije baš potrebna utjeha jer po prirodi sve ide po planu,u tim razdobljima jednostavno procvijetate, ali kako poslije svake kiše dolazi sunce tako i poslije sunca navračaju oblaci...Tada sam ja napravila kobnu grešku, povjerila sam se jednoj osobi,rekla stvari koje sam trebala zadržati za sebe jer mi se to kasnije vratilo na najgori mogući način .Nemogu vam ni opisati bol kada je to što sam ja vjerovala toj osobi,stvari koje sam rekla u najdubljoj boli kada stvari izgledaju gore nego što o u stvarnosti jesu, postale ucjena na moju glavu,zbog nijh me se osuđivalo...
Ljudi su čudna bića...ima ih stvarno prekrasnih i svaka čast tim kristalima svjetla ali ima i onih koji su uz vas u jednom trenutku a onda se okrenu protiv vas i zabiju vam u leđa nož,i to onim nožem koji ste mu vi darovali.Uz takve prijatelje što će vam neprijatelji?
Sada više pazim kome i što pričam...pažljivo biram riječi,možda više nisam toliko naivna da vjerujem kako su svi rođeni s ciljem da nekome uljepšaju život,da nisu svi dobri,i da se nitko ne mijenja od danas do sutra bez obzira na njihove riječi-sada mislim da su to puste priče,moj san koji ću nažalost nastaviti samo sanjati...
Da li ste se ikad zapitali što se događa poslije smrti...samo točka na i naših života? Što se događa s duhom kada jednom napusti ova naša teška fizička tijela i postane slobodan. Sva ta naša silna energija koja se u našim tijelima nakupljala tokom svih tih godina i po kojoj smo se razlikovali od nežive materije,da li se ona jednostavno poslije naše smrti raspline u zraku i nestaje u nepovrat...ja vam kažem da je to u potpunosti netočno.Ako ste skeptik i sad se smiljuljite u bradu dok ovo čitate samo ću vam nakratko skrenuti pozornost - 1. zakon termodinamike -energija nemože niti nastati niti nestati,to bi bilo dovoljno da vam obriše taj osmijeh i da se malo zamislite.
Postoji opcija da nakon što se naš duh odvoji od tijela lagano kreće prema svjetlosti i onda kada napokon zađe u nju dobije dva bijela pufasta krilca i onda do u vječnost leti okolo-naokolo. Moj je san da mogu letjeti ali si ipak teška srca moram priznati da bi mi to vrlo vjerojatno nakon desetljeće ili dva dojadilo...
Riješenje koje mi se sviđa na pitanje: "Što poslije smrti" pronašla sam u knjizi "Život na onoj strani"...Vrlo fascinantna knjiga. Neću vam sad opisivati sadržaj knjige da možda nekome nebih pokvarila doživljaj ako je se odluči pročitati, ali ću vam reći da sad neke stvari gledam iz drukčije perspektive. Nemogu naravno garantirati da je sve istina što tamo piše ali meni je pomoglo da se zapitam i odlučim napraviti neke pomake u svom životu...Smrt-nje se netreba bojati,ona je samo prijelaz iz jedne u drugu dimenziju,po mojem mišljenju to je samo putovanje na mjesto iz naše mašte,savršeno u svojoj ljepoti.
